Pratite nas

BiH

Romano Bolković: udbaši su nam razorili živote, potrošili naše životno vrijeme, ukrali životni rad i trud, osakatili i poubijali nebrojene, i red je da odgovaraju

Objavljeno

na

Premijer Milanović je potvrdio da će SDP u Saboru predložiti osnivanje saborskog istražnog povjerenstva o ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Prva rečenica.

Milanović je u jutrošnjem intervjuu istaknuo da ustavne promjene idu kako bi se vidjelo “tko što skriva u ovoj zemlji, tko je 20 godina skrivao određene dokaze, tko je bio na čelu obavještajnih službi, tko je imao politički utjecaj”, a začuđen je što HDZ nije predložio osnivanje saborskog istražnog povjerenstva. Druga rečenica.

“Neobično je ustvari da to predlaže SDP. Kako to da HDZ-u, čiji visoki dužnosnici govore da je postojao sustav zaštite komunističkih ubojica – ja ne znam za to, mi smo bili vrlo malo i kratko na vlasti – da taj isti HDZ nije predložio da se osnuje saborsko istražno povjerenstvo koje vodi opozicija? Neka ga oni vode, neka ga vodi njihov predsjednik”, rekao je Milanović. Treća rečenica.

Premijer želi kazati: SDP je zapravo od obnove državnosti tek šest godina na vlasti, HDZ gotovo desetljeće i pol, i ako je itko išta skrivao glede komunističkih ubojica, onda je to onaj tko je bio u poziciji, dakle vlast, ergo: HDZ.

Već je ovaj stvav prilično problematičan: u pogledu prikrivanja udbaških i komunističkih zločina, stvar ipak stoji drukčije: te zločine i zločince nije prikrivala ova ili ona vlast, nego je njihovo zataškavanje fundamentalna pretpostavka postojanja današnje Hrvatske: tek na dogovoru crvenih i crnih, Udbe i Norvala, da kažem metonimijski, nastaje ova Hrvatska. Svaka analiza koja stalno nema na umu silno delikatnu okolnost tog prazajedništva promašuje bit i vječno iznova pada u dijalektiku fatalnog crvenocrnog hrvatskog ruleta, u kojem kuglica vječno padne na nulu, tj. proleti kroz glavu, pri čemu krausovski uđe na jedno uho unutra a na drugo izađe van: ništa se ovdje iz takve analize ne nauči, pa ni ta osnovna lekcija da te zločine skrivaju i jedni i drugi, jer su i jedni i drugi tek provizorij kulisne hrvatske demokracije.

Ne jednom sam to već objašnjavao: zamislimo SFRJ kao Science Fiction Republic of Jugloslavia. Zašto SF? Zamislimo u nekoj znanstveofanststičnoj utopiji da je SFRJ preživjela osamdesete i da se demokratizirala: pače, na izborima se ne pojavljuju nacionalne stranke, nego najrazličitije stranke koje formiraju solidan parlamentarni život zemlje, jednostavno kazano: tradicionalne građanske stranke, i na dnevi red javne rasprave te demokracije dolazi pitanje neposredne prošlosti: pitanje suočenja s nedemokratskim prethodnim poretkom, zločinima diktature proletarijata, kako se taj poredak samorazumijevao. I, što bi se dogodilo?

Lustracija, naravno. Tko bi bio u toj i takvoj SFRJ lustriran: pa protagonisti tog bivšeg sustava, poglavito oni koji su okrvarili ruke, koji su sasvim nedemokratski hapsili i ubijali svoje političke protivnike. Pokoji komunistički dužnosnik, kao nalogodavac, i brojni suradnici SDB/S-a, kao egzekutiva.

Ovaj je scenarij danas SF, ali 1985. nikako nije bio: bio je najizglednija varijanta razvoja događaja. Službe su imale podatke, znalo se što se sprema, epohalna demontaža Istočnoga bloka je uzela maha, paralelan proces disolucije sovjetskog imperija istovremeno je omogući emancipaciju brojnih nacionalnih država – u nas je to dobro vidio pametni Šuvar, pa je o tome ponešto i kazao i zapisao – i ukratko: oni koji su znali da će biti egzistencijalno ugroženi u neminovnim tranzicijskih vremenima stavili su se na čelo tih promijena. U Hrvatskoj je priprema trajala dugo: osamdesetih intenzivno, ali je započela već u drugoj polovici sedamdesetih, Tuđmanovim putovanjima u inozemstvo, o kojima se šuti jer bi razogovor o njima stubokom promijenio hrvatsku recentnu povijest u jednom danu.

Ta priprema značila je dogovor onih koji bi u zemlji bili ugroženi nekakvim proustaškim divljanjem, dakle komunista i djelatnika SDS-a i inih službi, te emigracije, koja je ionako bila premrežena radom raznih službi, jugoslavenskih i stranih: ruske, američke, njemačke… Taj dogovor metonimijski nazivamo dogovorom Udbe i Norvala: u njemu nije sudjelovao samo Tuđman, kako preživjeli žele kazati, i opet u strahu od istine i propitivanja svoje odgovornosti za događaje koje slijede, ukratko: rat i pljačku, nego su tu sudjelovali bezostatno svi akteri chorus-linea hrvatske državne politike s početka devedesetih. Recimo, Joža Manolić putovao je u Norval baš kao i Franjo Tuđman. Evo, živ je Jožica, živ je Ljubo Krasić, živi su i drugi svjedoci, pa neka netko na HRT-u o tome napravi dokumentarni film.

Što je dakle pripremljeno? Pripremljena je primopredaja vlasti. Još je Hegel upozoravao na revolucionarnu ironiju: revolucije su samo tranzicijski proces prelaska jedne te iste vladajuće nomenklature iz jednog režima u drugi; ni manje ni više. U nas je Krajačićev intelektualni kružok u dogovoru sa Špiljkom pa onda i inima, među ostalima i Perkovićem, ali i Beogradom, jer disolucija je Jugoslavije strogo kontroliran proces, našao modus vivendi: sve svađe, a sukobi započinju brzo, svađe su samo frakcija, kako je pametno objasnio još početkom devedesetih Manolić, i u tisku, i na televiziji. Recimo, njegova svađa s Vicom Vukojevićem: sve su to frakcijske borbe, baš kao i nevoljkost Perkovića da se ikada podredi Manoliću. Paradigmatski su takvi sukobi Tuđman – Mesić, ili Mesić – Manolić: sve je to ipak bio sukob ukućana, dok onaj s navodnim crvenima nikada u biti nije ni postojao: ta, HDZ-u je devedesetih bio opasniji HSLS i Budiša, prijeteći da demokratski preuzmu vlast, zbog čega je djelomično farsa s HND-om uzela maha kroz onaj dugomjesečni filibastering, no Račan i SDP, koji su ionako bili na koljenima, oporavaljajući se u sjeni događaja koji nisu bili njihov cup of tea: rat i pljačka, ta, što su pošteni i dobri Račan i drugovi s time imali? Konačno, kako bi jedan znameniti akter tih događaja kazao, Račan je stvar ionako konfirmirao ne trudeći se previše oko prvovjere vjerodostojnosti rezultata prvih demokratskih izbora, grublje rečeno: predajući prvi puta vlast onima koji sada moraju obaviti posao koji jedino oni mogu obaviti, što je ostalo pravilo do danas: HDZ isporučuju generali, ne Račan i Mesić, božićnice ukidaju socijaldemokrati, ne HDZ kao stranka kapitala; u Hrvatskoj svako radi svoj posao, kao što mladi premijer Milanović, dobropoučen od Stipe Mesića, i opet predlaže: neka Karamarko pokupi svoje, hadezeovsko smeće, pri čemu je sasvim nejasno kako će Karamarko kao predsjednik saborskoga povjerenstva nepristrano propitivati vlastitu ulogu u prikrivanju i zataškavanju komunističkih zločina od strane HDZ-ovih vlada u kojima je i sam participirao?
Milanović je opet ironičan, pače sarkastičan.

Ali, prošla su vremena pošalica, jer nema više vremena ni za što, nakmoli za šalu: HDZ u ovom slučaju nije opozicija, HDZ je u ovom sulučaju – sudionik, štoviše protagonist događaja o kojima bi morao sada u Saboru podnijeti računa!

Zoran Milanović se opasno igra s građanima Hrvatske. Ne da nismo kmetovi ni razbojnici, nego nismo čak ni budale, Zorane, pa te molim da prestaneš potcjenjivati elementarnu pamet građana zemlje u kojoj si premijer.

Kako bi Karamarko nepristrano mogao prosuđivati HDZ-ovo zataškavanje tih komunističkih zločina kad su Founding Fathers, o čemu mu izravno pišem u Objektivu, izravno u njih involvirani?
Ubojice su Brune Bušića ovdje, među nama.

Ubojice su Paradžika tu, na slobodi.

Ubojice su Barišića i Đurekovića njihovi, njihovi zajednički egzekutori, jer su samo egzekutivci jedne te iste politike koju u Hrvatskoj nikako ne dijeli demarkaciona linija što razdvaja lijevo od desnoga: zar Zoran Milanović zaista misli da on, recimo, dok sluša Mesića, Nobila i ine, sve u zaštitu Josipa Perkovića, djeluje izvan toga kruga? Zar on zaista misli da je postavljen tu gdje jest – a postavio ga je, baš kao Sanaderu u vladu Šimonovića i Karamarka, uz pomoć svog šefa kabineta Šprema i inih vodonoša Stjepan Mesić, i Milanović je Mesićev, a ne Račanov izbor! – po Duhu Svetome ili svojim trudom, radom i djevičanski čistom voljom drugova socijaldemokrata? Zoran Milanović samo je vrh jednog od dva pola Hrvatske politike, ni manje ni više izvan tog primordijalnog deala komunista i nacionalista, ili onih koji su fingirali da su jedno ili drugo, i iako je do jučer mrzio Udbu i udbašeše – sjetimo se napada na Plešea! – obnoć je promijenio mišljenje, očito pod utjecajem političkih tutora, da naprosto brani udbaško krilo ne po logici partijske drugarske solidarnosti – i tu ima pravo na ljutnju, jer Milanović osobno zaista prezire Udbu – nego po logici interesa strukture koja je devedesetih tranziciju shvatila kao Noinu arku preživljavanja neminovnih povijestnih promijena: gle čuda, u tim se okolnostima Perković zaista javlja u ulozi patriota većeg no nebrojene hadezeovske Hrvatine, jer je otvarao granice oružju, bivajući zaslužan za naoružanje Hrvatske možda i više no drugi u njoj! Na to Milanović misli kad kaže da su to “teške teme”.
Kako će da Stipina sokola, Milanović i Karamarko, zaštititi Mesićeva suradnika Perkovića, kojemu se Mesić priklonio postavši predsjednikom nauštrb veze s Manolićem, unatoč bliskosti Perkovića i Mesićeve arcinemeze Šuška, ostaje vidjeti. On sve može zamisliti osim da se Perkoviću sudi u Njemačkoj: “”Dakle, jasno je od početka, tu se ne radi o zaštiti jednog čovjeka jer njemu u ovom smislu, neću reći da nema spasa, ali on će morati izaći pred pravosudno tijelo. Bila to istraga ili optužnica u Hrvatskoj, ali tvrditi da je to nešto za što Njemačka treba suditi – to upravo žele oni koji bi najradije da se o tome ne govori u Hrvatskoj. Mi želimo da se o tome govori u Hrvatskoj”, poručio je. Zašto se Gotovini moglo sudi u Haagu, a ne u Hrvatskoj, to Zoran ne tumači. Iako su naši sudovi nesumnjivo pravedni: “Mjesto za suđenje i raspetljavanje tog slučaja je Hrvatska i kad mi netko iz vrha HDZ-a kaže da u Hrvatskoj nije moguće osigurati pošteno suđenje i da zato osobu treba isporučiti Njemačkoj – ja mislim da bi se osoba koja to kaže trebala odreći hrvatskog državljanstva. To je sramota. Sramota. To treba raditi u Hrvatskoj. Ali kolegama u HDZ-u se od toga diže kosa na glavi. Morat će se s tim suočiti”, istaknuo je Milanović.

Zoran Milanović ne da Perkovića. Štiti staru gardu, protagoniste devedesetih. Jer, jedno takvo suđenje moglo bi značiti presedan, a onda smo već na nesigurnom tlu propitivanja i tuđih biografija i odgovornosti za događaje kojima je mitski uzork jedino i samo Franjo Tuđman.

Uostalom, Zoran Milanović iskreno će to priznati: “”To je nešto što je potpuno izvan naše kontrole, to je ono što se zove puška na zidu u prvom činu. U drugom činu će opaliti. I moja dužnost kao državnika i mojih suradnika je da na to upozorimo – da, to je moguće i da, mi nad time nećemo imati kontrolu. Ako je to doprlo do dovoljno ušiju i glava u Hrvatskoj, ja sam svoj posao napravio”, rekao je Milanović.

Točno: sudi li ga se u Njemačkoj, to je izvan vaše kontrole. Izvan kontrole SDP-a i HDZ-a. Milanovića i Karamarka, kojega Milanović sada predlaže za kontrolora, recimo metaforički, sebe sama! Ide on i dalje: To je izvan njihove kontrole onda, i tada će svakako puška opaliti – doduše, veli se u trećem činu, Zoki, trećem, ne drugom – i tko zna tko će time biti pogođen.

Možda poneko ne samo od naručitelja i izvršitelja udbaških ubojstava, nego poneki krivac na puno teži i krvaviji delikt: dogovorni rat koji je u krvoproliće gurnuo u nas Hrvate i Srbe, a da bi u međuvremenu akteri dogovora opljačkali zemlju.

Ta, za vatrometa ionako nitko ne gleda zvijezde.

Hrvatska je u puno ozbiljnijoj situaciji no što mislite: ljudi koji su jednom ovdje zavadili narode, mirno gledajući užas rata i stradanja nedužnih, i opet izazivaju sukob Srba i Hrvata kako bi odvratili pažnju od svojih zločinačkih uloga. Te ljude u Hrvatskoj, ili EU, ili bilo kako, ali već jednom nekako valja privesti pred lice pravde.

Oni su nam razorili živote, potrošili naše životno vrijeme, ukrali životni rad i trudi, osakatili i poubijali nebrojene, i red je da odgovaraju.

Zorane, ako to kao državnik ne možeš učiniti, makni se.

Jer, sutra ćeš ti biti odgovoran.

AUTOR: ROMANO BOLKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

HRS prijavio Federalnu TV RAK-u zbog emisije ‘Mreža’ od 14.01.2019.

Objavljeno

na

Objavio

HRS je danas uputio prijavu RAK-u u kojoj traži od ove agencije postupanje u skladu sa svojim ovlastima i određivanje odgovarajućih kazni Federalnoj TV zbog pristranog izvješćivanja i podsticanja na mržnju u emisiji „Mreža“ emitiranoj 14.01.2019.

Više je deplasirano i govoriti o tome kako je FTV kao dio javnog RTV servisa u biti propagandistički instrument u rukama bošnjačke političke oligarhije. Međutim, uvijek nas dodatno neugodno iznenadi razina neprofesionalizma i pristranosti urednika i autora te tv kuće.

Emisija „Mreža“ Federalne televizije emitirana 14.01.2019. pokazuje da tom neprofesionalizmu jednostavno nema kraja.

Emisija je posvećena u potpunosti ratnohuškačkom ocrnjivanju hrvatske i srpske politike kao destabilizirajućim faktorima i prikazivanju bošnjačke politike kao jedine ultimativno pravedne i valjane, i to utjelovljene u Šefiku Džaferoviću i efendiji Mustafi Ceriću kao moralnim vertikalama.

„Sporazum Čović – Dodik kao nastavak politike 90ih i sporazuma Milošević – Tuđman“, „teritorijalni apetiti susjeda ne jenjavaju“, „ratni planovi se planiraju realizirati u miru“, itd. su samo dio uredničkih stavova koji se mimo svih profesionalnih kodeksa proturaju kao činjenice. Sve to uz zvuke dramatične glazbe i fotografije Miloševića/Tuđmana, Karadžića/Bobana.

Nakon emisije kod gledatelja koji nema pojma o povijesti i odnosima u BiH stvara se dojam kako su Srbi separatistička krvoločna stvorenja, a Hrvati izdajnici koji ne prežu od protjerivanja i ubijanja svog naroda samo da ostvare svoje političke vizije o entitetu.

Po urednicima FTV-a sve što se danas događa u BiH je nastavak razgovora Milošević – Tuđman, a zaboraviše razgovore Zulfikarpašić/Filipović – Karadžić/Koljević iz lipnja 1991. ili Izetbegović/Krajišnik iz rujna 1993. Deklaracija Izetbegovića i Krajišnika iz 1993. je jedini dokument kojeg je otac bošnjačke domovine uistinu poštovao i prvi put pristao na srpsku emancipaciju u BiH.

Vrh licemjerstva i laži FTV-a je stav po kojem je 200 000 Hrvata iz RS-a protjerano, a da su se Hrvati iz Središnje Bosne i drugih krajeva sami potjerali sa svojih ognjišta i da je za to odgovorna genocidna UZP politika. Hrvati se etnički samo-očistili, a Bošnjaci kao najmnogobrojniji narod su, po autorima Mreže, najveće žrtve i jednih i drugih. Što kaže Agencija za statistiku?

Statistika naselja koja su promijenila nacionalnu strukturu, u odnosu na 1991., po entitetima izgleda ovako: u Federaciji 252 srpskih, a 93 hrvatska naselja je postalo bošnjačkim, dok je 30 bošnjačkih, a 33 srpska postala hrvatskim, dok niti jedno naselje nije postalo srpsko; u RS-u 182 bošnjačkih, a 61 hrvatska naselja su postala srpskim, dok je 7 srpskih i 5 hrvatskih postalo bošnjačkim naseljima.

Ovi podaci dokazuju drugačiju sliku od one koju FTV promovira, a to je da 357 naselja u BiH ratnim djelovanjem, što u ratu, što u miru, postalo je većinski bošnjačkom, 243 srpskom, a 63 hrvatskom sredinom.

Dakle, krvoločni Srbi i genocidni Hrvati svojim ratnim djelovanjem nisu zajedno „etnički očistili“ naselja kao njihovi federalni i državni partneri.

Zašto ovo iznosimo? Urednici i novinari FTV-a, ukoliko žele objektivno i profesionalno raditi svoj posao, onda svoje tvrdnje moraju potkrijepiti, a ne arbitrarne stavove nuditi pod činjenicama, otvoreno se stavljajući na stranu bošnjačke političke elite.

Koliko to patološki daleko ide ponajbolje je pokazao prilog o pravoslavnoj crkvi kao utjelovljenju i glavnim nositeljima zločinačko separatističke politike, na koju jedino islamska zajednica može i mora dati valjan odgovor u cilju zaštite BiH kao države.

Smatramo kako je RAK, na čelu sa Vijećem agencije moralo po dužnosti djelovati ne samo u ovom slučaju, nego i ranije, budući da je pristranost i neprofesionalizam Federalne TV postao pravilom.

Budući da je reakcija izostala, uputili smo prijavu. Uz to, na kraju pozivamo HDZ BiH da prije nego što optuže sarajevske medije za širenje mržnje, priupitaju svoje ljude po institucijama, poput Zorana Tomića i Nine Ćorića koji sjede u Vijeću RAK-a, što su uradili po tom pitanju. Upravna vijeća su i obveze, nisu samo novčane naknade za (ne)rad.

HRS

 

 

NEĆE BITI KALIFATA DOK JE SRBA I HRVATA!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Bivši ISIL-ovac Munib Ahmetspahić optužen za terorizam

Objavljeno

na

Objavio

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podignulo je optužnicu protiv državljanina te zemlje Muniba Ahmetspahića kojega tereti za kazneno djelo terorizma, potvrđeno je u ponedjeljak iz sjedišta tog tužiteljstva u Sarajevu.

Ahmetspahić je uhićen u studenome prošle godine u sarajevskoj zračnoj luci po povratku iz Sirije i Iraka, a sigurnosne službe ranije su utvrdile kako se on tamo borio u redovima islamističkih terorističkih organizacija.

U priopćenju Tužiteljstva BiH se navodi kako je Ahmetspahić (28) osumnjičen za kazneno djelo organiziranja terorističke skupine.

“Optuženog se tereti da je u dva navrata, s ciljem pridruživanja terorističkim organizacijama, u razdoblju između 2013. i 2018. godine boravio na području Sirije i Iraka, gdje se pridružio paravojnim formacijama ISIL, Jabhet al-Nusra, Al-Nusrah Front, koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda proglasilo terorističkim organizacijama”, naveli su iz bosanskohercegovačkog državnog tužiteljstva.

U optužnici se navodi i činjenica da je Ahmetspahić teško ranjen kada je ratovao u Siriji. Istraga protiv njega vođena je u okviru predmeta kodnog naziva “Damask”, koju Tužiteljstvo BiH, u suradnji s policijskim i sigurnosnim agencijama, provodi u toj zemlji, ali i inozemstvu.

Uz optužnicu Sudu BiH proslijeđen je i prijedlog da se Ahmetspahiću produži protvor u kojemu se nalazi od uhićenja prije tri mjeseca.

Ahmetspahić je ranije bio pripadnik zajednice radikalnih islamista-selefija, čije je sjedište bilo u Gornjoj Maoči kod Brčkog.

Istraga ga je povezivala i s napadom na veleposlanstvo SAD u Sarajevu, kojega je 2011. godine počinio Mevlid Jašarević, koji je zbog toga osuđen na petnaest godina zatvora, no Ahmetspahić je oslobođen optužbi da mu je u tome pomagao, a on je to iskoristio kako bi se naknadno pridružio teroristima u Siriji i Iraku.

Ahmetspahić je nakon uhićenja u studenome 2018. godine tvrdio kako se u BiH vratio dragovoljno, a njegov odvjetnik na tome je temeljio zahtjev da mu se ne određuje pritvor nego da mu se eventualno izreknu mjere ograničenja kretanja.

Tužiteljstvo BiH je pak inzistiralo na pritvoru, uz konstataciju kako je nejasno zbog čega je Ahmetspahić zapravo došao u BiH te da on i dalje predstavlja sigurnosnu prijetnju, što je sud i uvažio.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari