Pratite nas

Kolumne

Ruska priča hrvatskih mladića

Objavljeno

na

Foto: Reuters

Iako izgleda da nema sumnje da su hrvatski tako obični a tako veliki mladići, dosegnuli zemaljsko nebo i uzdigli ponos svoga naroda nakon 90., pa nakon kolovoza 95., pod samo krilo Svevišnjega, iako još nisu ostvarili svoj dječački san, jasno je da će u tom moru slavlja vrlo brzo isplivati na površinu sumnje i žestoki pokušaji upokojenja toga sna.

U nekoliko kolumni sam pisao da slutim, a znači su bili tu, valjalo ih je prepoznati, da se u Rusiji događa nešto veliko Stepinčevom narodu.

I ne bez Njega.

Ne mogu nakon nadljudskih epopeja, gledajući te hrvatske mladiće i slusajući riječi sjajnog Zlatka Dalića, ne zaključiti da su radi čitavoga životnoga puta i svega što su prošli i toliko puta potvrdili pred očima cijeloga svijeta, upravo ti mladići izabrani za novi, veliki Savez.

Veliki savezi nisu NATO i EU, nije ni Zapadni Balkan, nije ni REKOM niti su to činovnici koji glumataju zemna božanstva bez ikakve duhovne esencije. A još manje je taj savez antifašizam kao negacija Božije naravi i čovjeka na Njegovu sliku i priliku, ili savezi otužnih prolaznika bezimenih u svome značaju, koji naciji nasilno nameću antivrjednote s grozničavom krajnjom namjerom spriječiti ili odgoditi svoju prolaznost i ogoljavanje svoje bezvrijednosti.

Velike saveze nudi Bog, velikim običnim i strpljivim narodima koji odbijaju nestati pod udarima povijesti, ili zla koje zna tko su uistinu veliki ljudi i narodi, pa ih nastoji pod svaku cijenu uništiti.

Zato Veliki savezi jesu rijetki, zato su izabrani, baš kao i Apostoli, obični ribari, težaci, neugledni susjedi i svakodnevno more ljudi koje teče pored nas a ne primjećujemo ga ili njih, jer su nam oči i snovi ograničeni na ono što nam serviraju neizabrani, da ne vidimo stvarne vrijednosti. Jer nas svim silama nastoje držati u mraku.

Ali, svjetlo kontrolira i njime upravlja netko iznad svega što vidimo i znamo.

Hrvatske pobjede u Rusiji izraz su pobjedničkog duha, a duhu je prethodilo mukotrpno stjecanje duhovne moći na tridesetak različitih mjesta, u obiteljima i uz ognjišta gdje su se stvarale ljudske priče današnjih hrvatskih nacionalnih apostola.

Neku večer mi je prijateljica čestitala zbog razlikovanja izraza i značenja malih i malobrojnih naroda, zbog stava da je svaki narod velik i svaki čovjek velik samo i ukoliko to prepozna i ne boji se te svijesti o sebi. Kad kažem ne boji se, mislim na ne imati strah od svjedočenja te svijesti.

U sinočnu hrvatsku pobjedu ugrađena je prije svega ta svijest. Hrvatski sportski junaci nisu pričali samo nogometnu priču i u to nema sumnje. Pričali su nogometnim riječnikom priču milijuna Hrvata istrgnutih iz svojih ognjišta, korjena, koji su odlazili diljem svijeta vjerujući da nešto mogu i da ih Bog nije stvorio biti robljem.

Pričali su također priču pobjeđujući Engleze, o Hrvatima koji su ostali uz ognjišta, bili spremni trpjeti i trpjeli, sve do mučeništva, kako bi sačuvali živim korjenje i priče, legende o svome narodu, božanskoj pravdi koja je jedino vječna i nadmoćna svemu što vidimo i iskusimo.

I upravo uz ta ognjišta čuvalo se svjetlo, održavalo živim nacionalno korjenje, kako bi milijuni svjetala diljem svijeta u otrgnutim ali neumrlim listićima, hranili granje, pa korjen svoga nacionalnog drveta života, svjetlo, milijune svijeća, bez kojega bi zavladao mrak i umrlo prvo lišće, zatim korjen a stablo se srušilo.

Hrvatski je narod to stablo, vrijeme je, ruska priča hrvatskih mladića upravo tu istinu nudi, tu poruku – lišće vratiti na njegove grančice, grane, stablo i razviti korijenje da nikada ne nestane života u njemu. Ruska priča nosi biljeg toga saveza, to je poruka tko shvaca. A vrijeme je.

Jer tu priču će nosači mraka pokušati ugasiti, kao što su uspjeli ugasiti toliko svjetala, zadnje ono generala Praljka iz haške sudnice.

Ne može se istinski veličati pobjeda bez svijesti o takvom njenom značenju.

U pobjedu naših mladića zato nisu ugrađene samo njihove patnje, rane, njihovi dječački snovi, a svi smo ih imali gdje smo god rođeni, niti molitve samo današnjeg hrvatskog naroda. U toj pobjedi zrcali se povijest padanja pod križem koga usprkos težini hrvatski narod u golemoj većini nikada nije htio odbaciti.

A nudili su mu oni iza njega, nudili su prestanak bičevanja, samo je trebalo tako briselski recimo današnjim riječnikom, odustati od sebe.

U toj veličanstvenoj pobjedi vidim više nego i u čemu, svu moć tisuća i tisuća točkica, kockica, tolikih znanih i neznanih ljudi medju nama, i generacijama prije nas, baš kao što je od istih kockica bila sačinjena borba za svoju slobodu devedesetih. Nismo imali mjereno ljudskim mjerilima ništa, a opet smo imali sve za pobjedu i pobjede.

Pobjednici su uvijek spoj mnogih osobina, od kojih je često u presudnim trenutcima možda i ponajmanje važna ona koja pobjednike pretežito obilježava među ljudima onim čime se bave.

U tim pobjedama u Rusiji, a pobjeđuju ti mladići i njihov trener zato što to stalno ističu, bježeći od svoje prolazne slave i klanjajući se Bogu i svome narodu, utkano je toliko naizgled nevidljivih životnih vrjednosti.

Oni ne bi mogli sami, pri čemu izrazavam naklon raspjevanim navijačima na ruskim sradionima, ali ne mislim ni iz bliza na njih. Jer, biti takav navijač u ovakvim trenutcima mogu i istinski povjesni suputnici tih nasih nacionalnih apostola novoga Saveza, ali mogu i nosači mraka, kojima je to samo dobar zaklon za nastavak ubijanja Hrvatske.

Konačno, za otići u Rusiju treba puno toga što milijuni istinskih vjernika Velikog saveza nemaju. Recimo, novaca.

Puno je znakovitosti bilo oko ove sjajne ruske priče, znakova koji poručuju, govore, praktično vrište iz mraka i upiru nevidljivim prstima.

Internetom je kružilo tisuće dosjetki, jedna mi je posebno privukla pozornost.

Škotski legendarni vojskovođa, čovjek iz svoga naroda, Hrabro srce iz briljantnog filma, vodi svoju vojsku na elitne Kraljevske postrojbe, sinkroniziranim ratnim govorom Hrvatima pred nogometni boj s Englezima.

Snažna je to priča.

Ali škotski narod je ispričao tu priču, pretvorio ju u svjetsku vrijednost i simbol vječite borbe za slobodu, iako nemaju svoju državu.

Hrvatski narod ima desetine takvih priča, autentičnih događaja i epskih junaka kroz čitavu povijest, pri čemu iskustveno pamtimo mnoge od njih iz oslobilačkog rata protiv srpskog agresora, ali tih ljudi, slavnih pobjeda, slave vjeri u svoj narod i Boga, nema.

Zašto?

O tome treba razmišljati, shvatiti da je odgovor na to pitanje u činjenici da smo prokockali znakove neba devedesetih, dopustili da nam mrak i njegovi nosači zamrače svijest i vjeru i gase svjetla koja tinjaju, ne dopustajući milijunima plamičaka ujedinjene i nebesku svijetlost nad hrvatskim narodom.

Upravo su naši sjajni mladići zapalili veliko svjetlo ponosa, nade, vjere u sebe i konačno primjerom znakovito pokazali da je odlučnost nadmoćna svemu na Zemlji.

Zapalili su ga toliko visoko pod nebesima, da će ga u nedjelju gledati u svom raskošnom blještavilu milijarde ljudi na Zemlji. Ja se nadam i molim Bogu da svaki hrvatski čovjek prepozna dubinu i ljepotu toga svjetla s Istoka, iz Rusije i da neće dopustiti da se ugasi.

Poruka iz Moskve od Stepinčevih hrvatskih mladića je – ne bojte se. Nisu ju oni prvi izrekli, oni znaju da se božanska narav krije u tim riječima, a potrebne su kao kruh hrvatskom narodu.

Jer konačno moramo ipak potjerati strah od sebe i odbaciti proroke straha i nesigurnosti, gubitnike koji svoju nemoć predstavljaju vrlinom, oduzimajući svome narodu dušu, a nisu s one strane, tu su, kad nisu uspjeli spriječiti rusku priču, presvući će se i presvlaće se kao i 90., kao i 95., da bi ju preuzeli, preoteli, kao upravljač vrhunskog vozila i usmjerili ga u provaliju.

Pobjednički ples treba otplesati u Zagrebu, uz taktove hrvatske glazbe, umjetnosti i veličine duha. Uz taktove glazbe koja je pratila te mladiće u životu, zabranjena je toliko očito u njihovoj nedavno oslobođenoj domovini, domovini koju su neki drugi junaci oslobađali i pronosili njenu slavu s krunicom i tim pjesmama. Dalić i mladići to nisu zaboravili, dok slavimo zapitajmo se – je li svaki od nas?

Bez toga neće puno vrijediti biti prvak svijeta, a slava mladića i njihova poruka će se ugasiti.

To Hrvatska ne smije dopustiti.

Narodna Hrvatska.

Marko Ljubić /HKV

 

Ćiro Blažević: Ponosan sam što me nadmašio moj učenik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari