Romano Bolković: Doživjeli smo uskrsnuće jugoslavenskog nacionalizma i socijalističkog resentimana u njihovoj punini

Fašizacija HDZ-a glasi naslov teksta koji u “Novostima” potpisuje Marinko Čulić; u tekstu se, između ostaloga, kaže:

“Čitav konzistorij HDZ-ovaca i njegovih pristaša regrutiran iz redova nekadašnjih obavještajaca i špiclova, biskupa i radikalno desnih novinskih bukača, radio je na stvaranju ovakve atmosfere, i to s ciljem koji je javno objavljen. To je pomoću eksploatacije slučaja Lex Perković i dvopismenih, latinično-ćiriličnih tabli u Vukovaru natjerati Milanovićevu vladu da se povuče prije isteka mandata, a najbolje odmah, na njegovoj polovici. No postoji i jedan još dalekosežniji cilj. To je ustavno redefinirati Republiku Hrvatsku, kako bi ovdje bio stvoren još jedan bastion antikomunizma, s jasnim otklonom od antifašizma, kakav već postoji u nizu istočnoevropskih postkomunističkih zemalja. Konkretno, Karamarko traži da se u ustavne osnovice Hrvatske ugradi, uz starčevićanstvo, radićevštinu i antifašizam, i antikomunizam. Ili, ako to ne prođe, veli, da se umjesto antifašizma i antikomunizma unese antitotalitarizam, što je najdalje dokle su hrvatski nacionalistički antikomunisti dosad došli. Izjednačiti, naime, antifašizam s totalitarizmom, i to izjednačiti baš i jedino njega, najotvoreniji je dosadašnji otklon koji je hrvatska parlamentarna desnica napravila prema ustaštvu i NDH. U svakom slučaju, ovo je najradikalnije skretanje HDZ-a udesno još otkako je Tuđman došao na vlast, a kako je to i skretanje od nekih njegovih ključnih ideja – pomirba partizana i ustaša – svakako je i najluđe.”

Čulić dakle tvrdi da je na djelu i opet fašizacija, ako HDZ-a, a ono i (dijela) hrvatskoga društva, a ta se fašizacija zbiva kao pokušaj otklona od antifašizma: inizistiranjem na ustavnoj redifiniciji Republike Hrvatske kao ne više samo po Tuđmanu ideološki određene Starčevićevim državotvorstvom, Radićevim republikanizmom i antifašističkom tradicijom Hebrangove ljevice, nego i kao antikomunističke, in ultima linaea, antitotalitarne države: Čulić zalaganje za antitotalitarizam vidi kao hrvatski nacionalistički antikomunizam, jer, misli on, time se izjednačuje antifašizam s totalitarizmom.

Čekajte, polako, ovdje nešto ne štima: idemo još jednom. Ako se uz antifašizam u Ustav želi dodati i antikomunizam, ili pak, sumarno, antifašizam i antikomunizam zamjeniti antitotalitarizmom, koji oba zla, i komunističko i fašističko, istovjetno osuđuje kao totaliterne sustave, otkud onda Čuliću to da bi antitotalitarizam imao biti hrvatsko nacionalističko nijekanje – antifašizma?

Kakva je to logika: kazati da bi se unošenjem pojma antitotalitarizma u hrvatski Ustav uzjednačio antifašizam s totalitarizmom? Jasno, za Marinka Čulića kratak je put od današnje RH do NDH i odmah se ustaštvo javlja u nastavku rečenice, ali, zanemraimo simptome, ponašajmo se na tren kao da je Čulić sasvim ubrojiv, unatoč ovoj očitoj logičkoj insuficijenciji: antitotalitarizam je protiv totalitarizama, fašizam je totalitarizam, ergo, antitotalitarizam je protiv fašizma, a ne protiv antifašizma, pa ni na koji način ne izjednačava antifašizam s totalitarizmom, dapače, mogli bismo kazati da antitotalitarizam jest i antifašizam, baš kao što je i antikomunizam.

Odakle Čuliću zaključak da bi Karamarko i HDZ zastupali ideju da je antifašizam jednak totalitarizmu?

Nejerojatno, ali takve ideje u hrvatsku javnost ne dolaze zdesna, nego – s ljevice!

Davnih dana o tome sam pisao komentirajući prijedlog tada ministra Karamarka da antifašizam u Ustavu zamijeni pojmom antitotalitarizma: Kazao sam tada da čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti.
Čudno, budući da su u nas o posttotalitarizmu najpametnije govorili upravo ljevičari:

„Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog.“, kazat će Boris Buden.

„…bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program.“, veli Žarko Puhovski.
Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata.

K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju.

Praktični razlog ovog zaborava antagonizam je crvenih i crnih, ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma, jer, u konačnici, fašizam i nije drugo doli vid imperijalnog kapitalizma, nije li?

Za teoriju se pobrinuo neodgovorni Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno “gori” od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa – sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“

Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski, riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist, znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist, značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.“
Tako sam tada pisao, ali sada mi za oko zapinje upravo ovaj Čulićeva tako čista opaska o mogućnosti da se u Ustav unese “antitotalitarizam, što je najdalje dokle su hrvatski nacionalistički antikomunisti dosad došli. Izjednačiti, naime, antifašizam s totalitarizmom.”

Logička analiza pokazuje da je antitotalitarizam protiv totalitarizama, fašizam je totalitarizam, ergo, antitotalitarizam je protiv fašizma, a ne protiv antifašizma, pa ni na koji način ne izjednačava antifašizam s totalitarizmom, dapače, mogli bismo kazati da antitotalitarizam jest i antifašizam, baš kao što je i antikomunizam.

Čulić sad kaže da antitotalitarizam s totalitarizmam izjednačava antifašizam a ne fašizam. Kakva ujdurma!

Kako to?

Logički gledano, antitotalitarizam je protiv svakog totalitarizma. Antifašizam bi također trebao biti protiv totalitarizma, jer je protiv fašizma kao totalitarnog sustava. Inače, ako nije antitotalitaran, iz kojih bi se to motiva antifašizam suprotstavljao fašizmu? Je li to onda moguće suprotstavljanje narodnom neprijatelju, kao što su me za Proštinsku bunu htjeli nedavno uvjeriti da nije eminentno antifašistička borba nego tek nacionalni otpor hrvatskoga življa talijanskom imperijalnom nacionalizmu? Jesu li možda naši antifašisti ubijali Nijemce i Talijane kao okupatore, a ne stoga jer su bili nacisti i fašisti? Kad bi i tako bilo, bilo bi prihavtljivo: ti časni ljudi borili su se za slobodu svoga naroda, a to što nisu bili svjesni ideoloških i inih razina te borbe, pa što? Jedino, ne bismo mogli kazati da antifašisti nisu bili ideološki svjestni političke dimenzije svoga otpora: jasno je da je tu riječ o komunističkoj ideji koja se suprotstavlja fašizmu i nacizmu, a nacionalno naroda i narodnosti Jugoslavije koristi kao pogonsko gorivo: svakako da se branio svoj dom, da bi se po oslobođenju domovina u antifašističkom zanosu vidjela u simbolima komunističke teologije: utopijski Disneyland u kojem zubaci sami iskaču na gradele a kobasice vise po plotovima, pa svatko jede po potrebama u skladu sa svojim mogućnostima, pričajući punih ustiju o svojim zaslugama.

Naš se antifašizam, jer je bio organizaciono prožet komunističkom strukturom, nakon rata odlučio za – jednopartijski sustav. Taj se sustav razumijevao kao diktatura proletarijata. Takav sustav, ime mu kaže, uz najbolju volju ne možemo ne shvatiti nego kao totalitaran. Sve ostalo je endemski Ostalgijski revizionizam: falsifikati o demokraciji i tržištu, kao biva, živjeli smo maltene u liberalnoj demokraciji! (Btw. tu leži i tajna prezira današnje nomenklature Zapada i liberalne demokracije: ti clownovi zaista misle da su živjeli u boljem, pravednijem, sretnijem, uspješnijem, slobodnijem etc. poretku i društvu no što je onaj zemalja Zapada, dapače, prije par dana sam čuo opasku: Mi smo u par desetljeća više napravili no Englezi u par stoljeća, a ionako komunistička utopija nije iscrpljena! ). Odatle ta Čulićeva bojazan: strah je to konačne ocijene toga razdoblja kao totalitarnog.

Što s antifašizmom, zapravo, veze nema.

Kako sad to?

Jednostavno: O antifašizmu možemo govoriti do 1945. godine. Nakon oslobođenja i pobjede nad fašizmom, o čemu govorimo? Možemo govoriti o Drugoj Jugoslaviji, o FNRJ i SFRJ, o komunističkom režimu, ali o antifašizmu – što se ima govoriti o antifašizmu nakon 1945? Možda se 1948. može govoriti o antistaljinizmu, ali, o antifašizmu, čemu? Ta, on je upisan u simbolički pakt kojim je 1945. zasnovan novi svjetski poredak, on mu je u temelju, i što sad tu imamo dalje govoriti o antifašizmu? Možemo, doduše, pogledati što je bio njegov testament, njegova posljednja riječ, njegova oporuka: svakako, to je bilo preuzimanje vlasti u Jugoslaviji od strane Komunističke partije, ustanovljenje jednopartijskoga sustava, i deklariranje takvog antifašizma kao svoje protivštine: kao totalitarne ideologije. Narodnooslobodilačka borba je ostala to što je bila, borba naroda i narodnosti Jugoslavije za svoju slobodu, ali komunisti koji su nosili tu borbu u nas nemaju čak ni ono pravo koje Slavko Goldstein rabi kao kriterij: Ta, nisu isti oni koji su konc-logore osnivali i oni koji su ih rušili! Ne, nikako nisu: Englezi, Amerikanci, svakako tu nisu što i nacisti! Ali, s Rusima i nama, stvar je malo složenija, je li tako: taj Gulag, ti Goli otoci, ti logori za političke protivnike, doduše nisu industrije smrti koje usmrćuju po biološkom kriteriju, ali, nisu ni daleko od toga: pretjerana odnaost Staljinu (u Jugoslaviji), ili puka pripadnost vrhu Partije (prije no što je Staljin preuzima), i već ste u Sibiru i Gradiški. Nisu isti oni koji su konc-logore gradili i oni koji su ih rušili, ali, nažalost, dio je neprijepornih antifašista i antinacista svoje logore gradio i prije i poslije logora nacističke gamadi.

Tu istinu, da se antifašizam nakon 1945. u Jugoslaviji prometnuo u svoju protivštinu, Čulić ne može priznati.

Zašto?

Zato jer bi Čulić, kad bi bio iskren, morao kazati što lijepo priznaje antifašist Denis Kuljiš: “Goli otok bolji je od Sibira. Smrtnost je bila niža a monstruozni ugođaj neusporediv, jer se samo s ruskom emocionalnom inkontinencijom može kreirati potkontinent očaja, koji se proteže od ledenog mora do oceana nesreće. Osim toga, na Goljak su uglavnom primani samo članovi partije, koji su u uvjetima koncentracionog logora razvili samoupravljanje – međusobno su se batinali i preodgajali s jedne ortodoksije na drugu.(…) Vrhunski kominternovski operativac, koji je dobivao pseudonime po tipovima pištolja – Walter, Tetejac, T. T. – Tito je precizno znao kakvoj se nemezi suprotstavlja. Najopasniji su protivnici stoga odmah strijeljani, tobož u bijegu, ili zatučeni u Glavnjači, pa pokopani na nepoznatom mjestu, a svi njihovi najbliži, podvrgnuti su ispitivanju, torturi, ubijeni ili poslani na dugotrajnu robiju. Cijela populacija sumnjivih lica, komunističkih zelota, idealista, prirođenih staljinista, Crnogoraca, ili šire rodbine prononsiranih protivnika režima, odvedena je na Goli otok, šifra “Mermer”, te zlostavljana do smrti ili do arbitrarne odluke o puštanju, koja nije imala nikakve veze s njihovom krivicom, nego s međunarodnim okolnostima, koje su dopuštale da se represija smanji.
Statistički, to nije bio osobito velik zločin usporedi li se s drugim komunističkim zločinima, a izveden je selektivno, samo među partijskom i ljevičarskom elitom. Titova se vlast nije mogla braniti demokratskim sredstvima, jer nije bila demokratska,…“.

Jasno da je režim od 1945. do obnove demokratskog pluralizma bio totalitaran.

Zašto taj režim Čulić naziva antifašističkim, shvatljivo je: on se tim pojmom, koji će tuzemna ljevica izanđati do neupotrebljivosti, služi kao Stipe Mesić: kažete mu Patria, on veli – vi to meni zato jer sam antifašist. Tako i Čulić: čim čuje Hrvatska, on protiv ustaša zaziva antifašizam. Uglavnom, ljudi pod starost podjetinje.

Sasvim je jasno da valja u Ustav unijeti odredbu antitotalitarnoga. To nema veze ni s kakvim nacionalizmom, nacionalnošću ili bilo čime sličnim, ali ima veze s osudom komunističkog totalitarnog projekta i njegovim pogubnim saldom.

Antitotalitarno, dapače, reafirmira ono antifašističko što je tijekom 45 godina SFRJ bilo kompromitirano komunističkim totalitarizmom.
Tih 45 godina progona političkih protivnika svakako valja osuditi.
Pozicija s koje to treba učiniti ono je koju sam u tekstu tek uzgred spomenuo: rječnikom antifašističkih boraca, to je pozicija Saveznika: pozicija slobodnog svijeta liberalnih demokracija, onog svijeta koji se na Dan D iskrcavao gubeći živote i za slobodu ove stare kurve koja porađa samo imbecile: crvene i crne, te skotove kojima je sloboda čovjeka savršeno irelevantna.

Baš stoga jer postoji ta treća pozicija između crvenih i crnih, taj svijet liberalne demokracije, i nasuprot, da kažem kako bi to naši komunisti željeli: realsocijalizmu svijet kapitala, slobodnog poduzetništva, valja se u ovoj močvari koja uzima na tisuće žrtava nedostojna ma i jedne od njih zauzeti za taj kapitalizam i tu liberalnu demokraciju, u trenucima kad stara komunistička nomenklatura odlazi sa svijeta uzgajajući neokomunistički pomladak ne bi li osigurala društvene privilegije i svojoj djeci: odatle ta povika na neoliberalizam, odatle ta okrenutost Balkanu upravo u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

Strah od svijeta u kojem oni više nisu vladari naših sudbina, života i smrti, ta totalitarna bagra, tjera ih da iz dana u dan u svojim medijima, koje umnažaju a da nitko ne polaže računa čijim novcima, objavljuju tekstove kao što je prije dan, dva onaj o zaštiti Perkovića po cijenu izbacivanja Hrvatske iz EU! To bi oni zaista željeli, jer, jedino izvan svijeta zakona, izvan prostora vladavine prava, oni funkcioniraju slušajući samo sud svoje Partije, ili zov svoje Krvi, svejedno.

Stoga su tako jedni drugima bliski! Nevjerojatno, pogledajte: od Milanovića, preko Lovrićke do Čulića nariče se za – Tuđmanom. Da, da, dobro čujete: Za Tuđmanom! Za onim dijelom njegove ostavštine koji je upisan u preambulu hrvatskoga Ustava a koji je de facto prepisan iz programskih dokumenata HDZ-a kao ideološki temelj te Zajednice: odjednom tuđmanovština nije sporna, izvorna HDZ-ovska kompozitna ideologija Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice, savršeno je prihvatljiva, jer tu se još uvijek ne propituje upravo ta dimenzija ovdašnjeg antifašizma: njegova sklonost diktaturi (proletarijata), činjenica da je i taj sustav bio totalitaran. „Šef HDZ-a htio bi da se u, Ustavom priznate, temelje hrvatske države, uz starčevićanstvo, radićevštinu te pozitivne tekovine hrvatske ljevice, odnosno antifašizam, doda i antikomunizam. Ni briga ga što je taj uvodni dio Ustava cizelirao Franjo Tuđman osobno.“, nariče Jelena Lovrić, a sada i Čulić. A za čime? Ono za čime nariču, to je naime ideološki bricolage Tuđmanove ideologije, kako je opisan u programskim dokumentima HDZ-a s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika etc.etc.; uporišna točka totalizacije ovakvog ideološkog polja, poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. Evo o kakvoj je praznini riječ: “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.“ Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley. I, s nestankom takve osobe, koja kroz te divergentne motive prolazi kao prošivni bod koji se rašiva po odlasku s povijesne scene, rasipaju se i takvi amalgami.

Otuda načelna nemogućnost bilo kakve artikulacije konzistentnog ideološkog programa HDZ-a: HDZ ne razumije ovu lekciju, HDZ ne shvaća da s odlaskom Tuđmana ti elementi, uostalom realizirani: država je tu, ergo Starčevića ne trebamo, republika je tu, ergo Radić je suvišan, antifašizam je uostalom i kroz izbor sva tri predsjednika koja ga alegoriziraju notorna sastavnica hrvatske sadašnjosti, kao i ratne prošlosti, pa je sasvim neshvatljivo zašto HDZ inzistira na retuđmanizaciji, kad je ona – principijelno nemoguća kao ono što je realizirano, i utoliko anakronizam. Tu vrst ideološkog revivala nemoguće je realizirati, a demokršćanstvo ionako ništa ne znači, jer niti je imalo niti ima nekakvu povijesnu perspektivu, dočim se građanska paleta političkih opcija dobrano dovela u pitanje, pa tako tzv. konzervativna pozicija moguće stranke zastupnice kapitala malo što znači u postmodernom svijetu: građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedna od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema vise klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase. U takvom svijetu, tko zna je li antagonizam rada i kapitala uopće više iskaziv tradicionalnim političkim formama ljevice i desnice. Utoliko, HDZ ni na koji način, ni kroz reanimaciju Tuđmanove ostavštine, ni kroz pokušaj da se opiše žargonom političke konjukture, nema nimalo sreće: pučka stranka, dajte, molim vas, što je to? HZD tako, biva još jedna od uzvanica na hrvatskom maskenbalu tijekom kojega nitko nije ono za što se predstavalja: HNS nisu narodnjaci, već liberali, SDP nije socijaldemokratska, nego neka vrst neoliberalne stranke, a HDZ, to je zaista zajednica, samo što je to jedno za što su zajedno članovi HDZ-a, to se teško može kazati.

I sad, kad Zoran Milanović govori: „Nema cjenjkanja, nema kopanja po preambuli Ustava. Nema demontiranja predsjednika Tuđmana, koji je to, oni koji ga cijene i poštuju, apotekarski vagao kada je slagao. To ne ćemo dirati to je statika zgrade.“, sada ljevica, sasvim pomućena uma u strahu od razotkrivanja totalitarne prošlosti, vapi za Tuđmanom, koji mudro zbori: Titu ne pakovati!

Sad je i Tuđman dobar, sad je to ni manje ni više nego statika zgrade!
Poslušajmo Milanovića još jednom: to je statitka zgrade!

Franjo Tuđman je – statika zgrade?

Za hrvatsku ljevicu?

Zašto odjednom hrvatska ljevica postaje – nacionalna?

Otkud taj „građanski nacionalizam“ hrvatske ljevice?

Otkriva to Milanovićeva politika u EU: ona se iscrpljuje u zaštiti nacionalnih interesa Republike Hrvatske, kako svoju poziciju u aferi Perković alibira Zoran Milanović. U biti to je pozicija bliska euroskepticizmu UKIP-a. Što drugo Milanović u slučaju lex Perković ustrajno čini nego pokušava iznuditi legitimnost u sredini u kojoj funkcionira dirljivom pričom o zaštiti nacionalnih interesa: prema unutra, to je pokušaj podilaženja nacionalnom sentimentu doskočicom o zaštiti branitelja od sudskoga progona u zemljama EU, a prema van, to je ovaj nesklapan argument o borbi za ravnopravan položaj RH u EU, kao da je Europska Unija tek kvantum svojih članica, a ne kvalitativno novi entitet na koji i Hrvatska, kao i ine članice, prenosi dio svoga suvereniteta. Milanović, drugim riječima, igra na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska Unija. Takav diskurs klasičan je euroskeptički diskurs.

Prisjetit ću se ovdje nedavnog tekst koji će nam poslužiti kao pomoćno sredstvo u razumijevanju Milanovićeve ideološke pozicije, koja je očigledno fraktalno prenesena na cjelinu ljevice.

22. listopad 1995. Franjo Tuđman u UN drži govor u kojem kaže kako su dvije velike totalitarne ideologije doživjele poraz; te dvije ideologije, jasno, fašizam su i komunizam. Iz rasula kolonijalnih i ideoloških carstava izrastaju nove suverene države. Ali, svijet je sporo i nevoljko prepoznao epohalni značaj državne emancipacije malih naroda; imao je preča posla, zaokupljen pričom o kraju povijesti i novom svjetskom poretku u euforiji rušenja Berlinskog zida. I, usred takve analize, ističe predavač, Franjo Tuđman u svojoj izravnoj polemici s Fukuyamom, naprasno kaže: Povijesni proces opće demokracije nije se mogao zaustaviti na reformi političkih sustava, već izaziva dublje preobražaje. Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću. Lupetanja kraja hladnog rata, naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji, previđaju središnju historijsku istinu: bez „pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije“ ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, do kraha bipolarnosti (doslovce tako, i to je naprosto nevjerojatno: Tuđman je imao pred očima sasvim drukčiju sliku Hrvatske, no što je bipolarana Hrvatska današnjice, uzgred budi kazano). Dakle, Tuđman izravno napada priču o liberalnoj demokraciji: o Fukuyaminoj univerzalnoj liberalnoj državi čijim će procesima vladati tržišni regulativni principi. Za njega je izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma: fundamentalna promjena o kojoj govori, to je za Tuđmana pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija. To govori Franjo Tuđman u UN 1995. godine, kako ističe predavač: u izravnoj polemici s Fukuyamom. I, citati mu daju za pravo: izvan je svake sumnje da Tuđman tu ne samo da polemizira s pozicijom liberalne demokracije, nego se uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu. Tranzicija sa realsocijalizma na novi poredak za Tuđmana je konzumirana s osamostaljenjem i odcjepljenjem: imamo tržišnu ekonomiju, obavili smo pretvorbu i privatizaciju, napisali demokratski ustav, ergo smo demokratizirani.

Taj stav postao je dio opće svijesti: kao da imamo liberalnu demokraciju, jer imamo tržište i višepartijski sustav. Jasno, predstavnička demokracija nikako nije istovjetna liberalnoj: u hrvatskoj manifestno nedostaje politička kultura liberalne demokracije: nema javne sfere koja uopće omogućuje javnu diskusiju, recimo. Ovaj stav, vrijedi ponoviti, od tada kao da je dio opće svijesti: tek formalno ustanovivši liberalnu demokraciju, Hrvatska u različitim formama u raznim etapama svoje recentne povijesti očituje nacionalizam kao ideologiju svojstvenu svim njenim nomenklaturama: sjetimo se Račana koji ne izručuje generale; sjetimo se Mesića koji prijeti slanjem vojske na Republiku Srpsku. Takvi primjeri mogu biti banalni, ali se oni suštinski ne razlikuju od Tuđmanove osviještene pozicije nacionalizma koji govori o tome da nije dovoljna puka reforma političkoga sustava – kakva opaska! – nego je tu neophodan i pozitivni nacionalizam.

Što je drugo nego taj isti pozitivni nacionalizam argument: „ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?“. S jedne strane imamo zahtjev da se građanin Republike Hrvatske pojavi pred sudom u Njemačkoj, a s druge argument: ali postoji državni interes, a taj je da naš položaj unutar EU bude ravnopravan, te se stoga u EU, kao području borbe, mi moramo izboriti za taj interes i taj položaj. Europa kao suma nacionalnih država koje se bore za svoj položaj, to je vizija Europske Unije Zoran Milanovića. U ovom smislu Zoran Milanović, koji je po vlastitom iskazu liberal conservative, u nesporazumu je s vlastitom ulogom: u tom registru govoreći, ulogom liberalnog nacionalista onog tipa koji je protagonist današnje globalne podjele rada i čija se uloga ne sastoji više u zaštiti nacionalnih interesa, već u posredovanju interesa globalnoga kapitala. Globalizacija na stanovit način treba nacionalnu državu: treba njenu infrastrukturu kao relej, medij transmisije moći. Kapital djeluje i bez nacionalne države ili u nekakvoj “tankoj” državi, koja nikako ne treba biti demokratska država – upravo nasuprot. Stoga je legitimitet današnje nacionalne države u prilagodbi pravnoga sustava standardima Unije, primjerice, a ne u ispunjavanju narodne volje, ma kako to domoljublju cinično zvučalo.

Ali, Zoran Milanović, koji se svjesno poduzeo toga posla s te pozicije, odjednom je odbio svoju ulogu, odjednom je odbio svoj tekst: to je ono što se u Hrvatskoj ne shvaća, iako je to ono što Zorana Milanovića u konačnici mora koštati pozicije: on je jednostavno kao ideološki nacionalist, nacionalist Tuđmanovog tipa koji zagovara, ma i hinjeno, ma i trenutno, retorikom devedesetih, interese braniteljske populacije po Zagrebu, ili pak nacionalne države u Europskoj Uniji, anakron, on je passe: zajedljivo kazano, ako nije komprador, Milanović je nepotreban, i stoga Milanovićev govor i vapi: ‘Ne vjerujte onima koji govore da rasprodajemo državu!, kako njegovu osnovnu poruku naciji vidi njegov povlašteni medij i tumač, „Jutarnji list“, ističući je u naslov. Da ne govorimo o tome kako se cijela ova priča o nacionalizmu i nacionalnoj državi, ispričana Tuđmanovom retorikom, ili retorikom njegovih najvećih oponenata, dakle ispričana retorikom apologije nacionalne države u svijetu globalnog kapitala ili pak nasuprot kritikom njene neophodnosti kao transmisije volje Zapada aka korporacija aka istog tog globalnog kapitala, može suspendirati jednostavnom primjedbom: a zašto bi Zoran Milanović morao braniti tu nacionalističku poziciju u suvremenom svijetu isprepletenom nebrojenim interakcijama, kako ga recimo opisuje u svom interviewu naslova ‘Kapitalu ne treba demokratska država’ prof. Zoran Kurelić: „…globalizacija (je) geografsko širenje prostora na kojem međunarodne interkontinentalne i internacionalne interakcije snažno djeluju na lokalne društvene interakcije. Prema tome, ovo što se zbiva na međunarodnoj razini izravno utječe na ono što se zbiva u određenoj zemlji. Ako dođe do napada na WTC, onda će se sve u vezi s tim odraziti i kod nas vrlo brzo ukoliko smo globalizirana zemlja. Možemo reći da se već odražava, od sigurnosti letova s Plesa i pojačane kontrole nadalje. To smo osjetili već nakon dva dana. Ako smo i ekonomski globalni dio svijeta, odrazit će se i na cijenama nafte, jer cijene su pale i oni koji je sada kupuju za gotovinu mogu profitirati. Sve stvari koje se dogode u globaliziranom svijetu imaju brzi refleks na vrlo udaljena lokalna područja.“

To Zoran Milanović kao da ne razumije. On, koji tako puno čita, kako kaže Glas Mordora, kao da ne zna, barem na razini jutarnjeg listanja Wikipedije, za teoriju kaosa i efekt leptira, pa ne shvaća da na život građana kojima je premijer mogu utjecati oscilacije jedne valute ili dosljednost jednog njemačkog suca. Umjesto toga, on i opet u okviru nacionalne naracije inscenira praiskonski sukob partizana i ustaša, raspru crvenih i crnih o ćirilici, e da bi se u toj zavadi ideologija esencijalno suprotstavljenih liberalnoj demokraciji pojavio kao jedina točka izravnanja i pomirenja svih društvenih proturječja – kao nekoć Franjo Tuđman, pomiritelj ustaša i partizana – braneći najapstraktniji nacionalni interes za koji jedino tautološki može kazati da je – državni interes. U čemu se on sastoji? U tome da naša država bude ravnopravna ostalima u Europi! A zašto to ona nije? Ono što je nevjerojatno, jest da Milanović odbija shvatiti da to Hrvatska nije upravo opiranjem ispunjenju preuzetih obveza, nego misli da to ona nije jer se od nje, kao zemlje ravnopravne inim članicama zapadnoeuropskog uljudbenog kruga, traži da te obveze ispuni i dogovoreno poštuje.

Iako se čini da je ova bliskost Zorana Milanovića Tuđmanovom tipu nacionalizma slučajna, ona to nikako nije: o tome sam već pisao prije pet, šest godina, zadnji puta u Objektivu u siječnju 2011. godine, dakle na vrijeme: „U tekstu o tadašnjem predsjedniku SDP-ova Savjeta za vanjsku politiku, Zoran Milanović kaže da je njegov „politički uzor Miko Tripalo“, jer da je „u tom je čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala“, dodavši da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata”. U usputnoj biografskoj crtici, konačno, Milanović će zaokružiti svoj idološkopolitički background ili profil, kako vam drago: „Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Prema ‘stanju duša’, maticama, mogu pratiti povijest svoje obitelji tristo godina. Djed Ante bio je težak, bio je organizator pomoći partizanima te je, praćen sumnjama, zaglavio u ustaškom zatvoru 1942., ali je uspio pobjeći. Njegov brat Ivan prošao je sve ofenzive, sudjelovao u formiranju brigada u Dalmaciji. Zanimljivo, njih dvojica su se nakon četiri godine ratovanja sreli u Trstu. Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije“. Rezimirajmo sada:

Milanović kaže da mu je politički uzor Miko Tripalo. Potom, odmah na početku teksta, kaže da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata.” I konačno zaključuje: “Moji su težačkih korijena, iz Glavica pokraj Sinja. Bili su antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije…”.

Zapamtimo ovu formulu: Starčević + Radić + antifašizam.

Napravimo malu digresiju, koliko fascinantnu toliko bizarnu: 5. studenog 2009., Inoslav Bešker analizirao je hrvatskoga feniksa, Milana Bandića: evo što je o sebi kazao Bandić, a što je o tome rekao Ino: „Kakav želim biti hrvatski predsjednik? Moj program je starčevićanstvo, radićevština, hrvatski antifašizam i Domovinski rat, odnosno dostojanstvo branitelja.“, also sprach Milan Bandić. Bešker će na to: „Napokon prvi programski akcent, ali povijesno i idejno šaren, koji računa na privlačnost političkih brandova, pri čemu se Bandić ne upušta ni u naznaku što je to starčevićevsko ili radićevsko primjereno i primjenjivo danas. Definicije su još nejasnije danas ako se zna koliko su bile nejasne još prije sedamdesetak godina, kada su se i na Starčevića i na Radića u Hrvatskoj pozivali i partizani i ustaše.“

Bože, kako naivno, kako nepažljivo!

Jer, trebao se Bešker dosjetiti barem Manolića, ako ne već Tuđmana: „Zbog toga smo mi rekli: Gradit ćemo na pozitivnim tradicijama Starčevića, Radića i Hebranga, odnosno ljevice. To ne treba zaboraviti!“, kazao je Joža, ne jednom, i ne samo u ovom interviewu.
Neosporna je dakle činjenica da je ideološka pozicija Zorana Milanovića, tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr.Franje Tuđmana.

Očito, nije to bio samo PR, nije to bila samo promičba. Kad se javi neophodnost zaštite osnivača ove države, onda se Milanović javlja kao vrlo kreativan nacionalist s ljevici prihvatljivim pozitivnim nacionalističkim poslanjem: inzistiranjem na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji koje je dnevnopolitička izlika za autentično ideološki potez prezentacije partikularnog interesa, zaštite Josipa Perkovića, kao univerzalnog: državnog interesa Republike Hrvatske.

Milanovićev i vapaj ljevice za Tuđmanom licemjeran je vapaj: Starčevića i Radića bi oni lako otpisali, o još kako, ali tu ostaje taj famozni antifašizam, za koji je Tuđman govorio da je u tradiciji Hebrangove ljevice: mislilo se, hrvatski antifašizam, hrvatska ljevica. A part od toga je li Hebrang bio hrvatski ljevičar ili Staljinov izabranik, u cijelom tom svetom trojstvu Tuđmanova preambularnog testamenta hrvatskoj ljevici, u cijeloj toj konstitucionalnoj statici kako je Milanović vidi, ljevici je nekako najviše do toga kontrafornog sustava antifašizma, jer, vidite, dok su radićevština i starčevićanstvo vezani uz državu koja se zove Republika Hrvatska, antifašizam je to – komunističke, Titove tradicije, nije li? Ergo, jugoslavenski! Baš kao i obavještajac o čijoj se dobrobiti skrbimo pod izgovorom zaštite državnih interesa, je li tako?

I tu smo onda ipak na domaćem terenu: tu je onda jasno zašto je Čuliću odmah do kraja rečenice i NDH na pameti, i zašto je antitotalitarizam i osuda komunističkih zlodjela od 1945. do obnove državnosti eo ipso fašizacija društva, zašto je se to hrvatsko nacionalističko divljanje i zašto se komunizam ne smije ni spomenuti u totalitarnom kontekstu: ta, zato jer je to glogov kolac u srce vampirskog uskrsnuća Jugoslavije, čas kao Regije, čas kao Zapadnog Balkana, kako se već sumanuto histerično ovih dana, od 1.srpnja naovamo, otkako smo ušli u Europsku Uniju, želi, sniva i pokušava reanimirati nekakva Zapadna Balkanija, u Rijeci kroz obnovu kulturnih veza, u Zagrebu na Subversive festivalu kroz otvoranje prostora “rasprave u kojem će ovi pokreti doći do zajedničkih strategija otpora, akcija ili održivih alternativa trenutnom socijalnom, političkom i ekonomskom modelu”, uglavnom u hrvatskim gradovima, u hrvatskim medijima, na hrvatskoj javnoj televiziji, svugdje i stalno, bez prestanka, traje protueuropska, protuliberalna, protudemokratska, protukapitalistička histerija izazvana gubitkom tla pod nogama: Jugoslaveni i komunisti shvatili su da je Hrvatska u Europi. I, nastupio je smak njihova svijeta.

Konačno, pri pokušaju da se uspostave standardi svijeta u koji smo ušli, netom izašavši, barem formalno, iz te ogavne Balkanije, mi smo doživjeli uskrsnuće jugoslavenskog nacionalizma i socijalističkog resentimana u njihovoj punini: sve što nije komunističko, sve što nije jugoslavensko, to je fašističko, to je ustaško, to je imperijalno, to je nacionalističko, to je revizionističko, to je, ukratko, valjda opet za prijeki sud, streljački vod i po kratkom postupku.

Upravo protiv takvog totalitarizma valja u Ustav Republike Hrvatke unijeti odredbu o antitotalitarizmu.

A, čini se, upravo kao branu takvim stremljenjima valja se ipak možda prisjetiti i Starčevića i Radića, bdijeti nad državom i njegovati Republiku.

Autor: Romano Bolković

Što vi mislite o ovoj temi?