Pratite nas

Analiza

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU?

Objavljeno

na

„Nama pod hitno treba novu oluja i lustracija našeg društva“, izjavio je predsjednik Hrvatskog etičkog nacionalnog sudišta prof. dr. Zvonimir Šeparović pred punom dvoranom Hrvatske katoličke misije u Offenbachu u lipnju 2015.[1]

Šeparović je bio u pravu. Hrvatskoj doista treba nova oluja i to takva koja će neizostavno dovesti do revitalizacije odnosno preporoda hrvatske kulture i znanstvene misli, ali i našeg mentalnog sklopa.

Riječ je o neminovnom dijelu odrastanja u svim mladim demokracijama, a katarza kroz koju hrvatsko društvo mora proći nemoguća je bez revizije povijesti koja će nam omogućiti da shvatimo što smo od naših predaka naslijedili i kakvu bolju budućnost na takvim spoznajama možemo izgraditi.

No, što to točno iz povijesti možemo naučiti ako imamo opravdanog razloga sumnjati u „dogmatsku“ i zacementiranu verziju povijesti i to u društvu u kojemu se prirodan tijek znanstvenog istraživanja, dakle revizija, sustavno nameće kao razlog za osudu i linč?

U hrvatskoj modernoj povijesti mnogo je primjera koji bi nam mogli poslužiti za temeljitu analizu ovakve žabokrečine u koju su hrvatske humanističke i društvene znanosti gurnute nakon komunističkog osvajanja 1945. No, među njima je i jedan koji je u ne tako davnoj prošlosti izazvao veliku pažnju medija – suđenje Dinku Šakiću.

Odvijalo se to pod budnim okom sveprisutnog Efraima Zuroffa, direktora Centra Simon Wiesenthal koji je od argentinskih vlasti tražio Šakićevo uhićenje. Šakić je uhićen 30. travnja 1998. u svom domu u Argentini i to na datum kada se obilježava Dan hrvatskih političkih uznika, a Hrvatska je podnijela zahtjev za njegovo izručenje na koje je Šakić pristao.

U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“ kada se obilježavaju „datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja“ i u kojemu su „likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (…) važne točke u desničarskoj ideologiji“.[2] Isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“.

No, umjesto „desničarskih duhova“ temeljita analiza Šakićeve optužnice i presude otključava ormar prepun komunističkih izmišljotina i konstrukcija kakvima se hrvatski javni prostor, osam godina nakon Šakićeve smrti, još uvijek truje.

Šakić je izručen Hrvatskoj 18. lipnja 1998. i smješten u zagrebački zatvor Remetinec. Već sutradan na zagrebačkom Županijskom sudu održano je prvo ročište na kojem se Šakić branio šutnjom. Suđenje je započeto u ožujku 1999., a nakon čitanja optužnice Šakić je izjavio da se ne osjeća krivim niti za jedno inkriminirano djelo.[3] „Suđenje Šakiću (…) ima, naime, izvanredne izglede da se izrodi u najobičniju sudsku farsu“, pisao je već 1998. novinar Ivica Đikić koji je svoj stil izbrusio u Feral Tribuneu, Novom listu i srpskim Novostima.

„Državno odvjetništvo Dinka Šakića, inače, tereti za dvanaest, što pojedinačnih, što grupnih, likvidacija u Jasenovcu i Staroj Gradiški, ali je samo u dva slučaja uspjelo identificirati imena žrtava“, istaknuo je Đikić navevši da je riječ o hrvatskom piscu Mihovilu Pavleku Miškini i crnogorskom liječniku Mili Boškoviću.

„Čini se, dakle, da je optužni prijedlog postavljen na prilično krhkim nogama, a to više što Državno odvjetništvo bivšeg jasenovačkog zapovjednika nije odlučilo teretiti za genocid, nego za ratni zločin nad civilnim stanovništvom“, nastavio je Đikić zaključivši da „pravni stručnjaci, koji su proučili rješenje o provođenju istrage, smatraju da Šakića neće biti teško braniti ukoliko se ne pronađu novi čvrsti dokazi“ kojih „trenutačno nema, a bolji poznavatelji naravi hrvatskog policijsko-pravosudnog aparata tvrde da neće ni biti pronađeni“.[4]

Dinko Šakić sa suprugom Nadom
Dinko Šakić sa suprugom Nadom

Đikić nije slučajno bio u krivu jer svaki bolji poznavatelj naravi policijsko-pravosudnih aparata u bivšim komunističkim zemljama zna da će „dokazi“ po potrebi uvijek biti pronađeni.

U listopadu 1999., nakon šestomjesečne rasprave, Sudsko vijeće je nakon trodnevnog vijećanja proglasilo Šakića krivim za počinjeno kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osudilo ga na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

Ovakva presuda donesena je, kako je to u obrazloženju navedeno, zato što je Šakić u zbivanjima Drugog svjetskog rata, tijekom kojeg je na području tadašnje NDH, provođenjem rasnih zakona i zakonski odredbi protiv tzv. „nepoćudnih i pogibeljnih osoba“, u vremenu od 1941. do 1945. u logor Jasenovac internirano, zlostavljano, mučeno i poubijano više desetaka tisuća civila, uglavnom Židova, Roma, Srba i Hrvata, a nakon što je od veljače 1942. do travnja 1944., kao pripadnik i časnik „Ustaške obrane“, u zapovjedništvima logora Stara Gradiška i Jasenovac obnašao razne dužnosti te kao zapovjednik logora Jasenovac u razdoblju od svibnja 1944. do 28. listopada 1944. zlostavljao, mučio i ubijao zatočenike, bilo da je takve radnje osobno naređivao i sudjelovao, bilo da kao zapovjednik nije ništa poduzimao da u tome spriječi podređene.

Proglašen je krivim i zbog loših uvjeta u logoru usred čega je od gladi, teškog fizičkog rada, zlostavljanja i mučenja stradao neutvrđen broj logoraša. Na graniku, Gradini i drugim logorskim stratištima likvidirani su bolesni i radno nesposobni, a navode se i odvođenja zatočenika u objekt zvonaru, gdje su mučeni i zlostavljani do smrti.

„Šakić je bio vrh piramide i nedvojbeno je imao pravo odlučivati o svemu što se zbivalo u logoru. Ubijanja logoraša nisu bili ekscesi, nego su se događala sustavno, uz njegovo znanje“, istaknuo je predsjednik Sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu Dražen Tripalo.

Sudsko vijeće zaključilo je da je nepobitno dokazano da je optuženik 21. rujna 1944. naredio vješanje dvadesetorice zatočenika iz grupe dr. Mile Boškovića, kojeg je osobno ubio, kao i jednog logoraša kojem nije utvrđen identitet, a zbog krađe klipa kukuruza.

Također je kriv što su po njegovoj naredbi obješeni Albert Izrael i Židov po imenu Nisim, kao i za izdvajanje dvojice židovskih zatočenika Avrama Montilja i Leona Perere, koje je potom osobno usmrtio hicima iz pištolja. Tripalo je rekao da točan broj žrtava Jasenovca nije bilo moguće utvrditi, ali da Sudsko vijeće smatra da jebroj od nekoliko desetaka tisuća žrtava kao rezultat parcijalnih žrtava i svjedočenja najmanji mogući“.[5] Šakićevi branitelji po službenoj dužnosti Ivan Kern i Branko Šerić najavili su žalbu istaknuvši da će u njoj „isticati da iz obrazloženja presude ne proizlazi utvrđeni broj žrtava, što znači da je moguća brojka i ništica, a tada nema ni kaznenog djela“.[6] Osuđeni Šakić nije bio iznenađen presudom.

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 2001. izjavio je da se “sudac Tripalo morao truditi da nađe pravni okvir potreban za osudu, koja je izrečena pod pritiskom stanovitih međunarodnih čimbenika i na temelju lažnih, ‘dresiranih’ svjedoka i falsificirane dokumentacije po Ozni i Udbi“.[7] Šakić se osvrnuo i na ulogu medija tijekom njegovog procesa, kako je spomenuto u uvodu ovog teksta, a kakvoj svjedočimo i danas – nasilje, osuda i linč svega onoga što odudara od „prihvaćenog“.

Istaknuvši da je hrvatska Vlada pod velikim političkim i ekonomskim ucjenama bila prisiljena osuditi ga na dugogodišnju zatvorsku kaznu, Šakić je izrekao proročanske riječi: „Postojali su razlozi da se demonizira NDH, kao što se to danas čini s RH“. Uostalom, ne svjedočimo li tome svakodnevno?

Suđenje Dinku Šakiću 1998.-1999.
Suđenje Dinku Šakiću 1998.-1999.

Ivica Đikić je u jednome nehotice ipak bio u pravu. Šakićevo suđenje doista se pretvorilo u najobičniju sudsku farsu koja je bila pokušaj cementiranja najnovijeg jasenovačkog mita i to zato što je takvo bilo mišljenje Sudskog vijeća, a ne zato što je presuda bila opravdana arhivskim i drugim izvorima.

Detaljnom analizom Šakićeve optužnice i presude[8] ustanovili smo brojne kontradiktornosti između podataka iz Šakićeve optužnice i presude te onih iz jugoslavenskih i drugih izvora. Među njima su i podaci za barem tri od četiri poimenične Šakićeve navodne žrtve koji svjedoče da su ubijeni prije ili nakon njegovog zapovijedanja logorom Jasenovac iako je Šakić, podsjećamo, terećen samo za radnje počinjene u razdoblju kada je tu dužnost obnašao.

Ako su navodi iz optužnice ipak točni, izjave svjedoka istinite, a presuda utemeljena na nepobitnim dokazima, tada je riječ o teškim pogreškama popisivača Saveznog zavoda za statistiku, Javne ustanove Spomen područja (JUSP) Jasenovac i Yad Vashema.

No, također je potrebno naglasiti da se njihovi podaci dobrim dijelom oslanjaju upravo na izjave tih istih svjedoka. Ukratko, jugoslavenski izvori ruše presudu Dinku Šakiću, odnosno hrvatsko pravosuđe ruši jugoslavenske izvore na kojima počiva rad JUSP Jasenovac doslovno ih nazvavši „kontrolnim“, a ne krunskim dokazima. Stoga je revizija povijesti nužna ne bi li se konačno ustanovilo što istina jest.

O tome svjedoči i jedan drugi podatak. Unatoč tome što je Sudsko vijeće zaključilo da su u Jasenovcu likvidirani „deseci tisuća ljudi“, pokazalo se da je utvrđivanje identiteta jedne od navodnih Šakićevih žrtava – kapara Nisima o kojemu ćemo detaljnije pisati u ovoj analizi – bilo za sud nemoguća misija, no ne i jedini sudski propust.

Šakićevo ime javlja se već u dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) iz 1945. U kolovozu iste godine Komisija je donijela Odluku o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača pod Zh. brojem 9947 koja se odnosila na Antu Pavelića, a ista je pronađena u dosjeu Ante Pavelića koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, fond 1561, SDS RSUP SRH.[9] U istom dosjeu nalaze se i popisi djece, žena i staraca navodno ubijenih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo 7 099 osoba, a u Staroj Gradiški 2 829 osoba. Ukupno je, dakle, riječ o 9 928 osoba, ne računajući muške osobe u dobi između 14 i 70 godina koje u tom popisu nisu popisani, a ne „desecima tisuća“.

Popise žrtava potpisao je tadašnji načelnik pravnog odjela Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu Narodne republike Hrvatske savjetnik dr. Bogdan Zlatarić, doktor prava koji se školovao u Zagrebu i Parizu.

Po povratku u Jugoslaviju radio je kao sudac, a zatim je postao savjetnik u Ministarstvu pravosuđa. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu počinje predavati od 1954., a 1957. izabran je za izvanrednog profesora kaznenog prava. Kao stručnjak za međunarodno kazneno pravo sudjelovao je u donošenju nizu međunarodnih konvencija kao što je na primjer Deklaracija o zaštiti svih osoba od mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kazne (Rezolucija UN 3452 (XXX) iz 1975.). Od 1950. dr. Zlatarić aktivno sudjeluje u reformiranju jugoslavenskog kaznenog prava, pri čemu se posebno ističu Krivični zakonik iz 1951. te Krivični zakon SFRJ i Krivični zakon SR Hrvatske koji su stupili na snagu sredinom 1977. Ti zakoni su, uz određene izmjene, 1991. preuzeti u kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske.[10]

Podaci iz Zlatarićeva životopisa datiraju spomenuti dokument u razdoblje između 1946. kada je uspostavljena Narodna Republika Hrvatska i vjerojatno 1954. kada je Zlatarić počeo predavati na zagrebačkom sveučilištu.

No, da je rad na Pavelićevoj optužnici nastavljen i kasnije dokazuje podatak da je u pripremi Pavelićeve optužnice, odnosno ispitivanju svjedoka sudjelovao i tadašnji sudac Kotarskog suda u Krapini Zvonko Šeparović. Riječ je o istom Zvonimiru Šeparoviću s početka ovog teksta koji je prema navodima iz svog životopisa od 1955. do 1961. bio djelatnik Kotarskog suda u Krapini, Okružnog suda u Zagrebu i Okružnog suda u Karlovcu.[11]

Naslovnica knjige Vladimira Žerjavića
Naslovnica knjige Vladimira Žerjavića

1985. Šeparović je osnovao Jugoslavensko viktimološko društvo koje je 1989. objavilo knjigu ekonomista i demografa Vladimira ŽerjavićaGubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu“ čime se taj autor nametnuo kao glavni autoritet za temu ljudskih gubitaka bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.

No, Žerjavićev rad temeljitoj je kritici već početkom 1990-ih podvrgnuo prof. Kazimir Katalinić koji je u svojoj knjizi „Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid“ (Zagreb, 1993.) upozorio na niz teških Žerjavićevih metodoloških pogrešaka i površnost u radu te ga prozvao za plagiranje rasprave Bogoljuba Kočovića objavljene 1985. pod naslovom „Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji“.[12] Katalinićeva kritika u Hrvatskoj uglavnom je ostala prešućena, no Žerjavićev rad se iznova našao pod povećalom kada je 2002. ljubljanski Institut za suvremenu povijest objavio djelomične podatke istraživanja na temelju kojih se moglo zaključiti da je ukupan broj stvarnih slovenskih ratnih gubitaka u Drugom svjetskom ratu oko 80 000 nasuprot Žerjavićevih procijenjenih 40 000 demografskih gubitaka u koje se ubrajaju ne samo ratom izazvane pogibelji, već i pad nataliteta te migracije. Ništa preciznije nisu bile Žerjavićeve procjene broja žrtava u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.

Vladimir Žerjavić na Šakićevom suđenju, Izvor: HRT
Vladimir Žerjavić na Šakićevom suđenju, Izvor: HRT

No, unatoč kritikama s kojima se Žerjavićev rad suočio od samog tiskanja njegove knjige, upravo se navedeni autor pojavio kao jedan od svjedoka na Šakićevu suđenju gdje je ustvrdio da je, istražujući broj žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije i to po podacima rođenih i umrlih koji su se vodili do 1939., procjeni prirasta stanovništva za vrijeme rata te popisom preživjelog stanovništva iz 1948., došao do podataka od ukupno 1 027 000 žrtava, od čega je, 59 188 stradalih u jasenovačkom i starogradiškom logoru. U istraživanju se koristio i sa 140 monografija, koje je pronašao u bivšem Institutu za povijest radničkog pokreta te zbirnim popisom republičkih Zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. koji nikada nije objavljen.

Zbirom svih monografija došao je do podatka da je u Jasenovcu i Staroj Gradiški stradalo od 48 000 do 52 000 Srba, oko 13 000 Židova, 12 000 Hrvata i 10 000 Roma. Napomenuvši da su njegovi podaci od 25 do 30 posto manjkavi, Žerjavić je zaključio da je u ta dva logora stradalo maksimalno 85 000 osoba i da se niti jednim novim istraživanjem ne bi došlo do većeg broja.[13] Žerjavićevu brojku na suđenju Dinku Šakiću prihvatio je i Ivo Goldstein.[14] Time su bili postavljeni temelji jednom novom jasenovačkom mitu, onom po kojemu konačna brojka žrtava ne smije pasti ispod 80 000 i onom kojeg je hrvatskoj javnosti davne 1989. serviralo Jugoslavensko viktimološko društvo Zvonimira Šeparovića, jednog od suradnika na pripremi optužnice protiv Ante Pavelića

. Na temelju Žerjavićevih „istraživanja“, zastupnik optužnice Janjko Grlić zaključio je u ime Državnog odvjetništva RH (DORH) da je tijekom 1944. u Jasenovcu ubijeno, poginulo, umrlo i nestalo 4 093 osobe, od kojih 2 401 tijekom Šakićeva zapovijedanja logorom od travnja do listopada iste godine.[15] DORH-u je manje bilo važno to što se u svojim istraživanjima Žerjavić koristio prvenstveno jugoslavenskim monografijama, a jedini arhivski izvor bio mu je popis prve jugoslavenske komisije iz 1946.

Josip Kolanović
Josip Kolanović

Tijekom suđenja preslušavani su i drugi svjedoci koji su detaljnije govorili o radu Zemaljske komisije iz 1946. Među njima je bio i Josip Kolanović, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva (HDA) u Zagrebu, koji je ustvrdio da „za Jasenovac ne postoji pojedinačni popis žrtava (…), ali je tijekom rada komisije sačinjena tzv. bilježnica u kojoj je naznačen broj žrtava porijeklom s područja tadašnje Narodne Republike Hrvatske koje su stradale u velikim logorima – Auschwitzu, Dachau i Jasenovcu“.

Na glavnoj raspravi svjedok je dodao da je bilježnicu pripremio „vjerojatno netko iz ZKRZ“ iako u njoj nisu navedeni brojevi žrtava po mjesecima već samo po godinama. Taj broj je za područje tadašnje NRH 1944. iznosio 2 167 osoba, odnosno ukupno 15 792[16]. Dakle, krunski dokaz protiv Šakića, i to onaj koji je služio kao polazišna točka svjedoku Žerjaviću, bio je zbirni popis komisije koja je „vjerojatno“ odgovorna i za nastanak „bilježnice“ za koju se ustvari ne zna tko je i kada pripremio.

Osim toga, poimenični popis žrtava u istoj ne postoji, kao ni broj žrtava po mjesecima iz čega proizlazi da je nemoguće ustvrditi koliko je žrtava iz famozne „bilježnice“ stradalo u vrijeme kada je Jasenovcem zapovijedao Šakić.

Štoviše, sam Kolanović istaknuo je da je dokumentacija Zemaljske komisije, dakle ona na kojoj se temelji Žerjavićevo istraživanje, najvećim dijelom pripremana za temelju iskaza svjedoka.[17] Brojne konfuzne i kontradiktorne podatke iz dokumenata Zemaljske komisiji prepoznao je čak i hrvatski sud koji je ustvrdio da je svu dokumentaciju ZKRZ-a moguće koristiti samo kao „kontrolni dokaz“, dakle, „samo u cilju provjere i eventualno potvrde utvrđenja kao bi proizlazila iz drugih, neposrednih dokaza“.

No, kako onda objasniti da je DORH broj ubijenih tijekom Šakićeva zapovijedanja logorom zaključio upravo na Žerjavićevim „istraživanjima“ temeljenima na sudskom „kontrolnom dokazu“, a ne nekim drugim dokazima?

Ne bi li se verificirala Žerjavićeva „istraživanja“, sud se temeljitije pozabavio popisom žrtava Drugog svjetskog rata koji je, radi prikupljanja podataka za potrebe pregovora s Njemačkom o naknadi ratne štete, provela 1964. vlada bivše SFRJ.

U tom popisu prikupljani su podaci o imenima i prezimena osoba ubijenih ili nastradalih i u logoru Jasenovac, a ukupan broj žrtava Jasenovac i Stare Gradiške iznosio je nešto manje od 60 000, od kojih je 1944. u Jasenovcu stradalo 4 093 osobe. Iz ovoga proizlazi da su se Žerjavićevi navodi na sudu ipak temeljili i na istraživanju iz 1964., a ne samo onom iz 1946. S obzirom na značaj tog popisa iz 1964., pogledajmo o kakvom se istraživanju doista radilo.

Leon Perera, kojeg je Šakić navodno ubio 1944., umro je 1943.
Leon Perera, kojeg je Šakić navodno ubio 1944., umro je 1943.

Kolanović je ustvrdio da je na izradi popisa sudjelovalo 30 000 popisivača na prostoru čitave bivše Jugoslavije, od kojih 7 000 u Hrvatskoj.

Oni su trebali ispitati sve moguće izvore podataka o stradalim osobama i provjeriti ih, a Kolanović je ocijenio da je to „istraživanje obavljeno vrlo savjesno te da su njegovi rezultati vjerodostojni“.

Ako je to doista tako, zbog čega sud nije prihvatio podatak o stradanju Leona Perere koji je upravo prema podacima iz 1964. navedenima na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac i Yad Vashema stradao godinu dana prije nego ga je navodno osobno ubio Dinko Šakić? Prema Kolanovićevim „vjerodostojnim“ podacima iz 1964. u Jasenovcu je 1944. stradao i Vrgorčanin Marko Radić Ivanov.

To je doista neobično uzme li se u obzir činjenica da je još 1946. Zemaljska komisija donijela Odluku o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača u kojoj je istaknuto da je dotični bio „član ustaškog policijskog terorističkog aparata (…) koji je hapsio, mučio, odvodio u konc. logore građane, naročito pripadnike i saradnike NOP“ te je streljan u logoru Jasenovac.[18] U kojem logoru Jasenovac je likvidiran „ustaški detektiv“ i „ratni zločinac“ Marko Radić? U Šakićevu ili poslijeratnom logoru Jasenovac?[19]

O „vjerodostojnosti“ i modusu operandi jugoslavenskih istraživanja općenito svjedoče i podaci Projekta „Dotrščina“ (1980.-1985.) o žrtvama fašističkog terora na zagrebačkom području. U svom stručnom radu kojeg je pod naslovom „Holocaust in Croatia – Documentation and research perspectives“ Kolanović objavio u Arhivskom vjesniku u studenom 1996., autor je istaknuo da je za potrebe istraživanja pregledan sav relevantniji arhivski materijal u Hrvatskom državnom arhivu, kao i dokumentacija koja se čuva u drugim institucijama u Zagrebu i Beogradu, odnosno preko 7 000 kutija arhivskog gradiva i drugih materijala.[20]

No, dokumenti lokalnih arhiva očito su bili ignorirani jer upravo je u Državnom arhivu u Splitu pronađen sudski spis iz 1957. u kojemu je navedeno da je 1943. Andrija Rogošić, rođen 1918. u Dugopolju, uhićen od strane Nijemaca u Zagrebu te njegova sudbina ostaje nepoznata.[21] No, prema podacima Projekta “Dotrščina” isti je likvidiran u Jasenovcu 1945. te je njegovo ime upisano u popis žrtava KCL Jasenovac na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac.[22] U tekstu autora Nikole Banića i M. KoićaJasenovačko omalovažavanje Vukovara“, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 1. prosinca 2016., navedeno je dvadesetak imena navodnih žrtava iz logora Jasenovac i Stara Gradiška koji su umrli na nekom drugom mjesto i/ili nakon Drugog svjetskog rata, a zadnja od navedenih žrtava umrla je 2007. u Zagrebu, dakle skoro deset godina nakon suđenja Dinku Šakiću.

Najveći broj tih lažnih žrtava nastao je upravo „istraživanjima“ Projekta „Dotrščina“. Stoga je potrebno preispitati rezultate navedenog istraživanja i zapitati se je li spomenuti projekt ustvari bio zadnji pokušaj komunističkog režima da premda već u smrtnom hropcu još jednom propagandnom ofenzivom udari na Hrvate, ocrni ih i prikaže genocidnim zločincima, a time i lakšim metama u planiranoj okupaciji Hrvatske.

Stoga ćemo još jednom postaviti ključno pitanje: koliko su doista vjerodostojni podaci na temelju kojih je Sudsko vijeće zaključilo da je „broj od nekoliko desetaka tisuća žrtava (…) najmanji mogući“ i Dinka Šakića osudilo na 20 godina robije pripisavši mu usput likvidaciju osoba koje su u trenutku navodnog ubojstva već odavno bile mrtve ili nije uopće dokazano da su ikada postojale?

Možemo li se uopće pouzdati u rezultate istraživanja iz 1964. na temelju kojih je, između ostalog, Šakić i osuđen ako se prikupljeni podaci čuvaju daleko od očiju javnosti, u Beogradu te uopće nisu dostupni znanstvenicima zbog čega se o metodologiji i vjerodostojnosti istih ništa ne može niti reći? Ovo je veoma važno pitanje jer upravo se, kako je istaknuto na mrežnoj stranici, na tom popisu temelje brojni navodi JUSP Jasenovac.

"Vjerodostojni" podaci Josipa Kolanovića iz 1964.: Stanovništvo Pavličana nepoznatog imena i prezimena
“Vjerodostojni” podaci Josipa Kolanovića iz 1964.: Stanovništvo Pavličana nepoznatog imena i prezimena

Prema mrežnoj stranici JUSP Jasenovac tvrdi se da je do ožujka 2013. godine prikupljeno 83 145 imena stradalih logoraša[23], a krajem 2016. ima ih 600-tinjak više. To naravno nisu točne brojke jer u popisu se nalazi više od 2 000 navodnih žrtava bez navedenog prezimena i još nešto manje od 1 300 navodnih žrtava bez navedenog osobnog imena, ukupno oko 3 300 navodnih žrtava bez imena i/ili prezimena koji su na temelju nepoznatih kriterija, ali s jasnim motivom dospjeli na popis.

To znači da na popisu ima tek nešto više od 80 000 navedenih imena i prezimena navodnih žrtava. Koliko su uvjerljivi ovi NN podaci vidi se na primjeru sela Pavličani. Prema popisu iz 1991. u selu su živjeli gotovo isključivo Hrvati, četiri stanovnika koji se nisu nacionalno izjasnili i jedan nepoznate nacionalnosti.[24] U jasenovačkom popisu nalazi se 139 navodnih žrtava iz tog hrvatskog sela, a svi su Romi bez imena i prezimena.

Od toga je 59 NN-djece i simetričan broj od po 40 NN-muškaraca i NN-žena. Selo Pavličani je prije Drugog svjetskog rata imalo 158 stanovnika, a na prvom popisu nakon rata imalo je 220 stanovnika.[25] To znači da je nakon Drugog svjetskog rata unatoč navodnog stradanja skoro 90% predratnog stanovništva tog sela došlo do relativnog povećanja broja stanovništva sela za 62 stanovnika ili za skoro 40% u odnosu na predratni broj, a stvarnog povećanja od 10 puta u odnosu na pretpostavljeno preživjelo stanovništvo. Ovu anomaliju možda bi mogao objasniti neki stručnjak Žerjavićevog kalibra.

Inače navedena simetrija s odnosom NN-muškaraca i NN-žena nije specifična samo za Pavličane već isti primjer imamo u jasenovačkom popisu kad se izdvoje nepouzdani podaci označeni zvjezdicama za NN-muškarce* i NN-žene* što ukazuje da su eventualne dileme oko spola bezimenih žrtava vjerojatno riješene tako da je sve valjda izbjegavajući spolnu diskriminaciju dva puta stavljeno na popis, a ti podaci su ionako neprovjerljivi i većini neprimjetni među tisućama navodnih žrtava.

Nadalje, kod više od 1 200 navodnih žrtava s imenom i prezimenom nije navedena godina smrti, a kod njih tridesetak je umjesto godine smrti upisana zvjezdica (*) koja označava nepouzdan podatak. Time popis automatski pada ispod zacrtanih mitskih 80 000. Kod više od 5 000 navodnih žrtava godina smrti je označena zvjezdicom što znači da su autori popisa priznali da je to nepouzdan podatak.

To indirektno znači da se kod više od 6 000 navodnih žrtava ne zna kada su i jesu li uopće stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški. Riječ je skoro 8% svih navodnih žrtava s popisa. Kad se zbroje bezimeni i umrli tko zna kad i gdje, to iznosi nešto malo manje od 10 000 navodnih žrtava ili gotovo osminu popisa.

Kad se nepouzdanim i neprovjerljivim podacima pribroje do sada publicirana imena lažnih žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa[26] to je već skoro sedmina popisa što više od četiri puta premašuje i najtolerantniju razinu moguće pogreške.

U Donjoj Gradini pronađeni su ostatci 436 osoba, no prema matematici velikosrpske propagande riječ je ipak o 700 000
U Donjoj Gradini pronađeni su ostatci 436 osoba, no prema matematici velikosrpske propagande riječ je ipak o 700 000

Hrvatsko pravosuđe uvažilo je dokumentaciju ZKRZ-a samo kao „kontrolni dokaz“, no puno bolje nije prošao niti sporni popis iz 1964. kojemu je dijagnosticirana „metodološka manjkavost“, odnosno nemogućnost provjere navoda. Stoga su podaci Muzeja žrtava genocida i Saveznog zavoda za statistiku iz Beograda iz 1998., temeljeni na istraživanju iz 1964., također prihvaćeni kao „kontrolni dokaz“.

Umjesto krunskog dokaza optužnica se održavala na klimavim nogama dva „kontrolna dokaza“ koje, po definiciji samog pojma, treba usporediti i potvrditi nekim drugim dokazima.

Unatoč ekshumacijama provedenima nakon završetka Drugog svjetskog rata, materijalni dokazi nisu podržavali optužbu o „desecima tisuća žrtava“ jer je prilikom antropoloških istraživanja na Donjoj Gradini u lipnju 1964. pronađeno svega 284 ljudskih žrtava.[27] 1973. pronađeni su ostaci četiri žrtve oko 700 m od spomenika Kameni cvijet u Jasenovcu, a tijekom drugog istraživanja grobišta u Donjoj Gradini 1986. pronađeni su ostaci još 152 osobe. S obzirom na to da je Kolanović istaknuo da se u među dokumentima Zemaljske komisije nalaze dosjei optuženika za ratne zločine, pa tako i Šakićev te da se u njemu, osim svjedočanstava logoraša, nalaze svega tri izvorna dokumenta – diploma o odličju, platna lista te Šakićev potpis na dokument o otpustu tri logoraša[28] – optužbi u pomanjkanju drugih konkretnih dokaza nije preostalo drugo nego osloniti se na izjave svjedoka.

„Jedan od najčvršćih elemenata u dokaznom postupku su na glavnoj raspravi bili svjedoci“, zaključila je u svom diplomskom radu o Šakićevu suđenju buduća doktorica pravnih znanosti i današnja zaposlenica Ministarstva pravosuđa RH Željka Burić.[29] Stoga je potrebno osvrnuti se na taj najčvršći element optužnice protiv Dinka Šakića.

 

Nastavlja se…

Pišu: Blanka Matković, M. Koić, Nikola Banić / Hrvatski tjednik

BILJEŠKE:

[1] Z. Paškov, Zvonimir Šeparović: Osudit ćemo i Zorana Milanovića!, http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/zvonimir-separovic-osudit-cemo-i-zorana-milanovica-806799#axzz4R35Tlb7l

[2] Igor Vukić, Desničarsko hrvatsko proljeće, 16.5.1998., http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199805/80516-024-pubs-zag.htm

[3] Boris Vlašić, Dinko Šakić: Nisam kriv, Jutarnji list, 15.3.1999., http://www.monitor.hr/jutarnji/1999-03/16/sakic.htm

[4] Ivica Đikić, Simpatije za zločinca, 29.6.1998., http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199806/80629-020-pubs-zag.htm

[5] Vedrana Bobinac, Dinko Šakić proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora, Vjesnik, 5.10.1999. http://www.monitor.hr/clanci/dinko-sakic-proglasen-krivim-i-osuden-na-20-godina-zatvora/3970/

[6] Vedrana Bobinac, Dinko Šakić proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora, Vjesnik, 5.10.1999.

[7] Igor Došen, Dinko Šakić: Osuđen sam kao ratni zločinac na temelju lažnih dosjea Udbe!, Slobodna Dalmacija, 10.1.2001., http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010110/novosti2.htm

[8] Zapisi sa suđenja Dinku Šakiću (Poslovni broj V K-242/98) iz ostavštine Dinka Šakića koje je Šakić ustupio koautorici ovog teksta na korištenje tijekom prve faze istraživanja 2006.-2008. Svi navodi svjedoka sa Šakićeva suđenja u ovom tekstu preuzeti su iz istog izvora osim ako je navedeno drugačije.

[9] Dokumenti iz ovog dosjea pregledani su u prvoj fazi istraživanja 2006.-2008. godine.

[10] Aleksandar Maršavelski, In memoriam: Bogdan Zlatarić (1912.-1977.), Pravnik, Vol. 41, Br. 85, Prosinac 2007.

[11] Večernji list, Biografije: Zvonimir Šeparović, http://www.vecernji.hr/biografije/zvonimir-separovic-141

[12] Tomislav Jonjić, Kako se čistila Jugoslavija – Uz šezdesetu obljetnicu tragedije u Bleiburgu, Zatvorenik, svibanj 2005. (http://www.hic.hr/bleiburg03.htm)

[13] Slučaj Šakić: Svjedočio Vladimir Žerjavić, http://www.hrt.hr/arhiv/99/05/31/HRT0021.html

[14] Suđenje Šakiću: Svjedočio povjesničar Ivo Goldstein, http://www.hrt.hr/arhiv/99/06/01/HRT0036.html

[15] Boris Vlašić, Dinko Šakić: Nisam kriv, Jutarnji list, 15.3.1999., http://www.monitor.hr/jutarnji/1999-03/16/sakic.htm

[16] Suđenje Šakiću: Svjedočio ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, http://www.hrt.hr/arhiv/99/06/02/HRT0033.html

[17] Suđenje Šakiću: Svjedočio ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, http://www.hrt.hr/arhiv/99/06/02/HRT0033.html

[18] Hrvatski državni arhiv (HDA), f. 306, Zemaljska komisija za ratne zločine, kut. 379 serija Zh 28327.

[19] O ovome su opširnije pisali Stipo Pilić i Blanka Matković u izvornom znanstvenom radu ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Br. 56 (2014), str. 323-408.

[20] Josip Kolanović, ‘Holocaust in Croatia – Documentation and research perspectives’, Arhivski vjesnik, Br. 39 (1996), str. 157-174.

[21] Državni arhiv u Splitu, f. 553, Narodni odbor općine Solin, svež. 28, br. 2164/57, S-32/57. Blanka Matković i Josip Dukić, Dugopoljski žrtvoslov, Dugopolje, 2011., str. 102-103.

[22] HDA, Projekt „Dotrščina“, ZM103/12-Z-2902.

[23] http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284

[24] Popis stanovništva, domaćinstava, stamova i poljoprivrednih gospodarstava, 31. ožujak 1991., Stanovništvo prema narodnosti po naseljima, Zagreb, 1992. /ISSN 0351 – 9740

[25] https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavličani

[26] Službena stranica Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat, http://croatiarediviva.com/jasenovac-materijali/

[27] HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174. Izvještaj antropologa.

[28] Suđenje Šakiću: Svjedočio ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, http://www.hrt.hr/arhiv/99/06/02/HRT0033.html

[29] http://www.zeljkaburic.com.hr/index.php/radovi.html?file=tl_files/pdf/DIPLOMSKI.pdf

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Trebamo li konačno donijeti Zakon o zaštiti prava većinskog naroda u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž.

I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.

Napuhavanje „hrvatskog ekstremizma“ i prešućivanje srpskog

Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi.

No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).

Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu.

Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.

Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu.

Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje.

Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu.

Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje.

I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?

„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi.

Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja:

Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?

Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga Bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi.

To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?

Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog.

I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd., itd.).

Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.

Na samome početku, volonteri Građanske inicijative ‘U ime obitelji’ bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd., itd.

I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ – samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra.

Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?

Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz ‘Konzuma’“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!?

Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!

A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“?

Odgovor svi znamo.

Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove.

Pitanjima nije ni izdaleka kraj.

Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?

Ima li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)?

Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire ‘Novosti’ (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!?

Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori?

Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza.

Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti?

Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.

To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli.

S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.

Evo teksta s jednoga bloga, od prije gotovo 8 godina:

10.01.2013., četvrtak

ČETNICI S KOKARDAMA PONOVO DIGLI GLAVU U HRVATSKOM VUKOVARU

Policija NIJE oduzimala srbijanske zastave, kape s dvoglavim orlom…

Slavili su pravoslavni Badnjak pjevajući četničke pjesme u vožnji po Vukovaru

NOVE ČETNIČKE PROVOKACIJE

Što se to dogodilo u Borovom selu tijekom proslave Badnjaka po Julijanskom kalendaru?

Proslava je izazvala zgražanje Hrvata, ali, nažalost, ne i pozornost većeg dijela hrvatskih medija.

Navodno se u Borovom selu, mjestu pored Vukovara, zapravo to je to, koje je tijekom JNA agresije na Hrvatsku bilo sravnjeno sa zemljom, moglo svjedočiti četničkom derneku, ratnim, velikosrpskim, pjesmama i srbijanskim mlataranjem sa tri prsta.

Ponovimo, hrvatski mediji još nisu reagirali, ali bi reagirali da je kojim slučajem u Niš otišlo nekoliko Hrvata u ustaškim odorama, zapravo, ne trebaju biti ustaške, dovoljno je da ponesu sa sobom hrvatsku zastavu svejedno kako bili obučeni.


– Dobrodošli u Hrvatsku. U zemlju u kojoj svi imaju prava, samo Hrvati i Hrvatice ne!

VRAČANJE KOKARDE I ČETNIŠTVA U HRVATSKOJ

U zemlji u kojoj četnici hodaju, a do prije 20-tak godina su nas klali, u zemlji u kojoj predstavlja vlast i predsjednika Stjepan Mesić, a 1991., napadao je Vukovar na čelu s JNA i četnicima.

Mesić sada glumi velikog poglavara, u Hrvatskoj u kojoj se heroji zaboravljaju kako bi se domogli novca izdajnici, u zemlju u kojoj je sramota biti Hrvat i domoljub!

Nema od toga vajde, ovaj (bivše-komunistički) režim ne poznaje osjećaje za ovakve provokacije.

(Izvor: https://blog.dnevnik.hr/crostojkovic1958/2013/01/1631417443/cetnici-s-kokardama-ponovo-digli-glavu-u-hrvatskom-vukovaru.html)

Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine).

Evo citata iz članka:

„…Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer Facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava:

‘Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!’

‘Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!’

‘Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava’

‘Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!’

‘Borovo čeka vojvodu’

‘Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!’

‘Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“

‘VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!

Na pitanje admina: ‘Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini’, jedan od članova odgovara: ‘Može, ali poslije 25-og’.

Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.

Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!

Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od ’91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.

Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala ‘četničkim dernecima’. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji ‘dernek’, alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.

Objavljeno: 14.12.2014. 09:20

(Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.

Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.

Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za sportske uspjehe klubova iz susjedne Srbije…itd., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?

Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke)

(Izvor za fotografiju: http://www.e-novine.com/files.php?file=fotogalerija/drustvo/bozicijada/Bozic_not_44_g_272814529.jpg)

Srpski ekstremizam u Hrvatskoj – čas ga ima, čas ga nema

 U posljednjih nekoliko godina, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje svoja Javna izvješća (dostupna i na Internetu) u kojima obrađuje sigurnosne aspekte važne za Republiku Hrvatsku, pa i ekstremizam kao pojavu koja narušava odnose u društvu i predstavlja potencijalnu ugrozu po državu.

Tako se, primjerice, u izvješću objavljenom 2017. godine (koje obuhvaća razdoblje lipanj 2016/lipanj 2017., s godišnjim podacima za 2016. godinu), na str. 10 u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim kaže:

Nastavljena je pojava da ekstremni pojedinci iskorištavaju nezadovoljstvo dijela navijačkih skupina stanjem u hrvatskom sportu za izazivanje incidenata i nereda tijekom i izvan sportskih natjecanja. Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani.

U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.

Na str. 12. istog izvješća stoji sljedeće:

„Strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Republici Hrvatskoj, što ponekad uključuje i elemente hibridnog djelovanja uz plasiranje tzv. „lažnih vijesti“ u javni prostor i pokušaje narušavanja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske.

Pojedina strana obavještajna djelovanja za svoje interese nastoje iskoristiti unutarnje političke procese koji se tiču zaštite manjinskih prava u Republici Hrvatskoj.

U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se Republiku Hrvatsku, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva.

U jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo se spriječiti procese istraživanja i procesuiranja ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije dijelova hrvatskog teritorija tijekom Domovinskog rata, uhićenjem svjedoka i posljedičnim zastrašivanjem drugih mogućih svjedoka.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.9.2019.)

U izvješću objavljenom 2018. godine (razdoblje od lipnja 2017. do lipnja 2018., sa sumarnim podacima za 2017. godinu, u poglavlju „Ekstremizam“, među ostalim stoji:

Ni jedna vrsta ekstremizma, neovisno o njegovoj ideološkoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi, u Republici Hrvatskoj nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal. Pripadnici ekstremističkih skupina imaju vrlo mali potencijal izazivanja nasilja, incidenata ili sukoba većih razmjera, a njihove aktivnosti ne predstavljaju značajniju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Slijedom toga, prijetnja od ekstremizma i narušavanja demokratskog ustavnog poretka te s ekstremizmom povezanog nasilja u Republici Hrvatskoj je trenutno niska.

Ekstremistički nastrojeni pojedinci i skupine nastojat će se povezati s ideološki bliskim skupinama/pokretima u inozemstvu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji ozbiljniji antiimigracijski ekstremizam, iako bi trend jačanja antiimigracijskih pokreta u Europi srednjoročno mogao voditi jačanju istovjetnih skupina i u Republici Hrvatskoj.“

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2018.pdf; str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo:  Z.P.)

Dakle, u javnom izvješću SOA-e za 2018. godinu (objavljeno 5. rujna 2019.), nije apostrofiran nikakav velikosrpski ekstremizam, ali ni hrvatski („desničarski“), nego se u cjelini govori o ekstremizmu kao marginalnoj pojavi koja ne ugrožava sigurnost zemlje.

Nije li to u potpunoj opreci s onim u što nas uvjeravaju Bernardić, Pupovac i ostali?

Želim vjerovati državi i njezinoj Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, mada čisto sumnjam da takve društvene anomalije kao što je četnički ekstremizam nestaju preko noći.

Hoće li Hrvati na kraju u vlastitoj zemlji morati na referendum kako bi se zaštitili od te jedne jedine i vječito „ugrožene“ manjine?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici iz SDSS-a svojim nedavnim izjavama i odnosom prema hrvatskoj državi ugrozili državnu sigurnost udarajući na temelje ove zemlje i njezin ustavni poredak – pogotovu uzimajući u obzir implikacije takvih istupa vezano za vanjsko-politički aspekt i narušavanje njezina međunarodnog ugleda? I hoće li se taj slučaj naći u SOA-inom izvješću za ovu (2019. godinu), ili se i tu radi o „marginalnim pojavama koje nemaju utjecaja na sigurnost Republike Hrvatske“?

Jesu li Milorad Pupovac i njegovi suradnici „svete krave“ kojima se mi ostali građani (poglavito Hrvati) trebamo klanjati ili ih se možda plašiti?

Nakon nedavnih izjava dotičnog, koji je kao predsjednik SDSS-a i koalicijski partner vladajućeg HDZ – a Republiku Hrvatsku izjednačio s NDH predviđajući joj isti kraj, u njegovom su se rodnom mjestu (Ceranje Donje) navodno pojavili uvredljivi grafiti. I odmah se krenulo u akciju. Naša policija (koliko se može saznati iz lokalnih medija) neselektivno privodi građane hrvatske nacionalnosti, upada u kuće i pretresa ih, kao da je u najmanju ruku riječ o ubačenoj („ustaškoj“) terorističkoj skupini a ne o žvrljotinama – tko zna čijim, na što tako burno ne reagira ni jedna država i policija na svijetu.

Nastavi li se ovako, većinski narod u Republici Hrvatskoj će po svoj prilici morati zatražiti poseban zakon kojim bi zaštitio svoja prava od „ugrožene“ manjine kojoj čak ni „pozitivna diskriminacija“ i zajamčena saborska mjesta nisu dovoljna.

Ne bi bilo loše razmisliti i o prikupljanju potpisa za referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se posebnim zakonom propiše obveza poštivanja ustava Republike Hrvatske i temeljnih vrednota propisanih ovim aktom, a oni koji to grubo krše i narušavaju sankcioniraju?

Naravno, ako naš Ustavni sud ne ocijeni kako je pitanje u suprotnosti s Ustavom i krši prava manjina – jer, kod nas je sve moguće, pod uvjetom da je na štetu većinskog naroda.

Da se razumijemo: U Hrvatskoj nikomu ne smetaju manjine. Dapače, one su bile i ostale bogatstvo naše zemlje. Nas Hrvate nitko ne mora učiti snošljivosti i toleranciji prema drugima i drugačijima (a pogotovu to ne bi smjeli pokušavati sljedbenici propale komunističke ideologije u okviru čijih se režima ubijalo i osuđivalo na teške robije zbog delikta mišljenja i gazilo temeljna ljudska i nacionalna prava). U Hrvatskoj nikakve diskriminacije prema bilo komu (pa i manjinama) nema niti će je biti. To neće dopustiti većinski, kršćanski, hrvatski narod. U nju su dobrodošli svi koji je prihvaćaju kao svoju domovinu i lojalni su građani, što je sasvim prirodna stvar – jer biti državljanin neke zemlje ne znači samo koristiti prava, nego preuzeti i obveze lojalnosti i poštivanja ustavnog poretka. Možda to nekima zvuči čudno, no, tako je svugdje u svijetu.

Ali, kuda vodi politika stalnog konflikta s većinskim (hrvatskim) narodom što ga (po nalozima iz Beograda) produciraju i potiču politički lideri jedne jedine „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih ima u Republici Hrvatskoj – po popisu iz 2011.)?

U kojoj to slobodnoj i demokratskoj zemlji svijeta postoje privilegirane manjine kojima je dopušteno diktirati državnu politiku? Koja to država dopušta političkim liderima bilo koje opcije (pa i manjinskim) podrivanje ustavnog poretka i udar na vlastite temelje?

Zna li tko možda neku takvu – osim Hrvatske?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Uljanik Grupa opet ‘popapala’ višak

Objavljeno

na

Objavio

Današnja 178. sjednica Vlade Republike Hrvatske ( Točka 1. ) otkrila nam je još jedan udarac Uljanik Grupe na Proračun RH u prvoj polovici 2019. i otkinula pozamašan iznos tj. 1 958 977 387,60 „malenih krznenih životinjica“ ili u prijevodu HRK!

Kad se sjetimo da je RH platila po Jamstvenim obvezama 31.12.2018. cca 2,5 milijarde kuna, i opet završila u suficitu opće i konsolidirane države ( ESA 2010. ), i pribrojimo to današnjem Izvješću dolazimo do pozamašne brojke od koje se zavrti u glavi. Socijalistički mastodont i socijalističko samoupravljanje   jednostavno nemaju cijenu, tj. imaju, ali kako za koga.

Moramo se zapitati:

Je li Uljanik Grupa izvršila i vrši agresiju na RH?

Stvarno zanimljivo ili za rubriku: „Vjerovali ili ne“, Uljanik d.d., Pula u samo 181 dan „popapala“ cca 4,5 milijardi kuna!

Koliko smo mogli za ovaj isti novac kupiti najnovijih borbenih zrakoplova ili pak rabljenih, odgovor ipak ostavljam stručnijim osobama.?!

Tako baciti „novac u vjetar“ jednostavno nije pojmljivo za ni jednu državu i pri tom i dalje završiti prvo polugodište u plusu u iznosu od 1,074 milijarde kuna, e to je stvarno „čudo“. Stvarno čudo i bez navodnika je uspjeh 14. Vlade RH ma tko što mislio, pričao, pitao, ….. jer razboritim upravljanjem državnim financijama možemo i trebamo zahvaliti jedino i isključivo 14. Vladi RH!

14. Vlada RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković, htjeli mi to priznati ili ne, svakodnevno vadi „užareno kamenje iz vatre“ i bori se za RH, a s druge strane toliko napadana od „ljevice“ i tzv. „Velikih Hrvata“ da je to nepojmljivo te se čovjek mora upitati: Je li to odraz niske inteligencije koja je na razini sobne temperature ili broja postola ili je u pitanju čista zloba, izopačenost, mržnja, …?

Koliko pojedincima treba vremena da shvate najjednostavniju, ovaj put prostim  narodnim rječnikom, stvar i situaciju da 14. Vlada RH vadi Hrvatsku iz go*ana i svih kostura iz ormara i kojekakvih regala koji su poispadali i dan danas ispadaju?!

Dobro jutro, Margareta!
__________

Umjesto da ovaj dan međusobno podijelimo s radošću da je RH završila prvo polugodište 2019. u višku cca 3 milijarde kuna, moramo se zadovoljiti samo s čudom od 1,074 milijarde HRK!

Što bi za ovaj suficit kojekakvi „stručnjaci“ s diplomama doktora ekonomskih „nauka“ mogli reći? Je li u pitanju slučajnost, nesposobnost ili dokaz da Vlada RH svojim sustavnim radom čini sve za dobrobit RH!?

Hrvatska ide dalje, unatoč i usprkos!

Milivoj Lokas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari