Pratite nas

Feljton

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)

Objavljeno

na

Posljednji dio feljtona o suđenju Dinku Šakiću i Jasenovcu

OPĆE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti.

Kukuruzni klipovi

Jedna od točaka optužnice odnosi se na optuženikovo usmrćenje zatočenika zbog krađe klipa kukuruza. Glavni i jedini svjedok u tom slučaju bio je Miloš Despot. On je na sudu tvrdio da je radeći na tzv. graniku vidio zaprežna kola natovarena kukuruzom koja idu pokraj logora cestom za Košutaricu i logoraša koji je s kola uzeo jedan klip. Navodno ga je vidio Dinko Šakić, koji se, kako pretpostavlja svjedok, nalazio kod zgrade straže na ulazu u logor i koji je dotrčao do kradljivca te ga ustrijelio iz pištolja. Sud je odbio zahtjev obrane da ponovno ispita svjedoka Despota kao nevažan, premda se radi o jedinom svjedoku tog navodnog događaja. To nije jedini put da je Miloš Despot vidio što drugi nisu i ovo nije jedina priča s tog suđenja u kojoj se spominje ubijanje logoraša zbog klipa kukuruza. Svjedok Ivan Vuk navodi da je ustaša Gačić iz lovačke puške na sam Božić 1942 ubio jednog Židova nasred logora jer je isti ukrao jedan klip kukuruza. Zanimljiv je veliki broj navodnih ubojstava za koja se tvrdi da su se dogodila baš na Božić, a često su žrtve opisane kao Židovi što poprilično podsjeća na propagandu šprancu.

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ova priča o ubojstvu logoraša zbog kukuruza podsjeća i na iskaz Vilima Kornhausera danog 9.11.1944. tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ali s malo pobrkanim sudionicima i mjestom radnje.[1] Prema toj izjavi ustaški poručnik Ante Vrban je strijeljao zatočenike na licu mjesta zbog dva klipa kukuruza ili dva krumpira, zatim je u istom iskazu spomenut ustaša Nikola Gađić, a nakon toga u iskazu slijedi jedna priča o ustaši Koreničkom koji je u kolovozu 1942. u Staroj Gradiški uhvatio jednog zatočenika koji od nekuda donio dva ili tri klipa kukuruza. Svjedok Ljubomir Šarić je u istrazi izjavio da su u jednom tzv. „nastupu“ ustaše ubili dvojicu njemu nepoznatih logoraša u ljeto 1942. jer su ukrali kukuruz. Morali su kleknuti i ubijeni su iz pištolja. To samo po sebi ne bi bilo sumnjivo, ali nešto manje od godinu dana kasnije tijekom glavne rasprave na suđenju Šakiću taj isti svjedok Ljubomir Šarić izjavljuje da je već prvi dan dolaska u logor prisustvovao strijeljanju jednog logoraša koji je ukrao malo kukuruza. Morao je leći na zemlju i tada je ubijen metkom iz puške u potiljak. Nije naveo godinu kada se to dogodilo, ali u nastavku svjedočenja govori o dolasku seljaka s Kozare pa se može pretpostaviti da se to zbilo u ljeto 1942. baš kao i u prvoj priči iz iskaza tijekom istrage prema kojoj su ubijena dvojica. Nitko od sudaca ili branitelja nije reagirao na ove očite kontradikcije u priči.

Još jedan svjedok Ivan Palčec ispričao je svoje iskustvo s krađom kukuruza, ali ni izbliza s tako dramatičnim završetkom kao kod ostalih priča. On je uhvaćen u krađi kukuruza ili kako je to on objasnio na sudu uhvaćen je kad je u mlinu jednom logorašu zamijenio kukuruz za brašno. Odveden je u zapovjedništvo i nisu ga ubili metkom u potiljak već ga je jedan ustaša tukao volovskom žilom po ruci da mu je krv tekla, a zatim su ga odveli, ali ne na strijeljanje već u samicu gdje je proveo jedan jedini dan. To pokazuje da je s obzirom na ekstremno velike razlike u postupanju kod istovrsnog prekršaja vrlo krhka priča ostalih svjedoka. Treba napomenuti da su svi svjedoci predratni komunisti, a osim Ivana Vuka svi su iz već spomenute građevinske grupe. Može se pretpostaviti da se priča o ubijanju zbog klipa kukuruza razvila iz prepričanog iskustva Ivana Palčeca kasnijim miješanjem s iskazom bivšeg logoraša Vilima za ovaj slučaj sasvim prigodnog prezimena Kornhauser, a imena izvršitelja su dodana prema afinitetu pripovjedača. Kao u igri pokvarenog telefona koja je poprimila razmjere epidemije. Da je sud dopustio ispitivanje svjedoka Despota bilo bi puno toga jasnije, ali istina je za sud vjerojatno bila nevažan detalj.

Mlaka

Prema svjedočenju Miloša Despota on je 1944. godine s grupom logoraša čija imena ne navodi s broda na Savi promatrao likvidaciju žena koje su radile u Mlaki, selu blizu Jasenovca. U svom svjedočenju je izrazio čuđenje da ih ustaše nisu poubijali nakon povratka u logor već su ih pustili na spavanje. Od strane svjedoka nije precizirano u kojem razdoblju 1944. se to dogodilo pa se ne može znati je li to bilo za vrijeme Šakićeva upravljanja jasenovačkim logorom ili ne. Međutim, iskazi dviju svjedokinja sa suđenja diskreditiraju Despotovo svjedočenje. Primjerice svjedokinja Mara Cvetko rođ. Simić izjavila je u istrazi da je tijekom lipnja ili srpnja 1943. na ekonomiji u selu Mlaka od ustaša izdvojena grupa od 50-tak žena, pretežno pravoslavki i Židovki te da su odvedene na skelu i tamo ubijene. Svjedokinja Mara Cvetko nije bila očevidac tih događaja već je čula priče koje su kružile među logorašicama. Druga svjedokinja Katarina Hrvojić rođ. Filipović je u proljeće 1944. premještena iz Stare Gradiške i Jasenovac, a u ljeto 1944. radila je na ekonomiji Mlaka. O svojem iskustvu iz logora napisala je članak objavljen u Vjesniku iz 1945. Dakle, jedna svjedokinja je čula priču o ubijanju žena kod Mlake, ali smješta to u 1943. godinu prije Šakićeva upravljanja logorom, a druga svjedokinja koja je 1944. u vrijeme poljskih radova, berbe i žetve bila na ekonomiji Mlaka prema dostupnim podacima sa suđenja uopće ne spominje nekakvo ubijanje veće grupe žena.

Autoportret Tine Morpurgo
Autoportret Tine Morpurgo

U srpskim izvorima može se naći podatak da je „početkom godine 1944. bila likvidirana jedna grupa žena iz Splita, njih 64 te s njima jedna grupa žena iz odeljenja ekonomije i 17 muškaraca iz istog odeljenja u Jasenovcu. Svi su ubijeni u šumi kod Mlake“.[2] Prema jasenovačkom popisu iz Splita su 84 navodne žrtve, a od toga je 25 Hrvata, 1 Srbin i 58 Židova. Ukupno je 48 žena, od toga samo dvije Hrvatice, a sve ostalo Židovke. Kod velikog dijela navodnih žrtava postoji dvojba u podacima jesu li stradali 1943. ili 1944. te je li se to dogodilo u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a to je naročito izraženo kod Židovki iz Splita kod kojih je preko 50% takvih podataka. Među ženama iz jasenovačkog popisa je i više puta u tekstovima spominjana slikarica Tina Morpurgo, ubijena u Beogradu, kao i još neki članovi njene obitelji.[3] Prema navedenim podacima iz jasenovačkog popisa nemoguće je da su kod sela Mlaka u blizini Jasenovca likvidirane 64 žene iz Splita. Može se pretpostaviti da je cijela priča nastala kao prebacivanje krivice sa Srba ili kako oni tvrde Nijemaca koji su poubijali splitske Židove u Beogradu nakon kapitulacije Italije i njemačkog zauzimanja Splita na Hrvate, a kasnije na suđenju se ukazala odlična prilika da se navodni bezimeni krvnici personificiraju u liku Dinka Šakića i tako dodatno osnaži ta protuhrvatska propagandna konstrukcija. Onaj jedan spomenuti Srbin iz Splita navodno stradao u Jasenovcu je Petar Grubor i prema poznatim podacima uopće nije stradao u Jasenovcu.[4]

Skela na Savi

Skela na Savi
Skela na Savi

Tijekom istrage Ana Šimunčić rođ. Jurić dala je iskaz o događaju iz travnja 1943. koji se dogodio na savskoj skeli između Jasenovca i Uštice. Tada osmogodišnja Ana Šimunčić rođena 1934. bila je s ocem i bratom na skeli. Njen otac je često u suradnji sa svojom majkom, svjedokinjinom bakom, švercao robu za jasenovačke logoraše, najvjerojatnije za komuniste. Tog dana je nju i njenog brata poveo sa sobom da ne bi bio sumnjiv stražarima, a njih dvoje su mu pomagali u švercu. Ona i brat nalazili su se iza zaprežnih kola kad su začuli nekoliko pucnjeva iz vatrenog oružja. Svjedokinja navodi njištanje konja i vrisak ljudi, ali ona je unatoč tome otrčala na drugu stranu i ugledala osobu za koju su joj kasnije baka Marija i sestrična Kata Švraka rođ. Jurić, koje uopće nisu nazočile tom događaju, rekle da se radi o Dinku Šakiću. Ta osoba je u ruci držala kratko oružje, pušku, a na površini vode je plutao leš jednog logoraša. Sreća za sud da je hrabra djevojčica unatoč kaosu koji je nastao na skeli nakon pucnjave iz pretpostavljeno šmajsera bila toliko sabrana da je odmah otrčala prema mjestu pucnjave i nakon skoro 60 godina od tog događaja zapamtila sve detalje. Sreća je i da hladnokrvno ubijeni logoraš nije odmah kao kamen potonuo u hirovitoj rijeci kako to obično biva ako biste obučeni u rano proljeće izrešetani pali ili skočili u hladnu vodu jer leševi obično plutaju na površini tek kad se u tijelu stvore plinovi. Svjedokinja je u iskazu navela da bi o Šakićevim zlodjelima više mogla reći njena sestrična Kata Švraka koja je češće kontaktirala sa Šakićem jer joj se on udvarao, a čak bi mogla znati i imena logoraša koji su ubijeni od njegove ruke. U istrazi je iskaz dala i spomenuta Kata Švraka koja uopće ne spominje ubojstvo na skeli. Umjesto navodnog zločina, Švraka se uopće nije mogla sjetiti imena glavnih ljudi u logoru pa tako niti svog navodnog udvarača Dinka Šakića. Inače Kata Švraka nalazila se u logoru Jasenovac četiri ili pet dana 1944. kad su je ispitivali o nekim ljudima iz njenog rodnog sela iz okolice Jasenovca glede protudržavne aktivnosti.

Ante-ciklona

Zyklon B
Zyklon B

Šime Klaić izjavio je da pouzdano zna i tvrdi da je tijekom lipnja i srpnja 1942. ustaški poručnik Ante Vrban u logoru Stara Gradiška izvodio eksperimente s plinom pa je djecu starosti od 2 do 7 godina, mahom Židove zatvorio u jednu prostoriju gdje je zatim puštao plin ciklon. Prema njegovoj procjeni na taj je način u logoru otrovano oko 200 djece, a za sve je morao znati zamjenik zapovjednika Dinko Šakić. U svjedočenju tijekom rasprave na suđenju Šakiću svjedok Šimo Klaić je dijelom promijenio priču pa navodi da je „najstrašniji događaj za njega bilo ubojstvo 600 do 700 djece. Kad su djecu vodili blizu ekonomije prema Kuli, strašno su plakala, jer su ih prije toga odvajali od majka. Bili su svi goli i na leđima su imali nekom bojom ucrtane križeve, rekao je Klaić te dodao kako ih je u nekoj maloj zgradi kod Kule Ante Vrban u tri navrata ugušio ciklonom“.[5]

U hrvatskom izdanju mrežne enciklopedije – Wikipedije navodi se da su zatvorenici u logoru Stara Gradiška ubijani plinom. Isprva su provedeni pokusi sumpornim dioksidom i ciklonom B na životinjama. Prema procjenama tisuće djece s Kozare ubijeno je plinom u svibnju 1942., a potom još 2 000 u lipnju 1942. Nakon ove komunističke propagande autor teksta reterira s tvrdnjom da se kasnije broj ubijene djece smanjio na 400 do 600. Te zadnje navedene brojke uglavnom podudarne s podacima iz mrežne enciklopedije u svom svjedočenju navodi i Šimo Klaić.[6] Svjedok Škrgatić je u svom iskazu spomenuo da su bolesne od svraba u Staroj Gradiški i Jasenovcu vodili na tuširanje te mazali sumporom protiv svraba. Kako se liječi šuga ili svrab može se vidjeti primjerice na mrežnoj stranici MSD priručnika dijagnostike i terapije koji je pod pokroviteljstvom Hrvatskog liječničkog zbora.[7] Kao efikasno sredstvo za liječenje svraba su preparati na bazi sumpora, a u konkretnom slučaju navodi se sumporna krema ili precipitat sumpora u vazelinu. Za lindan se navodi da ga treba izbjegavati kod djece mlađe od dvije godine i trudnica jer je potencijalno neurotoksičan. Iz navedenog se može zaključiti da najvjerojatnije nije bilo namjernog trovanja sumpornim dioksidom već se radilo o mjerama suzbijanja svraba, a posljedično se kod nekih metoda liječenja u osjetljivijih javljaju nuspojave.

Što se tiče tzv. ciklonizacije tj. masovnog trovanja logoraša ciklonom iskazi Dragana Rollera, Ješue Abinuna, Dragutina Škrgatića, Mare Cvetko i Jakova Fincija se u značajnim detaljima razlikuju od iskaza Šime Klaića. Tako svjedok Roller navodi da se tzv. ciklonizacija provodila u zgradi zvanoj kula tako da su u velike sobe kapaciteta 100 do 120 ljudi zatvarani zatvorenici te je unutra puštan plin. Kao i u slučaju Klaića i ovaj svjedok ne navodi na koji način je „puštan“ plin s obzirom na to da je Ciklon B kao pesticid obično u prahu. Prema njegovim navodima plin je najviše korišten kad su u logor dovedeni zatvorenici podrijetlom s Kozare. Svjedok Ješua Abinun također navodi da je plin korišten protiv djece s Kozare, a ne protiv židovske djece kako je svjedočio Šimo Klaić, a za pretpostaviti je da bi to Abinun i sam Židov sigurno u svom iskazu istaknuo. Svjedok Škrgatić je kao i Klaić kao izvršitelja „ciklonizacije“ identificirao Antu Vrbana, ali i prema njemu stradali su djeca s Kozare, a ne Židovi. Mara Cvetko rođ. Simić je također čula za priče da je u ljeto 1942. u Staroj Gradiški otrovano stotinjak djece Židova i Srba, ali nije bila očevidac navodnog zločina. Jakov Finci u svom iskazu navodi da je u ljeto 1942. u kulu odvedena jedna grupa od oko 400 osoba, većinom stari i bolesni i više se nisu vratili, a on je čuo da su poubijani. Ne navodi da su otrovani plinom, ali priča ima puno sličnosti. Iz iskaza i svjedočenja se može zaključiti da su „svjedoci“ čuli za događaj koji nisu vidjeli pa ga kasnije rašomonski prepričavaju. Zanimljivo je da nitko ne navodi da je vidio iznošenje stotina leševa iz kule.

Na mrežnoj stranici Simon Wiesenthal Center Multimedia Learning Center nalazi se i dio gdje se nalaze odgovori na neka neugodna pitanja Responses to Revisionist Arguments.[8] Između ostaloga tamo se navodi da je Ciklon B insekticid baziran na cijanovodiku i vrlo otrovan za ljude čak 20 sati nakon raspršivanja. Druga osobina Ciklona B je da je vrlo zapaljiv i eksplozivan. Navodi se da je za eksploziju potrebna koncentracija od 60.000 ppm, a za ubiti jednu osobu potrebno je 300 ppm Ciklona B. To znači da je koncentracija za eksploziju dosegnuta kad se u zatvorenom prostoru pokuša otrovati 200 osoba. Nije poznato da je u Staroj Gradiški postojao sustav ventilacije koji bi efikasno smanjio koncentraciju plina ispod razine trovanja ili eksplozije. U kuli logora Stara Gradiška je, što se može vidjeti prema izvješćima navedenim u Miletićevim knjigama o Jasenovcu i Staroj Gradiški, uvijek bilo smješteno više od 300 žena i djece. Pri trovanju plinom svi bi u toj zgradi bili mrtvi ako ne odmah, a onda sigurno u sljedećih par dana od posljedica trovanja jer Ciklon B je u zatvorenom prostoru kako je već navedeno smrtno opasan 20 sati nakon uporabe. No, to bi im bila najmanja briga jer sudeći prema svjedočenju Šime Klaića u kuli ili kako on navodi u maloj pokrajnjoj zgradi je bar tri puta dosegnuta kritična masa Ciklona B potrebna za eksploziju. Kao što je već prije navedeno smrtonosna doza po osobi je 300 ppm, eksplozivna 60.000 ppm. Ustaša Vrban je prema iskazima svjedoka morao bar tri puta ciklonizirati grupe da bi poubijao 600 do 700 osoba, a počinitelj sigurno ne bi štedio na plinu. Kao što je već prije navedeno Ciklon B je otrovan 20 sati nakon uporabe što znači da bi realno bilo potrebno bar pet dana da se poubijaju sve grupe, iznesu leševi, prostorija raščisti i tako tri puta usred logora. Može se zamisliti do kakve bi to psihoze dovelo među ostalim logorašima i vjerojatno njihovih očajničkih reakcija. Svi u logoru bi znali što se dogodilo, a ne samo pokoji svjedok za svaku priliku sve pametniji s protokom vremena.

Inače prvi pokušaj ubijanja ljudi pomoću cijanovodika izveli su 1917. Francuzi u Prvom svjetskom ratu, ali pokušaj je bio neuspješan jer je plin prebrzo ispario i nije se mogla postići smrtonosna koncentracija. U Njemačkoj se cijanovodik koristio nakon Prvog svjetskog rata kao insekticid u mlinovima i silosima. Naziv Zyklon koristio se od 1920., a od 1922. kao agens za skladištenje cijanovodika koristi se dijatomejska zemlja, sitni silikatni praškasti materijal od algi kremenjašica velike moći apsorpcije i tako je 1924. nastao pesticid nazvan Zyklon B.[9] Iz navedenog se vidi da ciklon nije u plinovitom stanju već pohranjen u praškastom obliku i potrebna je tehnologija da bi se njime efikasno mogli trovati ljudi, a svako improvizirano korištenje najopasnije je za samog počinitelja.

Zeleni Tomaš

Dragan Roller je prema njegovom iskazu premješten u Jasenovac iz Stare Gradiške 23.9.1944. godine. Navodi primjere pogubljenja u kamionu kojeg su logoraši nazivali „zeleni tomaš“. Prema njegovom opisu to je bio zatvoreni kamion, bez prozora i otvora, a prerađen je tako da su ispušni plinovi preusmjereni u unutrašnjost vozila i tako su ugušeni zatvorenici. U iskazu nije precizirano odnosi li se to na Jasenovac ili na neki drugi logor. Primjerice Rollerov poznanik iz Stare Gradiške Šimo Klaić u svom iskazu navodi da je početkom lipnja 1942. uprava logora Stara Gradiška iz Zagreba naručila kombi popularno zvan „zeleni tomaš“ koji se kasnije koristio za smaknuća logoraša tako da su u „gotovo hermetički zatvoreni“ dio kombija doveli ispušnu cijev, a vozilo je potom nakrcano ljudima i onda su se vozili po logoru sve dok se svi nisu pogušili. Tvrdi da su tako likvidirani žene i djeca iz logora Đakovo koji se je u to vrijeme ukidao. Iz ta dva iskaza moglo bi se zaključiti da su i oba logora imali kamione za ubijanje i to u Jasenovcu prigodno u vrijeme dok je logorom upravljao Šakić.

No, krenimo redom. Zeleni Tomaš je samo stari žargon za policijsko vozilo ekvivalentan nazivu Crna Marica.[10] Naziv zeleni Tomaš dolazi iz njemačkog govornog područja i istovjetan je primjerice pojmu Grüner Heinrich ili Grüne Minna jer su sve do 21. stoljeća policijska vozila u Njemačkoj bila prevladavajuće u kombinaciji zelene boje. Naziv Crna Marica dolazi iz engleskog (primjerice Black Maria) jer su tamo policijska vozila bila crna. Može se pretpostaviti da se i u slučaju Stare Gradiške i Jasenovca u originalu radi o običnim policijskim vozilima. Kamioni za ubijanje ljudi tzv. dušegupke nastali su u nekadašnjem SSSR-u. Prva poznata dušegupka bila je prerađeni kamion za prijevoz kruha, a ironično je da je arhitekt tog stroja za ubijanje bio jedan Židov. Dušegupke su se za vrijeme Drugog svjetskog rata intenzivno upotrebljavale u Srbiji na liniji smrti od beogradskih logora do stratišta Jajinci.[11] Logoraši su u beogradskim logorima bez otpora ulazili u ta vozila jer im je rečeno da idu u premještaj. Prema pričama preživjelih logoraša koji su imali sreću da se nisu vozili tom besplatnom vožnjom po beogradskim ulicama na putu u smrt među logorašima je bio dogovor da u unutrašnjosti urežu poruke i odredište na koje su upućeni. Naravno poruka nikada nije bilo. Dakle, uspješnost egzekucija ovisila je o tajnosti postupka, a to je nemoguće ako se s putujućom plinskom komorom vozikate po krugu logora. Osim toga, to je nepotreban i neefikasan način ubijanja u navodnom logoru smrti. Zašto bi trošili gorivo kad su ustaše prema komunističkoj interpretaciji povijesti masovno koristili malj ili srbosjek. Treba i naglasiti da zelenog Tomaša spominju samo dvojica poznanika povezani s već prije spomenutom građevinskom grupom.

Srbosjek

Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.
Njemački plakat naslova „Endlich das richtige Garbenmesser“ tiskan 1930. godine koji pokazuje „srbosjek“ kao poljoprivredni alat.

U svjedočenju na suđenju Dinku Šakiću svjedok Ljubomir Šarić izjavio je da su „u lančari bili izrađivani noževi srpastog oblika specijalno za klanje, i to s kožnom navlakom pomoću koje bi se pričvrstili za ruku“. Ovo je opis mitskog srbosjeka, noža za klanje. Da se radi o specijalno dizajniranom nožu za klanje je najobičnija srpska i komunistička propagandna laž, a to se najbolje može vidjeti na mrežnoj usluzi Youtube.[12] U tom videu na tom mrežnom servisu uz demonstraciju je prikazano da se radi o seljačkom alatu korištenom za vrijeme žetve kojim se razvezuju povezani snopovi pokošene pšenice tako da se seljak ne povrijedi dok reže trake. Njemački naziv je Garbenmesser što u prijevodu znači nož za snoplje. Taj alat se koristio do 1950-tih prije masovne upotrebe kombajna. Koliko je Šarić uvjerljiv svjedok vidi se i po njegovom navodu iz iskaza prema kojem je „bio raspoređen u građevinsku grupu jer je po struci bio inžinjer građevinarstva“. Možda je bio vrlo napredan student, ali u tom spomenutom trenutku imao je 19 godina.

Logor 3C

Ulaz u jasenovački logor
Ulaz u jasenovački logor

O stanju u jasenovačkom logoru 3C u istrazi su govorili Tibor Lovrenčić i Ljubomir Šarić, a ovaj potonji i na suđenju. Lovrenčić je u iskazu naveo da je tzv. logor 3C bio logor u logoru. Logoraši su spavali pod niskim nadstrešnicama, a taj logor je prema njegovim riječima likvidiran tako da su im prestali davati hranu i vodu. Svjedok Šarić je naveo da je u jasenovačkom logoru naročita okrutnost bila prema zatvorenicima iz tzv. logora 3C u kojem su uglavnom bili zatvoreni Romi i Židovi. I on spominje nadstrešnice i da logoraši nisu dobivali hranu i vodu te da je bilo pojava kanibalizma. Prema podacima sa suđenja Tibor Lovrenčić je bio u logoru Jasenovac otprilike od Božića 1942., a Ljubomir Šarić je izjavio da je 3C likvidiran krajem 1942. To znači da je logor 3C već vjerojatno bio likvidiran kad je Lovrenčić doveden u Jasenovac, a on samo prepričava priče koje je tko zna gdje i kada čuo. Zanimljivo je da oba svjedoka, inače članovi tzv. građevinske grupe, koriste izraz takozvani za taj dio logora. Prema tim iskazima svjedoka logor 3C ne da liči na pakao već pakao liči na raj u usporedbi s tim logorom.

Međutim, prema izjavama nekih drugih svjedoka sa suđenja i temeljem iskaza iz 1945. danim pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina tzv. logor 3C se nije značajno razlikovao od ostalih dijelova logora Jasenovac. Primjerice svjedok Miljenko Bobanac je na suđenju izjavio da je u jasenovački logor odveden 7.10.1942. i najprije je bio smješten u odjeljenje 3C, a kasnije je prebačen u 3A. Amnestiran je i pušten 30.8.1944. godine[13]. To znači da je preživio pakao koji u njegovom iskazu liči na ulazni i tranzitni dio logora u koji su smještani novopridošli logoraši. Suprotno tome Jakob Danon je pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina izjavio da je u kasnu jesen likvidiran logor 3C tako da su na ulaz stavili ploču s natpisom „pjegavi tifus“ i da je 50 preostalih zatočenika likvidirano glađu te da se pričalo i o kanibalizmu.[14] Informacije radi, bez vode se može preživjeti samo nekoliko dana, a bez hrane puno više. Primjerice jedan od irskih junaka Lawrence McKeown preživo je 70 dana štrajka glađu u engleskom kazamatu.[15]

Dušan Ličina je sredinom svibnja 1945. dao iskaz pred tzv. Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina. Tom prilikom je izjavio da je u Staroj Gradiški bio do konca lipnja 1942., a od 24.6.1942. u Jasenovcu. Ličina između ostaloga navodi za novopridošle da su „svi sposobni za rad odvedeni su u grupu 3c“ te su trebali raditi na nasipu kod željezničke pruge. logor opisuje ovim riječima: „Logor 3c bio je na kraju cijelog logora prema pruzi, ograđen žicom bez krova, a stanovalo i ležalo se dolje na zemlji. Hranu smo dobivali u jutro i to: na vodi kuhano kukuruzno brašno, zvano ‘kukuruzni čaj’, te smo odmah bili vođeni na nasip na radove. Radili smo cijeli dan sa odmorom od 12 do 1, kroz koje vrijeme smo dobijali ručak koji se sastojao od nešto graha te crknutih konja, prasetine, kad što smrdljivi kupus. Radili smo do 7 tj. do mraka kad smo išli natrag u logor i primili jednako lošu hranu kao u jutro”.

Prema tom iskazu odjeljenje ili grupa 3C je bio radni logor gdje su tri puta na dan dobivali hranu s mesom. Osim što su zatočenici spavali na otvorenom 3C nije se bitno razlikovao od ostalog dijela logora. Prema Ličini u tom dijelu logora bilo je oko 800 logoraša iz „raznih krajeva“, dakle nisu bili isključivo Romi koji bi bili određeni za likvidaciju ili Židovi s istim motivom već je kako vidimo prema svjedocima bilo Hrvata, Srba i ostalih iz “raznih krajeva”. Nakon mjesec dana Ličina je kao i Bobanac bio premješten u drugi dio logora i primjerice navodi znakovitu usporedbu: „Život u svim ostalim barakama bio je jednak kao i onaj život koji sam ja prošao u logoru 3c“[16].

Lov na ljude

Ljubo Miloš
Ljubo Miloš

Prema optužnici Šakić je optužen i za tzv. igru lova u kojoj su ustaše prema navodima jednog jedinog svjedoka Zdenka Schwartza postrojili stotinjak zatočenika i naredili im da bježe. Zatim su ustaše pucali na njih, a Šakić je prema svjedoku pucao s krajnjeg lijevog prozora zapovjedništva. Već su prije u tekstu navedeni primjeri prepričavanja vrlo sličnih priča iz tko zna kojih izvora u kojima se samo mijenjaju detalji. Obično je to ime počinitelja i ponekad ime žrtve ako je navedeno, a najčešće se radi o bezimenim žrtvama. Postoji nekoliko sličnih priča koje podsjećaju na igru lova, u većini glavnu ulogu igra Ljubo Miloš, ali spominju se i druga imena. Prema rekonstrukciji čini se da bi izvorna priča mogla potjecati iz zapisnika od 12.6.1942. Prema izjavi bivšeg logoraša Sime Đurkovića danoj Komesarijatu za izbjeglice i preseljene Nedićeve vlade u Beogradu, u Jasenovac je dovedena grupa od 12 mlađih Srba, kod, kako se naziva, kancelarije logora, a to je zapovjedništvo logora. Slučajno kao i obično u tim pričama naiđe Ljubo Miloš i pita ih jesu li vlasi, svi šute, on dođe do prvoga i ponovi pitanje, on šuti, Ljubo vadi revolver i „spraši mu metak u grudi“.[17] I tako redom 12 puta hrvatski sotona ubije 12 srpskih mučenika. Slična je već navedena priča u kojoj Šakić ubija dvojicu iz postrojene grupe mladića/dječaka. Ta priča je mogla kasnije kao u teledirigiranoj igri pokvarenog telefona postati inačica u kojoj Dinko Šakić ubija zatočenike u igri lova. Slična priča postoji i o Hinku Pičiliju, nestalom poslije rata, za svaki slučaj neka se nađe ako bude potrebe. Ne znamo je li točna priča o Ljubi Milošu i dvanaestorici Srba, ali poznavajući čuvenu srpsku istinoljubivost kojoj je Dobrica Ćosić dao mitske dimenzije nehotice je razotkrivajući kao neku vrstu srbijanske atomske bombe – šumadinke koja je efikasna dok se širi, a potpuno bezopasna kad pukne, može se naslutiti što je istina.

Kad se prouči tlocrt logora Jasenovac primjetno je što se može dogoditi ako pucate oko zapovjedništva logora koje se nalazi zapadno od pruge i ceste u logoru. Zapadnije od zapovjedništva moglo se pogoditi stražare, glavno skladište i tzv. rafineriju odnosno skladište goriva i maziva, dakle vrlo lako zapaljivog materijala što baš ne bi bila dobra ideja. Svjedok Schwartz je spomenuo da se je sakrio iza hrpe cigle. Na stranu sad da je morao biti brz kao profesionalni sprinter da bi u tom slučaju stigao do zaklona brže od metka, ali pucanjem prema ciglani i radionicama sjeverno i sjeveroistočno od zapovjedništva samo se moglo poubijati majstore, oštetiti strojeve i radionice koje se tamo nalaze. Pucanjem prema jugu i jugoistoku moglo se poubijati vlastitu stražu i časnike čije su zgrade u tom smjeru. Ostaje vam najviše tridesetak metara širok koridor od zapovjedništva otprilike prema istoku tj. prema jezeru gdje se eventualno moglo pucati bez posljedica za ostale koji ne sudjeluju u „igri“ iako bi se pri tom moralo paziti da se ne poubijaju pekari jer tada ne biste imali kruha za okrjepu nakon „lova“. Pucanjem s lijevog prozora zapovjedništva što je navodno radio Šakić koridor „sigurnog“ pucanja je još uži i time besmisleniji za zabavu opasniju od paintballa. Sud je odbacio ove optužbe, ali ne zbog njihovih apsurdnosti već zato što je utvrdio da Šakić nije mogao zapovijedati logorom u inkriminiranom razdoblju za ovo nedjelo.

Glad

Prema optužnici zatočenici su bili podvrgnuti prekomjerno teškom radu i izgladnjivanju. Zatočenici su naravno morali raditi, ali sama definicija prekomjerno teškog rada je nejasna. Među zatočenicima je bilo puno stanovnika iz gradova, trgovaca, studenata i malo njih je naviklo na svakodnevan fizički rad i naravno da im je bilo teško, dok je seljacima i radnicima takav rad predstavljao puno manje problema. Ima primjera da su zatočenici nakon bolesti pošteđeni teškog fizičkog rada i s poljskih radova prebačeni na rad u kućanstvima časnika kao u slučaju svjedokinje Mare Cvetko. Za zatočenike je postojalo radno vrijeme, dakle vladala su neka formalna pravila, a jesu li se ona poštivala ovisilo je o upravitelju i kontrolama koje su dolazile u logor. Nema primjera da je za vrijeme kratkotrajnog Šakićeva upravljanja logorom dolazilo do negativnih pojava namjernog iscrpljivanja zatočenika, ali ima primjera da su i nakon bijega zatočenika kazne nošenja okova bile vrlo kratkotrajne jer su u upravi logora morali biti svjesni da bi tako samo nepotrebno iscrpljivali za radni logor neophodnu radnu snagu. Kvaliteta hrane sigurno nije bila po volji zatočenika i oni se žale na jednoličnost prehrane i posebno na nedostatak soli i masnoća u hrani, ali to je razumljivi nedostatak s obzirom na rat, a ne posebna smišljena zla namjera. U Staroj Gradiški su primjerice krajem 1941. dobivali pola litre juhe od zelja ili grah, a kasnije početkom 1942. počeli su dobivati tri obroka na dan, pri čemu je postojala „pozitivna diskriminacija“ pa su oni koji su radili kao primjerice krojačice dobivali jaču hranu, a prigodno i slaninu.[18] Tri obroka dnevno uglavnom žgance i kuhani krumpir, ali i obroke s mesom dobivali su čak i radnici logoraši u navodno najgorem logoru 3C. Prema izvješću Centralnom komitetu iz 1944. bivša logorašica Ljubica Jančić Buba navodi da su od ožujka 1942. u Staroj Gradiški mogli dobivati pakete, žene su u logoru dobivale mlijeko, a imali su vlastitu kuhinju.[19] Zatočenici na boljim pozicijama koji su bili u stalnom kontaktu s časnicima straže dobivali su više hrane i higijenskih potrepština.[20]

Čini se da je glad koja se javljala u početnoj fazi rada logora bila vjerojatnije posljedica neznanja i loše organizacije nego neke posebne namjere. U suprotnom bi uvjeti ostali isti, a u slučaju da je postojala namjera izgladnjivanja ne bi se počela dijeliti po tri obroka. U kasnijoj fazi rata oskudicu su trpjeli svi pa i vojska koja je bila prioritet. U izvješću Međunarodnog Crvenog križa komisija za hranu navodi da je oskudna i da su zatočenici vrlo zavisni od pošiljaka hrane izvana, pa spominju da ponekad stigne i 600 paketa. Navode da vlasti priznaju oskudicu u hrani i odjeći, ali i to da su vlastite trupe vrlo loše obučene i hranjene.[21] Prema tzv. indeksu paketarnice zadnji redni broj upisa je 3502. To naravno ne znači da je bilo toliko imena ili upisa jer je u komunizmu sve relativno pa uslijed šlampavosti ili kronične komunističke bolesti zvane manipulacija neki redni brojevi nedostaju. No, to svakako pokazuje približni red veličine podataka tj. broj pošiljaka koje su prispjele zatočenicima sabirnog logora Jasenovac „prijestupne“ 1944. godine.[22] To znači da je svakog dana prispjelo oko 10 pošiljaka. Prema linearnom rasporedu i uzimajući u obzir razne parametre to bi značilo između 1 700 i 2 000 pošiljaka za vrijeme Šakićeva upravljanja logorom. Sigurno je u velikom broju prispjelih pošiljki bila hrana. Dozvola primanja pošiljki s hranom najbolji je dokaz da nije bila riječ o namjernom i planiranom izgladnjivanju zatočenika. Uostalom, svjedok Vladimir Cvija je izjavio da su uvjeti života u Jasenovcu 1944. bili puno bolji nego primjerice 1942., redovno su stizali paketi, bolja je bila hrana i higijenski uvjeti, bilo je puno manje bolesti i cijela atmosfera u logoru je bila bolja. Kako je Šakić bio upravitelj logora u 1944. sigurno su značajne i njegove zasluge za poboljšanje uvjeta u logoru, što indirektno priznaju i svjedoci.

Bolesti

Tri jahača apokalipse glad, rat i bolesti uvijek dolaze skupa. Prema optužnici, bez da se specificira kada, navodi se da su namjerno likvidirani bolesni i radno nesposobni zatočenici. Suprotno tome primjerice svjedok Ivo Senjanović u iskazu spominje da je primio lijek za sniženje temperature dok je bio bolestan od tifusa. Prema navodima iz optužnice vjerojatno bi bio primio metak u potiljak. Svjedok Drago Škrgatić naveo je da su bolesne od svraba vodili na tuširanje i mazali ih sumporom protiv svraba. U jasenovačkom popisu u napomenama kod Silvija Alkalaja piše da se ubio prilikom proboja 22.4.1945. jer kao invalid nije mogao bježati. To znači da je do kraja ratnog logora u Jasenovcu bilo i invalida, a u optužnici se suprotno tome tvrdi da su svi nekorisni i slabi poubijani. Do pojave zaraznih bolesti dolazilo je i zbog različitih higijenskih navika logoraša iz raznih krajeva i društvenih grupa, ali neki su konstantno održavali higijenu u stambenim i sanitarnim prostorima logora.[23] Svjedok Ivan Palčec je u iskazu naveo da je među logorašima bilo apatičnih koji su se prepustili bolestima. On se redovno tuširao, a također navodi da su premazivali namještaj s vapnom i na proljeće kuhali drvene dijelove kako bi uništili stjenice. Dodaje i to da drugi logoraši uglavnom tako nisu činili i na kraju svog iskaza ističe: „Ja sve ovo vrijeme nisam bio bolestan“.

Prema izvješću Međunarodnog Crvenog križa od 2.kolovoza 1944. u razdoblju od 13. do 17. srpnja 1944. komisija je posjetila logore Jasenovac, Stara Gradiška i njihove podružnice. 13.7.1944. poslije podne posjetili su Jasenovac i tu su se sreli s upraviteljem sabirnog i radnog logora u Jasenovcu natporučnikom Dinkom Šakićem i potpukovnikom Markom Pavlovićem, zapovjednikom 1. Obrambenog Sdruga zaduženog za osiguranje. Posjetili su bolnicu u mjestu Jasenovac. Starješina bolnice s kojim su razgovarali bio je nekadašnji zatočenik satnik dr. Marin Juričev, a upoznali su i ostale liječnike, sve zatočenike, među njima i dva Židova kirurga i internista. Prema opisu sama bolnica je bila dobro opremljena, posebno kirurgija, postojala je i moderno opremljena zubarska ordinacija, a bolnica je imala i dva rentgenska aparata. Većina pacijenata bolnice su vojnici, ali tu se liječe i teža oboljenja zatočenika koja se ne mogu liječiti u logoru.[24] U sklopu bolnice je i središnja ljekarna za logore Jasenovac i Stara Gradiška koji vode trojica židovskih zatočenika. Za posjete logoru Stara Gradiška uočili su da su higijenske prilike u logoru dobre, u spavaonicama nema gamadi, bolnica, zubarska ordinacija i ambulanta su bile skromnije od onih u Jasenovcu, a zatekli su tri liječnika zatočenika Židova i dvije liječnice zatočenice. Bolnica u logoru Jasenovac ili kako se u izvješću naziva lazareti sastoji se od dvije barake. U njoj je radilo sedam liječnika predvođenih interniranim dr. Milom Boškovićem. Procijenjeno je da je u bolnici skoro 100 bolesnika. Glavne bolesti u logoru su bile malarija, TBC i reuma, a uvjetovane su bile okolinom zbog vlažnog i močvarnog okoliša. U bolnici se nalazilo i dezinfekcijsko postrojenje tj. naprava za filtraciju vode. Pokraj jedne od stambenih baraka za zatočenike nalazio se povrtnjak. Znakovito je da komisija u izvješću ne spominje logoraško groblje koje se nalazi na tlocrtu logora koji je objavila tzv. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina. U ženskom dijelu logora također je jedna manja baraka koja služi kao lazaret. Ovo nije bila jedina komisija koja je posjetila logore. Spominje se i to da je jedna komisija posjetila logore 6. veljače 1942., dakle u godini kada je prema jasenovačkom popisu ubijeno najviše logoraša.[25]

Zaključak

Dinko Šakić
Dinko Šakić

U izdanju Vjesnika od 6. svibnja 1981., u tekst pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“, general JNA Kosta Nađ osvrnuo se na „opasna iskrivljavanja povijesti „ istaknuvši da „što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio ovih dana u dvije knjige o ustaša.“ „Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram: ‘Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima’. Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ‘deseci tisuća’ nevinih ljudi, djece, staraca i žena“, zaključuje Nađ.[26] Je li drug Nađ slučajno ispustio tri slova (sto) ili je znao nešto što mi još uvijek ne znamo utvrdit će revizija povijesti.

Očito da je tužiteljstvo imalo problema s nalaženjem relevantnih svjedoka, ali to je nadoknađeno njihovim entuzijazmom. Problem je bio da su im iskazi uvelike međusobno kontradiktorni i pogotovo kad se usporede s podacima iz mrežnog jasenovačkog popisa. Kakvi su bili svjedoci najbolje se može opisati s izjavom Jakoba Danona u iskazu tzv. Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina kad navede dvojicu imenom i prezimenom, jednog nadimkom i onda kaže da se imena petog ne sjeća. To su tipične izjave komunističkih svjedoka – dva i pol znam, a petog ne znam. Ako pitate što je s četvrtim, onda ste ustaša.[27] Takvi su i iskazi svjedoka na suđenju. Svi uglavnom svjedoče što su čuli od drugih, a kad su navodno prisustvovali nekom zločinu svjedočenje više liče na snoviđenje nego na stvarnost.

Takva virtualna stvarnost naslijeđena je iz doba komunističkih pseudoznanstvenih istraživanja o Jasenovcu kad se na temelju nekoliko stotina iskopanih leševa nonšalantno tvrdilo da je bilo  700 000 žrtava. Ništa uvjerljivija nije ni brojka od preko 83 000 žrtava s jasenovačkog popisa „usklađena“ sa Žerjavićevim kalkulacijama temeljenim na znanstveno bezvrijednim partizanskim monografijama.

Najvažniji dio u cijeloj priči o suđenju Dinku Ljubomiru Šakiću je da se podaci iz mrežnog jasenovačkog popisa i svjedočenje svjedoka međusobno pobijaju. Ne mogu biti dvije istine, a to znači da ili je problematično svjedočenje svjedoka i Šakić je morao biti oslobođen ili su problematični podaci iz jasenovačkog popisa. Dvojba je jednostavna ili pada presuda Šakiću zbog svjedoka koji su kontradiktorni podacima iz jasenovačkog popisa ili pada popis jer je kontradiktoran iskazima svjedoka. U tom slučaju posljedično opet pada presuda Šakiću jer se popis velikim dijelom temelji na iskazima svjedoka.

Šakićevi odvjetnici po službenoj dužnosti uložili su žalbe koje su očekivano odbijene i od Vrhovnog suda između ostalog uz nevjerojatno obrazloženje da je novinski intervju sa Šakićem uzet kao dokaz na sudu.[28] Presuda u stilu gluhe i slijepe, nažalost ne i nijeme božice političke pravde.

Presuda Šakiću donesena je u ime politike, a ne zakona, svakako ne pravde. I nije se sudilo samo Šakiću već Hrvatskoj i Hrvatima.

Kraj feljtona

NAPOMENA:

Nakon objave prvog dijela našeg tekst o suđenju Dinku Šakiću pojedinci i određene interesne skupine započele su s pritiskom na našu udrugu motivirano ponajviše činjenicom da smo u našem radu objavili punu istinu, odnosno sve ono što nam je u ovom trenutku bilo poznato o ovom slučaju, pa tako i dio koji se odnosi na ulogu bivšeg jugoslavenskog suca Zvonimira Šeparovića čije je Jugoslavensko viktimološko društvo 1989. objavilo knjigu Vladimira Žerjavića, jednog od krunskih svjedoka protiv Šakića. No,  ono što u našem tekstu nije rečeno su detalji o Šeparovićevoj ulozi u slučaju Šakić. Godine 1999. Šeparović je obnašao dužnost ministra pravosuđa. U to vrijeme zalagao se za obnovu postupka protiv Šakićeve supruge Nade unatoč činjenici da je državno odvjetništvo ustanovilo da ne raspolaže s dovoljno dokaza za podizanje optužnice te o tome čak razgovarao s Efraimom Zuroffom (poveznica). Osvrnuvši se na suđenje Dinku Šakiću, Šeparović je istaknuo da su “ispunjeni svi uvjeti za korektno i zakonito vođenje postupka” (poveznica). U našem radu dokazali smo da Šakićeve suđenje nije bilo ni pošteno ni pravedno ni korektno već najobičniji politički igrokaz. Možda se u ovim činjenicama krije odgovor na pitanje zbog čega su se Šeparovićevi simpatizeri propeli na sve četiri nakon objave prvog dijela našeg teksta. Takvima poručujemo: uzalud vam trud, svirači!

Poveznica na prvi, drugi i treći dio teksta

croatiarediviva.com

BILJEŠKE:

[1] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 207

[2] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 224

[3] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture, Hrvatski tjednik, 21.4.2016.

[4] Nikola Banić i M. Koić, Jasenovačko omalovažavanje Vukovara, Hrvatski tjednik, 1.12.2016.

[5] U nastavku suđenja Dinku Šakiću svjedočio Šime Klaić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/23/HRT0024.html

[6] https://hr.wikipedia.org/wiki/Koncentracijski_logor_Stara_Gradi%C5%A1ka

[7] http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/dermatologija/parazitoze-koze/svrab

[8] http://motlc.wiesenthal.com/site/pp.asp?c=gvKVLcMVIuG&b=394667

[9] Zyklon B: An Insecticide Becomes a Means for Mass Murder, http://www.wollheim-memorial.de/en/zyklon_b_en_2

[10] http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f15lXBR%2B

[11] https://sh.wikipedia.org/wiki/Dušegupka

[12] https://www.youtube.com/watch?v=P3OOq5l_Hzw, http://www.dhm.de/datenbank/dhm.php?seite=5&fld_0=A3621579

[13] Slučaj Šakić: Svjedočio Miljenko Bobanac, http://www.hrt.hr/arhiv/99/03/24/HRT0041.html

[14] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[15] https://en.wikipedia.org/wiki/1981_Irish_hunger_strike

[16] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 225

[17] Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga I, 1986., Narodna knjiga Beograd-Spomen područje Jasenovac, Dokument br. 116, http://www.znaci.net/00003/510.pdf

[18] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[19] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 308

[20] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[21] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[22] Nepotpuni spisak zatočenika sabirnog logora Jasenovac III prema indeksu paketarnice iz 1944.

[23] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga II, Dokument br. 248

[24] J. Schmidlin: Jasenovac – Izvješće Crvenog križa. Prilog u knjizi Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata „Ogoljela laž Jasenovca“ (Zagreb, 2008.)

[25] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 44

[26] Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije, Vjesnik, 6.5.1981., str. 3.

[27] Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga III, Dokument br. 230

[28] V. Bobinec, Vrhovni sud potvrdio kaznu Šakiću, 9.10.2000., http://www.monitor.hr/clanci/vrhovni-sud-potvrdio-kaznu-sakicu/9517/

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Povodom 24. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: udruga Bijeli put

Povodom 24. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, Dnevnik.ba, uz tekst o najvećem humanitarnom konvoju u Europi organiziranom nakon Drugog svjetskog rata kojim je spašeno 80 tisuća Hrvata Središnje Bosne, objavljuje i galeriju fotografija dolaska konvoja u enklavu Lašvansku dolinu. Dio crno-bijelih fotografija vlasništvo je udruge Bijeli put, a ostatak u coloru, Oblutak filma iz Splita koje je snimio Boris Poljak.

To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan, trenutak, sat, dan, tjedan. U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali, a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio. Ovim je riječima Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, opisao dolazak humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u enklavu Lašvansku dolinu 20. prosinca 1993. godine, piše Glorija Lujanović/Dnevnik.ba

Hrvati Lašvanske doline i ove će godine obilježiti obljetnicu dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“.  Iako je Bijeli put u Lašvansku dolinu stigao 20. prosinca 1993. godine, čini se kako je priča o Bijelom putu, kao paradigmi svehrvatskog jedinstva, aktualnija i potrebnija nego ikada do sada.

Prigodni program povodom 24. obljetnice dolaska „Bijelog puta“ u Lašvansku dolinu ove godine organiziraju  Hrvatski kulturni centar „Nova Bila“ i udruga „Čuvarica tradicije“,  a počinje u srijedu, 20. prosinca svetim misnim slavljem u župi Duha Svetoga u Novoj Biloj.

Rama: Krunice se molile u „kilometrima“ od Šćita do Nove Bile

Prema pisanjima fra Ike Skoke, jednog od sudionika konvoja, ramski su vjernici tada molili onoliki broj krunica koliko je kilometara od Šćita do Nove Bile.

Iste večeri, u 18:30 s autobusnog kolodvora iz Novog Travnika krenut će kolona kamiona koji će simulirati konvoj „Bijeli put“, a hrvatsko pučanstvo iz Travnika, Novog Travnika i Viteza, palit će svijeće uz glavne prometnice i raskrsnice triju općina, odnosno, sve do crkve u Novoj Biloj u čije je dvorište konvoj i stigao 1993. Pored  svojevrsnog  performansa, održat će se i koncert Limene glazba iz Nove Bile i vokalne skupine „Lašvanske dive“.

„Bijeli put“  iz Zagrebao krenuo na Međunarodni dan ljudskih prava

Na Međunarodni dan ljudskih prava,  10. 12. 1993. sa zagrebačkog zapadnog kolodvora krenuo je humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“.  U konvoju „Bijeli put“  sudjelovalo  je 167 osoba, predvođenih Slobodanom Langom, Brankom Čulom, Antom Damjanovićem, fra Velimirom Valjanom, fra Ikom Skokom, Androm Vlahušićem, Ivanom Bagarićem i  brojnim drugim liječnicima, vozačima,  medicinskim osobljem, franjevcimai  novinarima.

Konvoj se putem povećavao prolazeći kroz gradove u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Pula), osobito u Splitu, kada su se priključili iz Kruha svetog Ante, humanitarne organizacije Franjevačke Provincije Bosne Srebrene. Sudionici Bijelog puta jednu su večer prespavali u Tomislavgradu, a posljednje pripreme za ulazak u enklavu Lašvansku dolinu bile su u Rami.

Prolazak Bijelog puta dogovoren s Izetbegovićem, vojnici tzv. Armije BiH (ne)svjesno prekršili dogovor

Iako je nesmetan prolazak konvoja kroz teritorije tzv. Armije BiH bio dogovoren između tadašnjih predstavnika Hrvatske Republike Herceg – Bosne i predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem, konvoj je prekinut na području Gornjeg Vakufa, i to u zoni odgovornosti UNPROFOR-a, zbog ucjena pripadnika tzv. Armije BiH.

Langova monografija: Bijeli put: pobjeda dobra u ratu

Jedan od inicijatora i organizatora konvoja, Slobodan Lang, 2014. godine, u koautorstvu s Brankom Čulom, objavio je monografiju o Bijelom putu „Pobjeda dobra u ratu“. U monografiji su sadržana 152 autorska teksta sudionika konvoja i opsade Lašvanske doline.

 Merdanove ucjene  

Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH prolazak konvoja u Lašvansku dolinu uvjetovao je predajom HVO-a Središnja Bosna što je tražio od Slobodana Langa. Konvoj je, prema riječima sudionika, zadržan dva dana na Pavlovici, a sve i jedan od 99 šlepera pomno pregledan i istrpan kako bi se vojnici tzv. Armije BiH uvjerili da u njemu nema oružja.Pored toga, uvjet za ulazak u enklavu bio je taj da svi oni, osobito vozači koji su bili iz Središnje Bosne, moraju i izići iz prostora enklave s konvojem.

Blaškić: Da svi budemo jedno

Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, prisjećajući se  2013. godine, Bijelog puta, u monografiji, napisao je kako je  dolazak konvoja u Novu Bilu bio „erupcija oduševljenja, susret sa sudionicima konvoja koji su vjerovali čak i onda kada su Hrvati Središnje Bosne sumnjali da će konvoj uopće stići zbog svih blokada, zapreka, obruča, kontrola, višesatnih čekanja i pretresa“.

„Branitelji u Srednjoj Bosni u to su vrijeme već desetak mjeseci bili razdvojeni u tri enklave, Žepče, Kiseljak i Vitez. Prostore Viteza, Busovače, Travnika i Novog Travnika pod nadzorom HVO-a potpuno su izlolirali 1., 3., 6. i 7. korpus ARBiH“, naveo je Blaškić.

Jedina veza Lašvanske doline s vanjskim svijetom bio je humanitarni helikopter HVO-a koji je rijetko letio, i to uz posebne procedure, nadzor i dopuštenja UN-a.

Blaškić smatra kako se to vrijeme u životima brojnih obitelji Središnje Bosne mjerio brojem poginulih, ranjenih, nestalih, odbijenih napada, obranjenih položaja.

„To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan trenutak, sat, dan, tjedan“, naveo je Blaškić.

Teške ranjenike iz improvizirane franjevačke, odnosno, ratne bolnice HVO-a, prevozilo se helikopterom u Split uz asistenciju UN-a, a za višemjesečnu opsadu, bez hrane, vode, energenata, TV prijama, saznalo se tek u rujnu, po dolasku Ante Damjanovića u Središnju Bosnu.

Od granata tzv. Armije BiH stradavali  i ranjenici u bolnici

Meta tzv. Armije BiH bila je čak i crkva –  bolnica, gotovo na samoj crti bojišnice, nekoliko je puta granatirana, a ranjenici su u crkvi i dodatno stradavali od granata i snajperskih djelovanja.

U kolovozu 1993. dio ranjenika iz Središnje Bosne koji su ranije prevezeni u Split štrajkao je glađu zbog teškog položaja Hrvata u Središnjoj Bosni i zahtijevali su da se ranjenici iz bolnice – crkve u Novoj Biloj hitno prevezu do mjesta gdje bi im se osiguralo liječenje. Također, hrvatske izbjeglice iz Središnje Bosne, u Čitluku su uvjetovale prolazak konvoja pomoći tadašnjim Muslimanima u istočni Mostara, zahtjevima da se spase ranjenici iz Lašvanske doline. Slobodan Praljak, general HVO-a, tada je prekinuo prosvjede srednjobosanskih izbjeglica i uz obećanje pomoći Lašvanskoj dolini, konvoj za istočni Mostar je prošao na ljeto 1993. godine.

Osamdesetak tisuća Hrvata  Lašvanske doline tijekom mjeseci opsade na raspolaganju su imali tri Doma zdravlja, u Vitezu, Busovači i Novom Travniku koji su također bili mete napada. Prije opsade tzv. Armije BiH, Hrvati su se liječili u Kantonalnim bolnicama u Travniku i Zenici, a nakon progona i stradavanja zeničkih, odnosno, travničkih Hrvata, crkva u Novoj Biloj postala je jedina i to improvizirana bolnica.

„Zaboravljeni u svim pregovorima i precrtani na svim mapama“

Hrvati Lašvanske doline tada su, prema Blaškićevim riječima, bili uvjereni kako su potpuno zaboravljeni, ostavljeni i odbačeni.

„U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio“, prisjetio se Blaškić.

„Istina dolazi polako i sporo, kao Lašva u ljeto“

Ipak, Blaškić navodi, u autorskom tekstu u Langovoj monografiji, kako je, za početak, medijska blokada dijelom popustila nakon dolaska Ante Damjanovića u Lašvansku dolinu.

„Nakon      njegova     odlaska iz srednje Bosne osjetili smo da se nešto mijenja, da medijska    blokada popušta,  da istina postupno, kap po kap,  curi prema van,  teče polako i sporo kao Lašva u ljeto“,  naveo je Blaškić.

Snage tzv. Armije BiH (ni)su kršile međunarodno humanitarno pravo

Iako je humanitarni konvoj Bijeli put dogovoren na najvišoj mogućoj tadašnjoj političkoj instanci, napadnut je po dolasku u Lašvansku dolinu, a po povratku, 22. prosinca 1993. kod Gornjeg Vakufa, pripadnici tzv. Armije BiH  ubili su jednog od vozača kamiona, Antu Vlaića, nekoliko  osoba ranili i ukrali 28 kamiona, a sve to na teritoriju pod nadzorom međunarodnih snaga.

Premijer Vlade Herceg-Bosne:  UNPROFOR nije ništa učinio da spriječi napade na konvoj

Premijer Vlade Hrvatske Republike Herceg- Bosne, Jadranko Prlić, tada je pisao protestno pismo zapovjedniku UNPRFORA za BiH, generalu Briquemontu kako nisu učinili ništa da spriječe napade tzv. Armije BiH na humanitarce „Bijelog puta“.
Travnik: Ulice nazvane po pokojnom Vlaiću i Bijelom putu

U Općini Travnik jedna ulica u naselju Nova Bila nazvana je po Anti Vlaiću, a druga Bijeli put. Svakog 22. prosinca u župnoj crkvi održava se misa zadušnica za poginulog vozača Vlaića.

„Tragična bilanca humanitarne akcije Bijeli put dovodi u pitanje stvarnu zadaću Mirovnih snaga UN-a na podrčju BiH. Konvoj Bijeli put zaštitu snaga UNPRFOR-a nije imao, iako je to osigurano rezolucijama. Paradiranje posada Vaših tenkova i transportera pred TV kućama  samo dok se konvoj kretao na teritoriju HRHB, jer novinari i kamere nisu mogli ni stupiti na područje pod muslimanskom kontrolom, dovodi  u zabludu svjetsku javnost, koja uistinu, i ne zna što  mirovne snage UN-a rade u BiH“, naveo je tada Prlić.

Prlić: Konvoj za istočni Mostar prošao bez problema

Prlić, tada napominje, i kako najveći transport od 40 kontejnera stigao na istočnu obalu Mostara 7. siječnja 1994. , uz prethodno ispoštovane procedure, što govori o ponašanju hrvatske strane. Također je, i kao premijer Vlade,  uputio i pismo zahvale Slobodanu Langu naslovljeno s „Veličanstven rezultat akcije“.

„Zagazili u zločin kada su napali kolonu humanista“

„Strepili smo za vaše živote kada su pljačkaši, nasilnici i vjerski fanatici iz redova muslimanske vojske počeli ignorirati i gaziti jamstva vlasti iz Sarajeva napadajući konvoj. Više nije važno jesu li to učinili samovoljno ili u dogovoru s njihovom vlasti, oni su zagazili u zločin kada su ispalili prvi metak na vašu dugu kolonu humanista, časnih ljudi: liječnika, svećenika, časnih sestara, dragovoljaca – vozača, novinara. Ubojstvo Ante Vlaića i ranjavanje još pet sudionika konvoja bit će krvavi i trajni pečat na njihovoj savjesti po čemu će svijet prosuđivati njihovu etiku spram ukupnih humanitarnih napora“, naveo je Prlić u pismu čestitci Slobodanu Langu.

Iako je konvoj „Bijeli put“ 22. prosinca izišao iz Lašvanske doline, a dio pomoći iz Hrvatske upućen tadašnjim Muslimanima u Zenici i u viteška naselja poput Kruščice i Mahale,  u ranim jutarnjim satima 23. prosinca napadnut je na području Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, a istog su jutra snage tzv. Armije BiH počinile zločin nad 64 Hrvata u Križančevu selu za koji ni nakon 24 godine nitko nije kazneno odgovarao.

Najveći humanitarni konvoj organiziran u Europi nakon Drugog svjetskog rata ove je godine dobio i svoju prvu filmsku adaptaciju.

Film „Bijeli put“ redatelja Zdenka Jurilja i produkcijske kuće Kadar iz Širokog Brijega premijerno je prikazan 9. travnja 2016. godine u crkvi u Novoj Biloj u okviru projekta „Hrvatsko proljeće Središnje Bosne“.

Juriljev film tematizira organizaciju samog konvoja, njegov prolazak i dolazak u Lašvansku dolinu i to kroz razgovore s relevantnim akterima -Slobodan Lang, Tihomir Blaškić, Ante Damjanović, Meri Vlaić, Tihomir Perić, Drago Džambas, fra Zoran Livančić, Sally Becker, Džemal Merdan.  U Kadrovom filmu „Bijeli put“ po prvi su puta prikazane i do tada nikada viđene snimke konvoja. Film je nakon premijere u Novoj Biloj, prikazan u Zagrebu, gdje je i nastala ideja o pokretanju samog konvoja, a potom u Mostaru, Zenici, Kiseljaku, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Busovači, Kupresu, Posušju, Tomislavgradu.

 

 

U Hrvatskoj je prikazan u Osijeku, Splitu i Vukovaru i u Welsu u Austriji.  Također, film je igrao i na ovogodišnjem širokobriješkom Mediteran film festivalu u programu Domaćih autora i na Sarajevo Film Festivalu u BH programu.

Konvoj „Bijeli put“ dobio je i dvije svojevrsne himne. Jedan je lirski zapis fra Jakova Bubala, jednog od inicijatora i sudionika konvoja naslovljen sa „Bijeli put“ kojeg je 22. prosinca predao Branku Čuli u kući obitelji Sučić u Novoj Biloj, a druga je autora Slobodana Langa i Ranka Bobana „Dolinom Lašve teče tuga“, napisana 28. 10. 1993. kasnije uglazbljena, a najpoznatija po izvedbi Tereze Kesovije.

Uz monografiju Slobodana Langa i Branka Čule „Bijeli put: Pobjeda dobra u ratu“ obavljenu 2014. godine u Zagrebu, sjećanja na „Bijeli put“ prikazana su i u monografiji „Svjetlost i nada“ autora Zvonimira Čilića, fra Zorana Livančića, Srećka Stipovića i Željka Kocaja, objavljenoj 2010. u nakladi viteške podružnice HKD-a Napredak.  Hrvatsko amatersko kazalište Travnik  2015. godine premijerno je izvelo predstavu „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj.

Bijeli put – paradigma hrvatskog jedinstva

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj. I baš kako je to i začetnik konvoja, Slobodan Langa, u svojoj monografiji i napisao „Bijeli put je podsjetnik na ljude koji su u najtežim ratnim okolnostima,  u        prosincu         1993., odlučili    pomoći drugima dovodeći   u opasnost vlastite živote,   bilo  da  su oružjem branili domove  i zavičaj napadnutih, bilo da su svoje znanje stavili na  raspolaganje ranjenicima i stradalnicima,  bilo da su svoju     humanost   usmjerili  na organizaciju pomoći i njezinu dostavu ranjenicima i ostalim stradalnicima u Srednjoj Bosni“.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba

Jurilj: Film ”Bijeli put” se bavi ratom, ali sigurno nije ratni film

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari