Pratite nas

Feljton

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)

Objavljeno

na

Posljednji dio feljtona o suđenju Dinku Šakiću i Jasenovcu

OPĆE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti.

Kukuruzni klipovi

Jedna od točaka optužnice odnosi se na optuženikovo usmrćenje zatočenika zbog krađe klipa kukuruza. Glavni i jedini svjedok u tom slučaju bio je Miloš Despot. On je na sudu tvrdio da je radeći na tzv. graniku vidio zaprežna kola natovarena kukuruzom koja idu pokraj logora cestom za Košutaricu i logoraša koji je s kola uzeo jedan klip. Navodno ga je vidio Dinko Šakić, koji se, kako pretpostavlja svjedok, nalazio kod zgrade straže na ulazu u logor i koji je dotrčao do kradljivca te ga ustrijelio iz pištolja. Sud je odbio zahtjev obrane da ponovno ispita svjedoka Despota kao nevažan, premda se radi o jedinom svjedoku tog navodnog događaja. To nije jedini put da je Miloš Despot vidio što drugi nisu i ovo nije jedina priča s tog suđenja u kojoj se spominje ubijanje logoraša zbog klipa kukuruza. Svjedok Ivan Vuk navodi da je ustaša Gačić iz lovačke puške na sam Božić 1942 ubio jednog Židova nasred logora jer je isti ukrao jedan klip kukuruza. Zanimljiv je veliki broj navodnih ubojstava za koja se tvrdi da su se dogodila baš na Božić, a često su žrtve opisane kao Židovi što poprilično podsjeća na propagandu šprancu.

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ova priča o ubojstvu logoraša zbog kukuruza podsjeća i na iskaz Vilima Kornhausera danog 9.11.1944. tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ali s malo pobrkanim sudionicima i mjestom radnje.[1] Prema toj izjavi ustaški poručnik Ante Vrban je strijeljao zatočenike na licu mjesta zbog dva klipa kukuruza ili dva krumpira, zatim je u istom iskazu spomenut ustaša Nikola Gađić, a nakon toga u iskazu slijedi jedna priča o ustaši Koreničkom koji je u kolovozu 1942. u Staroj Gradiški uhvatio jednog zatočenika koji od nekuda donio dva ili tri klipa kukuruza. Svjedok Ljubomir Šarić je u istrazi izjavio da su u jednom tzv. „nastupu“ ustaše ubili dvojicu njemu nepoznatih logoraša u ljeto 1942. jer su ukrali kukuruz. Morali su kleknuti i ubijeni su iz pištolja. To samo po sebi ne bi bilo sumnjivo, ali nešto manje od godinu dana kasnije tijekom glavne rasprave na suđenju Šakiću taj isti svjedok Ljubomir Šarić izjavljuje da je već prvi dan dolaska u logor prisustvovao strijeljanju jednog logoraša koji je ukrao malo kukuruza. Morao je leći na zemlju i tada je ubijen metkom iz puške u potiljak. Nije naveo godinu kada se to dogodilo, ali u nastavku svjedočenja govori o dolasku seljaka s Kozare pa se može pretpostaviti da se to zbilo u ljeto 1942. baš kao i u prvoj priči iz iskaza tijekom istrage prema kojoj su ubijena dvojica. Nitko od sudaca ili branitelja nije reagirao na ove očite kontradikcije u priči.

Još jedan svjedok Ivan Palčec ispričao je svoje iskustvo s krađom kukuruza, ali ni izbliza s tako dramatičnim završetkom kao kod ostalih priča. On je uhvaćen u krađi kukuruza ili kako je to on objasnio na sudu uhvaćen je kad je u mlinu jednom logorašu zamijenio kukuruz za brašno. Odveden je u zapovjedništvo i nisu ga ubili metkom u potiljak već ga je jedan ustaša tukao volovskom žilom po ruci da mu je krv tekla, a zatim su ga odveli, ali ne na strijeljanje već u samicu gdje je proveo jedan jedini dan. To pokazuje da je s obzirom na ekstremno velike razlike u postupanju kod istovrsnog prekršaja vrlo krhka priča ostalih svjedoka. Treba napomenuti da su svi svjedoci predratni komunisti, a osim Ivana Vuka svi su iz već spomenute građevinske grupe. Može se pretpostaviti da se priča o ubijanju zbog klipa kukuruza razvila iz prepričanog iskustva Ivana Palčeca kasnijim miješanjem s iskazom bivšeg logoraša Vilima za ovaj slučaj sasvim prigodnog prezimena Kornhauser, a imena izvršitelja su dodana prema afinitetu pripovjedača. Kao u igri pokvarenog telefona koja je poprimila razmjere epidemije. Da je sud dopustio ispitivanje svjedoka Despota bilo bi puno toga jasnije, ali istina je za sud vjerojatno bila nevažan detalj.

Mlaka

Prema svjedočenju Miloša Despota on je 1944. godine s grupom logoraša čija imena ne navodi s broda na Savi promatrao likvidaciju žena koje su radile u Mlaki, selu blizu Jasenovca. U svom svjedočenju je izrazio čuđenje da ih ustaše nisu poubijali nakon povratka u logor već su ih pustili na spavanje. Od strane svjedoka nije precizirano u kojem razdoblju 1944. se to dogodilo pa se ne može znati je li to bilo za vrijeme Šakićeva upravljanja jasenovačkim logorom ili ne. Međutim, iskazi dviju svjedokinja sa suđenja diskreditiraju Despotovo svjedočenje. Primjerice svjedokinja Mara Cvetko rođ. Simić izjavila je u istrazi da je tijekom lipnja ili srpnja 1943. na ekonomiji u selu Mlaka od ustaša izdvojena grupa od 50-tak žena, pretežno pravoslavki i Židovki te da su odvedene na skelu i tamo ubijene. Svjedokinja Mara Cvetko nije bila očevidac tih događaja već je čula priče koje su kružile među logorašicama. Druga svjedokinja Katarina Hrvojić rođ. Filipović je u proljeće 1944. premještena iz Stare Gradiške i Jasenovac, a u ljeto 1944. radila je na ekonomiji Mlaka. O svojem iskustvu iz logora napisala je članak objavljen u Vjesniku iz 1945. Dakle, jedna svjedokinja je čula priču o ubijanju žena kod Mlake, ali smješta to u 1943. godinu prije Šakićeva upravljanja logorom, a druga svjedokinja koja je 1944. u vrijeme poljskih radova, berbe i žetve bila na ekonomiji Mlaka prema dostupnim podacima sa suđenja uopće ne spominje nekakvo ubijanje veće grupe žena.

Autoportret Tine Morpurgo
Autoportret Tine Morpurgo

U srpskim izvorima može se naći podatak da je „početkom godine 1944. bila likvidirana jedna grupa žena iz Splita, njih 64 te s njima jedna grupa žena iz odeljenja ekonomije i 17 muškaraca iz istog odeljenja u Jasenovcu. Svi su ubijeni u šumi kod Mlake“.[2] Prema jasenovačkom popisu iz Splita su 84 navodne žrtve, a od toga je 25 Hrvata, 1 Srbin i 58 Židova. Ukupno je 48 žena, od toga samo dvije Hrvatice, a sve ostalo Židovke. Kod velikog dijela navodnih žrtava postoji dvojba u podacima jesu li stradali 1943. ili 1944. te je li se to dogodilo u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a to je naročito izraženo kod Židovki iz Splita kod kojih je preko 50% takvih podataka. Među ženama iz jasenovačkog popisa je i više puta u tekstovima spominjana slikarica Tina Morpurgo, ubijena u Beogradu, kao i još neki članovi njene obitelji.[3] Prema navedenim podacima iz jasenovačkog popisa nemoguće je da su kod sela Mlaka u blizini Jasenovca likvidirane 64 žene iz Splita. Može se pretpostaviti da je cijela priča nastala kao prebacivanje krivice sa Srba ili kako oni tvrde Nijemaca koji su poubijali splitske Židove u Beogradu nakon kapitulacije Italije i njemačkog zauzimanja Splita na Hrvate, a kasnije na suđenju se ukazala odlična prilika da se navodni bezimeni krvnici personificiraju u liku Dinka Šakića i tako dodatno osnaži ta protuhrvatska propagandna konstrukcija. Onaj jedan spomenuti Srbin iz Splita navodno stradao u Jasenovcu je Petar Grubor i prema poznatim podacima uopće nije stradao u Jasenovcu.[4]

Skela na Savi

Skela na Savi
Skela na Savi

Tijekom istrage Ana Šimunčić rođ. Jurić dala je iskaz o događaju iz travnja 1943. koji se dogodio na savskoj skeli između Jasenovca i Uštice. Tada osmogodišnja Ana Šimunčić rođena 1934. bila je s ocem i bratom na skeli. Njen otac je često u suradnji sa svojom majkom, svjedokinjinom bakom, švercao robu za jasenovačke logoraše, najvjerojatnije za komuniste. Tog dana je nju i njenog brata poveo sa sobom da ne bi bio sumnjiv stražarima, a njih dvoje su mu pomagali u švercu. Ona i brat nalazili su se iza zaprežnih kola kad su začuli nekoliko pucnjeva iz vatrenog oružja. Svjedokinja navodi njištanje konja i vrisak ljudi, ali ona je unatoč tome otrčala na drugu stranu i ugledala osobu za koju su joj kasnije baka Marija i sestrična Kata Švraka rođ. Jurić, koje uopće nisu nazočile tom događaju, rekle da se radi o Dinku Šakiću. Ta osoba je u ruci držala kratko oružje, pušku, a na površini vode je plutao leš jednog logoraša. Sreća za sud da je hrabra djevojčica unatoč kaosu koji je nastao na skeli nakon pucnjave iz pretpostavljeno šmajsera bila toliko sabrana da je odmah otrčala prema mjestu pucnjave i nakon skoro 60 godina od tog događaja zapamtila sve detalje. Sreća je i da hladnokrvno ubijeni logoraš nije odmah kao kamen potonuo u hirovitoj rijeci kako to obično biva ako biste obučeni u rano proljeće izrešetani pali ili skočili u hladnu vodu jer leševi obično plutaju na površini tek kad se u tijelu stvore plinovi. Svjedokinja je u iskazu navela da bi o Šakićevim zlodjelima više mogla reći njena sestrična Kata Švraka koja je češće kontaktirala sa Šakićem jer joj se on udvarao, a čak bi mogla znati i imena logoraša koji su ubijeni od njegove ruke. U istrazi je iskaz dala i spomenuta Kata Švraka koja uopće ne spominje ubojstvo na skeli. Umjesto navodnog zločina, Švraka se uopće nije mogla sjetiti imena glavnih ljudi u logoru pa tako niti svog navodnog udvarača Dinka Šakića. Inače Kata Švraka nalazila se u logoru Jasenovac četiri ili pet dana 1944. kad su je ispitivali o nekim ljudima iz njenog rodnog sela iz okolice Jasenovca glede protudržavne aktivnosti.

Ante-ciklona

Zyklon B
Zyklon B

Šime Klaić izjavio je da pouzdano zna i tvrdi da je tijekom lipnja i srpnja 1942. ustaški poručnik Ante Vrban u logoru Stara Gradiška izvodio eksperimente s plinom pa je djecu starosti od 2 do 7 godina, mahom Židove zatvorio u jednu prostoriju gdje je zatim puštao plin ciklon. Prema njegovoj procjeni na taj je način u logoru otrovano oko 200 djece, a za sve je morao znati zamjenik zapovjednika Dinko Šakić. U svjedočenju tijekom rasprave na suđenju Šakiću svjedok Šimo Klaić je dijelom promijenio priču pa navodi da je „najstrašniji događaj za njega bilo ubojstvo 600 do 700 djece. Kad su djecu vodili blizu ekonomije prema Kuli, strašno su plakala, jer su ih prije toga odvajali od majka. Bili su svi goli i na leđima su imali nekom bojom ucrtane križeve, rekao je Klaić te dodao kako ih je u nekoj maloj zgradi kod Kule Ante Vrban u tri navrata ugušio ciklonom“.[5]

U hrvatskom izdanju mrežne enciklopedije – Wikipedije navodi se da su zatvorenici u logoru Stara Gradiška ubijani plinom. Isprva su provedeni pokusi sumpornim dioksidom i ciklonom B na životinjama. Prema procjenama tisuće djece s Kozare ubijeno je plinom u svibnju 1942., a potom još 2 000 u lipnju 1942. Nakon ove komunističke propagande autor teksta reterira s tvrdnjom da se kasnije broj ubijene djece smanjio na 400 do 600. Te zadnje navedene brojke uglavnom podudarne s podacima iz mrežne enciklopedije u svom svjedočenju navodi i Šimo Klaić.[6] Svjedok Škrgatić je u svom iskazu spomenuo da su bolesne od svraba u Staroj Gradiški i Jasenovcu vodili na tuširanje te mazali sumporom protiv svraba. Kako se liječi šuga ili svrab može se vidjeti primjerice na mrežnoj stranici MSD priručnika dijagnostike i terapije koji je pod pokroviteljstvom Hrvatskog liječničkog zbora.[7] Kao efikasno sredstvo za liječenje svraba su preparati na bazi sumpora, a u konkretnom slučaju navodi se sumporna krema ili precipitat sumpora u vazelinu. Za lindan se navodi da ga treba izbjegavati kod djece mlađe od dvije godine i trudnica jer je potencijalno neurotoksičan. Iz navedenog se može zaključiti da najvjerojatnije nije bilo namjernog trovanja sumpornim dioksidom već se radilo o mjerama suzbijanja svraba, a posljedično se kod nekih metoda liječenja u osjetljivijih javljaju nuspojave.

Što se tiče tzv. ciklonizacije tj. masovnog trovanja logoraša ciklonom iskazi Dragana Rollera, Ješue Abinuna, Dragutina Škrgatića, Mare Cvetko i Jakova Fincija se u značajnim detaljima razlikuju od iskaza Šime Klaića. Tako svjedok Roller navodi da se tzv. ciklonizacija provodila u zgradi zvanoj kula tako da su u velike sobe kapaciteta 100 do 120 ljudi zatvarani zatvorenici te je unutra puštan plin. Kao i u slučaju Klaića i ovaj svjedok ne navodi na koji način je „puštan“ plin s obzirom na to da je Ciklon B kao pesticid obično u prahu. Prema njegovim navodima plin je najviše korišten kad su u logor dovedeni zatvorenici podrijetlom s Kozare. Svjedok Ješua Abinun također navodi da je plin korišten protiv djece s Kozare, a ne protiv židovske djece kako je svjedočio Šimo Klaić, a za pretpostaviti je da bi to Abinun i sam Židov sigurno u svom iskazu istaknuo. Svjedok Škrgatić je kao i Klaić kao izvršitelja „ciklonizacije“ identificirao Antu Vrbana, ali i prema njemu stradali su djeca s Kozare, a ne Židovi. Mara Cvetko rođ. Simić je također čula za priče da je u ljeto 1942. u Staroj Gradiški otrovano stotinjak djece Židova i Srba, ali nije bila očevidac navodnog zločina. Jakov Finci u svom iskazu navodi da je u ljeto 1942. u kulu odvedena jedna grupa od oko 400 osoba, većinom stari i bolesni i više se nisu vratili, a on je čuo da su poubijani. Ne navodi da su otrovani plinom, ali priča ima puno sličnosti. Iz iskaza i svjedočenja se može zaključiti da su „svjedoci“ čuli za događaj koji nisu vidjeli pa ga kasnije rašomonski prepričavaju. Zanimljivo je da nitko ne navodi da je vidio iznošenje stotina leševa iz kule.

Na mrežnoj stranici Simon Wiesenthal Center Multimedia Learning Center nalazi se i dio gdje se nalaze odgovori na neka neugodna pitanja Responses to Revisionist Arguments.[8] Između ostaloga tamo se navodi da je Ciklon B insekticid baziran na cijanovodiku i vrlo otrovan za ljude čak 20 sati nakon raspršivanja. Druga osobina Ciklona B je da je vrlo zapaljiv i eksplozivan. Navodi se da je za eksploziju potrebna koncentracija od 60.000 ppm, a za ubiti jednu osobu potrebno je 300 ppm Ciklona B. To znači da je koncentracija za eksploziju dosegnuta kad se u zatvorenom prostoru pokuša otrovati 200 osoba. Nije poznato da je u Staroj Gradiški postojao sustav ventilacije koji bi efikasno smanjio koncentraciju plina ispod razine trovanja ili eksplozije. U kuli logora Stara Gradiška je, što se može vidjeti prema izvješćima navedenim u Miletićevim knjigama o Jasenovcu i Staroj Gradiški, uvijek bilo smješteno više od 300 žena i djece. Pri trovanju plinom svi bi u toj zgradi bili mrtvi ako ne odmah, a onda sigurno u sljedećih par dana od posljedica trovanja jer Ciklon B je u zatvorenom prostoru kako je već navedeno smrtno opasan 20 sati nakon uporabe. No, to bi im bila najmanja briga jer sudeći prema svjedočenju Šime Klaića u kuli ili kako on navodi u maloj pokrajnjoj zgradi je bar tri puta dosegnuta kritična masa Ciklona B potrebna za eksploziju. Kao što je već prije navedeno smrtonosna doza po osobi je 300 ppm, eksplozivna 60.000 ppm. Ustaša Vrban je prema iskazima svjedoka morao bar tri puta ciklonizirati grupe da bi poubijao 600 do 700 osoba, a počinitelj sigurno ne bi štedio na plinu. Kao što je već prije navedeno Ciklon B je otrovan 20 sati nakon uporabe što znači da bi realno bilo potrebno bar pet dana da se poubijaju sve grupe, iznesu leševi, prostorija raščisti i tako tri puta usred logora. Može se zamisliti do kakve bi to psihoze dovelo među ostalim logorašima i vjerojatno njihovih očajničkih reakcija. Svi u logoru bi znali što se dogodilo, a ne samo pokoji svjedok za svaku priliku sve pametniji s protokom vremena.

Inače prvi pokušaj ubijanja ljudi pomoću cijanovodika izveli su 1917. Francuzi u Prvom svjetskom ratu, ali pokušaj je bio neuspješan jer je plin prebrzo ispario i nije se mogla postići smrtonosna koncentracija. U Njemačkoj se cijanovodik koristio nakon Prvog svjetskog rata kao insekticid u mlinovima i silosima. Naziv Zyklon koristio se od 1920., a od 1922. kao agens za skladištenje cijanovodika koristi se dijatomejska zemlja, sitni silikatni praškasti materijal od algi kremenjašica velike moći apsorpcije i tako je 1924. nastao pesticid nazvan Zyklon B.[9] Iz navedenog se vidi da ciklon nije u plinovitom stanju već pohranjen u praškastom obliku i potrebna je tehnologija da bi se njime efikasno mogli trovati ljudi, a svako improvizirano korištenje najopasnije je za samog počinitelja.

Zeleni Tomaš

Dragan Roller je prema njegovom iskazu premješten u Jasenovac iz Stare Gradiške 23.9.1944. godine. Navodi primjere pogubljenja u kamionu kojeg su logoraši nazivali „zeleni tomaš“. Prema njegovom opisu to je bio zatvoreni kamion, bez prozora i otvora, a prerađen je tako da su ispušni plinovi preusmjereni u unutrašnjost vozila i tako su ugušeni zatvorenici. U iskazu nije precizirano odnosi li se to na Jasenovac ili na neki drugi logor. Primjerice Rollerov poznanik iz Stare Gradiške Šimo Klaić u svom iskazu navodi da je početkom lipnja 1942. uprava logora Stara Gradiška iz Zagreba naručila kombi popularno zvan „zeleni tomaš“ koji se kasnije koristio za smaknuća logoraša tako da su u „gotovo hermetički zatvoreni“ dio kombija doveli ispušnu cijev, a vozilo je potom nakrcano ljudima i onda su se vozili po logoru sve dok se svi nisu pogušili. Tvrdi da su tako likvidirani žene i djeca iz logora Đakovo koji se je u to vrijeme ukidao. Iz ta dva iskaza moglo bi se zaključiti da su i oba logora imali kamione za ubijanje i to u Jasenovcu prigodno u vrijeme dok je logorom upravljao Šakić.

No, krenimo redom. Zeleni Tomaš je samo stari žargon za policijsko vozilo ekvivalentan nazivu Crna Marica.[10] Naziv zeleni Tomaš dolazi iz njemačkog govornog područja i istovjetan je primjerice pojmu Grüner Heinrich ili Grüne Minna jer su sve do 21. stoljeća policijska vozila u Njemačkoj bila prevladavajuće u kombinaciji zelene boje. Naziv Crna Marica dolazi iz engleskog (primjerice Black Maria) jer su tamo policijska vozila bila crna. Može se pretpostaviti da se i u slučaju Stare Gradiške i Jasenovca u originalu radi o običnim policijskim vozilima. Kamioni za ubijanje ljudi tzv. dušegupke nastali su u nekadašnjem SSSR-u. Prva poznata dušegupka bila je prerađeni kamion za prijevoz kruha, a ironično je da je arhitekt tog stroja za ubijanje bio jedan Židov. Dušegupke su se za vrijeme Drugog svjetskog rata intenzivno upotrebljavale u Srbiji na liniji smrti od beogradskih logora do stratišta Jajinci.[11] Logoraši su u beogradskim logorima bez otpora ulazili u ta vozila jer im je rečeno da idu u premještaj. Prema pričama preživjelih logoraša koji su imali sreću da se nisu vozili tom besplatnom vožnjom po beogradskim ulicama na putu u smrt među logorašima je bio dogovor da u unutrašnjosti urežu poruke i odredište na koje su upućeni. Naravno poruka nikada nije bilo. Dakle, uspješnost egzekucija ovisila je o tajnosti postupka, a to je nemoguće ako se s putujućom plinskom komorom vozikate po krugu logora. Osim toga, to je nepotreban i neefikasan način ubijanja u navodnom logoru smrti. Zašto bi trošili gorivo kad su ustaše prema komunističkoj interpretaciji povijesti masovno koristili malj ili srbosjek. Treba i naglasiti da zelenog Tomaša spominju samo dvojica poznanika povezani s već prije spomenutom građevinskom grupom.

Srbosjek

Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.
Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.

U svjedočenju na suđenju Dinku Šakiću svjedok Ljubomir Šarić izjavio je da su „u lančari bili izrađivani noževi srpastog oblika specijalno za klanje, i to s kožnom navlakom pomoću koje bi se pričvrstili za ruku“. Ovo je opis mitskog srbosjeka, noža za klanje. Da se radi o specijalno dizajniranom nožu za klanje je najobičnija srpska i komunistička propagandna laž, a to se najbolje može vidjeti na mrežnoj usluzi Youtube.[12] U tom videu na tom mrežnom servisu uz demonstraciju je prikazano da se radi o seljačkom alatu korištenom za vrijeme žetve kojim se razvezuju povezani snopovi pokošene pšenice tako da se seljak ne povrijedi dok reže trake. Njemački naziv je Garbenmesser što u prijevodu znači nož za snoplje. Taj alat se koristio do 1950-tih prije masovne upotrebe kombajna. Koliko je Šarić uvjerljiv svjedok vidi se i po njegovom navodu iz iskaza prema kojem je „bio raspoređen u građevinsku grupu jer je po struci bio inžinjer građevinarstva“. Možda je bio vrlo napredan student, ali u tom spomenutom trenutku imao je 19 godina.

Logor 3C

Ulaz u jasenovački logor
Ulaz u jasenovački logor

O stanju u jasenovačkom logoru 3C u istrazi su govorili Tibor Lovrenčić i Ljubomir Šarić, a ovaj potonji i na suđenju. Lovrenčić je u iskazu naveo da je tzv. logor 3C bio logor u logoru. Logoraši su spavali pod niskim nadstrešnicama, a taj logor je prema njegovim riječima likvidiran tako da su im prestali davati hranu i vodu. Svjedok Šarić je naveo da je u jasenovačkom logoru naročita okrutnost bila prema zatvorenicima iz tzv. logora 3C u kojem su uglavnom bili zatvoreni Romi i Židovi. I on spominje nadstrešnice i da logoraši nisu dobivali hranu i vodu te da je bilo pojava kanibalizma. Prema podacima sa suđenja Tibor Lovrenčić je bio u logoru Jasenovac otprilike od Božića 1942., a Ljubomir Šarić je izjavio da je 3C likvidiran krajem 1942. To znači da je logor 3C već vjerojatno bio likvidiran kad je Lovrenčić doveden u Jasenovac, a on samo prepričava priče koje je tko zna gdje i kada čuo. Zanimljivo je da oba svjedoka, inače članovi tzv. građevinske grupe, koriste izraz takozvani za taj dio logora. Prema tim iskazima svjedoka logor 3C ne da liči na pakao već pakao liči na raj u usporedbi s tim logorom.

Međutim, prema izjavama nekih drugih svjedoka sa suđenja i temeljem iskaza iz 1945. danim pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina tzv. logor 3C se nije značajno razlikovao od ostalih dijelova logora Jasenovac. Primjerice svjedok Miljenko Bobanac je na suđenju izjavio da je u jasenovački logor odveden 7.10.1942. i najprije je bio smješten u odjeljenje 3C, a kasnije je prebačen u 3A. Amnestiran je i pušten 30.8.1944. godine[13]. To znači da je preživio pakao koji u njegovom iskazu liči na ulazni i tranzitni dio logora u koji su smještani novopridošli logoraši. Suprotno tome Jakob Danon je pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina izjavio da je u kasnu jesen likvidiran logor 3C tako da su na ulaz stavili ploču s natpisom „pjegavi tifus“ i da je 50 preostalih zatočenika likvidirano glađu te da se pričalo i o kanibalizmu.[14] Informacije radi, bez vode se može preživjeti samo nekoliko dana, a bez hrane puno više. Primjerice jedan od irskih junaka Lawrence McKeown preživo je 70 dana štrajka glađu u engleskom kazamatu.[15]

Dušan Ličina je sredinom svibnja 1945. dao iskaz pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina. Tom prilikom je izjavio da je u Staroj Gradiški bio do konca lipnja 1942., a od 24.6.1942. u Jasenovcu. Ličina između ostaloga navodi za novopridošle da su „svi sposobni za rad odvedeni su u grupu 3c“ te su trebali raditi na nasipu kod željezničke pruge. logor opisuje ovim riječima: „Logor 3c bio je na kraju cijelog logora prema pruzi, ograđen žicom bez krova, a stanovalo i ležalo se dolje na zemlji. Hranu smo dobivali u jutro i to: na vodi kuhano kukuruzno brašno, zvano ‘kukuruzni čaj’, te smo odmah bili vođeni na nasip na radove. Radili smo cijeli dan sa odmorom od 12 do 1, kroz koje vrijeme smo dobijali ručak koji se sastojao od nešto graha te crknutih konja, prasetine, kad što smrdljivi kupus. Radili smo do 7 tj. do mraka kad smo išli natrag u logor i primili jednako lošu hranu kao u jutro”.

Prema tom iskazu odjeljenje ili grupa 3C je bio radni logor gdje su tri puta na dan dobivali hranu s mesom. Osim što su zatočenici spavali na otvorenom 3C nije se bitno razlikovao od ostalog dijela logora. Prema Ličini u tom dijelu logora bilo je oko 800 logoraša iz „raznih krajeva“, dakle nisu bili isključivo Romi koji bi bili određeni za likvidaciju ili Židovi s istim motivom već je kako vidimo prema svjedocima bilo Hrvata, Srba i ostalih iz “raznih krajeva”. Nakon mjesec dana Ličina je kao i Bobanac bio premješten u drugi dio logora i primjerice navodi znakovitu usporedbu: „Život u svim ostalim barakama bio je jednak kao i onaj život koji sam ja prošao u logoru 3c“[16].

Lov na ljude

Ljubo Miloš
Ljubo Miloš

Prema optužnici Šakić je optužen i za tzv. igru lova u kojoj su ustaše prema navodima jednog jedinog svjedoka Zdenka Schwartza postrojili stotinjak zatočenika i naredili im da bježe. Zatim su ustaše pucali na njih, a Šakić je prema svjedoku pucao s krajnjeg lijevog prozora zapovjedništva. Već su prije u tekstu navedeni primjeri prepričavanja vrlo sličnih priča iz tko zna kojih izvora u kojima se samo mijenjaju detalji. Obično je to ime počinitelja i ponekad ime žrtve ako je navedeno, a najčešće se radi o bezimenim žrtvama. Postoji nekoliko sličnih priča koje podsjećaju na igru lova, u većini glavnu ulogu igra Ljubo Miloš, ali spominju se i druga imena. Prema rekonstrukciji čini se da bi izvorna priča mogla potjecati iz zapisnika od 12.6.1942. Prema izjavi bivšeg logoraša Sime Đurkovića danoj Komesarijatu za izbjeglice i preseljene Nedićeve vlade u Beogradu, u Jasenovac je dovedena grupa od 12 mlađih Srba, kod, kako se naziva, kancelarije logora, a to je zapovjedništvo logora. Slučajno kao i obično u tim pričama naiđe Ljubo Miloš i pita ih jesu li vlasi, svi šute, on dođe do prvoga i ponovi pitanje, on šuti, Ljubo vadi revolver i „spraši mu metak u grudi“.[17] I tako redom 12 puta hrvatski sotona ubije 12 srpskih mučenika. Slična je već navedena priča u kojoj Šakić ubija dvojicu iz postrojene grupe mladića/dječaka. Ta priča je mogla kasnije kao u teledirigiranoj igri pokvarenog telefona postati inačica u kojoj Dinko Šakić ubija zatočenike u igri lova. Slična priča postoji i o Hinku Pičiliju, nestalom poslije rata, za svaki slučaj neka se nađe ako bude potrebe. Ne znamo je li točna priča o Ljubi Milošu i dvanaestorici Srba, ali poznavajući čuvenu srpsku istinoljubivost kojoj je Dobrica Ćosić dao mitske dimenzije nehotice je razotkrivajući kao neku vrstu srbijanske atomske bombe – šumadinke koja je efikasna dok se širi, a potpuno bezopasna kad pukne, može se naslutiti što je istina.

Kad se prouči tlocrt logora Jasenovac primjetno je što se može dogoditi ako pucate oko zapovjedništva logora koje se nalazi zapadno od pruge i ceste u logoru. Zapadnije od zapovjedništva moglo se pogoditi stražare, glavno skladište i tzv. rafineriju odnosno skladište goriva i maziva, dakle vrlo lako zapaljivog materijala što baš ne bi bila dobra ideja. Svjedok Schwartz je spomenuo da se je sakrio iza hrpe cigle. Na stranu sad da je morao biti brz kao profesionalni sprinter da bi u tom slučaju stigao do zaklona brže od metka, ali pucanjem prema ciglani i radionicama sjeverno i sjeveroistočno od zapovjedništva samo se moglo poubijati majstore, oštetiti strojeve i radionice koje se tamo nalaze. Pucanjem prema jugu i jugoistoku moglo se poubijati vlastitu stražu i časnike čije su zgrade u tom smjeru. Ostaje vam najviše tridesetak metara širok koridor od zapovjedništva otprilike prema istoku tj. prema jezeru gdje se eventualno moglo pucati bez posljedica za ostale koji ne sudjeluju u „igri“ iako bi se pri tom moralo paziti da se ne poubijaju pekari jer tada ne biste imali kruha za okrjepu nakon „lova“. Pucanjem s lijevog prozora zapovjedništva što je navodno radio Šakić koridor „sigurnog“ pucanja je još uži i time besmisleniji za zabavu opasniju od paintballa. Sud je odbacio ove optužbe, ali ne zbog njihovih apsurdnosti već zato što je utvrdio da Šakić nije mogao zapovijedati logorom u inkriminiranom razdoblju za ovo nedjelo.

Glad

Prema optužnici zatočenici su bili podvrgnuti prekomjerno teškom radu i izgladnjivanju. Zatočenici su naravno morali raditi, ali sama definicija prekomjerno teškog rada je nejasna. Među zatočenicima je bilo puno stanovnika iz gradova, trgovaca, studenata i malo njih je naviklo na svakodnevan fizički rad i naravno da im je bilo teško, dok je seljacima i radnicima takav rad predstavljao puno manje problema. Ima primjera da su zatočenici nakon bolesti pošteđeni teškog fizičkog rada i s poljskih radova prebačeni na rad u kućanstvima časnika kao u slučaju svjedokinje Mare Cvetko. Za zatočenike je postojalo radno vrijeme, dakle vladala su neka formalna pravila, a jesu li se ona poštivala ovisilo je o upravitelju i kontrolama koje su dolazile u logor. Nema primjera da je za vrijeme kratkotrajnog Šakićeva upravljanja logorom dolazilo do negativnih pojava namjernog iscrpljivanja zatočenika, ali ima primjera da su i nakon bijega zatočenika kazne nošenja okova bile vrlo kratkotrajne jer su u upravi logora morali biti svjesni da bi tako samo nepotrebno iscrpljivali za radni logor neophodnu radnu snagu. Kvaliteta hrane sigurno nije bila po volji zatočenika i oni se žale na jednoličnost prehrane i posebno na nedostatak soli i masnoća u hrani, ali to je razumljivi nedostatak s obzirom na rat, a ne posebna smišljena zla namjera. U Staroj Gradiški su primjerice krajem 1941. dobivali pola litre juhe od zelja ili grah, a kasnije početkom 1942. počeli su dobivati tri obroka na dan, pri čemu je postojala „pozitivna diskriminacija“ pa su oni koji su radili kao primjerice krojačice dobivali jaču hranu, a prigodno i slaninu.[18] Tri obroka dnevno uglavnom žgance i kuhani krumpir, ali i obroke s mesom dobivali su čak i radnici logoraši u navodno najgorem logoru 3C. Prema izvješću Centralnom komitetu iz 1944. bivša logorašica Ljubica Jančić Buba navodi da su od ožujka 1942. u Staroj Gradiški mogli dobivati pakete, žene su u logoru dobivale mlijeko, a imali su vlastitu kuhinju.[19] Zatočenici na boljim pozicijama koji su bili u stalnom kontaktu s časnicima straže dobivali su više hrane i higijenskih potrepština.[20]

Čini se da je glad koja se javljala u početnoj fazi rada logora bila vjerojatnije posljedica neznanja i loše organizacije nego neke posebne namjere. U suprotnom bi uvjeti ostali isti, a u slučaju da je postojala namjera izgladnjivanja ne bi se počela dijeliti po tri obroka. U kasnijoj fazi rata oskudicu su trpjeli svi pa i vojska koja je bila prioritet. U izvješću Međunarodnog Crvenog križa komisija za hranu navodi da je oskudna i da su zatočenici vrlo zavisni od pošiljaka hrane izvana, pa spominju da ponekad stigne i 600 paketa. Navode da vlasti priznaju oskudicu u hrani i odjeći, ali i to da su vlastite trupe vrlo loše obučene i hranjene.[21] Prema tzv. indeksu paketarnice zadnji redni broj upisa je 3502. To naravno ne znači da je bilo toliko imena ili upisa jer je u komunizmu sve relativno pa uslijed šlampavosti ili kronične komunističke bolesti zvane manipulacija neki redni brojevi nedostaju. No, to svakako pokazuje približni red veličine podataka tj. broj pošiljaka koje su prispjele zatočenicima sabirnog logora Jasenovac „prijestupne“ 1944. godine.[22] To znači da je svakog dana prispjelo oko 10 pošiljaka. Prema linearnom rasporedu i uzimajući u obzir razne parametre to bi značilo između 1 700 i 2 000 pošiljaka za vrijeme Šakićeva upravljanja logorom. Sigurno je u velikom broju prispjelih pošiljki bila hrana. Dozvola primanja pošiljki s hranom najbolji je dokaz da nije bila riječ o namjernom i planiranom izgladnjivanju zatočenika. Uostalom, svjedok Vladimir Cvija je izjavio da su uvjeti života u Jasenovcu 1944. bili puno bolji nego primjerice 1942., redovno su stizali paketi, bolja je bila hrana i higijenski uvjeti, bilo je puno manje bolesti i cijela atmosfera u logoru je bila bolja. Kako je Šakić bio upravitelj logora u 1944. sigurno su značajne i njegove zasluge za poboljšanje uvjeta u logoru, što indirektno priznaju i svjedoci.

Bolesti

Tri jahača apokalipse glad, rat i bolesti uvijek dolaze skupa. Prema optužnici, bez da se specificira kada, navodi se da su namjerno likvidirani bolesni i radno nesposobni zatočenici. Suprotno tome primjerice svjedok Ivo Senjanović u iskazu spominje da je primio lijek za sniženje temperature dok je bio bolestan od tifusa. Prema navodima iz optužnice vjerojatno bi bio primio metak u potiljak. Svjedok Drago Škrgatić naveo je da su bolesne od svraba vodili na tuširanje i mazali ih sumporom protiv svraba. U jasenovačkom popisu u napomenama kod Silvija Alkalaja piše da se ubio prilikom proboja 22.4.1945. jer kao invalid nije mogao bježati. To znači da je do kraja ratnog logora u Jasenovcu bilo i invalida, a u optužnici se suprotno tome tvrdi da su svi nekorisni i slabi poubijani. Do pojave zaraznih bolesti dolazilo je i zbog različitih higijenskih navika logoraša iz raznih krajeva i društvenih grupa, ali neki su konstantno održavali higijenu u stambenim i sanitarnim prostorima logora.[23] Svjedok Ivan Palčec je u iskazu naveo da je među logorašima bilo apatičnih koji su se prepustili bolestima. On se redovno tuširao, a također navodi da su premazivali namještaj s vapnom i na proljeće kuhali drvene dijelove kako bi uništili stjenice. Dodaje i to da drugi logoraši uglavnom tako nisu činili i na kraju svog iskaza ističe: „Ja sve ovo vrijeme nisam bio bolestan“.

Prema izvješću Međunarodnog Crvenog križa od 2.kolovoza 1944. u razdoblju od 13. do 17. srpnja 1944. komisija je posjetila logore Jasenovac, Stara Gradiška i njihove podružnice. 13.7.1944. poslije podne posjetili su Jasenovac i tu su se sreli s upraviteljem sabirnog i radnog logora u Jasenovcu natporučnikom Dinkom Šakićem i potpukovnikom Markom Pavlovićem, zapovjednikom 1. Obrambenog Sdruga zaduženog za osiguranje. Posjetili su bolnicu u mjestu Jasenovac. Starješina bolnice s kojim su razgovarali bio je nekadašnji zatočenik satnik dr. Marin Juričev, a upoznali su i ostale liječnike, sve zatočenike, među njima i dva Židova kirurga i internista. Prema opisu sama bolnica je bila dobro opremljena, posebno kirurgija, postojala je i moderno opremljena zubarska ordinacija, a bolnica je imala i dva rentgenska aparata. Većina pacijenata bolnice su vojnici, ali tu se liječe i teža oboljenja zatočenika koja se ne mogu liječiti u logoru.[24] U sklopu bolnice je i središnja ljekarna za logore Jasenovac i Stara Gradiška koji vode trojica židovskih zatočenika. Za posjete logoru Stara Gradiška uočili su da su higijenske prilike u logoru dobre, u spavaonicama nema gamadi, bolnica, zubarska ordinacija i ambulanta su bile skromnije od onih u Jasenovcu, a zatekli su tri liječnika zatočenika Židova i dvije liječnice zatočenice. Bolnica u logoru Jasenovac ili kako se u izvješću naziva lazareti sastoji se od dvije barake. U njoj je radilo sedam liječnika predvođenih interniranim dr. Milom Boškovićem. Procijenjeno je da je u bolnici skoro 100 bolesnika. Glavne bolesti u logoru su bile malarija, TBC i reuma, a uvjetovane su bile okolinom zbog vlažnog i močvarnog okoliša. U bolnici se nalazilo i dezinfekcijsko postrojenje tj. naprava za filtraciju vode. Pokraj jedne od stambenih baraka za zatočenike nalazio se povrtnjak. Znakovito je da komisija u izvješću ne spominje logoraško groblje koje se nalazi na tlocrtu logora koji je objavila tzv. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina. U ženskom dijelu logora također je jedna manja baraka koja služi kao lazaret. Ovo nije bila jedina komisija koja je posjetila logore. Spominje se i to da je jedna komisija posjetila logore 6. veljače 1942., dakle u godini kada je prema jasenovačkom popisu ubijeno najviše logoraša.[25]

Zaključak

Dinko Šakić
Dinko Šakić

U izdanju Vjesnika od 6. svibnja 1981., u tekst pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“, general JNA Kosta Nađ osvrnuo se na „opasna iskrivljavanja povijesti „ istaknuvši da „što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio ovih dana u dvije knjige o ustaša.“ „Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram: ‘Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima’. Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ‘deseci tisuća’ nevinih ljudi, djece, staraca i žena“, zaključuje Nađ.[26] Je li drug Nađ slučajno ispustio tri slova (sto) ili je znao nešto što mi još uvijek ne znamo utvrdit će revizija povijesti.

Očito da je tužiteljstvo imalo problema s nalaženjem relevantnih svjedoka, ali to je nadoknađeno njihovim entuzijazmom. Problem je bio da su im iskazi uvelike međusobno kontradiktorni i pogotovo kad se usporede s podacima iz mrežnog jasenovačkog popisa. Kakvi su bili svjedoci najbolje se može opisati s izjavom Jakoba Danona u iskazu tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina kad navede dvojicu imenom i prezimenom, jednog nadimkom i onda kaže da se imena petog ne sjeća. To su tipične izjave komunističkih svjedoka – dva i pol znam, a petog ne znam. Ako pitate što je s četvrtim, onda ste ustaša.[27] Takvi su i iskazi svjedoka na suđenju. Svi uglavnom svjedoče što su čuli od drugih, a kad su navodno prisustvovali nekom zločinu svjedočenje više liče na snoviđenje nego na stvarnost.

Takva virtualna stvarnost naslijeđena je iz doba komunističkih pseudoznanstvenih istraživanja o Jasenovcu kad se na temelju nekoliko stotina iskopanih leševa nonšalantno tvrdilo da je bilo  700 000 žrtava. Ništa uvjerljivija nije ni brojka od preko 83 000 žrtava s jasenovačkog popisa „usklađena“ sa Žerjavićevim kalkulacijama temeljenim na znanstveno bezvrijednim partizanskim monografijama.

Najvažniji dio u cijeloj priči o suđenju Dinku Ljubomiru Šakiću je da se podaci iz mrežnog jasenovačkog popisa i svjedočenje svjedoka međusobno pobijaju. Ne mogu biti dvije istine, a to znači da ili je problematično svjedočenje svjedoka i Šakić je morao biti oslobođen ili su problematični podaci iz jasenovačkog popisa. Dvojba je jednostavna ili pada presuda Šakiću zbog svjedoka koji su kontradiktorni podacima iz jasenovačkog popisa ili pada popis jer je kontradiktoran iskazima svjedoka. U tom slučaju posljedično opet pada presuda Šakiću jer se popis velikim dijelom temelji na iskazima svjedoka.

Šakićevi odvjetnici po službenoj dužnosti uložili su žalbe koje su očekivano odbijene i od Vrhovnog suda između ostalog uz nevjerojatno obrazloženje da je novinski intervju sa Šakićem uzet kao dokaz na sudu.[28] Presuda u stilu gluhe i slijepe, nažalost ne i nijeme božice političke pravde.

Presuda Šakiću donesena je u ime politike, a ne zakona, svakako ne pravde. I nije se sudilo samo Šakiću već Hrvatskoj i Hrvatima.

Kraj feljtona

NAPOMENA:

Nakon objave prvog dijela našeg tekst o suđenju Dinku Šakiću pojedinci i određene interesne skupine započele su s pritiskom na našu udrugu motivirano ponajviše činjenicom da smo u našem radu objavili punu istinu, odnosno sve ono što nam je u ovom trenutku bilo poznato o ovom slučaju, pa tako i dio koji se odnosi na ulogu bivšeg jugoslavenskog suca Zvonimira Šeparovića čije je Jugoslavensko viktimološko društvo 1989. objavilo knjigu Vladimira Žerjavića, jednog od krunskih svjedoka protiv Šakića. No,  ono što u našem tekstu nije rečeno su detalji o Šeparovićevoj ulozi u slučaju Šakić. Godine 1999. Šeparović je obnašao dužnost ministra pravosuđa. U to vrijeme zalagao se za obnovu postupka protiv Šakićeve supruge Nade unatoč činjenici da je državno odvjetništvo ustanovilo da ne raspolaže s dovoljno dokaza za podizanje optužnice te o tome čak razgovarao s Efraimom Zuroffom (poveznica). Osvrnuvši se na suđenje Dinku Šakiću, Šeparović je istaknuo da su “ispunjeni svi uvjeti za korektno i zakonito vođenje postupka” (poveznica). U našem radu dokazali smo da Šakićeve suđenje nije bilo ni pošteno ni pravedno ni korektno već najobičniji politički igrokaz. Možda se u ovim činjenicama krije odgovor na pitanje zbog čega su se Šeparovićevi simpatizeri propeli na sve četiri nakon objave prvog dijela našeg teksta. Takvima poručujemo: uzalud vam trud, svirači!

Poveznica na prvi, drugi i treći dio teksta

croatiarediviva.com

BILJEŠKE:

[1] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 207

[2] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[3] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture, Hrvatski tjednik, 21.4.2016.

[4] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačko omalovažavanje Vukovara, Hrvatski tjednik, 1.12.2016.

[5] U nastavku suđenja Dinku Šakiću svjedočio Šime Klaić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/23/HRT0024.html

[6] https://hr.wikipedia.org/wiki/Koncentracijski_logor_Stara_Gradi%C5%A1ka

[7] http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/dermatologija/parazitoze-koze/svrab

[8] http://motlc.wiesenthal.com/site/pp.asp?c=gvKVLcMVIuG&b=394667

[9] Zyklon B: An Insecticide Becomes a Means for Mass Murder, http://www.wollheim-memorial.de/en/zyklon_b_en_2

[10] http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f15lXBR%2B

[11] https://sh.wikipedia.org/wiki/Dušegupka

[12] https://www.youtube.com/watch?v=P3OOq5l_Hzw, http://www.dhm.de/datenbank/dhm.php?seite=5&fld_0=A3621579

[13] Slučaj Šakić: Svjedočio Miljenko Bobanac, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/24/HRT0041.html

[14] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[15] https://en.wikipedia.org/wiki/1981_Irish_hunger_strike

[16] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 225

[17] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga I, 1986., Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, Dokument br. 116, http://www.znaci.net/00003/510.pdf

[18] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[19] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[20] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[21] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[22] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944.

[23] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[24] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[25] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 44

[26] Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije, Vjesnik, 6.5.1981., str. 3.

[27] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[28] V. Bobinec, Vrhovni sud potvrdio kaznu Šakiću, 9.10.2000., http://www.monitor.hr/clanci/vrhovni-sud-potvrdio-kaznu-sakicu/9517/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari