Pratite nas

Kolumne

Ruska priča hrvatskih mladića

Objavljeno

na

Foto: Reuters

Iako izgleda da nema sumnje da su hrvatski tako obični a tako veliki mladići, dosegnuli zemaljsko nebo i uzdigli ponos svoga naroda nakon 90., pa nakon kolovoza 95., pod samo krilo Svevišnjega, iako još nisu ostvarili svoj dječački san, jasno je da će u tom moru slavlja vrlo brzo isplivati na površinu sumnje i žestoki pokušaji upokojenja toga sna.

U nekoliko kolumni sam pisao da slutim, a znači su bili tu, valjalo ih je prepoznati, da se u Rusiji događa nešto veliko Stepinčevom narodu.

I ne bez Njega.

Ne mogu nakon nadljudskih epopeja, gledajući te hrvatske mladiće i slusajući riječi sjajnog Zlatka Dalića, ne zaključiti da su radi čitavoga životnoga puta i svega što su prošli i toliko puta potvrdili pred očima cijeloga svijeta, upravo ti mladići izabrani za novi, veliki Savez.

Veliki savezi nisu NATO i EU, nije ni Zapadni Balkan, nije ni REKOM niti su to činovnici koji glumataju zemna božanstva bez ikakve duhovne esencije. A još manje je taj savez antifašizam kao negacija Božije naravi i čovjeka na Njegovu sliku i priliku, ili savezi otužnih prolaznika bezimenih u svome značaju, koji naciji nasilno nameću antivrjednote s grozničavom krajnjom namjerom spriječiti ili odgoditi svoju prolaznost i ogoljavanje svoje bezvrijednosti.

Velike saveze nudi Bog, velikim običnim i strpljivim narodima koji odbijaju nestati pod udarima povijesti, ili zla koje zna tko su uistinu veliki ljudi i narodi, pa ih nastoji pod svaku cijenu uništiti.

Zato Veliki savezi jesu rijetki, zato su izabrani, baš kao i Apostoli, obični ribari, težaci, neugledni susjedi i svakodnevno more ljudi koje teče pored nas a ne primjećujemo ga ili njih, jer su nam oči i snovi ograničeni na ono što nam serviraju neizabrani, da ne vidimo stvarne vrijednosti. Jer nas svim silama nastoje držati u mraku.

Ali, svjetlo kontrolira i njime upravlja netko iznad svega što vidimo i znamo.

Hrvatske pobjede u Rusiji izraz su pobjedničkog duha, a duhu je prethodilo mukotrpno stjecanje duhovne moći na tridesetak različitih mjesta, u obiteljima i uz ognjišta gdje su se stvarale ljudske priče današnjih hrvatskih nacionalnih apostola.

Neku večer mi je prijateljica čestitala zbog razlikovanja izraza i značenja malih i malobrojnih naroda, zbog stava da je svaki narod velik i svaki čovjek velik samo i ukoliko to prepozna i ne boji se te svijesti o sebi. Kad kažem ne boji se, mislim na ne imati strah od svjedočenja te svijesti.

U sinočnu hrvatsku pobjedu ugrađena je prije svega ta svijest. Hrvatski sportski junaci nisu pričali samo nogometnu priču i u to nema sumnje. Pričali su nogometnim riječnikom priču milijuna Hrvata istrgnutih iz svojih ognjišta, korjena, koji su odlazili diljem svijeta vjerujući da nešto mogu i da ih Bog nije stvorio biti robljem.

Pričali su također priču pobjeđujući Engleze, o Hrvatima koji su ostali uz ognjišta, bili spremni trpjeti i trpjeli, sve do mučeništva, kako bi sačuvali živim korjenje i priče, legende o svome narodu, božanskoj pravdi koja je jedino vječna i nadmoćna svemu što vidimo i iskusimo.

I upravo uz ta ognjišta čuvalo se svjetlo, održavalo živim nacionalno korjenje, kako bi milijuni svjetala diljem svijeta u otrgnutim ali neumrlim listićima, hranili granje, pa korjen svoga nacionalnog drveta života, svjetlo, milijune svijeća, bez kojega bi zavladao mrak i umrlo prvo lišće, zatim korjen a stablo se srušilo.

Hrvatski je narod to stablo, vrijeme je, ruska priča hrvatskih mladića upravo tu istinu nudi, tu poruku – lišće vratiti na njegove grančice, grane, stablo i razviti korijenje da nikada ne nestane života u njemu. Ruska priča nosi biljeg toga saveza, to je poruka tko shvaca. A vrijeme je.

Jer tu priču će nosači mraka pokušati ugasiti, kao što su uspjeli ugasiti toliko svjetala, zadnje ono generala Praljka iz haške sudnice.

Ne može se istinski veličati pobjeda bez svijesti o takvom njenom značenju.

U pobjedu naših mladića zato nisu ugrađene samo njihove patnje, rane, njihovi dječački snovi, a svi smo ih imali gdje smo god rođeni, niti molitve samo današnjeg hrvatskog naroda. U toj pobjedi zrcali se povijest padanja pod križem koga usprkos težini hrvatski narod u golemoj većini nikada nije htio odbaciti.

A nudili su mu oni iza njega, nudili su prestanak bičevanja, samo je trebalo tako briselski recimo današnjim riječnikom, odustati od sebe.

U toj veličanstvenoj pobjedi vidim više nego i u čemu, svu moć tisuća i tisuća točkica, kockica, tolikih znanih i neznanih ljudi medju nama, i generacijama prije nas, baš kao što je od istih kockica bila sačinjena borba za svoju slobodu devedesetih. Nismo imali mjereno ljudskim mjerilima ništa, a opet smo imali sve za pobjedu i pobjede.

Pobjednici su uvijek spoj mnogih osobina, od kojih je često u presudnim trenutcima možda i ponajmanje važna ona koja pobjednike pretežito obilježava među ljudima onim čime se bave.

U tim pobjedama u Rusiji, a pobjeđuju ti mladići i njihov trener zato što to stalno ističu, bježeći od svoje prolazne slave i klanjajući se Bogu i svome narodu, utkano je toliko naizgled nevidljivih životnih vrjednosti.

Oni ne bi mogli sami, pri čemu izrazavam naklon raspjevanim navijačima na ruskim sradionima, ali ne mislim ni iz bliza na njih. Jer, biti takav navijač u ovakvim trenutcima mogu i istinski povjesni suputnici tih nasih nacionalnih apostola novoga Saveza, ali mogu i nosači mraka, kojima je to samo dobar zaklon za nastavak ubijanja Hrvatske.

Konačno, za otići u Rusiju treba puno toga što milijuni istinskih vjernika Velikog saveza nemaju. Recimo, novaca.

Puno je znakovitosti bilo oko ove sjajne ruske priče, znakova koji poručuju, govore, praktično vrište iz mraka i upiru nevidljivim prstima.

Internetom je kružilo tisuće dosjetki, jedna mi je posebno privukla pozornost.

Škotski legendarni vojskovođa, čovjek iz svoga naroda, Hrabro srce iz briljantnog filma, vodi svoju vojsku na elitne Kraljevske postrojbe, sinkroniziranim ratnim govorom Hrvatima pred nogometni boj s Englezima.

Snažna je to priča.

Ali škotski narod je ispričao tu priču, pretvorio ju u svjetsku vrijednost i simbol vječite borbe za slobodu, iako nemaju svoju državu.

Hrvatski narod ima desetine takvih priča, autentičnih događaja i epskih junaka kroz čitavu povijest, pri čemu iskustveno pamtimo mnoge od njih iz oslobilačkog rata protiv srpskog agresora, ali tih ljudi, slavnih pobjeda, slave vjeri u svoj narod i Boga, nema.

Zašto?

O tome treba razmišljati, shvatiti da je odgovor na to pitanje u činjenici da smo prokockali znakove neba devedesetih, dopustili da nam mrak i njegovi nosači zamrače svijest i vjeru i gase svjetla koja tinjaju, ne dopustajući milijunima plamičaka ujedinjene i nebesku svijetlost nad hrvatskim narodom.

Upravo su naši sjajni mladići zapalili veliko svjetlo ponosa, nade, vjere u sebe i konačno primjerom znakovito pokazali da je odlučnost nadmoćna svemu na Zemlji.

Zapalili su ga toliko visoko pod nebesima, da će ga u nedjelju gledati u svom raskošnom blještavilu milijarde ljudi na Zemlji. Ja se nadam i molim Bogu da svaki hrvatski čovjek prepozna dubinu i ljepotu toga svjetla s Istoka, iz Rusije i da neće dopustiti da se ugasi.

Poruka iz Moskve od Stepinčevih hrvatskih mladića je – ne bojte se. Nisu ju oni prvi izrekli, oni znaju da se božanska narav krije u tim riječima, a potrebne su kao kruh hrvatskom narodu.

Jer konačno moramo ipak potjerati strah od sebe i odbaciti proroke straha i nesigurnosti, gubitnike koji svoju nemoć predstavljaju vrlinom, oduzimajući svome narodu dušu, a nisu s one strane, tu su, kad nisu uspjeli spriječiti rusku priču, presvući će se i presvlaće se kao i 90., kao i 95., da bi ju preuzeli, preoteli, kao upravljač vrhunskog vozila i usmjerili ga u provaliju.

Pobjednički ples treba otplesati u Zagrebu, uz taktove hrvatske glazbe, umjetnosti i veličine duha. Uz taktove glazbe koja je pratila te mladiće u životu, zabranjena je toliko očito u njihovoj nedavno oslobođenoj domovini, domovini koju su neki drugi junaci oslobađali i pronosili njenu slavu s krunicom i tim pjesmama. Dalić i mladići to nisu zaboravili, dok slavimo zapitajmo se – je li svaki od nas?

Bez toga neće puno vrijediti biti prvak svijeta, a slava mladića i njihova poruka će se ugasiti.

To Hrvatska ne smije dopustiti.

Narodna Hrvatska.

Marko Ljubić /HKV

 

Ćiro Blažević: Ponosan sam što me nadmašio moj učenik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski izbori u državi u kojoj je zanimanje za geopolitiku i međunarodne odnose mizerno

Objavljeno

na

Objavio

Europski izbori i (ne)zainteresiranost za međunarodne odnose

Izbori za Europski parlament koji se održavaju od 23. do 26. svibnja vjerojatno ne će donijeti radikalne promjene u sastavu Parlamenta.

Nedvojbeno ćemo svjedočiti jačanju desnih /suverenističkih stranaka, koje možemo pronaći u okviru tri grupacije: Europa nacija i sloboda (Nacionalno okupljanje, Liga, Afd itd.), Europski konzervativci i reformisti (poljska Pravo i Pravda) i Europska pučka stranka (suspendirani Orbanov Fidesez).

Međutim, desne stranke i dalje ne će biti u prilici odlučno kreirati političke procese na razini EU-a iako će njihov utjecaj bitno porasti.

Pučani i socijalisti prvi put od 1979., moguće je, ne će zajedno imati većinu Parlamentu, jer se predviđa pad broja mandata i jedne i druge grupacije što je izraz općeg pada povjerenja u tzv. mainstream stranke.

Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), posebno ako mu se nakon izbora pridruži Macron, mogao bi dobiti nešto veći broj mandata u odnosu na prošli saziv.

Ukratko: „mainstream“ stranke, koje podupiru status quo, i dalje će dominirati u Europskom parlamentu, ali će broj protestnih mandata osjetno porasti .

U Hrvatskoj izbori za Europski parlament služe uglavnom kao test unutarpolitičke snage pojedinih stranaka i, dakako, kao prilika za odabrane partijske vojnike da se „prištekaju“ na unosne bruxelleske sinekure.

Ozbiljne kampanje za europske izbore nije bilo, a način na koji su srednjostrujaški mediji pratili kampanju daleko je ispod zadovoljavajuće razine. Već dugo godina vanjskopolitičke rubrike u glavnim medijima gotovo da ne postoje.

Čini se da Hrvate odveć ne zanimaju međunarodni odnosi niti geopolitički procesi u svijetu jer prilozi koji se bave tim temama imaju najnižu razinu čitanosti odnosno gledanosti.

Hrvatska nema niti jednu televizijsku ili radijsku emisiju koja bi se sustavno bavila geopolitičkim tema, što je u vremenu velikih geopolitičkih promjena porazna činjenica. Tuđman je bio savršeno svjestan važnosti geopolitičkih promjena na globalnoj razini. Iza njega među političarima to nije više slučaj.

Pisac ovih redaka pred nekoliko je tjedana gostovao na Trećemu programu Hrvatskoga radija u emisiji „Na kraju tjedna“.

Tema emisije bile su geopolitičke teme i problematika međunarodnih odnosa. U nastavku donosimo bitan sadržaj emisije koji je za potrebe ove objave donekle proširen i modificiran. (D. Dijanović)

O geopolitici i međunarodnim odnosima

Što je geopolitika?

Geopolitika je spoj dviju grčkih riječi: gea (zemlja) + ta politika (bavljenje javnim, državnim poslovima, grad, polis). Geopolitika se bavi uzajamnim odnosom prostora i politike, tj. načinom na koji način geološka osnova nekog prostora utječe, ili bi mogla utjecati, na značaj tog prostora u političkom smislu.

Geopolitika, dakle, proučava prostor sa stanovišta države. Geopolitika nije znanstvena disciplina u klasičnom smislu riječi. Riječ je o rubnoj znanstvenoj disciplini koja može, ali uopće ne mora biti povezana sa znanstvenom metodologijom.

Kako god, nakon gotovo deklaratorne zabrane geopolitike nakon Drugoga svjetskog rata, kasnije ju populariziraju Kissinger i Brzezinski, a danas sve gotovo svi u znanstvenoj zajednici slažu da geopolitika može biti iznimno korisna u objašnjavanju aktualnih pitanja u međunarodnim odnosima. Njezin utjecaj posebno jača u kriznim razdobljima, kakvo je i danas na globalnoj geopolitičkoj sceni.

Inače, otac pojma geopolitika je Rudolf Kjellen (1864.-1922.) – švedski politički geograf, jedan od utemeljitelja njemačke geopolitike. I što je bitno spomenuti, geopolitika kao disciplina javlja se sredinom 19. st, iako se određene geopolitičke ideje lokalnog karaktera javljaju još pojavom prvih civilizacija.

Što nam možete reći o prapočecima geopolitičke misli u Hrvata?

Hrvatska nije stvorila izvornu geopolitičku teoriju koja bi bila globalnog karaktera. Otac hrvatske geopolitike je Ivo Pilar, hrvatski pravnik, povjesničar, publicist. On je djelovao u razdoblju kad se geopolitika formira kao disciplina.

Ono što bitno određuje njegovo djelovanje je činjenica da je bio pravaški političar. Za njega je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja (on je bio odvjetnik u Tuzli do preseljenja natrag u Zagreb), a predlagao je poslao posljednjem austro-ugarskom caru Karlu I. Austrijskom trijalistički preustroj A-U Monarhije unutar kojeg bi Hrvatska bila treća jedinica. Ako bih morao izdvojiti njegovu knjigu koju bih svima preporučio da pročitaju, upravo jer i danas iznimno aktualna, je knjiga „Južnoslavensko pitanje“.

Drugi značajan geopolitičar bio je Filip Lukas, svećenik i znameniti geograf. Filip Lukas bio je na čelu MH u vrlo turbulentnom razdoblju od 1928. do 1945. Pod njegovim vodstvom MH je u tom razdoblju predstavljala stup otpora jugoslavenskom režimu.

U svojim djelima Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture. Lukas je naglašavao da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija.

Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, 1997.

Stječe se dojam da je geopolitički aspekt u suvremenoj hrvatskoj politici zanemaren?

Hrvatska ima ljude koji razumiju što je geopolitika, ljude koji bi poglavarima mogli dati dobre smjernice za vođenje vanjske politike.

No, Hrvatska je, na žalost, na mnogim planovima zapuštena zemlja, u kojoj nerijetko negativna selekcija prednjači nad honoriranjem znanja i izvrsnosti. Kao i na drugim planovima tako je i ovdje, niti ovdje ne postoji ozbiljnost. Mi nemamo danas niti jednu jedinu tv ili radio emisiju koja bi se sustavno bavila problematikom geopolitike, međunarodnih odnosa i globalne sigurnosti.

Usporedbe radi, u susjednoj Srbiji ja osobno znam za barem 5-6 takvih emisija. Naravno, u današnjim turbulentnim vremenima tektonskih lomova na geopolitičkoj sceni to je veliki problem. Ako u državi nemate niti jednu ozbiljnu tribinu na kojoj bi stručnjaci mogli sustavno, a ne ad hoc, povodom nekih događaja, raspravljati, polemizirati i iznositi geopolitičke spoznaje, ona je jasno da ta država nema dobre perspektive u međunarodnim odnosima.

Koje se sve geopolitičke vizije sudaraju u Hrvatskoj?

Ukratko, dominantna je svakako atlantistička vizija. Tu prije svega mislim da Sjedinjene Američke Države koja i dalje najdominantniju sila svijeta. Njoj je u interesu imati prostor jugoistočne i srednje Europe u svojoj sferi utjecaja, što uostalom vidimo i po činjenica da je pred koju Crna Gora ušla u NATO savez, a uskoro će ući i Makedonija.

Neko vrijeme Amerika se udaljila iz Hrvatske, kao i iz njezina balkanskog okruženja, no posljednjih godina vidljivo je intenziviranje njezinih aktivnosti, prvenstveno zbog jačanja ruskog utjecaja.

No, prije nego se osvrnemo na ruski utjecaj, treba spomenuti drugi pol angloameričke politike, a to je Velika Britanija. I danas, kad se čini da je Britanija zaokupljena svojim problemima zbog Brexita, ne treba biti naivan pa misliti da je Britanija odustala od kontrole ovih prostora.

I danas Britanija ima vrhunsku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe koje djeluju i na ovim prostorima, kako se to kolokvijalno kaže. U konačnici, i američke službe u nekim se područjima, spomenimo, eto, prisluškivanje fiksne telefonije, oslanja na britanska tri centra u Europi koja se time bave.

Spomenuli smo Rusiju. Jačanje ruskoga utjecaja jasno je vidljivo u hrvatskome balkanskom okruženju (Srbija, tzv. Republika Srpska), ali i u primjerice Sloveniji ili Mađarskoj. Utjecaj Rusije jača posljednjih godina i u Hrvatskoj, što putem banaka, što putem ulaska u pojedine firme što kroz ugovore koji reguliraju nabavu plina.

Iako susjedni Srbi često vole govoriti da su „mali Rusi“, te iako nesumnjivo postoje određene povijesne, pa i religijske veze (pravoslavlje) Srbije i Rusije, Rusija, to trebamo svi trebamo imati na umu, je zainteresiranija za Hrvatsku nego za Srbiju. To je logično jer su Srbi već sada proruski orijentirani dok se za hrvatsku naklonost tek treba izboriti. Hrvatska je na Jadranu, toplome moru, dok to Srbija nije. Ne zaboravimo da je i sovjetski obavještajni centar bio daleko snažniji u Zagrebu, nego u Beogradu.

Od regionalnih sila u našem okruženju treba izdvojiti Njemačku. Kod nas su ljudi dosta pro-njemački orijentirani, no iako je spletom okolnosti Njemačka početkom devedesetih u neku ruku pomogla Hrvatskoj svojim priznanjem, Njemačka je još od sredine 19. st., u okviru svoje doktrine Drang nach osten, na prostore Hrvatske i susjedstva gledala tek kao na područje za ostvarivanje svojih golih interesa.

Nekada je to bila koncepcija Lebensrauma, tj. životnog prostora, a danas, kad se Europska unija pretvara u instrument njemačke političke i ekonomske moći, Njemačka na prostor Hrvatske i okruženja gleda kao na prostor za izvoz ljudi i sirovina.

Uostalom, to je implicirao bivši njemački kancelar Shroder koji je za zemlje tzv. Zapadnog Balkana predložio školovanje po njemačkom modelu kako bi se kasnije što lakše prilagodili za njemačko tržište rada. Dakle, cilj je pretvaranje Hrvatske i okolnih zemalja u kolonijalni rasadnik radne snage.

Od regionalnih sila koje imaju fokus na okolne zemlje, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, koja je i hrvatska zemlja, treba svakako spomenuti i Tursku i njezinu doktrinu neoosmanizma. No pitanje je, posebno s obzirom da i Turska ima unutarnje probleme (kurdsko pitanje), a i u procesu je približavanja Rusiji i udaljavanja od Amerike, koliko su neoosmanske ambicije na Balkanu realne.

Ako s jedne strane postoje zagovornici obnove južnoslavenskog (barem ekonomskog) jedinstva, mogu li im kontrapunkt biti pojedinci i skupine orijentirani prema Srednjoj Europi?

Nije ništa sporno u ekonomskoj suradnji tzv. južnoslavenskog prostora. Hrvatska ima od toga ekonomske koristi. No, bilo kakva unija sa Srbijom, pa bila ona i ekonomska, je za Hrvatsku pogubna.

Tri mora

Dvije Jugoslavije su vrlo jasno pokazale da jugoslavenstvo nije afirmacija, nego negacija hrvatskih interesa. Hrvatska treba ekonomski surađivati sa svima pa tako i s prostorom bivše Jugoslavije, no Hrvatskoj nije u interesu integracija sa zaostalijim balkanskim, nego s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom, a to je nedvojbeno prostor srednje Europe.

Tu prije svega mislim na države Višegradske skupine. Hrvatska je do 1918. stoljećima živjela s tim državama u okviru Dvojne Monarhije. To su zemlje s kojima dijelimo zajedničku kulturu i tradiciju, a i zajedničku bolnu prošlost 20. st. Mahom se tu radi o ex komunističkim državama koje su kao i Hrvatska bile pod komunizmom.

Činjenica da se na političkoj i medijskoj razini konstantno narkomanski „fiksamo“ prostorom bivše Jugoslavije (posebno u političkim i pseudokulturnim rubrikama), a da nemamo pojma što se događa u srednjoj Europi, rječito svjedoči o tome da određene silnice u Hrvatskoj i dalje ne mogu prežaliti raspad bivše Jugoslavije.

Nudi li, primjerice, Inicijativa tri mora Hrvatskoj neku geopolitičku perspektivu, i – ako da — ima li ona i ideološke, ili tek gospodarstveno-ekonomske komponente?

Inicijativa Tri mora ima, dakako, ekonomsku komponentu. Prošle godine na summitu u Bukureštu predstavljeno je 40 projekata vrijednih 45 milijarda eura, od čega bila u okviru 11 projekata Hrvatskoj trebalo biti predviđeno oko dvije milijarde eura.

Jedan od projekata koji je kompatibilan s Inicijativom tri mora je izgradnja LNG terminala na Krku. Izgradnjom LNG terminala na Krku Hrvatska bi se mogla snažnije afirmirati kao strateški partner Sjedinjenih Država, i dalje najmoćnije države svijeta. Ne zaboravimo da je Trump 2017. na summitu u Varšavi od svih projekata izrijekom spomenuo LNG termina na Krku.

Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala dobila priliku postati tranzitna zemlja za srednju Europu jer bi moglo doći do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu.
A tu je svakako i projekt izgradnje nizinske pruge Rijeka Zagreb. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je

EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvažnijim tržištima svijeta.

Na kraju, ne i manje bitno, ta inicijativa nam donosi politički i duhovni odmak od po Hrvatsku pogubnih balkansko-jugoslavenskih asocijacija.

Može li Kina biti dobar gospodarski partner Hrvatskoj i prijete li nam od njih neke opasnosti? Isplati li se Hrvatskoj prihvaćati kineska ulaganja širokih raspona?

Još su stari Rimljani govorili da novac ne smrdi, od koga kod bio. Toga se jako dobro drže zapadne države, bilo da govorimo o Sjedinjenim Državama (Kina je, naime, vlasnik više od bilijun dolara američkih obveznica), Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Velikoj Britaniji.

Sve te države s Kinom imaju poslove teške stotine milijardi dolara. Od nedavno i Salvinijeva Italija (članica G8) je postala članicom kineske inicijative Pojas i put. U susjednu Srbiju Kina je investirala desetak milijarda dolara, velike su investicije i u Mađarskoj, a čak i Poljska koja je najbitniji američki partner u srednjoistočnoj Europi ima vrlo jaku suradnju s Kinom.

Ako druge države surađuju s Kinom, ne vidim zašto ne bi i Hrvatska. Oni koji prozivaju manje države za suradnju s Kinom, su baš one zapadne države koje s Kinom imaju poslovne aranžmane, kako smo rekli, teške stotine milijardi dolara.

Što se tiče opasnosti, naravno da one uvijek postoje. Primjerice, države u kojima Kina ima velike investicije sutra će teško moći u UN-u glasovati za protukineske prijedloge, no to vam je tako sa svim velikim silama i nije nikakva kineska specifičnost.

Za razliku od zapadnih država koje kritiziraju, ali ne žele odriješiti kesu za ulaganja ni u Hrvatskoj ni drugdje, Kina se trudi da kad negdje uloži da osim što ona ima profit (to je logično, tko investira želi profit), da od toga određene koristi ima i domicilna država.

Kina k tome, kao, dakako, komunistička država, ne uvjetuje ulaganja „mistikom“ ljudskih prava koja ponekad nemaju veze s ljudskim pravom, nego su obično sredstvo ucjene. Teza o „kreditnom imperijalizmu“ nije bez temelja, no to je, ponavljam, tako i s drugim stranama.

Da zaključim, ne vidim što bi kineske investicije razlikovalo od bilo čijih drugih investicija.

Kakvi su odnosi između Kine i Rusije i komplicira li ih sve veća kineska prisutnost u prostoru koju su Rusi tradicionalno držali svojom sferom utjecaja, to jest jugoistočnom Europom?

Rusko-kineski odnosi povijesno nisu bili idilični, a 1969. svjedoči smo i sovjetsko-kineskom pograničnom ratu. U novije vrijeme, znamo za raskid SSSR-a i Kine 1978., što je zapravo bio lukavi potez Henrya Kissingera koji je Kinu izolirao od Sovjetskog saveza i tako stekao premoć u okviru tzv. politike obuzdavanja.

Novo, međutim, vrijeme donijelo je i nove okolnosti pa i nova savezništva. Uz Kissingera najvažniji američki geostrateg druge polovice 20. st. Zbigniew Brzezinski 1997. je u knjizi „Velika šahovska ploča“ kao potencijalno najgori scenarij za Ameriku označio savez Kine, Rusije i možda Irana koji bi nastao ne na temelju zajedničke ideologije, nego na temelju sukladnih nezadovoljstava kao antihegemonsko savezništvo.

Upravo ovo imamo danas na djelu. Rusko-kineska suradnja posljednjih je godina toliko intenzivirana da se sve više govori o strateškom savezu u nastajanju. Prošle godine u vojnim manevrima na tlu Rusije sudjelovali su i pripadnici kineske vojske. Kina je prvi kupac ruskog raketnog sustava S-400, a velika suradnja postoji i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd.

Treba istaknuti postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Rusko-kineski konfliktni potencijal, dakle, postoji, no žarište na kojemu bi mogao izbiti svakako primarno nije prostor jugoistočne Europe. Rusija i Kina ovdje igraju s različitim kartama. Kod Rusije to je prvenstveno bankarski sektor, izvoz oružja i energenata, dok Kina u okviru novoga Puta svile gura infrastrukturne projekte i razvoj visokih tehnologija.

Koji je američki pogled na mikro-geopolitičku situaciju hrvatskoga susjedstva, posebice u svjetlu Trumpove donekle izolacionističke politike?

Kako je rečeno, SAD želi prostor Hrvatske i njezina balkanskog okruženja imati u svojoj sferi utjecaja. Na djelu je rekonfiguracija tog prostora prema američkim interesima. Nakon Crne Gore i Makedonija je na putu da postane članica NATO-a.

Iza makedonskog ulaska u NATO Americi neskloni analitičari vide američki interes presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka odnosno sprječavanje mogućnosti dolaska ruskih energenata s jugoistoka, ali i cilj da se presječe put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za Kinu u okviru novoga „Puta svile“.

Nakon Makedonije na red će doći i Bosna i Hercegovina, gdje je problem srpski faktor, tj. Milorad Dodik koji se protivi ulasku tzv. RS u Nato Savez. Ako BiH uđe u NATO Srbija će biti potpuno okružena članica NATO Saveza.

Pitanje koliko će dugo Srbija moći sjediti na dvije stolice. A ulazak u NATO je na neki način neformalni preduvjet za ulazak u NATO savez. Kako god, američki je cilj što više istisnuti ruskih utjecaj iz hrvatskog susjedstva.

Kineski i ruski utjecaj: koje su sličnosti, a koje razlike njihova djelovanja, je li jedna strana ideologiziranija od druge?

Postoje, naravno, razlike. Rusija i Kina igraju s različitim kartama. Kod Rusije imamo ulaganja u bankarski sektor i u firme, no primarno se radi o izvozu oružja, Rusija ima jaku vojnu industriju (posebno su cijenjeni njezini raketni sustav S-300 i S-400 i borbeni zrakoplovi) i o izvozu energenata.

Napravljen je Sjeverni tok 1, gradi se Sjeverni tok 2, a nakon propasti Južnog toka planira se graditi Turski tok. Kina s druge strane, u okviru inicijative Pojas i put, kao globalizacije na kineski način, želi povezati Aziju, Afriku i Europe putem infrastrukturnih projekata – gradnja cesta, mostova, željeznica itd. Kina mnogo ulaže u vojsku, drugi je to proračun svijeta, no kineska vojna industrija se ne može uspoređivati s ruskom.

Kinezi nemaju Suhoj Su-57 niti S-400 niti Cirkon rakete, ali imaju Huawei. U okviru programa Proizvedeno u Kini 2025 Kina želi postati, i na dobrom je putu, predvodnik u razvoju visokih tehnologija.

Nije stoga čudno što u okviru američkih taksi su upravo IT proizvodi posebno na udaru. Kina je na društvenom planu komunistička država, a na ekonomskom planu već desetljećima prihvaća određene tržišne principe.

Komunizam je u Kini na društvenom planu na poseban način srastao s kineskim društvom i tamo čini i određeni oblik kohezije (neovisno što je riječ o zločinačkom sustavu). Osobno ne mislim da Kina ima namjeru izvoza komunizma. Europske srednjoistočne države znaju što je komunizam i to ovdje ne bi prišlo.

Može li se slučaj Agrokor tumačiti u geopolitičkom ključu, kao oruđe pomoću kojega Rusija želi proširiti svoj utjecaj i u ovdašnje predjele?

Mišljenja sam da je Agrokor prvenstveno ekonomsko pitanje, no naravno da bi bilo naivno pomisliti da širenjem ekonomskog utjecaja ne raste i geopolitičkih utjecaj. Merkel, kad je u pitanju Sjeverni tok 2, često govorimo da je to isključivo ekonomsko pitanje. No, jasno je kako je riječ i o geopolitičkoj i sigurnosnoj kategoriji. Tako je i u Agrokoru.

Velike sile borbe se za interese, i to je tako oduvijek. Pritom želim naglasiti da danas u Europi i SAD-u, o okviru neohladnoratovskih tenzija ponekad kod zapadnih političara imamo i određenu dozu iracionalne rusofobije. Neki političari na Zapadu u svakome potezu koji im se ne sviđa vide rusko hibridno djelovanje. Nema nikakve sumnje da Rusija širi svoj utjecaj, no svaki događaj treba pojedinačno tumačiti, a u okviru neohladnoratovskih nadmetanja i retorike koja ta nadmetanja prati.

Europski izbori. Hoće li tzv. populisti odnijeti veliku pobjedu i, ako postignu značajne rezultate, kako je to moguće, s obzirom na činjenicu da ih se sustavno demonizira, pa i samim nazivom “populisti”?

Ankete pokazuju da bi ujedinjeni tzv. populisti i desničari mogli postati treća skupina u Europskom parlamentu. Naravno, pitanje je hoće li postići toliko dobar rezultat, no nema nikakve sumnje da će desno-populističke stranke napraviti značajan iskorak u odnosu na prošle izbore.

Desnica jača diljem Europe i to je neupitna činjenica. Riječ je o očekivanom trendu. Svaka akcija izaziva reakcija. Masovne migracije u Europu i sve snažnije ukidanje nacionalnih suvereniteta kod europskih naroda budi samoobrambene reflekse.

Populus, znamo to iz prvih stranica Elementa Latina, znači narod. Populisti, za razliku od tzv. mainstream (srednjostrujaških) opcija koje se sve više udaljuju od naroda, artikuliraju ono što narodi misli i osjeća. Uzmimo za primjerice migracije afroazijskog, mahom islamskog stanovništva u Europu.

Ankete u europskim državama pokazuju da je domicilno stanovništvo dominantno protiv tih migracija, no mainstream i dalje uporno inzistira na migracijama. Je li onda čudno što jačaju protuimigrantske stranke koje se kvalificira kao populističke?

Populističke stranke su, dakle, prvenstveno stranke koje idu protiv mainstreama i koje kritiziraju dominantne elite. Pritom ne želim reći da i među populistima nema opsjenara i demagoga. Ima ih. No, one stranke koje se posljednjih godina u Europi prozivaju populističkima su uglavnom stranke koje ne žele identitetsku smrt Europe uslijed masovnih migracija, koje ne žele potpuno izbacivanje kršćanstva iz javnog života i koje se protive bruxelleskome birokratskom monstrumu u njegovim unifikacijskim namjerama. One žele Europu nacija, a ne Europu kao superdržavu.

Postoje li u Hrvatskoj populisti nalik europskima?

Postoje, ali je tu riječ o populistima u negativnom smislu. I pritom to nisu mrske desničarske stranke, koje se obično povezuju s populizmom. Kod nas su mainstream stranke populističke. Narodu obećavaju brda i doline, a nakon toga gaze po narodnoj volji.

Populizam je ulupavanje novca u Uljanik, u granu koja je neprofitabilna odavno. Populisti su još bili HSS-ovci između dva svjetska rata, a danas su to mahom sve mainstream stranke. Samo su populisti mogli ulagati desetine milijardi kuna u brodogradnju iako je odavno vidljivo da je riječ o gubitašima koji jednostavno nisu profitabilni.

Je li moguće da Brexit ne uspije?

Moguće je, sve se više čini da je to jedan od potencijalnih scenarija, uz naravno tvrdi Brexit i Brexit uz dogovor. Moguća je možda i neka duža odgoda Brexita. Osobno mi je već postalo zamorno pratiti peripetije oko Brexita. Vidjet ćemo.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari