Pratite nas

Kronika

Rujanske bitke za vojarne – velike pobjede Zbora Narodne Garde nad komunističkom JNA

Objavljeno

na

1991. godine Hrvatska proglašava neovisnost od federalne i komunističke Jugoslavije što je ubrzalo već ionako zategnute odnose između Hrvatske i velikosrpskih ambicija iz Beograda te komunističke JNA.

Poseban problem su predstavljale brojne vojarne JNA u Hrvatskoj od kojih je veliki broj, nimalo slučajno, bio stacioniran u velikim hrvatskim gradovima s brojnim postrojbama i teškom naoružanjem. Hrvatska u to vrijeme nije imala teškog oružja niti vojske, već samo aktivni i pričuvni sastav Zbora Narodne Garde i policijskih snaga.

Stvari su ubrzale i događaji u Sloveniji gdje se komunistička vojska JNA kratkotrajno sukobila sa slovenskim obrambenim snagama, kao i eskalacija sukoba i pobuna hrvatskih Srba od istočne Slavonije do Dalmacije. Hrvatske snage, tek u razvoju i formiranju, uz pomoć Narodne zaštite blokirale su vojarne jugoslavenske vojske kako ne bi mogle neometano izaći u neokupirani dio Hrvatske. To im je bila namjera, kao i predati taj teritorij u ruke pobunjenih Srba koji su već okupirali više od 30% hrvatskog teritorija uz pomoć JNA. Veliki problem komunističke JNA bila su masovna dezerterstva ne-Srba kao i pojedinih Srba koji nisu htjeli ići u rat za velikosrpske imperijalne ciljeve.

Borbe za vojarne u rujnu 1991. godine

Glavnina napada na vojarne odigrala se od 14. do 19. rujna 1991. U tih šest dana, 36 vojarni i skladišta i 26 drugih vojnih lokacija su bile zarobljene ili su se predale. 22. rujna predala se vojarna sa posadom u Varaždinu, a 27. rujna, plan Bilogora je pokrenut, koji je završio zarobljavanjem bjelovarske i koprivničke vojarne.
Neka skladišta oružja su bila bombardirana od strane zračnih snaga  JNA nakon pada, ali su lokalno organizirane hrvatske jedinice Narodne zaštite bile vrlo efektivne i brze u prebacivanju najvrjednije opreme na druge lokacije. Barem pet vojarni je bilo tako bombardirano.

Zarobljavanje tenkovskog korpusa JNA u Varaždinu i Bjelovaru

varazdin vojarnaUz Zagreb, vojarna Varaždin bila je najveća u Hrvatskoj – sjedište 32. Korpusa JNA. Vojarna je blokirana u noći 13 na 14. rujna, te joj je odsječena struja, voda i zalihe. Borbe su počele 15. rujna bombardiranjem zrakoplova JNA na uzletište Varaždin. Kako se stanje pogoršavalo, sve je više vojnika dezertiralo iz vojarne i došlo je i do sukoba unutar same vojarne. Nakon toga su tenkovi i topništvo iz vojarni upućeni gađati civilne mete te su mnoge kuće uništene i počele su opće borbe. Nakon tjedan dana sporadičnih borbi, a da poštedi svoje ljude, zapovjednik vojarne general Vladimir Trifunović je predao vojarnu 22. rujna. Ironično, to mu je zaradilo prijezir sa obje strane. Hrvatska ga je osudila u odsutnosti na 15 godina zatvora radi uništenja grada, dok ga je Srbija osudila na 11 godina radi izdaje. Dobitak iz vojarne je bio impresivan: 74 T-55 tenkova, 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100 mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120 mm i druga teška oprema bili su zarobljeni. Tijekom borbi, 6 ljudi je poginulo (3 civila, 2 JNA vojnika i 1 Hrvatski vojnik) i 37 je ranjeno.

Bjelovarska vojarna “Božidar Adžija” na Vojnoviću u samom gradu i objekti JNA u okolici Bjelovara bili su blokirani i napadnuti od strane hrvatskih snaga. Vojarna je bila dom 265. oklopno-mehaniziranoj brigadi i bila je zarobljena 29. rujna kao dio operacije Bilogora. Jedan od časnika JNA, major Milan Tepić, odbio je predati jedno izolirano skladište (Barutana u šumi Bedenik oko 5 km od središta Bjelovara). Nakon kraće borbe Tepić je naredio vojnicima da se predaju, a sam je ostao u skladištu. Prilikom ulaska hrvatskih snaga u objekt, 29. rujna u 10 sati i 17 minuta, aktivirao je eksploziv i uništio dio skladišta, u kojem se nalazilo 170 tona eksplozivnih sredstava. U eksploziji je naravno i sam poginuo, kao i 11 hrvatskih vojnika. Zarobljavanje ostalih skladišta je bio veliki uspjeh za hrvatske snage, kako je zarobljena oprema uključivala 78 tenkova T-55 i 80 oklopnjaka

Posljedica rujanskog zauzimanja vojarni – preokret tijeka rata za slobodu

U vrijeme početka rata, Hrvatske su snage imale kroničan nedostatak opreme. Procjene govore o tenkovskoj snazi od jadnih 15 tenkova (glavnina iz 2. svjetskog rata: američki Shermani i sovjetski tenkovi T-34), protiv skoro 2000 tenkova JNA. Zarobljavanje vojarni popunilo je inventar HV-a vrijednom opremom. Samo Bjelovar i Varaždin su Hrvate opskrbili s više od 140 tenkova, ili oko 7% ukupne tenkovske snage JNA, što je nagrizlo inače golemu prednost JNA.
Nakon toga, Hrvatske je uspjela oformiti svoju prvu tenkovsku bojnu od tenkova T-55 u listopadu, odlično ostvarenje za razdoblje od samo par tjedana.

Zarobljeni tenkovi, topništvo i protutenkovsko naoružanje pomogli su zaustaviti daljnje napade JNA u Hrvatskoj.

Narod.hr/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Legendarni Dudek preminuo u 88. godini

Objavljeno

na

Objavio

Rođeni Novigradec hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao Dudek iz serije Gruntovčani koja se snimala sredinom 70-ih godina diljem Podravine, najviše u Sigecu

Glumac Martin Sagner umro je u 88. godini života.

– Preminuo je doma nakon što je tri do četiri tjedna bolovao. Svi smo neutješni – rekla nam je njegova uplakana supruga Zorica Bajgot-Sagner.

Rođeni Novigradec hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao Dudek iz serije Gruntovčani koja se snimala sredinom 70-ih godina diljem Podravine, najviše u Sigecu.

Sagner je uz Gruntovčane imao uloge u serijama Kuda idu divlje svinje, Inspektor Vinko, a glumio je i u filmovima Duga mračna noć, Breza, Protest, Tamburaši, Priča iz Hrvatske i mnogim drugima, prenose 24sata.hr

Početkom 90-ih godina, u dva je mandata čak bio i zastupnik u Saboru, no odlučio je kako to nije za njega.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

7. listopada 1991. – Teroristički napad zločinačke ‘JNA’ na Zagreb i Banske dvore

Objavljeno

na

Objavio

Samo dan uoči isteka tromjesečnog moratorija i proglašenja hrvatske samostalnosti, zločinačka “JNA”  koja je sebe nazivala “narodnom” i “jugoslavenskom” raketirala je s dva ratna zrakoplova sjedište hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u vrijeme kad su se kod njega na radnom sastanku nalazili predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković.

Šest navođenih raketa zrak-zemlja, tog je 7. listopada iza 15,00 sati pogodilo zagrebački Gornji grad uništivši dio Banskih dvora – uključujući i prostoriju za sastanke koju su dr. Tuđman i gosti napustili koju minutu ranije – i oštetivši još 72 objekta. Jedna je osoba poginula a četiri je ranjeno, dok je prouzročena šteta od preko 25 milijuna kuna.

Nakon punih 26 godina, procesuirano je 6 počinitelja ovog terorističkog akta (za ratni zločin i zločin protiv civilnog stanovništva), ali ni jedan od njih nije bio dostupan hrvatskim vlastima. Kao jedan od glavnih izvršitelja zločina, osumnjičen je hrvatski državljanin podrijetlom iz Požege, bivši pilot “JNA” Davor Lukić.

Davor Lukić, bivši pilot “JNA” (podrijetlom iz Požege) koji se sumnjiči kao jedan od glavnih izvršitelja terorističkog čina raketiranja Banskih dvora

Namjera velikosrpskog agresora bila je očita: obezglaviti Hrvatsku likvidacijom hrvatskog predsjednika i pobiti ključne savezne dužnosnike, nakon čega bi put ka uvođenju izvanrednog stanja u državi bio otvoren.

Dr. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila je čista slučajnost, jer su iz prostorije koja je bila metom napada izašli nešto ranije nego je bilo planirano prema protokolu. Srpska je propaganda tvrdila da su „ustaše same postavile eksploziv kako bi za to optužile Srbe“, no, istina je ipak ubrzo izašla na vidjelo.

Na kraju su čak i službeni analitičari “JNA” – poput velikosrpskog vojnog propagandista Miroslava Lazanskog – priznali kako „raketiranje Banskih dvora nije namešteno od strane Hrvatske“ i da je akcija „zamalo uspela“.

Činjenica da su agenti KOS-a imali točne podatke o rasporedu prostorija u Banskim dvorima, vremenu sastanka, protokolu i drugim detaljima vezano za susret trojice političkih dužnosnika, rječito govori s čime se sve Hrvatska morala boriti na putu ka svojoj samostalnosti.

Već sredinom osamdesetih godina u kabinetu tadašnjeg predsjednika CK SKH, Stanka Stojčevića,  formiran je tzv. analitički tim (koji je formalno djelovao u okviru „Stručne službe“ ovog političkog tijela).

Na čelu tog „analitičkog tima“ bili su Slavko Malobabić (koji je u svojoj političkoj karijeri bio šef kabineta trojici predsjednika CK SKH: Miki ŠpiljkuStanku Stojčeviću i Ivici Račanu) i oficir JNA Čedomir Knežević. Bila je to ustvari uspostava paraobavještajnog sustava koji je bio vezan za centralu u Beogradu i izvršavao njezine naloge (u prvo vrijeme prikupljanje i analizu podataka o osobama nesklonim režimu, a kasnije specijalne operacije naoružavanja Srba u Hrvatskoj, stvaranje kriznih žarišta, praćenje „nepodobnih“ pojedinaca i skupina, terorističke akcije s ciljem kompromitiranja nove hrvatske vlasti, vođenje psihološko-propagandnog rata itd.).

Jezgro ove “Stručne službe” činili su agenti KOS-a “JNA” od kojih je uoči rata formirana špijunsko-teroristička skupina “Labrador”. Ona je odigrala vrlo važnu ulogu u dostavljanju podataka vezano za napad na Banske dvore (a izvela je i terorističke bombaške napade u Zagrebu – na sjedište Židovske općine u ul. Palmotićevoj i židovsko groblje na Mirogoju – 19. kolovoza 1991.).

Vrlo brojna i aktivna peta kolona koja se sastojala od tisuća komunističkih špijuna, doušnika i terorista (i služila među ostalim i za režiranje tobožnjih  „ustaških terorističkih napada“), od početka krize bila je uključena u specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem diskreditacije nove vlasti i dokazivanja kako je u pitanju uspostava „fašističke NDH“. Takve propagandne laži ali i konkretne akcije  trebale su Hrvatsku kompromitirati u svijetu, nakon čega bi svaka težnja za samostalnošću bila onemogućena i sasječena u korijenu.

Teroristički napad na sjedište hrvatskog predsjednika kao i sve drugo što je agresor na području Republike Hrvatske u ljeto i jesen 1991. godine poduzimao u smislu razaranja gradova i sela te masovnih progona i ubojstava civila, čini potpuno bespredmetnim sve one konstrukcije uz pomoć kojih se  kasnije nastojalo „dokazati“ kako je rat u Hrvatskoj plod „dogovora Tuđmana i Miloševića“.

U to da bi netko dogovorio razaranje vlastite zemlje – pa i ubojstvo sebe samoga (!?), nitko razuman ne može povjerovati i takve tvrdnje  odraz su patološke mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj.

Zločin razaranja same jezgre Gornjeg grada i podmukli atentat na hrvatskog državnog poglavara, jedinstven je takav slučaj u novijom povijesti Europe, što također dokazuje s kakvim se zlom Hrvatska suočila u vrijeme svoje borbe za slobodu i državnu samostalnost.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari