Pratite nas

U potrazi za Istinom

Rušenje mita: JNA nije nikada bila treća sila Europe!

Objavljeno

na

Vojna parada održana ovaj četvrtak u Beogradu izazvala je dosta reakcija u regiji. Jedna od tih reakcija bila je zapravo zaključak kako je ovoj paradi još jednom prodefiliralo naoružanje koje je to učinilo i skoro 30 godina prije, na Dan Pobjede u svibnju 1985., s tim da je tog 9. svibnja ulicama Beograda tutnjala JNA, a ne Vojska Srbije.

Komentatori po internet portalima stoga su se, razumljivo, bavili usporedbama one i ove sada vojske, , a opet se čula ili mogla pročitati stara teza da je nekadašnja JNA bila treće vojna sila u Europi!

Eto nam, znači, zgodne prilike da još jednom razbijemo taj stari mit, koji je cirkulirao ovim prostorima devedesetih godina prošlog stoljeća –  i još uvijek cirkulira.

Dakle, dosta je teško uopće odrediti parametre po kojima se treba mjeriti snaga neke vojske, pogotovo ako ćemo praviti populističku top-listu. Neka vojska ne mora biti brojna, a da opet bude ubojita. Neka vojska može imati gomilu tenkova, da bi druga s manjim brojem tenkova bila jača od nje (zahvaljujući sofisticiranijim i modernijim bojnim vozilima).

Stanje postaje zapetljanije ako uzmemo u obzir doktrine vojski, strategije eventualnog ratovanja, razrađene planove uporabe ljudstva i naoružanja u skladu s konfiguracijom terena i snagom neprijatelja, ali i vremenom u kojem se sukob zbiva. Pogotovo ako vojska djeluje u okviru nekog saveza (NATO ili do 1990. Varšavski pakt), što JNA nije bila. Pa onda strateško djelovanje vojske – ima li ona zadatak da pokriva regiju, je li njezini brodovi plove svjetskim morima, ima li ta vojska svoje snage u drugim zemljama i slično.

Da bismo zbilja definirali snagu nekadašnje JNA, moramo odrediti i trenutak u kojem sagledavamo njezinu snagu. Recimo da je pogrešno sagledavati je u trenutku pred izbijanje sukoba na ovim prostorima, jer je tada sama JNA već bila načeta posljedicama neizvjesne političke situacije, disolucije zemlje i partije, jer je, ne zaboravimo, ona bila državna, ali i politička vojska, sa zapovjednim kadrom odanim Partiji, i doktrinom očuvanja i države, ali i tekovina revolucije. Prekomplicirano? Da, to je jedan od osnovnih razloga zašto JNA nije bila u Top 3, jer kompliciranost kod nas uvijek znači i neefikasnost.

Znači, uzmimo JNA na njezinom tehnološkom, tehničkom i ljudskom vrhuncu – baš u vrijeme spomenute parade 1985. Govorimo li, dakle, o trećoj sili Europe? NE!

Pješaka na bacanje

Jednom za svagda – JNA je bila respektabilna vojna sila, ali treća u Europi svakako nije. Upravo zbog raznih parametara, od uvezanosti sa saveznicima do korištenja sofisticiranog naoružanja i modernih tehnika ratovanja, doktrine djelovanja i svojih planova za budućnost.

JNA je imala, to treba priznati, respektabilan broj vojnika koji ju je činio jednom od većih vojski tog doba – oko 275.000 vojnika, od toga 25.000 časnika, ukupno s uposlenicima „kod vojske“ čak 600.000 stalno plaćenih osoba, ogroman broj ročnika u dvije klase godišnje (junska i oktobarska klasa, po mjesecima odlaska u vojsku – broj ročnika 200.000), dva do tri i pol milijuna rezervista u prvoj fazi mobilizacije i čak  osam milijuna vojno sposobnih osoba uvezanih u obrambeni sustav zemlje – takozvani ONO i DSZ, a kojeg nije činila samo JNA, nego i Teritorijalna obrana (TO), koja je djelovala po principu „naoružani narod“, po republikama, pokrajnama i poduzećima.

Ne zaboravimo i policiju i druge organe koji su se naslanjali na ONO i DSZ. Imala je i prateću namjensku industriju, koja je pokrivala većinu konvencionalnog oruđa i oružja. I milijune zaposlenih u njoj.

Dakle, uzmemo li sve ovo u obzir, brojka je zastrašujuća, a dijelom daje odgovor na pitanje gdje je odlazilo toliko novca iz budžeta u ona vremena (što, pak,  postavlja pitanje za današnje vlasti – gdje su tolike pare sada, kada vojsku skoro pa i nemamo? Tko sad vuče novce?)

Obrambena doktrina ne stvara vojnu silu

Brojnost ljudi spremnih na obranu nije jedini parametar po kojem se mjeri snaga neke vojske. Jedno je naoružani narod, a drugo moderna vojska s najsuvremenijom tehnikom. Onda je tu pitanje morala, obrazovanja i standardizacije – i danas traju rasprave o tome je li JNA bila samo zbirka dobro uhljebljenih majora i generala ili zbilja jedna organizirana vojska spremna u svakom trenutku skočiti kao divlja mačka braniti zemlju. Doktrina JNA bila je obrambena, a ne napadačka.

U fazi obrane zemlje postojali su planovi (da ne duljimo – pretpostavljalo se da ako dođe do napada s istoka ili zapada trebati povući glavninu snaga u brda Bosne i Hercegovine, Dalmatinske zagore i Crne gore, te braniti Jadransku obalu, jer ravničarski krajevi nisu pogodni za obranu). Zbog toga su sve raketne baze, svi podzemni tuneli i aerodromi bili orijentirani na taj način.

Gledajući JNA u toj fazi obrane, koja bi nakon što JNA preuzme prvi udar, uslijedio partizanski rat naoružanog naroda s neprijateljem, jasno je da se s JNA nije bilo zezati i da ju je bilo moguće svrstati u najjače vojske na kontinentu.

Uostalom, aerodrom Željava i slični infrastrukturni projekti bili su grandiozni projekti koji su mogli JNA plasirati na to mistko treće mjesto. Ali, stvarno stanje bilo je varljivije i JNA je negdje izgledala veoma dobro, a neki rodovi vojske su kaskali.

Plus, ne zaboravimo da je JNA bila partijska vojska, a naoružani narod višenacionalan i multikonfesionalan. To daje drugu dimenziju čitavoj priči. I odaje slabe karike vojske, koja se baš na osnovu njih kasnije i rastočila kao mjehur od sapunice početkom devedesetih, ponašajući se u ratovima na Balkanu kao slon u staklarskoj radnji i izgubljena vojska bez zemlje, koja očajnički traži novog sponzora i novi državni okvir (našla ga je u Miloševiću). Tko može garantirati da se slično ne bi dogodilo i u slučaju stranog napada 1985.? Da ne bi došlo do nove disolucije po nacionalnim šavovima?

Kompliciranost u svakom pogledu

Jedna od najvećih zamjerki na ustroj JNA u doba najveće snage, osim političke i nacionalne dimenzije, bila je komplicirana struktura vojske, ali i logistike. Zahvaljujući ostavštini iz Drugog svjetskog rata, pa onda političkom šaranju i savezništvu s SAD-om u vrijeme zahlađenih odnosa sa Varšavskim paktom, pa onda povratku na liniju dobrih odnosa sa SSSR-om, JNA je imala u svom naoružanju čak tri osnovna kalibra pješačkog naoružanja i mnogostruko više različitih kalibara naoružanja za topnička i druga oružja.

To je bila prava noćna mora za logistiku i potencijalna velika mana u slučaju rata, gdje je brzina i organiziranost opskrbe jako bitna. JNA je po toj činjenici bila vjerojatno najzamršenija vojna struktura u Europi, koja nije postigla potreban nivo standardizacije i unifikacije da bi se zvala trećom vosjkom Europe.

Zamršenosti je pridonosilo i financijsko podržavanje života vojnih lica. JNA je gradila solitere za svoje uposlenike po čitavoj SFRJ i na to trošila milijarde dolara. Slično je radila i po pitanju naoružanja i vojne opreme. Velika vojska tražila je i gutala velike novce. Stoga je u kriznim vremenima često nedostajalo novca za brzu modernizaciju, pa su pojedini rodovi vojske jako kasnili za modernim trendovima.

Neko naoružanje vuklo se još iz Drugog svjetskog rata, neko je bilo bazirano na sustavima iz tog istog rata (legendarni šarac, „tandžara“, pa PA topovi…). Za primjer, RV i PVO (Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana), kao perjanica i mjerilo snage svake vojske, – i dok je u šezdesetim i sedamdesetim kupnjom MIG-ova 21 zračni prostor bio jako dobro pokriven od upada sa strane, raketni sustav već je zastarjevao.

Već u osamdesetim on je tražio promjenu, a pred kraj osamdesetih su i MIG-ovi  21 već tražili zamjenu. Domaći zrakoplovi pokrivali su jurišni dio zrakoplovstva, ali lovci su morali biti strani, jer Jugoslavija još uvijek nije imala kapacitet za proizvodnju supersoničnog lovca.  Koliko više nije bilo novca za bacanje pokazuje činjenica da je krajem osamdesetih Jugoslavija kupila tek 16  zrakoplova MIG 29. U tom trenutku više su ih imali Poljska, Rumunjska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka. Zrakoplovstvo nam je kaskalo čak i za nekim zrakoplovstvima iz okruženja, makar je za današnje nam domaće standarde bilo nezamislivo moćno.

Zamašnjak industrije

Jugoslavenska namjenska vojna industrija bila je snažna, ali se bazirala uglavnom na najkonvencionalnije naoružanje – pješačko i topničko, te tenkove. Izvozili smo mnogo, ali razvoj je trajao dugo, pogotovo ako se ticao zahtjevnijih vojnih sustava. Zrakoplovna industrija bila je, s današnje distance, prilično razvijena, ali su bolje zrakoplove pravili i Šveđani, a kako ne Britanci, Francuzi, Talijani, Nijemci (opet je u pitanju kooperacija u dosta slučajeva – Tornado nekad, danas Eurofighter).

Jedina domaća kooperacija bila je s Rumunjima na razvoju i produkciji aviona Orao (rumunjski Vultur), koji je baš zahvaljujući kooperaciji i pretrpio neke konstrukcijske i tehnološke nedostatke, odnosno morao imati neke preinake u odnosu na izvorne zamisli.

JNA je imala specijalnu i vrlo zanimljivu pomorsku doktrinu, gdje su otoci pretpostavljeni kao nosači aviona i bojni brodovi, gdje se neprijatelj  uvlači u zamku, tako da su stvarni brodovi bili mali (od razine raketnih čamaca do nekoliko fregata). Na papiru to nije bilo nešto, ali je bilo funkcionalno, no u usporedbi s britanskom, francuskom, talijanskom flotom ipak nedostatno za visok plasman, a sigurno ne Top 3.

Bez nuklearnih glava – jedva u Top 10

Jugoslavija nije imala (srećom!) nuklearno oružje – i samim tim njezina vojska nije mogla biti više plasirana od zemalja koje su ga imale. Logički, svaka je zemlja Varšavskog ugovora raspolagala nuklearnim bojevim glavama, jer je iza njih stajao SSSR, a takav slučaj je bio s bilo kojom članicom NATO saveza.

Da zaključimo, gledajući današnje imitacije vojski na ovim prostorima, JNA je bila veliki, glomazan vojni sustav, s milijunima ljudi i dolara upregnutim u taj isti sustav. U nekim segmentima on je bio respektabilan, u nekim brojkama također.

Ali, sveukupno, JNA je vjerovatno bila, samostalno gledajući svaku europsku vojsku ponaosob, u nekom Top 10. Ali, i sama zemlja je svojom veličinom bila u Top 10, stoga je taj plasman logičan. Top3? Nikako. Čisti mit.

Osim brojnosti JNA je teško mogla parirati većini jačih vojski Europe. Ali, nije niti previše zaostajala.  O stanju vojski i zemalja danas, a pogotovo industrije na ovim prostorima suvišno je pričati.

Galerija fotografija / Bljesak.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

NESTAO MESIĆEV DOSJE!?

Objavljeno

na

Objavio

Nalazi se na popisu dokumentacije koji je poslan arhivu, ali nitko ne zna gdje je

Potencijalno zanimljiv dosje, onaj o SDS-ovoj obradi bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, “nije dostupan”.

Kada smo zatražili uvid u Mesićev dosje, koji se nalazi u popisu dosjea, koje je SOA dostavila u HDA, dobili smo usmeni odgovor kako tog dosjea – nema, piše Jutarnji.hr

Djelatnici HDA potvrdili su da je taj dosje uistinu evidentiran u popisu preuzete dokumentacije, ali ga, tvrde, nikada nisu dobili.

Je li nestao, je li se zagubio ili je slučajno ostao u SOA-i, nije poznato, piše Jutarnji.hr

Je li Mesić bio doušnik UDBE?, Sudeći prema ovom dokumentu, na vezi ga je držao Kolja Družić! U prilogu: informacija broj 1286 od 10. rujna. 1988. godine

Mesić doušnik UDBE!?

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari