Pratite nas

Iz Svijeta

Rumunjska želi lustraciju bivšeg komunističkog režima

Objavljeno

na

Četvrt stoljeća poslije pada Nicolaea Ceausescua Rumunjska sanja novu revoluciju koja bi trebala ovaj put valjano odraditi posao, a nade polaže u novog predsjednika koji bi trebao položiti prisegu baš na 25. obljetnicu prevrata, piše britanski list The Guardian.

Dok su se 1989. kao kula od karata urušavali komunistički režimi u Europi, činilo se da je rumunjska vrhuška čvrsto ukopana na vlasti. Tako je bilo sve do 22. prosinca kada su stotine običnih ljudi, koji su od oružja imali samo kamenje i hrabrost, upale u zgradu Centralnog komiteta u Bukureštu, desetljećima neprobojni simbol komunističke vlasti.

Okidač za akciju bilo je otvaranje vatre na prosvjednike koji su se 17. prosinca u Temišvaru usprotivili progonu mađarskog svećenika Laszla Tokesa zbog navodnog širenja nacionalne mržnje. Vojska i tajna policija pobile su tada desetke ljudi.

Njihova je brutalnost poput požara zahvatila Rumunjsku, a narod naviknut na pothlađenost, glad, oskudicu, strah i stegu, odvažio se na ulice. U tjedan dana svemoćni Ceausescu koji je četvrt stoljeća paranoidno kontrolirao zemlju, iščeznuo je s malih ekrana i pojavio se tek na snimkama improvizirana prijekog suda te kao mrtvo tijelo nakon strijeljanja.

Revoluciju pokreću idealisti, borci odrade posao, a oportunisti pokupe vrhnje

“Pomislila sam, o Bože, ubiti nekoga na sam Božić. Nije važno koliko su loši, taj dan trebalo bi slaviti život”, prisjetila se pjesnikinja, disidentica Ana Blandiana koja je godinama provela pod nadzorom komunističkih vlasti.

Snimke krvavih tijela komunističkog despota i njegove supruge obišle su svijet kao pobjednička deklaracija potpune revolucije. Nova stranica bila je otvorena, počelo je novo doba.

Dvadesetpet godina poslije, mišljenja su podijeljena. Mnogi se slažu da je smaknuće bračnog para Ceausescu bio prerani razlog za slavlje. Prijeki sud organizirali su komunisti iskoristivši narodnu pobunu da prigrabe poluge vlasti.

“Danas sam uvjeren da ideja revolucije niče u glavama idealista, borci je provedu, a oportunisti se njome okoriste”, kaže Dumitru Mazilu, komunistički disident.

Rumunjska bez lustracija

Mazilu, kojega je Ceausescu dao zatvoriti jer je Ujedinjenim narodima dostavio izvješće o ljudskim pravima, u samom je početku revolucije bio istaknuta osoba. Zatražio je da se visokopozicioniranim komunistima onemogući obnašanje visokih dužnosti, no ubrzo je bio marginaliziran kad je upitao čovjeka koji je postao predsjednik “Tko ste vi i što se radili zadnjih pet godina?”.

Novi predsjednik, Ion Iliescu te drugi bivši komunisti godinama su vodili vladu i još sjede u parlamentu. Bivši članovi sigurnosnih snaga i njihove obitelji obogatili su se privatizacijom, no obitelji žrtava bivšeg režima pravdu nisu dočekale.

Rumunjska je, uz Hrvatsku, jedna od malobrojnih zemalja bivšeg komunističkog bloka koje nisu provele lustraciju.

Romulus Rusan, direktor Memorijalnog centra za žrtve komunizma i otpora, objašnjava da su u revoluciji bile dvije skupine: oni koji su izvikivali “Dolje komunizam” i oni koji su izvikivali “Dolje Ceausescu”.

Pobijedili su ovi drugi i stvorili novi politički ustroj. Čak ni do danas nitko osim bračnog para Ceausescu nije proglašen krivim za to što je odigrao makar i najmanju ulogu u polja stoljeća terora i bijede komunizma.

Preko noći komunisti su prevrnuli kapute i nisu više bili komunisti, kaže 30-godišnja Christina Dan koja se nada “rađanju nove revolucije” te zaključuje: “Sve ove godine živjeli smo u iluziji slobode”.

Nijedna presuda za komunističke zločine

“Pognute se glave ne sijeku”, citira rumunjsku izreku Laura Stefan, stručnjakinja za pravosuđe i korupciju u bukureštanskom institutu The Expert Forum. Ističe da u Rumunjskoj nije ni bilo pokušaja procesuiranja krivaca jer su komunistička elita, sigurnosne službe i bogatuni izvrsno umreženi.

Ubojstvo diktatora Ceausescusa po prijekom postupku očit je primjer bezakonja. Pod pritiskom Europske unije rumunjsko se pravosuđe počelo reformirati, ali naglasak je na procesuiranju korupcije u postkomunizmu.

General Dan Voinea, tužitelj na Ceausescuovu suđenju, poslije je napravio karijeru tražeći pravdu za više od tisuću ljudi ubijenih u revoluciji. Voinea se ne kaje zbog svoje uloge u gruboj, ali po njegovu mišljenju pravednoj presudi diktatoru krvavih ruku. Uspio je toliko da budu izrečene kazne šačici zapovjednika koji su naredili vojsci da pucaju na prosvjednike.

No kako vrijeme prolazi, žrtve i počinitelji zločina od 50-ih godina do kraja Ceausescuova režima polako odlaze biološkim zakonom. Nade obitelji žrtava da će zločinci platiti za smrt njihovih najmilijih probudile su se odlukom Europskog suda za ljudska prava o nezastarijevanju zločina protiv čovječnosti. No u procesuiranju zločina komunizma nema pomaka. Popis gotovo 170 osoba koje treba istražiti objavljen je 2007., ali nijedna presuda nije donesena.

“Nekoliko je suđenja počelo, no potrebna je politička volja da se to dogodi”, kaže Cosmin Budeanca, predsjednik Instituta za istraživanje komunističkih zločina i sjećanje na Rumunje u egzilu. Kritičari mu zamjeraju da je i sam politički podobnik i da se ne žuri, a on uzvraća da nema dovoljno sredstava, ni specijaliziranih tužitelja za zločine protiv čovječnosti, niti dovoljno osoblja, da mu je pristup arhivu ministarstva pravosuđa nedostupan, a pristup arhivima ministarstva unutarnjih poslova i bivše tajne službe Securitate ograničen.

Nostalgija, selektivno pamćenje i novi san

Analitičarka Stefan tvrdi da nikad nije kasno da istina izađe na vidjelo jer “ne uspijemo li se nositi s prošlošću to će utjecati na to kakvo smo društvo danas”.

Tranzicijske nedaće, kriza i razočaranost hrane nostalgiju za Ceausescuovim vremenima, čak u populaciji koja nije upoznala nestašice, čekanje u redovima, političku propagandu i progon.

Više od trećine mladih rođenih nakon 1989., vjeruje da se u komunizmu živjelo bolje. Četvrtina mladih nije ni jedan školski sat učila o tome u školi. Stoga stručnjaci predlažu uvođenje učenja o komunizmu u obrazovni sustav i traženje odgovora na pitanje kako izbjeći ponavljanje takvih grešaka.

“Velika pobjeda komunizma je stvaranje ljudi bez pamćenja”, piše na ploči postavljenoj na memorijalnom institutu koji vode Blandiana i Rusan.

Novi predsjednik Klaus Ioahannis treba prisegnuti 22. prosinca, na 25. godišnjicu revolucije. Njegovi pristaše vjeruju da je on pravi čovjek koji će konačno završiti posao obećan prije četvrt stoljeća. Iohannis je politički autsajder koji je iznenadio pobjedom na izborima na kojima se pobjeda premijera Victora Ponte smatrala osiguranom.

Bivši učitelj i gradonačelnik manjeg grada, pripadnik etničke manjine, svoj uspjeh može zahvaliti Rumunjima iz dijaspore koji su satima čekali pred veleposlanstvima da bi glasali unatoč propisima koji su opstruirali njihove glasove. Takva odlučnost dijaspore zapalila je tisuće Rumunja u domovini te su izašli na ulici vičući “Dolje Ponta! Dolje komunizam”.

Prosvjednici koji su pomogli da Ioahannis bude izabran obećavaju da će promjena ovaj put biti stvarna i neće dopustiti da im drugi ukradu revoluciju.

“Potaknuli su pet milijuna ljudi da glasuju”, rekao je George Epurescu, predsjednik prosvjedne skupine Rumunjska bez njih i zaključio “To je opasno oružje, jer istina je, oni su dobili svoje glasove, ali su i probudili ljude”.

narod.hr/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Erjavec: susret Plenković-Cerar moguć ali bolje da do njega ne dođe

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec rekao je u ponedjeljak kako je moguće da se na marginama summita Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi (SEECP) koji se održava na Brdu kod Kranja u utorak sastanu slovenski i hrvatski premijer, ali da je s obzirom na aktualnu situaciju bolje da “do bilateralnog susreta ni ne dođe”.

Hrvatski premijer Andrej Plenković sudjelovat će u utorak na sastanku na vrhu SEECP-a, a slovenski mediji nagađaju da bi tom prilikom moglo doći i do njegova susreta s domaćinom skupa, slovenskim premijerom Mirom Cerarom.

Kako je objavila Slovenska televizija, njihov susret na marginama sastanka je moguć iako za sada nije predviđen.

Uvodni dio pred sutrašnji sastanak na vrhu održan je na Brdu kod Kranja u ponedjeljak, sastankom predstavnika ministarstava vanjskih poslova zemalja koje sudjeluju u inicijativi SEECP.

Domaćin sastanka, slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec kazao je u izjavi za medije da će za razgovore Plenković-Cerar na Brdu kod Kranja jamačno biti prigode.

S druge strane, dodao je Erjavec, s obzirom na različitost stajališta dviju strana o arbitraži i drugim pitanjima i s obzirom na činjenicu da je slovenska vlada u ostavci i obavlja samo tekuće poslove “možda bi bilo bolje da do bilateralnog susreta ni ne dođe”.

Erjavec je kazao da slovenski premijer Cerar za utorak uz skup ima i dogovorene bilateralne susrete s premijerom Kosova Ramushem Haradinajem i predsjednikom vlade BiH Denisom Zvizdićem.

Također je rekao da je nastavak širenja EU-a jedan od prioriteta Slovenije koja od lipnja prošle godine predsjedava inicijativi SEECP, te da je u ponedjeljak na Brdu dogovoreno da nakon Slovenije jednogodišnje predsjedavanje preuzme BiH, a nakon BiH inicijativom će po njegovim riječima predsjedavati Kosovo.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

24. travnja – Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima

Objavljeno

na

Objavio

Danas je obljetnica Metz Yegherna ili Velikog zločina, prvog genocida 20 stoljeća kojim je s lica zemlje izbrisano 1,5 milijuna Armenaca

Danas obilježavamo tužnu godišnjicu, 103. godine od osmanskog genocida nad Armencima, prvog genocida 20. stoljeća. Osmanlije su prema procjenama pobile između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca.

Armenci su zbog svoj kršćanskog elementa, ali i ekonomskog statusa (Armenci su uz Židove i Grke tvorili građansku klasu i uglavnom su bili najbogatiji članovi društva, za razliku od siromašnih Turaka) bili nepoželjni u stvaranju novog carstva, koji je doživljavao preobrazbu iz jednog multietničkog društva u izrazitu jednonacionalnu državu. Od travnja do kraja ljeta 1915. protjerano je i ubijeno ili pušteno da umre preko milijun Armenaca.

Ubojstva su se nastavila sve do 1923. i procjenjuje se da je ubijeno preko 1,5 milijuna Armenaca, među kojima je i veliki broj žena i djece. Stravične su priče o ubojstvima žena i djece, kojima su gotovo u pravilu prethodila silovanja.

Do današnjeg dana genocid nad Armencima službeno je priznalo tek 29. država. Političke kalkulacije i danas su glavna prepreka mnogim državama za priznavanje genocida.
Armenskom narodu bi konačno priznanje pružilo moralnu satisfakciju, ali to bi bio i konačni početak normalizacije odnosa u regiji. Osim što su protjerani sa svog prapovijesnog teritorija, Armencima je gotovo do temelja uništena i njihova kulturna baština.

Poricanje genocida dio je istog zločina i samo produžetak istog.

(Slika datira iz 1915. godine. Armenske žene su silovane pa razapete na križ.)

Autor: Robert Panđža

Cicernakaberd – memorijalni spomenik genocida nad Armencima

Spomenički kompleks Cicernakaberd je memorijalni spomenik koji je posvećen žrtvama genocida nad Armencima 1915.-1923. god. Memorijalni spomenik i muzej kao cjelina omogućuju posjetiteljima da spoznaju tragične stranice armenske povijesti u Osmanskom Carstvu.

Memorijalno središte je sagrađeno 1967. god. i smješteno u Jerevanu na brdu Cicernakaberd. Cicernakaberd u prijevodu s armenskoga znači ‘lastavičja utvrda’. S toga brda se vidi gotovo cijeli Jerevan i planina Ararat. Arhitekti projekta su Artur Tarhanjan i Sašur Kalašjan.

Muzejgenocida1

Muzejgenocida2

Kompleks se sastoji od dvanaest blokova postavljenih u krug unutar kojega u sredini na dubini od 1,5 metra gori vječna vatra. Malo dalje u nebo se uzdiže obelisk-stela visok 44 metra, obelisk koji simbolizira preporod Armenaca. On je podijeljen u dva dijela i to je simbol Armenaca u domovini i iseljeništvu. U Armeniji danas živi malo manje od 3 milijuna, a u iseljeništvu malo više od 7 milijuna Armenaca. Od kompleksa vodi park sa zidom-žalosti dugim sto metara na kojem su zapisana imena krajeva (gradova i sela) za koje se zna da su u njima izvršeni pokolji od strane osmanskih snaga tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na području kompleksa nalazi se muzej-institut genocida nad Armencima u kojem su izložene stare fotografije, knjige, novine, časopisi, izvorne isprave, video-snimci i drugi dokumenti koji svjedoče o teškom položaju i stradavanju armenskoga naroda od osmanske vlasti.

Muzejgenocida3

Muzej-institut genocida nad Armencima

Muzej-institut genocida nad Armencima izgrađen je 7. ožujka 1995. god. prema odluci armenske vlade, a otvoren 24. travnja iste godine na 80-obljetnicu Dana genocida nad Armencima. Muzej-institut je dobio status znanstveno-istraživačke ustanove u sastavu Nacionalne akademije Republike Armenije.

Osnovni djelokrug djelatnosti jest proučavanje povijesti genocida nad Armencima 1915. – 1923. god. u doba Osmanskoga Carstva. Težište je na znanstvenim istraživanjima i prikupljanju arhivske građe i fotografija. Muzej-institut pribavlja materijale i dokumente iz raznih međunarodnih arhiva. Muzej isto tako skuplja, klasificira i arhivira svjedočenja svjedoka genocida. Prvi ravnatelj muzeja postao je doktor povijesnih znanosti (od 1998.) Lavrentij Barcegjan, tadanji zamjenik predsjednika Nacionalne akedemije Republike Armenije.

Muzejg4

Muzej je izgradilo poduzeće “Ajkimšin”. Izgradnju je financirala država, a financijski su potpomogli Svearmensko dobrotvorno vijeće i svearmenska zaklada “Hajastan”. Muzej su projektirali: Sašur Kalašjan i Ljudmila Mkrtčjan, a kip je izradio Ferdinand Arakeljan. Otvorenju prve izložbe muzeja prisustvovao je prvi predsjednik Armenije Levon Ter-Petrosjan i katolikos svih Armenaca Garegin I. (1933. – 1999.).

Plan izložbenoga postava muzeja razradili su poznati armenski intelektualci: slikar Grigor Handžjan, orijetalist Ruben Saakjan, povjesničar Lavrentij Barcegjan i druge osobe na čelu s predsjednikom potpovjerenstva, doktorom povijesnih znanosti, profesorom Konstantinom Hudaverdjanom.

Muzejg5

Na dvanaest bazaltnih pilona unutarnjega muzejskoga dvorišta uklesane su riječi Henrya Morgenthaua (1856. – 1946.), Anatolea Francea (1844. – 1924.), Fridtjofa Nansena (1861. – 1930.), Jacquesa de Morgana (1857. – 1924.), Valerija Brjusova (1873. – 1924.) i drugih očevidaca tih strašnih događaja. Na zidu jedne dvorane na površini od četrdeset pet kvadratnih metara nacrtan je zemljovid zapadne Armenije na kojem su obilježena područja pokolja i deportacija. Izložbeni prostor muzeja zauzima 2.400 m2. U stalnom izložbenom postavu muzeja nalaze se tisuće fotografije tih vremena, te publikacije o genocidu na raznim jezicima. Izložbeno područje muzeja obuhvaća dvanaest dvorana. Izložbeni postav se sastoji od pedeset i dva osnovna naslova.

Muzejg6

Muzej-institut organizira znanstvene konferencije, okrugle stolove, izdaje periodične publikacije, znanstvene zbornike, knjige i dr. Muzej-institut od 2013. god. dva puta godišnje izdaje međunarodni časopis za istraživanja genocida nad Armencima. Muzej surađuje s različitim znanstvenim ustanovama Austrije, Francuske, Italije, Njemačke, Rusije, SAD-a i drugih zemalja. Blizu muzeja je prostor gdje strani državnici, dužnosnici i crkveni poglavari sade spomen-drveće.

Muzejg7

Mjesto susreta Armenaca diljem svijeta

Tijekom mnogih godina spomenički kompleks Cicernakaberd posjetio je veliki broj predstavnika raznih državnih ustanova, vjerskih i nevladenih organizacija, uključujući i papu Franje. Vrhovni poglavar Katoličke crkve 2016. god. je na 100. obljetnicu genocida nad Armencima posjetio Armeniju. Tijekom svojega posjeta papa Franjo je posjetio i kompleks Cicernakaberd gdje je u muzejskoj knjizi žalosti napisao: “Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”

Muzejg8

Svake godine 24. travnja, na Dan sjećanja genocida nad Armencima, tisuće Armenaca u domovini i iseljeništvu dolaze na Cicernakaberd. Cicernakaberd je sveto mjesto svih Armenaca. On je isto tako i simbol jedinstva svih Armenaca diljem svijeta kao planina Ararat, kao Armenska apostolska crkva, kao armensko pismo. Ljudi koji se okupljaju na Cicernakaberdu polažu cvijeće kao znak počasti Armencima koji su poginuli tijekom strašnoga pokolja.

Artur Bagdasarov / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati