Pratite nas

Naši u svijetu

Rusi je uništili – Nijemci joj nisu pomogli…

Objavljeno

na

Ukrajina, ta najveća europska država, prostor je najvećih pogibija u dvadesetom stoljeću, od Boljševičke revolucije pa nadalje. Nije bila za boljševizam spremna, borila se protiv. Izdala ju je Europa, najprije Austro-Ugarsko Carstvo, zatim Njemačko, koja su oba još i pala. Odustala od nje i Antanta, Francuzi i Britanci, pa, ukratko, stigli boljševici. Od Ukrajine su tada svi: Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska otkidali a vratila se i „majčica Rusija“ sada kao „crvena“. Koliko li je tu bilo tek „povijesti“, ali ne možemo o njoj u  ovom člančiću. Preskočimo li lenjinistički teror za Lenjina, pa od sredine  dvadesetih staljinističko-boljševički za Staljina eto nas u tridesetima godinama prošloga stoljeća.
golodomor_ustam1
Gladomor – ukrajinska djeca žrtve staljinizma

Početkom tridesetih, naročito druge i treće, staljinistička Rusija umorila je glađu desetak milijuna Ukrajinaca. Zločin, poznat kao Gladomor, bez presedana je u povijesti, prešućen tada kad se zbivao, prešutjeli su ga onodobni zapadni mediji već itekako razvijeni, aktualne politike, a lijeva zapadna inteligencija ne samo da ga je zanijekala već je aktivno pomagala u njegovu prikrivanju, poput Georga Bernarda Shawa. Hitler se taman uspinjao, Ukrajinu su već bili prekrili milijuni leševa – ubila ih ideološki i na svaki drugi način planirana, uz pomoć tajne službe, komesara, aktivista, programirana smrtonosna glad.

U protekle dvadeset i tri godine samostalnosti Ukrajina i Ukrajinici nisu, čini mi se, dostatno učinili kako bi svijet spoznao razmjere ovoga klasno-nacionalno motiviranoga genocida kojega je počinio staljinistički totalitarizam. Njihov vapaj za barem istinom kao da je bio prikočen, poluglasan. Nekako je i nadalje u sjeni i s njim nikako da se suoči svjetski komunistički pokret. A bogme ni svijet. Njegovi ostatci i njegovi simpatizeri raspršeni su očito dobro i u suvremenosti još bolje raspoređeni kako u „tranzicijskim“ zemljama tako i u onima, navodno, izvorno demokratskima. Rekao bih razni intelektualni moćnici, sljednici G. B. Shawa i danas, a što drugo nego guraju istinu u zaborav.

Ukrajinski slijed: Prvi rat, Lenjin, Staljin, pa Gladomor, Hitler, te glavno bojno polje Drugoga rata

Nije prošlo ni deset godina od Gladomora, koji je, osim ostaloga imao za posljedicu promjenu ukrajinske narodnosne slike, jer ako ništa, umjesto mrtvih došli su neki drug živi „narodi i narodnosti“, a Ukrajina se ponovno našla na europskoj vjetrometini te postala glavno bojno polje Drugoga svjetskog rata. Stigli su (opet) Nijemci, Werhmacht, Gestapo, SS, razne „sonder komande“ i grupe za likvidaciju i pomor. Neki podatci govore kako je Ukrajina taj rat platila životima svojih opet desetak milijuna stanovnika, poneki tvrde čak i četrnaest. Od 1939. do 1941. Staljin i Hitler su se nalazili na istomposlu u Poljskoj – svaki u „svom“ dijelu. Najprije su je podijelili, a zatim se dohvatili fizičke likvidacije poljske elite, vojne, svećeničke, intelektualne, poduzetničke…, a Nijemci su se još obračunavali s poljskim Židovima, kao sa svojim glavnim, planskim, žrtvama. „Svoj“ dio Poljske još su podijelili tako da su zapadni priključili Trećem Reichu, a slavenski, poljski, ostatak proglasili kolonijalnom Generalnom guvernaturom na čelu s guvernerom Hansom Frankom. Toj „guvernaturi“ su poslije priključili i zapadni dio Ukrajine, Galiciju (Lviv)gdje su, velikodušno Ukrajincima „dali“ nekakvu kulturnu autonomiju, „u štruc“ Poljacima.

Nijemci u Ukrajini 1941.

nijemci

Ukrajince su držali nedostojnim bilo kakvoga suvereniteta, kao i Poljake, čak je i zapovjednik ostatka Ukrajine, Erich Koch, svoje sjedište, kako bi ih dodatno ponizio, izmjestio iz Kyiva u grad Rivne. S toliko krvavoga iskustva s boljševicima, još itekako svježim sjećanjima na Gladomor, mnogi je Ukrajinac Nijemce dočekao kao neku nadu, makar tipa „ne može biti gore“. Tako je Stjepan (Stepan) Bandera u Lvivu proglasio neovisnu Ukrajinu. Trajala je tjedan dana, a Banderu su Nijemci strpali u konclogor. Pred kraj rata su ga oslobodili, no bilo je kasno za bilo što. Skončao je u Münchenu, dao ga je poslije rata likvidirati Staljin.

Ukrajinci su ubrzo shvatili kako od Nijemaca ništa, pa su se ukrajinski nacionalisti dali u partizaniju. Oni su pak imali izuzetno težak zadatak: morali su se boriti protiv Nijemaca, NKVD-a i njegovih partizana, te poljskih partizana. Hrabro su se borili, a njihov rat s NKVD-om i Crvenom armijom završio je tek 1953., taman kad je skončao i Staljin, a na vlast u SSSR-u došao „ukrajinski kadar“ Nikita Sergejevič. Nijemci su u Ukrajini planirali dobiti rude, industriju Donbasa, žito… Malo su od toga dobili jer su komunikacije i industriju pri povlačenju Sovjeti razorili do temelja, pa im je ostala tek robovska radna snaga koju su prilično bezuspješno novačili za Njemačku. Uspjeli su međutim neke Ukrajince uvući u obračun sa Židovima, pa i preko SS divizije „Galicija“, pandan Handžar diviziji – inače to su dvije jedine „nearijevske“ SS divizije, postrojbe – koja je tek, skoro beznačajna epizoda ukrajinske povijesti i sudbine za Drugoga rata, ali se i danas protuukrajinski prekomjerno eksploatira.

Sudjelovanje nekih Ukrajinaca u diviziji „Galicija“ često je eksponiranije od Gladomora. Što su ti mediji, krojači povijesti, krojači sudbine tako velikoga naroda, a kako li onda tek prolaze mali. Potpuno je u najmanju ruku čudno, štoviše nerazumljivo, zašto Nijemci kao osvajači nisu iskoristili već osvojeni ukrajinski narod, naročito nakon iskustva s Gladomorom, u daljnjem napredovanju protiv sovjetskog komunizma. Tome se čude mnogi povjesničari, uključivo i ruski, jer ta taktika je ona vječna, pojednostavljeno i dostatno reći za člančić: divide et impera. Nema racionalnoga objašnjenja, osim u kretenizmu nacizma. Sreća što je svakome totalitarizmu kretenizam u  korijenu, inače se o slobodi i sličnim tricama i kučinama ne bi više ni govorilo. Nesreća je što se sunce  pojavi nakratko, a onda novi totalitarizam zamijeni stari.

(Nastavak slijedi)

Mato Dretvić Filakov

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga ‘Dnevnik iz tuđine’ Vande Boras Podravac iz Canberre

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljači knjige Zvonko Milas, ravnatelj HMI Mijo Marić, autorica Vanda Boras Podavac, predsjednik DHK Đuro Vidmarović i urednica Vesna Kukavica

Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom znatno i trajno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca 21. stoljeća.

Predstavljanje knjige Vande Boras Podravac Dnevnik iz tuđine/A Diary from the Croatian Diaspora održano je 13. rujna u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Uz autoricu, o knjizi su govoriti ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Đuro Vidmarović, urednica Vesna Kukavica te autorica. Voditeljica promocije bila je Ljerka Galic, rukovoditeljica Matičina odsjeka iseljeničke baštine.

Promociji su, uz brojnu publiku, nazočili izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas, predsjednik UO HMI-ja Milan Kovač, izaslanica gradonačelnika Bandića Maja Novoselec, voditeljica odsjeka za izvedbene umjetnosti i kulturne manifestacije Gradskog ureda za kulturu, Domagoj Novosel, načelnik sektora za demografski razvoj Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Koraljka Sopta, viša stručna savjetnica u Službi za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture, predstavnici Instituta za migracije i narodnosti, istaknuti emigranti i Vandini suborci za hrvatsku samostalnost Drago Ljubić, Vinko Grubišić, Ivan Butković i Drago Šaravanja.

Skupu se najprije obratio ravnatelj Mijo Marić, uz srdačnu zahvalu autorici, istaknutoj aktivisticu udruga za afirmaciju etničkih prava doseljenika u Australiju. Čestitao joj je na izvrsnoj knjizi, čiji potresni sadržaj otvara nadu u bolje sutra, unatoč životnim izazovima koji nisu bili nimalo laki. Izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas pridružio se čestitkama i laskavim ocjenama sadržaja knjige koja nesumnjivo predstavlja dobrodošli doprinos iseljeničkoj publicistici. Moderatorica Galic je pročitala pozdravno pismo autorici Boras Podravac i skupu koje je uputila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kao i ulomak iz hrvatske verzije njene knjige tiskane 2010. u Zagrebu.

Iz daljnjih izlaganja predstavljača vidljivo je kako je knjiga Boras Podravac autentično svjedočanstvo hrvatske emigrantice, gledano kroz prizmu jedne hrvatske obitelji, zapravo priča o stradanjima i prilagodbi životu u novim sredinama, novim zemljama i kontinentima, kao i priča o iniciranim i provedenim društvenim, kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim akcijama koje su rezultirale današnjim statusom hrvatske iseljeničke zajednice Australije. Urednica Vesna Kukavica svoje iskustvo u uređivanju engleske i hrvatske verzije knjige, koja je u razmaku od 8 godine izdana u nakladi Hrvatske matice iseljenika, emotivno i znalački podijelila je s okupljenima u Matici. Dnevnik iz tuđine Vande Boras Podravac se, kako kaže, pridružio antologijskome nizu iseljeničkih autobiografija, koji čine knjige Dušana Bezić (Šoltanin na tankon ledu), Mate Meštrovića (Uspomene), Jakše Kušana (Moja bitka za Novu Hrvatsku), Nedjeljke Luetić Tijan (Život Pavla Tijana), Drage Šaravanje (Idemo kući), Fabijana Lovokovića (U pomoć Hrvatskoj – nakon 46 godina put u domovinu početkom rata 1991.) ili pak australskog Korčulanina Šimuna Sardećića (One eye crying / Jednim okom plačući). Usto, žena iz hrvatske emigracije koje su svojim životom, djelovanjem i pisanjem svjedočile o tom vremenu njene generacije je malo. Uz Boras Podravac, možda tek Ivona Dončević i poetesa Malkica Dugeč.

Knjiga Vande Boras Podravac pisana je lijepim i jednostavnim jezikom. Misli joj teku glatko i gipko, a stil pisanja je mješavina epistolarne proze i memoarskog kazivanja. Odlika knjige je u njezinoj povijesnoj dimenziji jer je riječ o autentičnom svjedočenju koje nadilazi sudbinu pojedinih osoba ili obitelji, postajući paradigma hrvatskog naroda u jednome (ne)sretnom vremenu, istakao je predsjednik Društva hrvatskih književnika

Vanda Boras Podravac, Senjanka rođena u Otočcu, napustila je Hrvatsku 1954. godine. U Argentini je živjela do 1961. godine, kad se njena četveročlana obitelj seli u Australiju. Najprije žive u Sydneyju, gdje Vanda radi za poznatu nakladničku kuću Reader’s Digest. Godine 1969. sele u Canberru, gdje žive i danas. Ondje je Vanda radila u državnoj službi sve do umirovljenja 1989. godine. Na University of Canberra diplomirala je sociologiju i administraciju, a tijekom radnoga vijeka bila je uključena u rad hrvatske zajednice koja je sedamdesetih godina XX. stoljeća postizala vrhunske uspjehe u afirmaciji etničkih prava zahvaljujući liberalnoj vladi Malcolma Frasera. Početkom 1980-ih se status Hrvata u Australiji nastavio poboljšavati, u čemu se osobno angažirala, među inim i kao potpredsjednica Vijeća etničkih zajednica. Za svoj rad primila je i najveće australsko odličje – The Medal Of The Order Of Australia, koju su, uz nju, tada primili i dr. Konstantin Bosnić, dr. Tomislav Gavranić, Frank Hesman, Nedjeljko Marunčić, Vinko Romanik, Ljerka Drapač, Michael Furjanić i Milan Karamarko.

Dnevnik, što mu i sama forma određuje, kronološki prati sudbinu obitelji Boras i Podravac, pa i same spisateljice. Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja, zapravo jedanaest životnih etapa. To su: I. Život u domovini, II. Gruba realnost progonstva, III. Konačno odredište Argentina, IV. Emigracija drugi put, V. Početak u novoj domovini Australiji, VI. Dužnosti i rad organizacija u hrvatskoj zajednici, VII. Rad hrvatske zajednice u australskoj sredini, VIII. Najveći prosvjed ikad održan u Australiji, IX. Dr. Franjo Tuđman otvara hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, X. Australska odlikovanja zaslužnim Hrvatima i XI. Kraj jednoga trnovitog puta. Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom, slažu se predstavljači, i čitatelji u domovini i izvan nje, znatno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca nakon Drugoga svjetskog rata.

Vanda Boras Podravac zahvalila je, vidno dirnuta, svim govornicima, svojim kolegama, suradnicima na knjizi – posebno urednici te ispričala kako je odlučila svoju knjigu napisati i na engleskome jeziku. Htjela je, kako kaže, svima pokazati tko su i kakvi su Hrvati, što žele i kako postižu svoje ciljeve. Uskoro, kad se Vanda vrati kući svojim unucima, krenut će njene knjige u svijet – put Amerike i Azije, Indonezije, Indije, Pakistana … Vanda želi da i ondje doznaju kakvi smo to ljudi, odakle smo i što možemo ponuditi drugima. Vanda je u svome dugom i plodonosnom životu dala mnogo, i djelom i riječju, i ostvarila san koji mnogi nisu dočekali – slobodnu domovinu.

Tekst: Diana Šimurina-Šoufek
Fotografije: Snježana Radoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

24 milijuna kuna za 105 projekata – Potpisani ugovori o financiranju projekata bh. Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Potpisani ugovori o financiranju projekata bh. Hrvata: Zajedništvo će spasiti Hrvate, neće nas podijeliti na Posavce, Bosance i Hercegovce

U Franšiznom centru BiH u Vitezu je danas održan svečani program povodom potpisivanja ugovora projekata i programa od interesa za Hrvate u BiH, a koje financira Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

U 2018. godini iz državnog proračuna Vlade RH u BiH je uloženo 24 milijuna kuna za 105 programa i projekata od interesa za hrvatski narod na prostoru cijele BiH.

Vlada Republike Hrvatske nastavlja kontinuirano pomagati Hrvatima u BiH, a ove godine najviše do sad – 24 milijuna kuna za bolji položaj i život Hrvata i svih stanovnika u BiH. Vlada RH pomaže i financira projekte u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, sportu i ostalim područjima.

Jedinstvo očuvalo hrvatski narod

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH je u svom prigodnom obraćanju istaknuo kako je današnji skup u Vitezu poruka Vlade RH i njene oprijedljenosti da nikada ne ostavi Hrvate u BiH.

“Rođen sam u Vukovaru, živim u Zagrebu, a danas sam u Vitezu i Središnjoj Bosni domaćin. To je ono čemu težimo. Naše današnje okupljanje u srcu BiH dokaz je i poruka Vlade RH, neraskidivosti hrvatskog naroda u BiH i Hrvatske, naše zajedničke vrijednosti, jezik, kultura, vrijednosti Domovinskog rata, nema tu granica”, kazao je Milas.

Istaknuo je, također, kako je jedinstvo i zajedništvo hrvatskog naroda ono čemu se teži.

“Jedinstvo hrvatskog naroda ma gdje živjeli, očuvalo nas je i to nam uvijek pomaže. Projekti koje Vlada RH financira su samo neki od modela kako bismo bili posvećeniji jedni drugima, još se bolje povezali kako bismo osigurali dostojanstveni život generacijama koje tek dolaze”, istaknuo je Milas.

Vlada Republike Hrvatske u 2018. godini financira projekte i programe iz kulture, zdrvastva, obrazovanja i znanosti te ostlaih područja.

Najveće pojedinačno ulaganje Vlade RH u BiH je pomoć Hrvatskoj bolnici “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj u Travniku odnosno 120 milijuna kuna kroz niz godina, a u tijeku je i dovršetak izgradnje šeste lamele. Vlada RH također financira i obnovu i ulaganja u 9 domova zdravlja i nabavke sanitetskih vozila. U obrazovanju su uložena financijska sredstava za obnovu 12 škola, sportskih dvorana, 3 studentska i 1 učenički dom te dvije glazbene škole.

Gdje opstane crkva, opstat će i Hrvati

Vinko Puljić, kardinal vrhbosanski istaknuo je kako će hrvatski narod u BiH i dalje prenositi ono što stoljećima baštine i grade u BiH.

“Siguran sam, gdje opstanke Katolička ctkva, tamo će opstati  i identitet hrvatskog naroda. Ono što smo baštini i gradili, želimo i dalje prenositi. Ovakve projekte, uporno nastaviti, bez obzira u kojim se državama nalazimo, mi smo jedan narod i kao takav trebamo sačuvati svoje korijenje i svoj hrvatski identitet”, kazao je kardinal Puljić.

Istaknuo je i kako je njegova malenkost, pastir hrvatskog naroda i da budućnost naroda o kojem brine predstavlja obitelj.

“Obitelj koja rađa i odgaja, oni su prvi odgojitelji hrvatskog i katoličkog idnetiteta. Jako su važne škole u kojima se to dalje prenosi, promocinjem hrvatskog jezika, klulture i baštine”, rekao je kardinal Puljić.

Napomenuo je i kako se hrvatski politički predstavnici ne smiju umoriti u tim procesima.

“Ne treba se prepustiti negativnom ozračju, nego  raditi, uporno i neumorno raditi  i ohrabriti svoj hrvatski narod u ostanku na stoljenim ognjištima i biti uvijek ponosni na sve što smo učinili u BiH”, kazao je Puljić.

Recept za budućnost

Hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović, u svome, kako je kazao govoru zahvale Vladi Republike Hrvatske istaknuo je kako su Hrvati u BiH i oni u RH neodvojivo hrvatsko biće.

“Mreža koju smo izgradili, ona diplomatska kroz konzulate u Livnu, Banja Luci, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Vitezu, spoj politike, Katoličke crkve, gospodarstvenika, kulture, obrazovanja recept je za našu budućnost”, kazao je Čović.

Napomenuo je i kako se iz Viteza, odnosno, Središnje Bosne u zadnjih nekoliko godina šalju važne poruke i nastaju novi projekti od važnosti za Hrvate u BiH.

“U zadnjih nekoliko godina zadovoljstvo mi je što mogu napomenuti na sve ono što smo u ovoj dvorani osnovali – konzulat RH u ovom centru, udruga bh. Prsten. Iduće srijede otvaramo konzulat RH u Livnu”, istaknuo je Čović.

Dodao je i kako su Hrvati u BiH jedinstveni i da nema prostora podjelama.

“Oni koji nas pokušavaju dijeliti na Bosance, Posavce, Hercegovce, ne uspijevaju u tim svojim pokušajima podjela, a što više to rade, nisu ni svjesni da smo mi sve povezaniji. I danas to ovdje svjedočimo”, kazao je Čović.

Napomenuo je i kako je uspostavljena još jača mreža s Hrvatskom.

“Osjećaj vezanosti, oslanjanja jednih na druge, vaša podrška i potpra koju uvijek imamo je važna za sveukupni život hrvatskog naroda u BiH, od Brčkog, Posavine, Usore,  Žepča, Središnje Bosne, Hercegovine, cijele BiH”, kazao je Čović.

U prigodnom programu nastupili su brojni hrvatski glazbenici iz BiH, od Livna, Orašja, Žepča i Viteza.

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari