Pratite nas

Kolumne

Ruska priča hrvatskih mladića

Objavljeno

na

Foto: Reuters

Iako izgleda da nema sumnje da su hrvatski tako obični a tako veliki mladići, dosegnuli zemaljsko nebo i uzdigli ponos svoga naroda nakon 90., pa nakon kolovoza 95., pod samo krilo Svevišnjega, iako još nisu ostvarili svoj dječački san, jasno je da će u tom moru slavlja vrlo brzo isplivati na površinu sumnje i žestoki pokušaji upokojenja toga sna.

U nekoliko kolumni sam pisao da slutim, a znači su bili tu, valjalo ih je prepoznati, da se u Rusiji događa nešto veliko Stepinčevom narodu.

I ne bez Njega.

Ne mogu nakon nadljudskih epopeja, gledajući te hrvatske mladiće i slusajući riječi sjajnog Zlatka Dalića, ne zaključiti da su radi čitavoga životnoga puta i svega što su prošli i toliko puta potvrdili pred očima cijeloga svijeta, upravo ti mladići izabrani za novi, veliki Savez.

Veliki savezi nisu NATO i EU, nije ni Zapadni Balkan, nije ni REKOM niti su to činovnici koji glumataju zemna božanstva bez ikakve duhovne esencije. A još manje je taj savez antifašizam kao negacija Božije naravi i čovjeka na Njegovu sliku i priliku, ili savezi otužnih prolaznika bezimenih u svome značaju, koji naciji nasilno nameću antivrjednote s grozničavom krajnjom namjerom spriječiti ili odgoditi svoju prolaznost i ogoljavanje svoje bezvrijednosti.

Velike saveze nudi Bog, velikim običnim i strpljivim narodima koji odbijaju nestati pod udarima povijesti, ili zla koje zna tko su uistinu veliki ljudi i narodi, pa ih nastoji pod svaku cijenu uništiti.

Zato Veliki savezi jesu rijetki, zato su izabrani, baš kao i Apostoli, obični ribari, težaci, neugledni susjedi i svakodnevno more ljudi koje teče pored nas a ne primjećujemo ga ili njih, jer su nam oči i snovi ograničeni na ono što nam serviraju neizabrani, da ne vidimo stvarne vrijednosti. Jer nas svim silama nastoje držati u mraku.

Ali, svjetlo kontrolira i njime upravlja netko iznad svega što vidimo i znamo.

Hrvatske pobjede u Rusiji izraz su pobjedničkog duha, a duhu je prethodilo mukotrpno stjecanje duhovne moći na tridesetak različitih mjesta, u obiteljima i uz ognjišta gdje su se stvarale ljudske priče današnjih hrvatskih nacionalnih apostola.

Neku večer mi je prijateljica čestitala zbog razlikovanja izraza i značenja malih i malobrojnih naroda, zbog stava da je svaki narod velik i svaki čovjek velik samo i ukoliko to prepozna i ne boji se te svijesti o sebi. Kad kažem ne boji se, mislim na ne imati strah od svjedočenja te svijesti.

U sinočnu hrvatsku pobjedu ugrađena je prije svega ta svijest. Hrvatski sportski junaci nisu pričali samo nogometnu priču i u to nema sumnje. Pričali su nogometnim riječnikom priču milijuna Hrvata istrgnutih iz svojih ognjišta, korjena, koji su odlazili diljem svijeta vjerujući da nešto mogu i da ih Bog nije stvorio biti robljem.

Pričali su također priču pobjeđujući Engleze, o Hrvatima koji su ostali uz ognjišta, bili spremni trpjeti i trpjeli, sve do mučeništva, kako bi sačuvali živim korjenje i priče, legende o svome narodu, božanskoj pravdi koja je jedino vječna i nadmoćna svemu što vidimo i iskusimo.

I upravo uz ta ognjišta čuvalo se svjetlo, održavalo živim nacionalno korjenje, kako bi milijuni svjetala diljem svijeta u otrgnutim ali neumrlim listićima, hranili granje, pa korjen svoga nacionalnog drveta života, svjetlo, milijune svijeća, bez kojega bi zavladao mrak i umrlo prvo lišće, zatim korjen a stablo se srušilo.

Hrvatski je narod to stablo, vrijeme je, ruska priča hrvatskih mladića upravo tu istinu nudi, tu poruku – lišće vratiti na njegove grančice, grane, stablo i razviti korijenje da nikada ne nestane života u njemu. Ruska priča nosi biljeg toga saveza, to je poruka tko shvaca. A vrijeme je.

Jer tu priču će nosači mraka pokušati ugasiti, kao što su uspjeli ugasiti toliko svjetala, zadnje ono generala Praljka iz haške sudnice.

Ne može se istinski veličati pobjeda bez svijesti o takvom njenom značenju.

U pobjedu naših mladića zato nisu ugrađene samo njihove patnje, rane, njihovi dječački snovi, a svi smo ih imali gdje smo god rođeni, niti molitve samo današnjeg hrvatskog naroda. U toj pobjedi zrcali se povijest padanja pod križem koga usprkos težini hrvatski narod u golemoj većini nikada nije htio odbaciti.

A nudili su mu oni iza njega, nudili su prestanak bičevanja, samo je trebalo tako briselski recimo današnjim riječnikom, odustati od sebe.

U toj veličanstvenoj pobjedi vidim više nego i u čemu, svu moć tisuća i tisuća točkica, kockica, tolikih znanih i neznanih ljudi medju nama, i generacijama prije nas, baš kao što je od istih kockica bila sačinjena borba za svoju slobodu devedesetih. Nismo imali mjereno ljudskim mjerilima ništa, a opet smo imali sve za pobjedu i pobjede.

Pobjednici su uvijek spoj mnogih osobina, od kojih je često u presudnim trenutcima možda i ponajmanje važna ona koja pobjednike pretežito obilježava među ljudima onim čime se bave.

U tim pobjedama u Rusiji, a pobjeđuju ti mladići i njihov trener zato što to stalno ističu, bježeći od svoje prolazne slave i klanjajući se Bogu i svome narodu, utkano je toliko naizgled nevidljivih životnih vrjednosti.

Oni ne bi mogli sami, pri čemu izrazavam naklon raspjevanim navijačima na ruskim sradionima, ali ne mislim ni iz bliza na njih. Jer, biti takav navijač u ovakvim trenutcima mogu i istinski povjesni suputnici tih nasih nacionalnih apostola novoga Saveza, ali mogu i nosači mraka, kojima je to samo dobar zaklon za nastavak ubijanja Hrvatske.

Konačno, za otići u Rusiju treba puno toga što milijuni istinskih vjernika Velikog saveza nemaju. Recimo, novaca.

Puno je znakovitosti bilo oko ove sjajne ruske priče, znakova koji poručuju, govore, praktično vrište iz mraka i upiru nevidljivim prstima.

Internetom je kružilo tisuće dosjetki, jedna mi je posebno privukla pozornost.

Škotski legendarni vojskovođa, čovjek iz svoga naroda, Hrabro srce iz briljantnog filma, vodi svoju vojsku na elitne Kraljevske postrojbe, sinkroniziranim ratnim govorom Hrvatima pred nogometni boj s Englezima.

Snažna je to priča.

Ali škotski narod je ispričao tu priču, pretvorio ju u svjetsku vrijednost i simbol vječite borbe za slobodu, iako nemaju svoju državu.

Hrvatski narod ima desetine takvih priča, autentičnih događaja i epskih junaka kroz čitavu povijest, pri čemu iskustveno pamtimo mnoge od njih iz oslobilačkog rata protiv srpskog agresora, ali tih ljudi, slavnih pobjeda, slave vjeri u svoj narod i Boga, nema.

Zašto?

O tome treba razmišljati, shvatiti da je odgovor na to pitanje u činjenici da smo prokockali znakove neba devedesetih, dopustili da nam mrak i njegovi nosači zamrače svijest i vjeru i gase svjetla koja tinjaju, ne dopustajući milijunima plamičaka ujedinjene i nebesku svijetlost nad hrvatskim narodom.

Upravo su naši sjajni mladići zapalili veliko svjetlo ponosa, nade, vjere u sebe i konačno primjerom znakovito pokazali da je odlučnost nadmoćna svemu na Zemlji.

Zapalili su ga toliko visoko pod nebesima, da će ga u nedjelju gledati u svom raskošnom blještavilu milijarde ljudi na Zemlji. Ja se nadam i molim Bogu da svaki hrvatski čovjek prepozna dubinu i ljepotu toga svjetla s Istoka, iz Rusije i da neće dopustiti da se ugasi.

Poruka iz Moskve od Stepinčevih hrvatskih mladića je – ne bojte se. Nisu ju oni prvi izrekli, oni znaju da se božanska narav krije u tim riječima, a potrebne su kao kruh hrvatskom narodu.

Jer konačno moramo ipak potjerati strah od sebe i odbaciti proroke straha i nesigurnosti, gubitnike koji svoju nemoć predstavljaju vrlinom, oduzimajući svome narodu dušu, a nisu s one strane, tu su, kad nisu uspjeli spriječiti rusku priču, presvući će se i presvlaće se kao i 90., kao i 95., da bi ju preuzeli, preoteli, kao upravljač vrhunskog vozila i usmjerili ga u provaliju.

Pobjednički ples treba otplesati u Zagrebu, uz taktove hrvatske glazbe, umjetnosti i veličine duha. Uz taktove glazbe koja je pratila te mladiće u životu, zabranjena je toliko očito u njihovoj nedavno oslobođenoj domovini, domovini koju su neki drugi junaci oslobađali i pronosili njenu slavu s krunicom i tim pjesmama. Dalić i mladići to nisu zaboravili, dok slavimo zapitajmo se – je li svaki od nas?

Bez toga neće puno vrijediti biti prvak svijeta, a slava mladića i njihova poruka će se ugasiti.

To Hrvatska ne smije dopustiti.

Narodna Hrvatska.

Marko Ljubić /HKV

 

Ćiro Blažević: Ponosan sam što me nadmašio moj učenik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari