Pratite nas

Feljton

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (2)

Objavljeno

na

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić/Hrvatski tjednik

Poveznica na prvi dio teksta

SVJEDOCI

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U istrazi i tijekom Šakićeva suđenja ispitano je 56 svjedoka, od toga 35 bivših logoraša od kojih je samo 12 bilo zatočeno u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i za vrijeme događaja koji mu se stavljaju na teret u optužnici. Od tih 12 potencijalnih svjedoka očevidaca samo njih šest u istrazi izravno optužuje Šakića za zločine u kojima je sudjelovao, naredio ih ili sam učinio. Ukupno ga za konkretne zločine direktno okrivljuje devet bivših logoraša. Među logorašima koji direktno ili indirektno optužuju Šakića za neki zločin i to ne samo za njegovog upravljanja logorom već i izvan tog razdoblja njih čak osam su međusobno povezani na više načina. Zajedničko im je da su bili predratni komunisti ili komunistički simpatizeri, njih šestorica se znaju iz tzv. građevinske grupe iz jasenovačkog logora, a neki od njih bili su istovremeno i u logoru Stara Gradiška. U Staroj Gradiški se s njima upoznao Šimo Klaić. Taj Klaić bio je u isto vrijeme u Staroj Gradiški i Lepoglavi s još jednim svjedokom optužbe Zdenkom Schwartzom. Prema iskazu Derviša Sarača tijekom istrage njemu je prije davanja iskaza telefonirao Šimo Klaić glede svjedočenja protiv Šakića. Zanimljivo je da sud nije reagirao na ove navode i uklonio sa suđenja sivu eminenciju ove vrlo prisne grupe svjedoka izuzimajući iz spisa barem njegova „svjedočenja“, pa je to znakovita indicija da se radilo o procesu pod utjecajem politike. Jedini svjedok koji za neki zločin direktno optužuje Šakića, a ne pripada grupi jasenovačkih (pre)slobodnih zidara, bila je Ana Šimunčić koja je za vrijeme događaja kojem je navodno nazočila bila osmogodišnja djevojčica. Prema iskazima i svjedočenjima većina bivših logoraša bili su pretežni dio svojih logoraških dana u Staroj Gradiški, a tek su nakon raspuštanja tog logora u jesen 1944. prebačeni u Jasenovac što znači da su proveli tek nekoliko dana u logoru za vrijeme upravljanja Dinka Šakića. Neki od svjedoka bili su u Jasenovcu puno prije nego što je Šakić postao zapovjednik, a jedan dio njih je i pušten do 1944. Nekoliko svjedoka pa čak i bivših jasenovačkih logoraša izjavilo je da nikada nisu čuli za Šakića ili ga sreli, neki su izjavili da su za njega čuli na televiziji ili čitajući dnevni i tjedni tisak. Kako je grozničava bila potraga za svjedocima svjedoči i iskaz Željka Salzbergera iz Zagreba koji je u istrazi izjavio da nikada nije bio u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Svjedokinja Kata Švraka bila je prema njenoj izjavi ukupno pet dana u logoru u svezi ispitivanja o nekim ljudima iz njenog rodnog sela Uštice koje se nalazi blizu logora, a Milka Žabčić uopće nije bila u logoru već je bila internirana u mjestu Jasenovac.[1]

 Očevidci

Velika većina svjedoka nisu bili očevidci nekog zločina već su prema njihovim izjavama: čuli, pričalo se, poznato je, vjerojatno, smatraju ili nisu nekoga više vidjeli u logoru. Razlozi za „nestanak“ iz logora mogli su biti bijeg, razmjena, pomilovanje, puštanje nakon izdržane kazne ili upućivanje na rad u Njemačku. Primjere za to možemo naći i među svjedocima sa suđenja Šakiću. Primjerice Gabrijel Winter (Jasenovac) je pobjegao iz logora u listopadu 1942., Milka Žabčić (Jasenovac) puštena 1944., Andrija Andrašek (Stara Gradiška) je pomilovan u svibnju 1944., Antun Milković razmijenjen u veljači 1944., Miljenko Bobanac (Jasenovac) pomilovan u kolovozu 1944., Derviš Sarač (Jasenovac) upućen na rad u Njemačku u veljači 1945., Ivo Senjanović (Jasenovac) deportiran u Srbiju s grupom seljaka iz Mlake, a zatim u Austriju itd.

 O uvjerljivosti svjedoka

Miljenko Bobanac je izjavio da je po dolasku u Jasenovac u listopadu 1942. bio smješten u logoru 3C. To je vrlo zanimljivo jer prema nekim drugim svjedocima primjerice prema potpuno oprečnim navodima Tibora Lovrenčića i Ljubomira Šarića iz već spomenite „građevinske grupe“ taj je logor u kojem su navodno pretežno bili zatočeni Romi, a Šarić navodi i Židovi, bio u tom razdoblju 1942. „likvidiran“ tako da su pustili logoraše da umru od gladi i žeđi. Bobanac nije niti Srbin niti Židov, a očito nije umro od gladi i žeđi u logoru 3C. Isti svjedok Bobanac navodi da je čuo za ubojstvo Slobodana Micića, profesora Joška Bogdanovića i Fuada Midžića na graniku. Granik je bila rampa za utovar i istovar robe na obali Save i spominje se kao mjesto masovnih zločina koji prema navodima iz istrage i suđenja nije vidio nitko od svjedoka već su svi tvrdili da su noću čuli krike ili im je netko bezimen, jer nitko od svjedoka nije naveo ime nekog očevidca, pričao da su se tamo dogodili zločini. Uglavnom, na jasenovačkom popisu nalazi se samo Slobodan Mićić navodno stradao 1943.* u Jasenovcu*, ali autori popisa su oba ta podatka označili kao nepouzdane. U napomenama je uočljivo da je prema podacima iz 1964. Mićić ili Micić stradao 1941., dakle prije dolaska Bobanca u logor, a navodi se i podatak da je stradao u Jadovnom 1941. Joze Bogdanovića nema na jasenovačkom popisu već samo dvojica Jova, a Fuad Midžić, navodno inženjer kemije, prema raznim izvorima stradao je kao partizan u borbama oko Sarajeva.[2] U ovom slučaju svjedok je čuo i prepričao logorske legende o graniku, koje se nakon malo ciljanog istraživanja i usporedbe s podacima iz jasenovačkog popisa u ovom slučaju pokazuju kao najobičnija laž.

Svjedok Adolf Friedrich čije se ime nalazi na popisu jasenovačkih žrtava u iskazu na suđenju spominje ubojstvo nekog Kajmakovića. Prema jasenovačkom popisu Milan Kajmaković je navodno ubijen 1943.* u Donjoj Gradini prema podacima koje su autori popisa označili kao nepouzdane, a u napomenama piše da je Kajmaković stradao 1941. u Jadovnom. Ne mogu biti dvije istine pa se postavlja pitanje laže li svjedok ili laže popis. Svjedok Dragutin Škrgatić je u iskazu spomenuo da je vidio Romea Vlaha u Jasenovcu u studenome 1944. godine. Prema jasenovačkom popisu Romeo Vlah je stradao 1945.*, ali taj podatak je od autora popisa označen kao nepouzdan. Osim što je dvojbena većina ostalih identifikacijskih podataka zanimljivo je da u napomenama prema najstarijim podacima iz 1964. Romeo Vlah stradao još 1941., a prema projektu „Dotrščina“ 1943. pa se ponovo postavlja pitanje autentičnosti podataka u jasenovačkom popisu ili vjerodostojnosti svjedoka na suđenju Šakiću. Šimo Klaić je u svom iskazu spomenuo susret iz 1942. s logorašem Đukom Konom iz Županje, a prema jasenovačkom popisu Đuka Kohn iz Vinkovaca stradao je navodno u Jasenovcu* nepouzdano određene 1941.* U napomenama piše da je Kohn iz Zagreba ili Županje, da mu je ime možda Đula, da je stradao 1945. ili 1944., ali ne u Jasenovcu već u Županji. Kao i u prethodnim slučajevima postavlja se isto pitanje. Laže li se u popisu ili lažu svjedoci sa suđenja tj. pada li popis ili pada presuda? Nije čak niti nužna varijanta da laže popis i svjedoci jer ako padne popis indirektno pada i presuda jer je popis temeljen na iskazima istih „svjedoka“ i „znanstvenim“ istraživanjima.

Poseban je slučaj pozivanje Mihajla Marića za svjedoka. Najbolje ga je opisao sam Dinko Šakić u jednom intervjuu nakon suđenja objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji: „Razni tzv. istoričari manipulirali su fantastičnim brojevima kao i neki ‘preživjeli logoraši’. Mihajlo Marić iz Beograda, inače svjedok na mome suđenju, izjavio je 1945. pred tzv. Zemaljskom komisijom da je u Jasenovcu ubijeno 1.400.000 ljudi. Isto je to ponovio i na sramotnom suđenju hrvatskom vitezu dr. Andriji Artukoviću.“.[3] Da je u Jasenovcu ubijeno 1 400 000 Srba u Hrvatskoj ne bi preostao niti jedan, a malo bi ih preostalo u Srijemu, Hercegovini i Bosni. Bivši logoraš Dragutin Škrgatić, svjedok na suđenju Šakiću, izjavio je da je nakon rata bio u Jasenovcu s Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina, iako ne kao njen član i u potpuno razrušenom logoru je u jednoj miniranoj zgradi prepoznao stradalog Borisa Hanžekovića. U mrežnom jasenovačkom popisu se navodi da je Boris Hanžeković stradao 22.04.1945. To bi značilo da je stradao u proboju, ali navodi se i stratište: rijeka Sava. Ako je ubijen na Savi, logično je za pretpostaviti da je pao ili mrtav bačen u Savu, a ne da ga se iz Save izvlači i vraća živog ili mrtvog natrag u logor. U iskazu iz 1945. pred tzv. Zemljskom komisijom za utvrđivanje zločina Dušan Ličina je u kontekstu događaja iz lipnja 1942. u logoru Stara Gradiška spomenuo: „Tako znam, da je jednog dana iznešen mrtav Jugoslavenski ministar Hanžeković“.[4] Prema navodima poznatog odvjetnika i vlasnika nekih medija Marijana Hanžekovića njegov otac je tijekom Drugog svjetskog rata bio u Jasenovcu i Lepoglavi, ali je pušten i potom pobjegao u partizane, a njegov stric Boris Hanžeković je bio domobranski časnik koji je radio za partizane pa je odveden u Jasenovac i tamo strijeljan. Navodi i da je drugi Boris Hanžeković, atletičar, bio u logoru Jasenovac te da je ubijen pri pokušaju bijega. U logoru Stara Gradiška bio je kao mason njegov djed Marijan, ali je pušten nakon političke intervencije.[5] Na temelju navedenoga možemo se zapitati kojeg Borisa Hanžekovića je prepoznao svjedok Škrgatić, kojeg mrtvog ministra je vidio Dušan Ličina i kakva je kvaliteta takvih svjedoka i njihovih iskaza.

Uz Hanžekovića svjedok Škrgatić je prepoznao i nekog doktora Deutza. Tog prezimena nema u jasenovačkom popisu, ali u popisu su četiri navodne žrtve iz Jasenovca prezimena Deutsch svi navodno stradali 1945., a kod nekih se specificira da su stradali u proboju ili 22.04.1945., dakle na dan navodnog proboja. Uz njih su i dva Deutschera od kojih je jedan bez osobnog imena, a također su stradali 1945. To su Adolf Deutsch iz Osijeka tj. iz Tenje, Leo Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je mjesto stradanja nepoznato, Pavao Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je stradao 1942. i NN-muškarac Deutsch kod kojeg u napomenama piše da je iz Tenje, da je stradao u proboju, ali i da je stradao 1942. U Yad Vashemu nema Adolfa Deutscha kojeg bi se moglo povezati s Hrvatskom ili Jasenovcem. Po godinama su slična dva imenjaka rođena 1913. Jedan je bio iz Miskolca u Mađarskoj, ali stradao je najvjerojatnije u Buchenwaldu, a drugi je bio iz Slovačke te je deportiran u Lublin u Poljsku. Lea Deutscha iz Slatine, Požege ili Slavonije i rođenog oko 1904.* nema u Yad Vashemu. U Yad Vashemu nema niti podatka o Pavlu Deutschu rođenom oko 1916. rodom iz Zagreba. Prema godini rođenja najsličniji je jedan logoraš spomenut u popisima logoraša iz Theresienstadta i takvi slučajevi povezanosti su već opisani u prethodnim tekstovima. Nikola Deutscher se također nalazi na jasenovačkom popisu uz navedenu godinu smrti 1945. (prema istraživanjima Melite Švob), ali u Yad Vashemu je podatak iz srpskog „Spiska žrtava rata“ prema kojem je Nikola Deutscher, sin Davidov stradao u srpnju 1941. u Jadovnom što znači da je stradao na drugom mjestu na početku, a ne u Jasenovcu na kraju rata. Nije poznato da je postojao još neki logoraš Deutz, Deutsch ili nešto slično koji bi odgovarao navodima Dragutina Škrgatića. Na mrežnom portalu kamenjar.com u tekstu se spominje svjedočenje Dragutina Škrgatića pred sudom u Zagrebu, ali davne 1956. o proboju iz Jasenovca 22.4.1945.[6] U tekstu se analiziraju nelogičnosti u iskazu i kontradiktornosti u izjavama sa suđenja Šakiću. Između ostalog se navodi da Škrgatić 1956. nije prepoznao niti jednog od navodno nađenih 400 leševa, a očito da su žrtve bile u još neraspadnutom stanju pa u tekstu zaključuju da se vjerojatno radilo o hrvatskim žrtvama ubijenim od partizana nakon kraja rata. Četiri desetljeća kasnije na suđenju Šakiću svjedok se sjetio da je prepoznao dvojicu gore navedenih logoraša Hanžekovića i misterioznog doktora Deutza među leševima. U obavijesti za CK SKH o radu partijske organizacije u logoru Stara Gradiška od 15.9.1946. Hasan Dolamić je između ostaloga naveo da je Drago Skrgatić u tom trenutku bio na dužnosti u OZN-i u Zagrebu.[7] OZN-a je bila zloglasna komunistička tajna policija, a jedan od glavnih svjedoka protiv Dinka Šakića njen bivši pripadnik.

 Živi ili mrtvi

U jasenovačkom popisu nalaze se i žrtve imena identičnih nekima od svjedoka sa suđenja Šakiću i ne radi se samo o koincidenciji. Primjerice Adolf Friedrich je kao žrtva „otkriven“ tek u 21. stoljeću zahvaljujući „istraživačkom radu“ Melite Švob. O kvaliteti njenog rada već je pisano u nekim prijašnjim tekstovima. Simptomatično je da u jasenovačkom popisu kod Adolfa Friedricha nije navedena godina smrti i to je osim imena i prezimena vjerojatno jedini točan podatak. U jasenovačkom popisu nalazi se i ime Miloša Despota. U podacima nisu navedeni, a moglo bi se reći da su izostavljeni ime oca i mjesto rođenja pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da se radi o jednom od najagilnijih svjedoka protiv Dinka Šakića. Prema podacima sa suđenja Despot je iz Bijeljine, ali u jednom od partizanskih popisa komunista i komunističkih jataka iz Srijema koji se nalaze u logorima 1943. na posljednjem 264. mjestu izvan abecednog reda nalazi se nadopisano ime Miloša Despota.[8] U jasenovačkom popisu nalazi se i ime svjedoka Zdenka Schwartza. Prema podacima Mladena Schwartza, isti je bio rođen 1914. u Vrpolju.[9] Pretpostavka je da se radi o slavonskom Vrpolju između Slavonskog Broda i Vinkovaca. U obližnjim Vinkovcima i susjednoj Velikoj Kopanici je bilo Židova Schwartza, a ne u selu podno Dinare kod Knina kako se navodi u jasenovačkom popisu. Drugi 20 godina mlađi Zdenko Schwartz iz jasenovačkog popisa, rodom iz Suhopolja, sin Dragutina, stradao 1942. također se ne bi trebao nalaziti na popisu jer je prema zapisima iz Yad Vashema koji se temelje na podacima bliske rodbine stradao 1942., ali u Auschwitzu.

Navedena trojica nisu jedini koji su bili u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i koji su preživjeli rat, a ipak se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava. Dobar je primjer 170 zatočenika iz logora Jasenovac puštenih povodom Pavelićevog rođendana 14.7.1944. godine.[10] Na tom popisu pomilovanih nalaze se primjerice svjedok Miljenko Bobanac naveden kao Bobanec ili nesuđeni svjedok Mijo Gec kojih za sada nema na jasenovačkom popisu, ali neki od pomilovanih ipak se nalaze na tom popisu. To je primjerice Mijo Legac iz Klade kod Senja, a u jasenovačkom popisu nisu sigurni je li „ubijen od ustaša“ 1944.* ili, kako piše u napomenama prema već spominjanom projektu „Dotrščina“, 1942. tj. 1945., a nije sigurno je li stradao u Jasenovcu* ili u Staroj Gradiški. Isti kaos vlada i kod godine rođenja pa se navode godine koje se međusobno razlikuju za čak 15. Takvih podataka u jasenovačkom popisu ima na tisuće i dobar su pokazatelj da se radi o manipuliranim podacima kao u navedenom primjeru. Slični slučajevi su Franc Lapuh rođen 1904. u Sloveniji, prema napomenama upisan dva puta, navode se imena Frane i Franjo, prema jasenovačkom popisu stradao 1943., pa zatim pretpostavljeno sestre Julka (1914.) i Vida Nikolić (1915.) sudeći prema istom imenu otca, rodnom mjestu u Srijemskim Karlovcima ili nekada Hrvatskim Karlovcima, a zajedničko im je da su prema jasenovačkom popisu ubijene na stratištu u Uskočkim šumama iste 1944. kad su puštene iz logora. Julka Nikolić ima svoju dvojnicu, također rođenu 1914., koja je prema jasenovačkom popisu Romkinja iz Drenovaca, a u tu grupu spadaju još dvije imenjakinje rođene 1911.*/1912. iz Tenje kod Osijeka i 1912. iz Županje, sve su Romkinje, a podaci o njima u jasenovačkom popisu su vrlo manjkavi. Zatim je tu i preživjeli Pavao Vugrinčić, rođen 1906., prema jasenovačkom popisu umro u logoru Jasenovac 1945., iz Jablanovca kod Zaprešića, a stvarno iz Jablanca kod Donje Stubice. Edhem Midžić, sin Bege, podudaran je s podacima iz popisa iako razlikuje se godina rođenja za 10. U jasenovačkom popisu piše 1905., a radi se o 1915., mjesto rođenja u popisu je Bihać, no radi se o Bosanskoj Krupi, susjednom gradu na Uni. Treba spomenuti još jedan slučaj kod kojeg se vidi moguća tehnika kreiranja žrtava. Radi se o Iliji Bjeliću rođenom 1889. U jasenovačkom popisu nalazi se Ilija Jelić rođen 1888. i mala je vjerojatnost da se radi o pukoj slučajnosti jer proizlazi da je cijeli jasenovački popis sazdan od slučajnosti.

Logorska perspektiva

Šematski prikaz koncentracionog logora Jasenovac koji je objavila Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu 1946. godine. Izvor: Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III
Šematski prikaz koncentracionog logora Jasenovac koji je objavila Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu 1946. godine. Izvor: Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III

Drago Šćurić izradio je elaborat u kojem je detaljno analizirao tlocrt „radno-popravnog logora“ Jasenovac objavljen od Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Federalne Republike Hrvatske u Zagrebu 1946.[11] Analiza je obuhvatila sve detalje od grešaka u mjerilu, mjera logora, površine korisnog prostora, površine jezera, bajera korištenih za kopanje gline za cigle, analize udaljenosti između pojedinih repernih točaka do označavanja vlasništva objekata i analize podrijetla nazivlja za pojedine objekte u logoru. Šćurić je vrlo argumentirano pokazao da je nacrt logora izveden vrlo nestručno i da se mjerilo na istočnom i južnom dijelu znatno razlikuje od onog na zapadu i sjeveru. Simulacija je pokazala da je na tlocrtu logora pogrešno označen smjer sjevera tj. da je tlocrt zarotiran oko 20 stupnjeva u smjeru kazaljke na satu od stvarnog smjera sjevera kao što se može vidjeti u odnosu na satelitsku snimku na superponiranom nacrtu.

Logor 3 je bio naziv za logor koji se je nalazio uz rijeku Savu na istočnom rubu naselja Jasenovac. Bio je podijeljen na logore 3A i 3B unutar zida i na logor 3C – najveći dio logora koji je okruživao dijelove logora 3A i 3B na istoku, sjeveru i zapadu. Sve radionice, ciglana i većina gospodarskih objekata nalazila se u 3A, a dio gospodarskih objekata u 3B. Logor 3C je prema tlocrtu uglavnom bio bez objekata premda svjedoci govore o nadstrešnicama ispod kojih se je spavalo, a u zapadnom dijelu nalazilo se jedno skladište i tzv. rafinerija, odnosno prema Šćuriću skladište goriva i maziva. U središnjem i istočnom dijelu logora 3A nalazilo se jezero, a u zapadnom i jugozapadnom dijelu logora 3A bilo je 25 gospodarskih objekata, uglavnom radionice i ciglana te četiri objekta za logorsku stražu i zapovjedništvo. U sjeveroistočnom dijelu nalazilo se 11 objekata od čega šest nastambi za smještaj muških zatvorenika svaka površine nešto veće od 100 m2. Procjena je da bi u te nastambe u krevete na dva kata moglo biti smješteno oko 120 zatočenika, najviše 150. To znači ukupno oko 700 do 900 u tim nastambama. Prema procjeni komisije Međunarodnog Crvenog križa iz srpnja 1944. bilo je oko 100 zatočenika u svakoj baraci.[12] Južno od zatvoreničkih nastambi uz sjevernu obalu jezera se prema nacrtu nalazilo groblje dimenzija 39x26m, ukupne površine od 1014m2.[13] U izvješću međunarodnog Crvenog križa ne spominje se groblje u logoru prilikom posjete stambenim barakama i logorskoj bolnici.[14] Odvojen jezerom od ostalog dijela logora u jugoistočnom kutu logora 3A nalazio se je ženski logor. Južno je bila vanjska ograda logora, a istočno ograda prema logoru 3B. Do glavnog dijela logora moglo se doći preko drvenog mosta. Prema izvješću Međunarodnog Crvenog križa ženski logor je od ostatka bio odvojen živom ogradom. U ženskom dijelu logora 3A prema tlocrtu su se nalazila četiri objekta – jedna nastamba za zatočenice istih dimenzija kao i u muškom dijelu logora i tri gospodarske zgrade – kuhinja za žensku nastambu, štala te mljekara i mesnica. Nacrt tog dijela logora ne podudara se s opisom iz izvješća Međunarodnog Crvenog križa prema kojem su u ženskom logoru sredinom 1944. bile dvije stambene barake s oko 180 zatočenica, a pokraj se nalazila još jedna baraka koja je služila kao lazaret.[15] U logoru 3B bilo je samo šest objekata, svi u južnom dijelu, grupirani po tri prema zapadnoj i istočnoj ogradi. Na zapadu tj. jugozapadu nalazile su se tri gospodarske zgrade i to nova mesnica, svinjac i ledana, a u istočnom tj. jugoistočnom jedna nastamba zatočenica, kuhinja za tu nastambu i jedna zgrada – „ustaška radionica i nastamba“.

Na superponiranoj karti logora mogu se vidjeti promjene na reljefu terena u odnosu na 1945. godinu. Najuočljivija je promjena oblika i površine nekadašnjeg jezera. Umjesto jednog postoje dva jezerca spojena kanalom preko kojega ide most. Cijeli sjeveroistočni dio nekadašnjeg jezera je zatrpan, a spomenik se nalazi točno uz nekadašnji sjeverni rub jezera na mjestu gdje je bio jugoistočni kut groblja koje se indikativno ne spominje u izvješću Međunarodnog Crvenog križa iz 1944. Zanimljivo je da se današnje veće sjeverno jezerce u svom južnom dijelu nalazi na mjestu nekadašnje „ekonomije“, a dio manjeg južnog jezerca se u svom istočnom dijelu nalazi na mjestu nastambe zatočenica, njihove kuhinje te mljekare i mesnice. Do ovih promjena u reljefu terena svakako nije došlo prirodnim putem već intenzivnim građevinskim radovima. Bara sjeverno od većeg jezerca je ostatak nekadašnjeg iskopa gline za ciglanu. Mjesta logorskih objekata obilježena su zemljanim humcima, a navodne grobnice i mučilišta unutar samog logora plitkim udubljenjima. No, računalna analiza pokazala je da se samo šest takvih objekata nalazi približno na mjestu nekadašnjih objekata i da prostorni raspored prstenastih struktura nije podudaran s rasporedom umjetnih objekata kakav je zabilježen na tlocrtu tzv. Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina.

Modificirani nacrt logora Jasenovac prema Zemaljskoj komisiji superponiran na satelitsku snimku lokacije logora
Modificirani nacrt logora Jasenovac prema Zemaljskoj komisiji superponiran na satelitsku snimku lokacije logora

Prema Šćurićevoj analizi nemoguće je bilo vidjeti s prozora baraka da Dinko Šakić nekoga ubija na tzv. graniku ili na skeli. Udaljenosti od tih objekata do granika tj. do skele je od 411m do 525m, a između se nalazi bar pet objekata koji zaklanjaju pogled. Objekti najbliži graniku u kojima su se mogli zateći zatvorenici udaljeni su bili oko 150m, a pogled iz njih prema graniku je također bio zaklonjen drugim objektima. Jedina lokacija s koje su zatvorenici mogli nešto vidjeti je južni dio tzv. ekonomije, a krečana i pogon s dimnjakom tj. električna centrala nalazili su se u neposrednoj blizini stražare te se može pretpostaviti da je električna centrala zbog svoje važnosti bila objekt pod posebnom pažnjom i ondje se nije mogao zadržavati nitko bez znanja straže. Tome se može dodati da na takvim udaljenostima nije moguće razaznati lice ni raspoznati glas pogotovo uz šum rijeke i vjetar.

 

La divina comedia[16]

 Među predmetima koji su od strane pripadnika nove vlasti nađeni i popisani u logoru Jasenovac nađen je veliki broj predmeta za održavanje osobne higijene, preko 50 britvi, 20 češljeva, neki i ukrasni, četkice za zube, rašpice za nokte, tuba paste za zube „Chlarodont“. Naravno ne zna se kome su ti predmeti pripadali – stražarima ili zatočenicima, ali primjerice među predmetima iz brijačnice nađena su i dva „brenajzlina“ – uvijača za kosu. Tko je kome radio frizure također se ne može zaključiti na osnovi samih predmeta, ali ukazuje kakva je bila situacija u logoru. Osim toga nađeni su brojni predmeti koji su česti u kućama ili uredima: porculanska kutija za kremu, razne vrste škara primjerice škare za krojenje, ali i škarice, šnale za kosu, brojne tabakere i kutijice za cigarete, upaljači za cigarete, figurice životinja primjerice mačke, psi, konji i magarci. Nađene su ženske taške i njihovi dijelovi. Zanimljiv je nalaz potpuno očuvanog kukastog križa koji može ukazivati na prisustvo njemačke vojske u logoru prije ili možda poslije rata. Uz to vrijedi spomenuti i nađeno smeđe dugme kojem je na poleđini ucrtan tekst „YUGOSLAVIJA“. To bi moglo značiti da se radi o dugmetu zarobljenog partizana ili četnika, a možda i pripadniku KNOJ-a, odnosno komunističkih eskadrona smrti. Među inventarom se nalaze dva bona za hranu Vlade Borote i logorska karta za hranu Ive Kličića iz nepoznate godine. Vlado Borota i Ivo Kličić se trenutno ne nalaze na jasenovačkom popisu, ali na popisu se koincidentno nalazi osamnaestogodišnji Ivica Kličko iz Zagreba, navodno stradao u Jasenovcu 1942.

U popisu inventara nalaze se dva pisma Katice Filipović Hrvojić i to jedno pisano na tkanini nakon Božića 1944. te drugo s početka 1945. Katarina Filipović Hrvojić svjedočila je na suđenju Dinku Šakiću glede „spornih“ događaja u selu Mlaka gdje je radila ne ekonomiji. Kao i u slučaju Ive Kličića spomenutog u inventaru i jasenovačke žrtve Ivice Klička čini se da je i u slučaju Katarine Filipović Hrvojić na djelu ista slučajnost jer se u jasenovačkom popisu nalazi Kata Filipović, Romkinja iz Donjih Andrijevaca, navodno stradala u Jasenovcu 1942. Vrlo je zanimljiv podatak u popisu dopisnica onaj o pronađenoj Danteovoj knjizi „La divina comedia“ (Božanstvena komedija).

 

KONKRETNE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U slučaju optužnice protiv Šakića na teret mu se stavljaju samo četiri slučaja u kojima su žrtve navedene imenom i prezimenom. Radi se o književniku i političaru Mihovilu Pavleku Miškini, zatim poznatom slučaju likvidacije Mile Boškovića i grupe komunističkih i četničkih zavjerenika, zatim o ubojstvu dvojice Židova nakon navodnog bijega Ive Wollnera i o slučaju dvojice obješenih iz Jasenovca Albertu Izraelu i kaparu Nisimu nepoznatog prezimena.

 Mihovil Pavlek Miškina

U jasenovačkom popisu nalazi se Mihovil Pavlek Miškina rođen 1887. u Đelekovcu. Prema navodima stradao je 1942. u Staroj Gradiški, a u komentarima se navodi alternativno ime Mijo. Prema hrvatskoj Wikipediji navodi se da je Mihovil Pavlek stradao 6. lipnja 1942. u Jasenovcu i 30. lipnja 1942, ali nije poznato je li to bilo u Jasenovcu ili Staroj Gradiški[17]. Prema podatcima prikupljenim u projektu „Dotrščina“ navodi se nekoliko datuma navodnog ubojstva.[18] Prvo, to je noć između 8. i 9. lipnja 1942. temeljem podatka iz knjige „Posmrtna počast“ u izdanju Matice hrvatske (1945.). Drugi datum je 11. lipanj 1942. za koji autori navode da je „najvjerojatniji“, a relevantnost je vjerojatno uvjetovana rangom komunističkog aparatčika koji je to izjavio. Također je navedeno da je riječ o navodnoj izjavi Franje Gažija te se uz to navodi usmeno priopćenje Gažija istraživaču s projekta „Dotrščina“ da isto „misli i sin pok. Miškine“. Na ovaj način se od svake glasine može kreirati „relevantan“ podatak. Datum smrti 11. lipanj 1942. navodi i mason Viktor Novak u svom zloglasnom pamfletu protiv Katoličke crkve i Hrvata „Magnum Crimen“.[19] Navodi se i da „Drž. Nikolić u knjizi Jasenovački logor…“ [20] tvrdi da je isti ubijen u travnju 1942. iako je Gaži tvrdio da je u travnju razgovarao s Pavlekom. Nadalje se ističe da se „većina logoraša“ slaže, premda nije navedeno kako je, gdje i kada utvrđena ta većina „da je Miškina strijeljan od 6. do 12. lipnja 1942.“ Iako autor navodi da je to potvrdilo „nekoliko“ logoraša, navedeno je samo jedno ime – „Ivo Filipović, koji je bio u Jasenovcu“. Može se primijetiti da je vrlo znakovito da se nakon navoda da nešto tvrdi većina citira izjava logoraša koji je bio u drugom logoru udaljen desetke kilometara.

 Mihovil Pavlek Miškina
Mihovil Pavlek Miškina

Prema iskazu Dušana Ličine iz 1945. pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina on je do konca lipnja 1942. bio zatvoren u jednoj ćeliji logora u Staroj Gradiški i kad je izašao opazio je Pavleka koji je bio smješten u logorskoj bolnici[21]. Taj iskaz iz 1945. svakako je bio pod manjim političkim utjecajem od kasnijih što znači da Pavlek nije ubijen u lipnju 1942. U gore navedenoj inačici Wikipedije citira se navodno pismo ustaškog logornika Mije Uđbinca od 22.2.1943. glede Mihovila Pavleka iz kojeg se može zaključiti da je u trenutku pisanja pisma Pavlek bio živ. Povjesničar Davor Kovačić navodi, temeljem iskaza bivšeg logoraša Šime Klaića, da je Pavlek bio zatočen u Staroj Gradiški[22] te kako Klaić smatra da su Pavleka ubili Nikola Gagro i Dinko Šakić i to između 5. srpnja 1942. i 10. srpnja 1942. U iskazu danom tijekom istrage protiv Šakića svjedok Klaić navodi da je Pavlek odveden u ćeliju u podrumu ispod „ustaške“ bolnice u logoru Stara Gradiška gdje je „vjerojatno“ ubijen početkom srpnja 1942. U svjedočenju na suđenju Klaić je izjavio da se u logoru „pričalo“ kako su Pavleka između 5. i 10. srpnja 1942. ubili Gagro i Šakić[23]. To su mu po njegovom kazivanju potvrdili ustaše, a grobari su potvrdili da je zakopan na groblju. Šimo Klaić nije nazočio tim događajima, ali kao i u nekim drugim slučajevima zna sve u stilu još jednog famoznog svjedoka za sve prilike Ljubana Jednaka. Iz navedenog se može zaključiti da je tada šesnaestogodišnji Šimo Klaić bio osoba od velikog autoriteta kojem su se svi pa čak i ustaše povjeravali o mračnim detaljima svojih života. Klaićeva važnost kao svjedoka bila je sve veća s protekom vremena i od prvobitno nevažnog pretvorio se u jednog od ključnih svjedoka. Razina ovih „dokaza“ jasna je iz još jednog Kovačićeva navoda iz istog teksta prema kojem „pojedini preživjeli logoraši“ kojima se nikada ne navodi ime „i danas tvrde“, ali nije jasno kada, gdje i kome „da su čuli“ da je „Miškina ubijen u Jasenovcu“, ali ne navodi se tko je, kada i od koga to čuo.

Nadalje prema istom izvoru Pavlek je stradao zajedno sa sarajevskim slikarom Danijelom Ozmom. Prema jasenovačkom mrežnom popisu Daniel Ozmo, sin Haima, rođen je navodno nepouzdano određene 1912.* u Olovu, a navodno je stradao 1942. u Jasenovcu, pa se čak precizno navodi i stratište „zvonara“, jedna od zgrada u logoru Jasenovac. U napomenama stoji da mu se otac zvao Hamo ili možda Hajrija, a rođen je 10 godina kasnije (1922.) i to ne u Olovu već u Sarajevu i nije stradao 1942. već 1943. Prema iskazu Dolores Ivanuše, povjesničarke umjetnosti i nekadašnje kustosice u komunističkom Muzeju revolucije naroda Hrvatske, zabilježenom u digitalnom arhivu Yad Vashema, Daniel Ozmo rođen u Olovu 1912. javno je obješen u Jasenovcu 5.9.1942. Iako se pri tome ne navodi znači li to da je obješen u logoru ili u mjestu Jasenovac, ovaj podatak svakako je u kontradiktornosti s mjestom smrti navedenim u jasenovačkom popisu. U Yad Vashemu dostupno je ukupno sedam zapisa za ime Danijel Ozmo. Čak četiri zapisa su iz srpskog propagandnog pamfleta „Spisak žrtava rata“ i niti jedan nije isti, a svi su vrlo slični. Redom to su: Daniel Ozmo, 1922., Sarajevo, otac Hamo, stradao 1942. u Jasenovcu; Daniel Ozmo, 1911., Sarajevo, otac Haim, učitelj, stradao u Jasenovcu u prosincu 1941.; Daniel Ozmo 1913., Sarajevom otac Haim, učitelj, stradao u Jasenovcu u kolovozu 1941.; jedan Daniel Ozmo bez navedene godine rođenja iz Olovske Luke, otac Haim, živio u Sarajevu, stradao u Jasenovcu 1943. Još dva zapisa koji nisu povezani s komunističkom i velikosrpskom propagandom odnose se na Danijela Danka Ozma, 1906., Sarajevo, otac Haim, majka Lenka, a ne Sara kako navodi Dolores Ivanuša, po zanimanju profesor, stradao u Jasenovcu 1942. Ovaj iskaz osobe navedene kao M. Kion potvrđuje da je Daniel Ozmo živio u Sarajevu i da mu se otac zvao Haim, ali od ostalih se znatno razlikuje godina rođenja koja je vrlo slična Danielu Ozmu s Krfa, rođenom 1907., stradalom u Auschwitzu. Ta dva podatka su možda samo nevjerojatna koincidencija u detaljima, ali to je svakako razlog za sumnju u podatke iz jasenovačkog popisa i ukazuje na potrebu detaljnih istraživanja.

Podaci iz Yad Vashema o sudbini Daniela Ozma ne rješavaju misteriju mjesta i vremena smrti Mihovila Pavleke, ali općenito se može reći da su vrlo male šanse da su Pavlek i Ozmo stradali u istom događaju, a potpuno je nejasno gdje je, kada i na koji način stradao hrvatski pisac Mihovil Pavlek Miškina. Iz kaosa podataka može se kao bitno izvući da je Pavlek imao preko 55 godina u trenutku smrti i da je bio u bolnici. Ako je bio smješten u bolnici, moguće je pretpostaviti da ga nisu imali namjeru ubiti nego liječiti. Ako ste čovjek u godinama, eventualno imate nekih kroničnih zdravstvenih problema, a izloženi ste stresu, loše se hranite i ako se zarazite s nekom zaraznom bolesti kakve su uobičajene u prenapučenim prostorima kao što su zatvori ili logori, velike su šanse da sve to organizam neće dugo moći podnijeti, a tada je smrt samo pitanje vremena. Naravno za očekivati je od komunista da svaku situaciju iskoriste za propagandu u svoju korist tj. na štetu drugih.

Nakon bijega Ive Wollnera

Prema podatku iz optužnice protiv Dinka Šakića povodom navodnog bijega zatočenika Ive Vollnera izdvojena je grupa od 20 zatočenika uglavnom Židova glazbenika, odvedena u tzv. „zvonaru“ gdje su likvidirani, a dvojicu – Avrama Montilja i Leona Pereru – Šakić je osobno likvidirao. Nije navedeno kada se je to dogodilo, ali prije toga i nakon toga se u tekstu navode događaji iz 1944. pa se može zaključiti da je i navedena likvidacija bila 1944.

Prema podacima iz jasenovačkog popisa Ivica Wollner, sin Gustava, navodno Židov iz Zagreba rođen je nepouzdano određene 1924.*, a stradao je u Jasenovcu 1944. U napomenama piše da se zvao Ivo ili Ivan, da je rođen 1920, 1921. ili 1922., a i mjesto stradanja se čini nepouzdano jer u napomenama se navodi Bosanska Dubica. Prema zapisu iz Yad Vashema temeljem iskaza sestre Mire brat joj se zvao Ivo Wollner, rođen u Zagrebu 1920., otac Gustav, bio je u logorima Gospić i Stara Gradiška, a stradao je u Jasenovcu 1945. Od svjedoka sa suđenja o ovom slučaju u istrazi je spomenut samo od Tibora Lovrenčića i Ješue Abinuna, a na suđenju od Josipa Erliha, ključnog svjedoka u tom slučaju. Zanimljivo je da nema podatka da je svjedok bivši logoraš Vladimir Cvija s kojim je prema iskazima drugih svjedoka Ivo Wollner često zajedno svirao nešto izjavio o ovom slučaju. Svjedok Ješua Abinun je u istrazi izjavio da je čuo za Wollnera u svezi nekog bijega, ali da se ne sjeća detalja. Prema iskazu Jakoba Danona danom u svibnju 1945. tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina početkom lipnja 1944. pobjegao je Ivan Wollner, student iz Zagreba, no ulovljen je kod Dubice, a njegovo mrtvo tijelo dovedeno je u Jasenovac.[24] U iskazu se ne navodi mjesto od kuda je pobjegao, je li to bilo iz logora ili izvan njega, niti kod koje Dubice je ulovljen, Hrvatske ili Bosanske. Prema iskazu nakon bijega održan je „nastup“ u logoru pri čemu je odabrano 20 logoraša uglavnom Židova. Dvojica logoraša, mladići od oko 18 godina, su se pri tome nasmijali, a Dinko Šakić ih je osobno ubio iz revolvera. Nešto kasnije u istom iskazu za isti „nastup“ navodi da se dogodio 4.6.1944. Po toj verziji je Šakić pitao postrojene logoraše tko je “sudjelovao kod bjega studenta Volnera. Na ovo su se u stroju nešto gurnuli dva dječaka zatočenika 16—17 god. našto ih je zlikovac Šakić pozvao iz stroja i odmah na licu omjesta lično ustrijelio.” U ovoj verziji Šakić je “odredio još 25 taoca izmedu zatočenika i to tako što je jednostavno iz prozivnika od reda pročitao 25 imena te ih sve dao likvidirat”. Broj zatočenika je porastao, mladići su postali dječaci i to sve u nekoliko redaka iskaza. Svjedok Josip Erlih, Židov iz Beograda, taj događaj opisao je ovako: “Naredio je da istupe svi logoraši muzičari. U tom momentu se jedan od logoraša, verovatno od straha, usrao, jadnik. U logoru je vladao proliv. Onaj do njega napravio je grimasu, a to je video satnik Mihić, vikne: ‘Šakiću, smeju ti se ova dvojica!’ Šakić se prodere: ‘Izlazi napolje! Klekni!’ Jednog ubije hicem u potiljak, drugog hicem u slepoočnicu. Jedan se zvao Leon Perera, drugi Avram Montiljo.“[25] Prema ovom podatku možemo naslutiti tko bi mogao biti izvor imena dvojice navodno ubijenih u „nastupu“.

Iako je Šakić proglašen krivim za likvidaciju već spomenutih Avrama Montilja i Leona Perere, u jasenovačkom popisu zabilježeni se podaci koji ove navode opovrgavaju. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo ukupno 10 osoba s imenom Avram Montiljo (jedan iz Bijeljine, a ostali iz Sarajeva), no svi su ubijeni 1942. godine osim jednog djeteta koje je stradalo 1941. Yad Vashem navodi 11 osoba s takvim imenom i prezimenom, od kojih je jedna ubijena u logoru Đakovo, a 10 u logoru Jasenovac i to 1941. ili 1942. Dakle, u nijednom izvoru ne spominje se Avram Montiljo ubijen 1944. za čije je ubojstvo Dinko Šakić proglašen krivim. U jasenovačkom popisu naveden je jedan Leon Perera, ali on je navodno stradao 1943. što to znači da A. Montiljo i L. Perera nisu stradali u istom događaju, a svakako ne 1944. Prema jasenovačkom popisu nema niti jedne kombinacije godina smrti po kojoj bi istovremeno stradali Avram Montiljo i Leon Perera. Također treba spomenuti da su osim četverogodišnjeg djeteta sve ostale osobe zvane Avram Montiljo prema jasenovačkom popisu u trenutku smrti bile starije od 30 godina, a u optužbi su žrtve na pragu punoljetnosti. Jedini Leon Perera na jasenovačkom popisu je u trenutku smrti star 29 godina i također je daleko od navoda svjedoka.

Dakle ovi podaci su višestruko opovrgnuti pa možemo zaključiti da ili je iskaz Josipa Erliha u potpunosti uvjerljivo diskreditiran kao činjenično netočan tj. neistinit ili su netočni i neistiniti podaci iz JUSP-a. Prema iskazu Slavka Dobrile danom pred tzv. Komisijom za utvrđivanje zločina u svibnju 1945. nekoliko dana prije Jakoba Danona cijeli slučaj Ive Wollnera opisan je suštinski drugačije od prethodnih.[26] Dobrila navodi da su neki ustaše bez dozvole izvukli iz logora Ivu Wollnera i pozvali ga da svira harmoniku na zabavi u Dubici, iako se ne precizira u kojoj, a sljedeći dan je njegov leš bio izložen u logoru uz objašnjenje da je ubijen tijekom pokušaja bijega. Iskaz sličan Dobrilinom, iako puno šturiji dao je u istrazi svjedok Tibor Lovrenčić, ali u redoslijedu izlaganja nakon slučaja s Boškovićem. U toj verziji događaja Wollnera su navodno nakon dva dana dopremili u logor. U „nastupu“ koji je uslijedio izabrano je 15 logoraša, a zatim još šest. U već spomenutom iskazu pred tzv. Zemaljskom komisijom Slavko Dobrila navodi neke od njih: „prof. Samlajić sa bratom, dr. Goldschmidt Slavko, advokat iz Zagreba, te elektro tehn. ing. iz Zagreba, Eugen, visok mršav postariji čovjek“.

U jasenovačkom popisu nema Eugena ili Egona iz Zagreba stradalog u Jasenovcu 1944. Najbliži opisu je Eugen Steiner navodno stradao 1945., a takvog uopće nema u digitalnom arhivu Yad Vashema. Opis električara Eugena vrlo je sličan opisu Egona Bergera, preživjelog logoraša iz Jasenovca. Egon Berger je u svojoj knjizi o boravku u logoru Jasenovac naveo potpuno drukčiji motiv za navodno ubojstvo grupe od 20 glazbenika. Bergerov brat Hugo je prema popisu Židova odvedenih u Jasenovac i Staru Gradišku iz Židovske bogoštovne općine u Zagrebu iz 1945. ubijen 7.6.1944. s glazbenom skupinom.[27] U svojoj knjizi Berger navodi isti datum, ali kao razlog navodi da je brata izgubio na sam dan iskrcavanja u Francuskoj i da je invazija bila povod da mu strada brat i još „oveća“ grupa zatvorenika.[28] U mrežnom jasenovačkom popisu nalaze se dvije žrtve koje se zovu Hugo Berger, obojica su iz Nove Gradiške, kod obojice ista dvojba Židov* ili Hrvat, imena očeva Leopold* kod starijeg i Ljudevit kod mlađeg označena su kao nepouzdana, a razlikuju se samo u tome što je jedno hrvatska inačica germanskog imena. Stariji Hugo je prema nepouzdanom podatku rođen 1906.*, a u napomenama se navode još 1901. i 1907. Godina smrti je 1944., čak je navedeno i stratište Donja Gradina, a u napomenama se tri puta navodi precizan datum smrti 7.6.1944. Kod mlađe verzije Huga Bergera navodi se da je rođen 1910., a stradao 1942. Tako se to radi u jasenovačkom popisu. Najstariji podaci o ovoj „dvojici“ su iz komunističkog popisa iz 1964., a kasnije ih je „potvrdila“ i Melita Švob.

Slavko Goldschmidt odvjetnik iz Zagreba je prema jasenovačkom popisu Slavko Goldschmidt, rođen 1905. u Kutini, prema napomenama iz Lipika, a stradao je 1944. U napomenama se navodi i točan datum smrti 21.6.1944. što proturječi iskazu Jakoba Danona danom svega par dana kasnije pred istom Komisijom prema kojem je Wollner ubijen u bijegu početkom lipnja, a „nastup“ u logoru održan je već sljedećeg dana. Osim jednog podatka iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“[29] u kojem se uglavnom recikliraju podaci iz komunističkog popisa iz 1964. još su dva slična zapisa u Yad Vashemu, ali oba se odnose na Slavu Goldschmidt, ženu iz Rumunjske tako da nema neovisne potvrde da je Slavko Goldschmidt stvarna žrtva ili stvarna osoba.

Braća Samlajić bi prema jasenovačkom popisu mogli biti Erih i Hugo Samlaić. Prema podacima iz popisa, Erih Samlaić rođen je prema autorima popisa priznato nepouzdano određene 1913.* u selu Karlovčić u istočnom Srijemu blizu Zemuna (a ne u Karlovcu kako navodi Melita Švob) i to u području koje je tijekom Drugog svjetskog rata bilo pod direktnom njemačkom vojnom upravom, a stradao je navodno 1944.* iako je i taj podatak označen kao nepouzdan. U napomenama se navodi alternativna godina rođenja 1916. i još dvije alternativne godine smrti 1941. prema najstarijim izvorima te 1942. Podatak o smrti 1941. preuzima Yad Vashem iz srpskog „Spiska žrtava rata“, odnosno komunističkog popisa iz 1964. U zapisu iz Yad Vashema prema iskazu šogorice Erich Samlaić stradao je u Jasenovcu 1944., ali u kolovozu, a ne u lipnju. Prema iskazu rođaka Maxa, Erih Samlaic/Smoleich stradao je u Jasenovcu, ali bez navođenja godine smrti. No, zanimljivo je da je navedeno da je živio u Zemunu, a to znači da je velika vjerojatnost da je mogao stradati u obližnjem logoru Sajmište. Rodbina je mogla samo povjerovati u priče koje su im servirane, a cijela zbrka s podacima ukazuje na tu mogućnost. Njegov brat Hugo Samlaić je prema jasenovačkom popisu rođen 1918. u Karlovčiću blizu Zemuna. Navodno je prema podatku označenom kao nepouzdanom od autora popisa stradao 1942.*, a to je u kontradikciji s navodima da je stradao zajedno s bratom u istom događaju za koji je odgovoran Dinko Šakić. U napomenama piše da je stradao 1944., ali taj podatak je iz četvrte Miletićeve knjige i odnosi se na NN-muškarca. Podaci iz Yad Vashema odgovaraju podacima o bratu Erihu i za njih vrijede iste opaske. Iz navedenih podataka vidljivo je da ne postoje konzistentni dokazi i izjave svjedoka o osobama poimenično navedenim u ovom slučaju koji bi potvrdili navode iz optužnice. To se odnosi i na Ivu Wollnera, žarišnu točku cijelog sustava jer se ne zna točno mjesto, okolnosti i godina smrti.

Navodno ubijanje zatvorenika na „nastupu“ nakon događaja s Wollnerom možda je bilo uzrokovano vanjskim utjecajima tj. odmazdom zbog iskrcavanja u Normandiji, a to znači da je zapovijed za odmazdu morala doći s višeg nivoa zapovijedanja i nije mogla biti ideja upravitelja logora. Prema srbijanskim izvorima u zapisniku sa saslušanja Arse Aleksića 16.6.1945. u Novoj Gradiški kod Okružne komisije za utvrđivanje zločina navedeno je da je Ivo Volner Židov, „pisar građevinske grupe na drugi dan rimokatoličkog Uskrsa 1944. odveden u Gradinu i zaklan“[30] To znači da se to dogodilo 7.4.1944., a ne 7.6.1944. Razlog ovoj diskrepanciji moglo bi biti srpsko nepoznavanje rimskih brojki pa je VI zamijenjeno za IV, a rimokatolički Uskrs samo je zgodan detalj i zoran prikaz mržnje prema katolicima te još jedan pokazatelj „znanstvenog kreiranja podataka“. Osim datuma ova priča razlikuje se od ostalih po detalju da je Ivo Wollner ubijen u logoru tj. na navodnom stratištu Donja Gradina, a ne u bijegu ili na zabavi kod (Bosanske) Dubice.

Prema toj priči Šakić je navodno izabrao 25 zatočenika, a tada su se dvojica iz te grupe nasmijali što je primijetio ustaški satnik Mikić[31] te ih pokazao ustaškom natporučniku Šakiću, koji im je naredio da legnu, a onda ih obojicu ubio iz pištolja. Imena tih Židova su prema tom izvoru Avram Montiljo i Sado Pereza. Osim kod imena Sado Pereza ovi podaci su u nekim detaljima podudarni s iskazima i svjedočenjima Josipa Erliha koji je jedini imenovao dvojicu žrtava, ali u njegovoj priči logoraši moraju kleknuti, a ne leći ne zemlju prije egzekucije. U jasenovačkom popisu se osim Leona Perere nalazi i Sadik-Sado Perera, a Leon se u ovom slučaju zove njegov navodni otac, navodno je rođen 1918.* ili 1919., ali stradao je 1941., a ne 1944. Za razliku od ovih podataka u velikosrpskom pamfletu „Spisak žrtava rata“ Zadik Perera, sin Salamona, rođen je 1919., a stradao 1942. Prema jednom zapisu iz Yad Vashema po većini podataka je sličan Cadok Prere, sin Salomona, rođen 1914., stradao u Jasenovcu nenavedene godine. Prema svemu navedenom niti Sadik-Sado Perera nije stradao za vrijeme Šakićeva upravljanja logorom Jasenovac.

Nastavlja se…

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić/Hrvatski tjednik

BILJEŠKE:

[1] Suđenje Šakiću: Svjedočila Milka Žabčić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/29/HRT0042.html

[2] Amer Tikveš, Smrt druga Fuada Midžića, http://otvoreni-magazin.net/31/10/2016/amer-tikvesa-druga-smrt-fuada/

[3] Igor Došen, Dinko Šakić: Osuđen sam kao ratni zločinac na temelju lažnih dosjea Udbe!, Slobodna Dalmacija, 10.1.2001., http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010110/novosti2.htm

[4] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, 1987., Dokument br. 225, http://www.znaci.net/00003/512.pdf

[5] http://www.vecernji.hr/biografije/marijan-hanzekovic-569

[6] Anatomija „antifašističkog“ genocida nad Hrvatima, https://kamenjar.com/anatomija-antifasistickog-genocida-nad-hrvatima/

[7] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 250

[8] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 277

[9] Jedan dan u životu Zdenka Schwartza, https://groups.google.com/forum/#!topic/soc.culture.croatia/p6I9x4lN2gw

[10] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 196

[11] Drago Šćurić – Elaborat o nacrtima i prostornom rasporedu objekata u logoru Jasenovac. Ove materijale ustupio je na korištenje pok. Dinko Šakić koautorici ovog teksta u prvoj fazi istraživanja 2006.-2008.

[12] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[13] Drago Šćurić – Elaborat o nacrtima i prostornom rasporedu objekata u logoru Jasenovac.

[14] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[15] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[16] Popisi inventara JUSP Jasenovac (2001.), IN-J-P-1-927-A-B-KNJ1, IN-SG-D-A-Ž-KNJ4,5 i IN-J-D-A-KNJ2.

[17] https://hr.wikipedia.org/wiki/Mihovil_Pavlek_Miškina

[18] HDA, Projekt „Dotrščina“, ZM103-010

[19] Viktor Novak, Magnum Crimen, 2. izdanje, Nova Knjiga, Beograd, 1986.

[20] Pretpostavka je da se rad i o knjizi dr. Nikole Nikolića, Jasenovački logor smrti, Sarajevo 1975.

[21] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 225

[22] Hrvoje Petric, Kako je i kada ubijen ugledni HSS-ovac Mihovil Pavlek Miškina?, http://povijest.net/ubojstvo-miskine/

[23] U nastavku suđenja Dinku Šakiću svjedočio Šime Klaić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/23/HRT0024.html

[24] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[25] http://www.krajinaforce.com/dokumenti/josip_erlih_jasenovacki_svjedok.pdf

[26] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[27] Popis Židova odvedenih u Jasenovac i Staru Gradišku, prema „osobnim kartonima, odnosno, obiteljskim karticama“ iz Židovske bogoštovne općine u Zagrebu, iz 1945. godine. HDA, f.306, ZKRZ-GUZ, Z-2943, kut. 11

[28] http://genocid.info/index.php/2013-04-30-11-13-19/knjige-genocid/88-44-mjeseca-u-jasenovcu-egon-berger

[29] Spisak žrtava rata: Jevreji, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1992.

[30] Glas, Feljton, 24.02.1999., br. 255, http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/1999/02/24/feljton.html

[31] Josip Erlih istog naziva satnik Mihić što upućuje na mogućnost da svjedoci ili nisu točno znali ime osobe ili su zaboravili prethodno naučeni tekst.

 

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (1)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari