Pratite nas

Gost Kolumne

Rudi Tomić: Ima li išta lijepog u – Lijevoj našoj?

Objavljeno

na

Nema nepravde protiv onoga koji na nju pristaje. (Ulpian)

Već dva desetljeća u Hrvatskjo se javno govori, slobodno piše i  na TV negativno prikazuje o hrvatskom narodu i Hrvatskoj; u medijima dokazuju građanima i svijetu da Hrvati nevaljaju kao narod niti valja država – Republika Hrvatska!

Završeni su predsjednički izbori i Republika Hrvatska je dobila Zorana Milanovića, koji je prisegao za predsjednika na najprimitivniji, čak bi se moglo reći – najprovokatiniji način, što je svojim činom dokazao da je za njega nezavisna, slobodna i demokratska Republika Hrvatska – slučajna država.

Piše: Rudi Tomić

Hrvatska je katolička država s 87% katolika, kako  popis stanovništva pokazuje, poslije Poljaka, najkatoličkijih narod u Europi, možda i u svijetu, a za predsjednika izabran je Zoran Milanović: ateista, socijal-komunista i arogantni osobenjaka, bivši no goo president Vlade. Pored činjenice da je HNES  osudilo Milanovića u paketu s Titom, S. Mesićem, I. Josipovićem, M. Pupovcem, B. Lončarom, J. Manulićem, V. Pusić i drugim zločincima i veleizdajnicima, te poslije svega dolazi na Pantovčak za predsjednika Republike Hrvatske!? ”Ako nismo izdajice, jesmo kukavice, ako nismo ulizice, jesmo lopovi i ubojice vlastitog naroda.” (Vinko Begić, dragovoljac.com)

Novo izabrani Predsjednik RH, odnosno Predsjednik svih Hrvata  u domovini i svijetu, nije se udostojio pozvati katoličkog predstavnika Crkve u Hrvata, da mu  riječ zahvalnosti postane gestom njegova prebivanje među vjernicima na ustoličenju za predsjednika.. To su Corpus delicti!  O drugim (ne)ugodnostima koje je osmislio na Pantovčaku (02.18. 2020.), za vrijeme inaguracije, nije vrijedno opširno pisati, jer vidio snimci su uvjerljiviji od pisane riječi.

Nakon sprdnje sa inaguracijom i hrvatskom himnom predsjednik Milanović je uklonio sve biste iz ”palače”, odnosno simbole onih koji su najzaslužniji u povijesti hrvatskog naroda, a neki čak misle (i pišu!), da će ukloniti i hrvatski stijeg, što ne bi bilo nikavko iznenađenje, jer ni Zoran Milanović nije iznenađenje. Njegova je partija nasljednica Saveza komunista Hrvatske, koja je od samog početka bila protiv osamostaljenja Hrvatske. Ivica Račan i partija demonstrativno su napustili Sabor (25. lipnja 1991.)  kad se je glasalo za samostalnost Republike Hrvatske.

U međuvremenu  SDP je mijenjao naziv: 1990. je SDPH pretvoren u SDP. Pod istom kraticom SDP je mijenjao naziv, 1991. nazivali su se Socijaldemokratska partija Hrvatske, te Stranka demokratskih promjena. Pa 1993. mijenju ponovo naziv u SDP u kojoj su našli mjesto svi oni koji nisu mogu prežaliti Tita i Jugoslaviju.  Nakon 30. godina od veleizdaje hrvatskog naroda  SDP je postala vodeća politička stranka u RH s 30.97%, a HDZ, pod čijim je vodstvom oslobođena Hrvatska od agresora fašističke Srbije i Crne Gore – ima tek 21.40%! Žalosno i ponižavajuće!

Zoran Milanović je bio najgori predsjednik Vlade u RH; nije dobio prolaznu ocijenu kao predsjednik Vlade, ali biran je za predsjednika RH!  Naime, on je u svojoj predsjedničkoj kampanji rekao, da će ukloniti sve predsjedničke ceremonije, kao lentu i inaguraciju na Markovom trgu, te da je spomenicima mjesto  u muzeju, a ne na Pantovčaku. I to je učinio. ”Nikada ne smijemo, zbog zaštite istine, iz memorije brisati simbole, bilo pozitivne ili negativne, zbog snage koja je iza njih stajala po zlu ili po dobru sve do danas – ovisno što netko izabere. To će svakog dovesti do zadnje postaje života – pred Kristov križ odgovornosti za proživljeni život, bez obzira da li je bio vjernik ili nevjernik.” (Mile Prpa, hrsvijet.net)

Dakle, ostao je dosljedan. mada je bez karaktera. On će, sigurno, i u drugim svojim antihrvatskim i antidržavnim idejama ostati dosljedan, jer je zatrovan mržnjom, osvetom i samoljubljem. On će, kako narodna poslovica kaže, ”Iskaliti svoju srdžbu na nedužnim.”

Zločini jugokomunista i srpskih fašista nisu opametili hrvatski narod!

”Zapravo u svemu tome sudjeluje Srpsko-hrvatska koalica koja danas vlada u RH. Branitelji su ‘ustaše’ i stalno na udaru, a rat protiv Tuđmanove ‘ustaške’ države se nastavlja. Tako i novi predsjednik kojeg sam svojevremenom u nizu svojih tekstova predlagao za akademika jer je ‘otkrio’ da su zapravo u Drugom svijetskom ratu u NDH prvi stvorili konc-logore, zbog toga nije želio inaguraciju ispred ‘ustaške’ crkve (grb s bijelim poljem na krovu), izruguje se himnom, ne želi nikakve simbole hrvatske državotvornosti pa mu smetaju i biste onih koji su najzaslužniji u povijesti za hrvatski narod i hrvatsku državu.” (Josip Pecarć, proslijeđena poruka)

U ”Lijevoj” našoj sluge biraju državnike, a državnici oponašaju generale i zahtjevaju lojalnost i zahvalnost što imaju takvo sposobno vodstvo  u Vladi, u Saboru i na ministarskim dužnostima. ”Više su Hrvati napravili za Europu u dva i pol mjeseca predsjedanja nego neki za pedeset godina. ‘Otkad su Hrvati preuzeli predsjedavanje EU-om sve je otišlo u p…. materinu! Koronavirus, migranti, pad burze i cijene nafte, Brexit, upitan je EURO, turistička sezona pa čak i Eurosong!!!’  Čestitke dolaze sa svih strana.  A tek su na pola puta…! ” (bez cenzure.hr)

Svima koji prate hrvatske domoljubne portala sigurno je zapelo za oko da je jedan od najplodnijih kolumnista u Hrvatskoj Zvonimir Hodak, osmislio svoju kolumnu – ”Lijevom našom”, pod tim naslovom iz tjedna u tjedan dokazuje da je Lijepa naša više ”Lijeva” nego što je Lijepa. Istodobno hrvatski demografi i povjesničari dovode u pitanje opstanak RH: ako se ovako nastavi, ne daj Bože, neće za dugo biti ni Lijepe ni Lijeve naše -Hrvatske.

Brojni hrvatski portali prenijeli su Hodakov gnjusni osvrt (02.02.2020.) u cijelosti, mi ćemo izdvojiti samo nekoliko odlomka:

. Pantovčak su lijevi već osvojili i euforično pomolili glave iz svojih ljevičarskih brloga ne čekajući proljeće. Tako je suradnica  hrvatskog Tanjuga, odnosno Hine, Sandra Bartolović prerano zakukurikala uvjerena da su  ona i njeni istomišljenici, kartaški rečeno, napokon došli na štih. Sigurna u Vladu ‘desnog centra’ u svom primitivnom ljevičarenju naša Sandra piše: ‘Zemlja u  kojoj inkvizicija spaljuje lutke duginih obitelji zaslužuje isključivo izobilje virusa i neštašicu zaštitnih maska.

. Pupovčeve Novosti stavljaju na naslovnicu živim suverenicima biskupu Bogoviću, Thompsonu, Željki Markić i Hasanbegoviću praseće maske na glavu, pričešćuju ih kokainom i na kraju ubija metkom u potiljak. Vrhunska ljevičarska ”satira” je  kad ”dete” Stazić cmizdri ‘jer su u svibnju 1945. godine naši obavili posao šlampavo’.

. Urnebesno je  kad Frljićev glumac vadi iz vagine hrvatsku zastavu, kad Frlja ‘režira’ kako na pozornicu iznose kip svetog Ivana Pavla II. s natpisnom ‘zaštitnik pedofila’ pa prikazuje oralni seks s kipom. (…)

U nastavku riječ je o potrebi sjećanja i spoznaje:

. Ono što mi moramo uraditi jeste obnoviti sjećanja i spoznaje o stvarnoj prirodi velikosrpske agresije. Nedavno je i prof. dr. sc Andrija Hebrang u emisiji Bujica upozorio kako se radilo o fašističkoj velikosrpskoj agresiji na našu domovinu. Vjerujem da se i vi sjećate kako je Milošević svoju ideologiju gradio upravo na primjerima Hitlera i Mussolinija. I dok je Hitler govorio: Njemačka će biti svjetski faktor ili je neće biti. Ili Hitler: Njemačka i Austrija su dva oka u istoj glavi. A Milošević je: Srbija i Crna Gora su dva oka u istoj glavi.

. Povijesno sjećanje govori da se Aleksandar Vučić (današnji predsjednik RS, o.p.) zalagao za veliku Srbiju na jednom sastanku u srcu Hrvatske, u Glini: ‘Nikada srpska krajina neće biti hrvatska. Nikada Glina neće biti hrvatska. Ako srpski radikali pobede Slobodana Miloševića,vi ćete živeti u velikoj Srbiji.’ (…)” (Zvonimir Hodak, direktno.hr)

Srbi su slobodniji u Hrvatskoj nego u Srbiji!

Naime, u Hrvatskoj se i danas slavi Tita, jer je on bio ”naš”, mada je odgovoran za masakr jedne četvrtine sveukupnog hrvatskog pučanstva, a drugu četvrtinu prognao u emigraciju diljem svijeta. Zbog stvaranja Jugoslavije, koja je u stvari idejno velika Srbija, ništa se bitno nije promijenilo. ”Oni se ‘Velike Srbije’ odeći neće ni po cijenu novih ratova: Srbi su opet ‘ugroženi” i to (kao i uvijek do sada) svi i svugdje: počevši od  Republike Hrvatske, preko BiH i Crne Gore do Kosova, pa  vjerojatno i u samoj Srbiji. I po tome su unikati u svijetskim razmjerama. ‘Ugroženi’ su i kad je mir i kad je rat, ‘ugroženi’ su i tamo gdje su većina i gdje su manjina, i kad napadaju, pale, ruše, kolju, siluju, protjeravaju, kad odvode u logore, masovno ubijaju vrše genocid i etničko čišćenje.

Jedno je to od brojinih ekskluzivnih prava koje pripada jedino i samo ‘nebeskom nrodu’, ‘etnogenetskom puku Europe i sveta.’ Srbi su demografski fenomen: poslije svakog ‘genocida’ koji prežive, sve ih je više” (Zlatko Pinter, Hrsvijet.net)

Ako letimice pogledamo tko su odgojitelji hrvatske mladeži u srednjim školana. na sveučilištima, u vojnoj akademiji i admnistraciji u Hrvatskoj, možemo se uvjeriti da ima više Srba nastavnika u današnjoj ”suverenoj” RH nego ih je bilo u srbo-kraljevskoj i srbo-komunističkoj Jugoslaviji.

Nisu uvijek osvajački ratovi jedino sredstvo za okupaciju i prisilnu asimilaciju drugih naroda. Naime, odgoj u školama  je uspješniji, jer obučavaju buduće  janjičare koji su okrutniji od okopatora, ali su ”snošljiviji” jer su potomci istog naroda..

Srpski novinari sprdaju se s Hrvatima i Hrvatskom u Hrvatskoj u svim oblicima javnih priopćavanja, a hrvatski narod kupuje dnevne jugonovine i plaća ”nacionalnu” TV! Uzmimo samo primjer HRT na kojoj svake nedjelje ”U2” četnik Aco daje ”moralnu” lekciju i hrvatskom narodu predstavlja, kako bi Hodak rekao: ”Žikinu dinastiju u Lijevoj našoj”

HRT će nakon pet godina emitirati kontraverznu seriju o HND autora Hrvoja Klasnića, ”tu su dragocjeni snimci Hrvtskog slikopisa depoa Jugoslavenske kinoteke u Beogradu”, piše Boris Rešeta velikosrbin, koji je izmislio – Ustašku crkvu u Hrvatskoj. Četnik Rašeta se raspisao u (jugo)večernjem (5. ožujka 2020.) na 15 stranica o NDH, poglavniku Paveluiću (da je pio 20 piva dnevno, onda je morao izgledati deblji od Miljenka Jegovića!), o ”ustaškom zlatu u Vatikanu”, o jamama i logorima tako vidno kao da je bio na licu mjesta za vrijeme Klasnićevog ”ubijanja” Srba, Židova i Cigana. Klasnić kaže, da je ovo  ”za mlade generacije sve novo. Mladež živi u ulici Mile Budaka, uče da je bio književnik, a onda vide da je potpisao rasne zakone. Ili Julije Makanec. On na stadionu viče ‘Za dom spremni’, a onda vide da je to ustaški pozdrav…Dakle, sve će im biti novo.”  Klasnić ne zna da ne uspijeva biljka koja se često presađuje!

Na drugoj strane Vjekoslav Stanimirović, protiv kojeg je Zvonimir Hodak podnio  kaznenu prijavu zbog ratnih zločina, bio je predsjednik SDSS i srpski zastupnik u Hrvatskom saboru. Nakon što je prijava odbačena (!?)  Hodak napisao  o  Stanimorovićevoj izjavi: ”Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drugim riječima  drugačiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu jer ga i dalje smatramo  da je to bio građanski rat..” To je stvarno jedinstveni i raritetni slučaj u povijesti. Napadnu nas, pokolju, okupiraju, razruše kulturne i vjerske objekte, miniraju nas, trideset tisuća ljudi drže u srpskim logorima, a nakon što ih pobijedimo i protjeramo, poklonimo im pravo da sami pišu povijest svoje agresije, da nam izdaju svoje udžbenike.!

Bog će dati i tomu kraj

Najveća slabost hrvatskog naroda je u odustajanju pred odlučnošću, nakon čega se pojavi neizvijesnost što je velika opasnost. Treba imati nadljudsku snagu i biti čvrsto uvjeren u Božju pomoć i svoje ljudske sposobnosti da se odupremo kao narod svim ovozemaljskim nedaćama koje nas prate stoljećima.

Bila bi velika šteta da ne iskoristimo ovu krizu zaraze koronavirusa u vrijeme korizme, koja će mnoge osobe izolirati u obiteljskim kućama, ili u lokalnim karantinama, gdje će se ljudi bolje međusobno upznati, razgovarati o svemu i svačemu, a najviše o osobnim i nacionalnalnim problemima. Iz toga svega će doći do nekih mogući spoznaja i odlučnih rješenja. Možda će se i obitelji povećati s novim začećima i manjim brojem pobačaja. Možda će se više krunica izmoliti i dana postiti za tjelesne i dušene potreba obitelji i hrvatskog naorda.

Koronavirus je veoma zarazna  bolest, ali je najopasnija zbog panike koju su mediji izazvali u svijetu. Trgovine su skoro prazne i puste, zabranjena su masovna okupljanja, zatvorene su škole i sveučilišta i crkve. Dobiva se dojam, da dolazi – kraj svijeta. Možda i dolazi, jer svijet je prešao ”crvenu crtu” Božju  strpljivost.

Vratimo se nazad našoj početnoj temi: kako od Lijeve doći do Lijepe naše?   Najsigurniji način uspjeha je u ponovnom pokušaju, pa makar ne bilo veliko na prvi pogled. Prisjetim se priče, kad je žena zavrijedila priznanjee vladajućeg emperora, pa joj je ponudio nagradu. Ona je tražila dva zrna riže prvi dan, i svaki drugi dan duplo više za mjesec dana. Na prvi pogleda nagrada je izgleda mala, četiri zrna  drugog dana, osam zrna trećeg dana, samo jednu žlicu za tjedan dana, a na zadnji dan nezina je nagrada bila  više od milijardu zrna riže.

Ako se budemo držali ovakve matemetike u politici onda dolazimo do spoznaje da je nemoguće odjednom rasčistiti nagomilane probleme u državi. Treba iz dubine promijeniti način upravljanja u RH i potaknuti ljude na razmišljanja o boljem sustavu i prosperitetu, pa će manji boroj mlađeg hrvatskog naraštaja odlaziti na težačenje (pečalba) u tuđe države. Hrvatska je država hrvatskog naroda i njenih lojalnih građana bilo koje nacionalnosti, vjere ili boje, ali svi građani trebaju i morali bi biti politički dio hrvatskog naroda, ako žele živjeti u RH, koja ima sve najljepše prirodne ljepote na svijetu.

Treba, dakle, apsorbirati i asimilarati nacionalne manjine, koje su privilegirane i imaju veća prava od hrvatskog naroda. To je apsurd. Ako osiguramo integralnu slobodu u Republici Hrvatskoj, onda nema ni teoretske potrebe za stvaranjem posebnih ljudskih prava zbog drugačijeg izgleda, spola i duhovnog shvaćanja. Da bismo sve to ostvarili na demokratski i civilizirani način, treba promijniti sudstvo, donijeti nove zakonske odredbe, koje će biti na putu uspjeha, a u prvom redu treba prohibemus actio Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj.  I to iz razloga: SPC je politička ustanova, šovinistička velikosrpska ispostava i fašistička sekta, koja se pokriva pravoslavljem a u stvari vjeruje, propovjeda i promovira veliku Srbiju. Tko to ne vidi u Hrvatskoj, neka ode u Crnu Goru i tamo će se uvjeriti.

Hrvatskom narodu treba pravoslavna crkva, koja će okupiti sve pravoslavne vjernike u – Pravoslavnu Crkvu Hrvata. Takvu crkvu već imamo u RH, ali hrvatske vlasti i Srpska pravoslavna crkva ne daju da se registrira i razvije u veliku vijerku zajednicu u Hrvatskoj?

Treba u RH zabraniti sve političke stranke nacionalnih manjina, jer u Hrvatskoj one nemaju valjan razlog za aktualnost postojanja i  rada, jedino zbog ispostave matičnim državama, a to je  Pete kolone u svim državama gdje takve stranke postoje. Drugo su kulturna društva, koja su potrebna i poželjna za manifestacije svojih nacionalnih običaja. U ovom slučaju, Hrvatska ne bi bila izuzetak, jer u svim državama u svijetu se manjine ponašaju na takav našin, samo su u Hrvatskoj u Vladi i u Saboru, gdje optužuju  hrvatski narod, Crkvu u Hrvata i za to dobivaju dobre plaće i publicitet u Hrvatskoj!

Što reći na očekivani rezultat unutar nedjeljnog stranačkog izbornog postupka, sve prognoze su bile pogrešne. Plenković je veliki pobjednik, pobijedio je unutarnju oporbu sa 80% glasača, dok je skupina okupljena oko Mire Kovača koja je dobila samo 20%.. Tim rezultatom svi sudionici su se iznenadili. Bilo je više faktora koji su bitno utjecali na takav rezultat: jedan je svakako bio korona virus, s prijetećom velikom trgedijom. Glasači nisu u tim uvjetima htjeli mijenjati političku garnituru. Drugi razlog je bilo Upravljanje Hrvatske s EU u šestmjesečnom trajanju.Treći razlog je vrlo bljedunovi nastup „odmetnika“ da se to slabo doživjelo od straane HDZ- ovih, glasača. A vjerojatno je djelomično bio prisutan princip – Ne pobjeđuje onaj tko glasa već onaj koji broji. Bojim se da je time prijeđen Rubikon parlamentarnih izbora – bilo bi čudo da pobijede na parlamentarnim izborima. U svakom slučaju Škoro neće dobiti više od 50% da bi mogao oformiti Vladu. Time se otvaraju vrata za Veliku koaliciju. A dotle, ako se nešto nepredvidivo ne dogodi. Neka nam Bog pomogne.

 Hrvatski je narod bio i u težim okolnostima u svojoj više tisućljetnoj povijesti i održao i oduprao svim velikim svjetskim okupatorima i diktaturama. Doduše uvijek s velikim ljudskim gubicima, ali nije sustao niti je izgubio volju i vjeru za opostanak i razlog za ponos. U ovim prilikama treba mijenjati ono što je najpotrebnije, što najviše prijeti hrvatskoj opstojnosti i posebnosti – pod hitno ukloniti. Narodi su rušili i veće i jače vlade nego što je ova u RH. Ne uzmičimo  ni pred kim.

Gledaj na sebe kao na stablo koje u svoje doba donosi svoje plodove; što ga više vjetar trese, to dublje pušta korijen u zemlju. / St. Margaret Mary Alacoque

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nevenka Nekić: Velikani na Pantovčaku

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se!

Drugovi nasljednici KPJ i KPH imali su i imaju neiscrpni izvor duhovnosti u propalom SSSR. Tako misao druga Jurija Andropova nakon gušenja Praškoga proljeća vrijedi i danas na za SDP: “Ako ih počnemo puštati da govore istinu, završit ćemo na vješalima.“ (Ovo se posebno tiče povjesničara koji čeprkaju po istinitim dokumentima u arhivima iz doba njihove vladavine.) Andropovljev daleki prethodnik, osnivač prvoga KGB-a, Đeržinski, imao je obrazac vrlo zastrašujuće literarne vrijednosti: “Za one koji se ne slažu s našim sustavom mišljenja, od četiri zida tri su suvišna…“.

Neka drugarca (tu se i ne izgovara) dala je znanstveno-patriotski odgovor na uklanjanje bista hrvatskih velikana na Brdu – to je izvršenje obećanja! I zaista – sve što je obećano, izvršeno je. Himna je zaista prigodom inauguracije doslovno ukinuta; nitko osim četrdesetak nevoljnika turobno sablasnoga skupa nije mogao biti nazočan svečanosti do koje cijela nacija i svi dobronamjerni stanovnici drže; sudbene vlasti nisu imale priliku ni zucnuti u toj zakonski propisanoj ceremoniji- korak naprijed i onda natrag; nestala je lenta; nestala je i desna ruka koja obećava istinu i gestom svjedoči o čestitosti prisege (visila je i ne znamo gdje je bio palac); nestali su odmah povijesni mundiri i svečana garda; nestali su ubrzo hrvatski velikani poredani uz golemi stakleni zid koji je sada nalik na prazninu poput one u velikom skladištu. Hangaru bez duše.

Tamo su uz dugački stakleni zid bili na postoljima kralj Tomislav, I. Mažuranić, J. J. Strossmayer, A. Starčević, S. Radić, A. Stepinac i F. Tuđman. Uglavnom 19. i 20. stoljeće. Značajne osobnosti koje su u dubini naših sjećanja ne samo po političkim, književnim ili znanstvenim ostvarenjima, nego po etičkim i emocionalnim vrlinama među kojima je ponajvažnije domoljublje. Kad sve izblijedi, ostaje upravo taj značaj onih koji su bili prije nas i iznad nas. Imali su dušu u koju stane cijeli njihov narod i svi potrebiti ovoga svijeta.

Pojam duše nepoznat je materijalistima

Taj pojam duše nepoznat je materijalistima, komunistima i sličnima. Zet gospodina Hruščova davnih je godina bio glavni urednik „Izvjestija“ i došao je na ideju , za nas banalnu, ali za sovjetski sistem revolucionarnu , da u list uvede rubriku: Pošta čitatelja. Vlasti su zaključile da bi to mogao biti dobar odušak nezadovoljnika, a ujedno i kontrola takvih koju bi onda dovršio KGB. I tako počne stizati pošta, tisuće pisama. U svima je na zaprepaštenje uredništva bilo samo jedno pitanje: Što ima nakon smrti? To pitanje na tisuću načina.

Uredništvo i sovjeti zaključe da je metafizika i duhovnost obična bolest koju valja spriječiti. Već su odavno crkve bile pretvorene u gombaonice, skladišta, ateističke muzeje i zvjezdarnice. Davne 1970. u posjetu tadašnjem Lenjingradu ušli smo u Isakijevski sabor, crkvu u kojoj nas je dočekalo Foucaultovo klatno. Veliki natpis poučavao nas je: „Galilej je rekao da se Zemlja okreće. Crkva je rekla da se ne okreće. Foucaultovo klatno nam dokazuje da se okreće. Znači, boga nema.“ Odgovori na ona pisma bili su u skladu s ovim stavom. Nema ni Boga, nema ni duše, nema ni duha, nema ničega nevidljivoga, od nas sovjeta je počela povijest i mi smo ujedno vrhunac ljudske povijesti, kažu nam onda kao i danas njihovi sljedbenici, materijalisti i njima slični.

A mi nosimo u duši, ne samo na papirima povijesti, upravo duhove i duše ovih bačenih u podrum. Uzalud ste ih bacili, ne prebivaju oni samo u tim bistama, drugovi, bez kojih je sada onaj veliki prostor kao hangar bez sadržaja, oni su u dubinama naših snažnih i nevidljivih duša, u onom kriku ili šutnji koju vi niste čuli.

Imat ćete pakao

Obećanje koje je nekada premijer, a sada na Brdu, dao javnosti – imat ćete pakao i onu njegovu jasnu – ili mi ili oni!, izvršeno je. Kad se tome pridruže ukidanje imena DRŽAVNI u nazivu Sabora, ugašeni Oltar Domovine, ukidanje pravila za vojnu spremnost, a posebice subverzivni petokolonaški rad tzv. nevladinih udruga, koje su u biti džabalebaroši i imaju plaće ponekad više od sveučilišnih profesora i liječnika, a ne bave se ničim osim blaćenjem države koja ih hrani na naš račun, ili pak suradnjom s takvim sličnim tipovima izvan naše zemlje, onda se dobiva slika herostratske namjere prema RH koja se bori ne samo s virusom, nego i podlim planovima što sanjaju njeno „rastuđmanjenje“ a to je u stvarnosti klonuće u beznađe.

Sada je na sav taj zločinački posao došao i potres. Pali su križevi, ruše se crkve, ljudi su ostali bez domova. Staroga Zagreba više ne će biti, ne može biti, jer mnogo zgrada bit će srušeno, a nitko nema toliko novca da obnovi stilski prostor konca 19. i početka 20. stoljeća u kojem je oblikovan taj nama rodni grad. To je realnost. Pa Katedralu smo obnavljali 30 godina!

Ipak je bolno što su ušutjela zvona Katedrale, Sv. Franje, Srca Isusova, Sv. Vinka Paulskoga, Sv. Marije. Zvona su glas duše, besmrtne duše, one koja je zaslužila možda najljepši film o zvonima kao duši crkvenoj i ljudskoj. Film je to slavnoga Tarkovskoga koji je davno igrao i u Zagrebu prije zabrane od strane SSSR. To je himna vjere, nade i milosrđa. Čekali smo u kilometarskome redu u Vlaškoj ulici da dobijemo karte za film ikada snimljen o duši- lijevanju zvona i Andreju Rubljovu, slikaru ikona, slavne ikone „Sveto Trojstvo“. Bilo bi dobro da nam prikažu na HRT taj slavni film ako mogu, da spoznaju i oni koji nemaju Boga do sabe samoga, kako je duša besmrtna, kako zvoni u najvećem zvonu tada izlivenom, (a Rusi kažu za crkveno zvono kolokol, zvonka onomatopeja!) objavljuje njenu neuhvatljivost i nevidljivost koju su sada ugurali u podrum misleći da je nema.

Čekam odlazak virusa

Nismo naveli ni manji dio prošloga i nadalje trajućega jada, kad evo i sastanka Hrvatskoga državnoga sabora 25. ožujka 20. koji napada već iscrpljeni Stožer za spas zdravlja naroda, a onaj tko sluša što govore neki u tom Saboru, može se samo zgranuti: inače „zaslužni“ za razvitak naše države i osobito kulture, privrede i znanosti – razne anke, vesne, beljaci, berići i slični, ne dozvoljavaju da se kontrolira ljudstvo koje širi ili može širiti zarazu jer time se ugrožavaju „ljudska prava“!!! I ne samo to. Ne valja njima uglavnom ništa što radi ova Vlada. Ima ona puno „falinga“ rekli bi istinu naši stari Slavonci, ima tu i „sajbera“ iz djetinjstva mojih predaka Đakovčana, koji su tim nazivom imenovali razbojnike, nasilnike, lijenčine i pijandure. Uza sve njihove nedostatke pitajmo se o turobnoj falagi sablasti sadašnje oporbe iz podruma INE koja je napustila Sabornicu i to u trenutku izglasavanja neovisnosti RH.

Čekam odlazak virusa, čekam spas za one postradale od potresa, čekam dan velike mise pred Katedralom kojom se slavi svetost našega Alojzija Stepinca. Što bi on sada rekao svom narodu: Ne bojte se! Imajte ufanja, ne napuštajte nadu! Ne trošite dane na ludosti jer ne znate hoće li se još noćas zaiskati vaša duša!

Nevenka Nekić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Dr.sc. Andreja Švigir – Kad padnu MASKE totalitarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

Ne pada snijeg da pokrije brijeg – od komunizma do liberalizma

Još do nedavno liberalizam je bio proklamiran kao potpuno nepolitička ideja. U njegovom je fokusu uglavnom bila privatna osoba (individualac) kojoj je država služila kako bi mu zaštitila privatno vlasništvo i stvorila ugodnu klimu za obitavanje, omogućila da na svježem zraku zaigra partiju golfa, a u slobodno vrijeme filozofira o ljudskim pravima i slobodama. Sve to, ali samo naoko ga je činilo vrlo umiljatom i sveprihvaćajućom idejom, toliko lepršavom kao nošnje, ali i misli poklonika doba vodenjaka – pokreta koji je kroz ezoteriju pokušao liberalnu ideologiju donijeti svijetu na dar, a ustvari je pokazao njezino karikaturalno lice. Ipak, liberalizam nije neko nevino nedonošće, naime radi se o skupu ideologija – političkih, ekonomskih, ali što je najvažnije i filozofskih. Naime, ideje liberalizma koje su brižno čuvala njedra Johna Locka, Hobbesa, Rousseaua, Montesquieua i drugih eksplodirale su u silovitosti francuske revolucije, nakon čega kreće njihova intruzija – polako, ali sigurno metastaziranje u habitus svih nas.

Liberal je osoba koja vjeruje u individualnu slobodu i ravnopravnost između ljudi. Podsjeća li vas to na nešto? Točno, radi se o istim mantrama, ali u drugoj ambalaži, davno prošle totalitarne komunističko-socijalističke ideologije. Ona je na svoj ideološki oltar neprestano uzdizala tog neslomljivog i neustrašivog proletera, dok je s druge strane pobožno njegovala jednakost i egalitarizam za svakog socijalističkog čovjeka. Ideologija je kako kaže Legutko po svojoj naravi pojednostavljujuća. Nju ne zanimaju složenosti i dvoznačnosti, već jasne tvrdnje. Dakle, radi se o isključivosti i ne mogućnosti sagledavanja cjeline te upornom zagovaranju vlastite jednoznačnost u koju će valjda nakon što ju sto puta ponovimo netko na kraju i povjerovati. Ovakav stil možemo primjetiti i u našem društveno, političkom i ekonomskom diskursu, osobito u zadnje vrijeme. Još je akademik Županov, vrsni sociolog, a inače zagovornik razvoja slobodnog tržišta i demokratskog političkog ustroja upozorio da egalitarni sindrom ujednačava ljude prema dolje te se njime, kako navodi mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Dakle, ako je tome tako onda se možemo zapitati zbog čega bi egalitarizam kako su ga zamišljali prvoborci komunizma bio drugačiji od egalitarizma kojeg su zagovarali prvoborci francuske revolucije ili egalitarizma (sad ga zovu ravnopravnost) kojeg zagovaraju prvoborci liberalizma 21. stoljeća?

Naime, o kakvom se ovdje egalitarizmu radi? S komunističko-socijalističkog aspekta radi se o „teoriji jednakih trbuha“, a s aspekta liberalnih ideologa radi se o ravnopravnosti – valjda svih sa svima (jasno da bismo pred zakonom svi trebali biti isti, ali jesmo li?). Previše sličnosti da bi bilo slučajnosti, osim toga nevjerojatno je kako su mnogi zagovornici totalitarnog režima od prije 40 godina, odjednom postali gorljivi zagovornici liberalne demokracije. Kaže neuroznanost da su se prepoznali na razini zrcalnih neurona, jer više je nego očito da se ovdje radi o istom modelu koji je danas samo upakiran u šarenu kutiju na kojoj se klima velika mašna.  Sjetimo se diskursa iz prošlih vremena – gotovo da niti jedna misao nije mogla biti izgovorena, a da se ne spomenu tekovine revolocije, bratstvo i jedinstvo te socijalističko samoupravljanje.  Nije li isto i danas? Može li se danas izreći i jedna misao bez da se spomenu ljudska prava, obiteljsko nasilje ili još bolje klimatske promjene. Upravo na ovaj fenomen upozorava Legutko kad govori da socijalizam i liberalnu demokraciju povezuje snažna sklonost ideologiji. Nadalje inzistiranje na individualnim slobodama i to kako liberali kažu dok ne ugrožava slobodu drugih toliko je naivno da je uopće teško išta započeti s tom tvrdnjom. Ali, ajmo pokušati na jednom vrlo jednostavnom primjeru. Zamislite da se nalazite u toploj sobi s još jednom osobom. Vama je vruće, a njoj hladno. Zamolite ju da ugasi grijanje i ona u ime svog prava to odbije učiniti. Je li ta osoba napravila intruziju u vaše pravo da se grijanje zatvori. Točno je da osoba kojoj je vruće može izaći iz sobe. Ali, što ako to ne želi, jer naime ima pravo ostati u sobi u kojoj je kako vidimo narušeno njezino pravo da ugasi grijanje. Uopće ne želim u ovaj primjer uključiti osobu B, jer smo onda gotovi. U pojašnjavanju složenijih primjera bismo se svi pogubili pa ih neću navoditi. Jasno je vidljivo da je vrlo teško inzistirati na vlastitom pravu, slobodi i individualnosti bez da dotičemo ili čak narušimo pravo druge osobe. Osim toga, upravo neprestano inzistiranje na razno raznim individualnim pravima odvuklo nas je čak i od ideje da postoje i obveze – prema sebi i prema bližnjima. U samoj suštini ove tvrdnje možemo pronaći ljubav – ne onu ezoteričnu koja se očituje samo do okvira vlastite udobnosti, već onu žrtvenu koja ima smisao za darivanje, a ne inzistiranje.

Sad kad smo malo skinuli maske s totalitarnih režima krenimo kratko na „liberalnu“ ekonomiju u Hrvata.

Ima li išta milozvučnije za uho poduzetnika (inače i ja pripadam njima više od polovice svog radnog vijeka, a u realnom sektoru sam cijeli svoj radni vijek) od zagovaranja njihovih prava u trenucima kad im je najteže. Naprosto je dirljiva borba liberala da se očuva ono što u suštini ne postoji, a to je slobodno tržište i to preko mrskog im neprijatelja – države. Njihovo djetinje vjerovanje u slobodu tržišta ne samo da vrijeđa inteligenciju, već i zdrav razum. Sjetimo se nedavne američko-kineske trgovinske borbe.

Gdje je Hrvatska? Prema podacima https://izvoz.gov.hr/o-hrvatskom-izvozu/9, u Hrvatskoj je samo oko 15% poudzeća koja izvoze, a ta poduzeća zapošljavaju 51% zaposlenih u svim poduzećima, investiraju 62%, ostvaruju oko 66% ukupnih prihoda od prodaje te ulažu u razvoj oko 73% od ukupno uloženih sredstava u razvoj. Ostvaruju i dobit od 76% od ukupno ostvarene dobiti u RH. Nisam primjetila da je reakcija menadžmenta ovih kompanija bila plakanje, a mišljenja sam da bi u traženju pomoći oni trebali biti prvi, bez da im se to imalo zamjeri. Dapače, mnogi su pokazali svoju snagu upravo kroz društveno odgovorno ponašanje i to ne samo prema cijeloj zajednici već i prema svojim zaposlenicima. Nadam se da će imati snage izdržati do kraja. Nisu promovirali interese samo jedne interesno utjecajne skupine i išli do granica vlastite komocije i na tome im čestitam.

Hrvatska ima dva najvažnija trgovinska partnera – to su Njemačka i Italija. Nažalost u odnosima s obje zemlje ostvarujemo više uvoza nego izvoza. E, sad važno je pitanje što se uvozi – i opet dolazimo do jačanja nacionalne ekonomije. Ne one koja neće imati “slobodno” tržište, već one koja će graditi unutarnju snagu kao što to čine druge države nama ispred nosa, dok nam s druge strane prodaju priču o slobodi tržišta.

E, sad zapitajmo se tko se bori za jako nacionalno gospodarstvo, a tko za svoj stil života. Snažna nacionalna država ovih je dana tema koja se otvorila i na razini EU. Pa zar nam nije bilo jasno da je upravo Brexit borba za jaku nacionalnu državu. Što ona znači? Prije svega jaku vojsku, policiju, zdravstvo, naravno i gospodarstvo. Jaka nacionalna država je ona koja se obračunava s korupcijom i klijentelizmom koja ono što dobiva od poreznih obveznika tim istim poreznim obveznicima, ali i svim drugim sudionicima vraća. Radi se o sinergiji, a ne isključivosti. Liberalna je ideologija rastočila bit nacionalne države, a upravo se na nju sad želi osloniti. E, moji liberali pogubili ste se u vlastitoj ideologiji i onda što na kraju zaključiti nego da niti liberali više nisu kao što su nekad bili.

Dr.sc. Andreja Švigir

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari