Pratite nas

Russia Today, koji financira Kremlj, laže o Ukrajincima

Objavljeno

na

Tijekom prijenosa na televiziji RT (Russia Today) ”In the Now” producentica ukrajinske emisije Anissa Naouai nazvala je spomenutu medijsku postaju lažljivcima.

“Russia Today, koji financira Kremlj, laže o mojoj zemlji, laže o Ukrajincima”, rekla je producentica tijekom prijenosa uživo, te dodala kako iz tog razloga ne želi s njima komunicirati.

”Nemojte surađivati s Russia Today”, nadodala je producentica. Intervju je trajao manje od minute, a na kraju prijenosa je pisalo Russia Today Stop Lie” (Russia Today prestani lagati).

Šokirana voditeljica u studiju je rekla kako su producenticu ranije zovnuli i dali joj pitanja, te kako se mogla unaprijed spremiti i imati dobre argumente.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Srećom, od vojske EU-a neće biti ništa

Objavljeno

na

Objavio

Uoči silaska s političke pozornice kancelarka Merkel je u govoru u Europskom parlamentu ostavila u naslijeđe EU-u još jednu svoju viziju – viziju europske vojske. Parlamentarna većina joj je snažno pljeskala. Ne znam da li zato što uistinu dijele tu viziju? Ili zato što Mutti više nema vremena pretvoriti i ovu viziju u djelo?

U svakom slučaju, baština koju Merkel ostavlja Europi svojom migrantskom politikom već je preteško naslijeđe: podijelila je Europsku uniju i znatno ugrozila njezinu sigurnost. Stvaranje europske vojske na takvim temeljima, u takvoj politički duboko podijeljenoj Europi, bilo bi izravno ugrožavanje europske obrane.

Zato je sretna okolnost za Europu i njezinu obranu što Merkel definitivno odlazi. A ni drugom, ili, ako hoćete, prvom velikom zagovorniku europske vojske, francuskom predsjedniku Macronu zvijezde nisu sklone.

Ove vizije europske vojske osvježile su mi sjećanje na izvjesne pokušaje njezina korištenja u našoj bližoj prošlosti. U rujnu 1991. francuski general armije Jean Cot pokušao je upotrijebiti WEU (Zapadnoeuropsku uniju koja je nastala na viziji zajedničke europske obrane nakon Drugoga svjetskog rata) kao okvir za europsku vojnu intervenciju kojom bi se zaustavio rat u Hrvatskoj. I dakako druga, ili prva nakana mu je bila, ojačati francuski politički utjecaj kroz taj angažman. Napravljena je procjena, izračunato koliko aviona i koliko brodova treba da bi se zaustavili napadi JNA na Vukovar i Dubrovnik i iznad svega da bi je se zastrašilo i odvratilo od daljnjih nakana.

U vojnim kapacitetima svojih država članica (članstvo se gotovo poklapalo s članstvom EU-a, odnosno tadašnjeg EZ-a) ta imaginarna europska vojska je imala snage za više desetaka takvih intervencija. Ali nije imala političke snage za sazvati sljedeći sastanak o tom prijedlogu. A kamoli podići jedan avion da sruši jedan most na Dunavu.

Europski obrambeni savez WEU nastavio je tavoriti još dva desetljeća kao jedan ured, jedan tajnik, njegova tajnica i jedan fikus. I dok su tako tajnik i tajnica nesuđenog europskog obrambenog saveza zalijevali fikus u svome bruxelleskom uredu, najmoćnije europske države poslale su svoju elitnu vojnu špijunažu u formi europskih promatrača u promatranje rata u Hrvatskoj.

Ali Kadijević i Milošević su rekli – ne, nema promatranja. I vojni promatrači su se vozili promatrajući – samo od Zagreba do Varaždina i natrag – jedni druge i izvještavali o važnim saznanjima svoje državne centrale. A EU i WEU su zajednički izvještavali samo o onome što je već pisalo i u novinama. Toliko o snazi i zajedništvu.

Samo oni rijetki koji su se uspjeli prošvercati kao doktori ili humanitarci uspjeli su nakon pada i okupacije vidjeti Vukovar, tek kada im je to major JNA Veselin Šljivančanin dopustio i koliko im je dopustio. Potom se šefu generalštaba JNA Veljku Kadijeviću učinilo da nešto previše promatraju iz zraka. Pa je pilot JNA naciljao i srušio nenaoružani i jasno označeni helikopter europskih promatrača, ubivši cijelu posadu – četvoricu Talijana i jednog Francuza.

A što su učinili WEU i EU? Zamolili su Kadijevića da to više ne čini. A zašto EZ/EU nije uspio probuditi WEU ujesen 1991.? Zato jer su bili politički podijeljeni oko raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja novih država. Zato jer su u EZ/EU-u, pa tako i WEU-u, politički dominirale države pobornice očuvanja versailleskog poretka, odnosno Jugoslavije, predvođene Velikom Britanijom i Francuskom.

U skladu s njihovim političkim interesima, WEU bi tada bio probuđen da je trebalo bombardirati Hrvatsku. Ta politička uvjetovanost europskog obrambenog saveza do izražaja je došla nekoliko godina kasnije, u proljeće 1995. Iznenada, gotovo preko noći, probuđeni su tajnik WEU-a i njegova tajnica, da bi poslužili kao okvir u kojem će Francuska i Velika Britanija poslati u BiH svoje snage za brzo djelovanje, specijalne postrojbe s ratnim mandatom. Velika Britanija, koja je, za razliku od Francuske, uvijek svisoka gledala europski obrambeni savez, spremno je uskočila u okvir. Što je bio motiv? Spriječiti američki plan okončanja rata promjenom vojnog odnosa snaga, zaustaviti hrvatske vojne operacije Oluju, Maestral, Južni potez… Ali savezništvo je trajalo samo dok je trebalo probuditi EU i WEU.

Baš sam ovih dana prelistavala stare bilješke iz kojih se vidi međusobno sumnjičenje i nadmetanje na terenu između zapovjednika francuskih i britanskih snaga za brzo djelovanje, na rubu fizičkih incidenata. Jer došli su kao vojnici svojih država, u službi njihovih politika.

Nikada poslije WEU se nije probudio, da bi 2011. odumro prirodnim putem. I kad se već učinilo da je unutar EU-a napokon osviješteno kako je NATO pod jasnim američkim vodstvom jedini pouzdani i realni jamac europske obrane, uz poželjan veći europski angažman, da je osviješteno kako vojska ne može funkcionirati izvan okvira države niti imati pet različitih političkih zapovjednika, eto opet Merkel u padu i Macrona u opadanju – sanjaju zajedničku europsku vojsku. U Europskoj uniji podjeljenijoj nego ikad.

Kada bi mogli, sad bi je najradije poslali u boj protiv govora mržnje, populista i drugih fašista. Na Varšavu i Budimpeštu, preko Praga? Ili možda na Rim? Možda ojačanu specijalnim migrantskim postrojbama? Svakako uz burni pljesak hrvatske napredne elite.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Svi izbori u Europi u zadnje vrijeme bili su zapravo referendum o problemu (i)migracija. Marakeški sporazum o kojem se kod nas govori, ali bez konteksta novih vjetrova koji pušu u Europi, a koji bi isti mogli otpuhati, jer dvije glavne zemlje Europske unije, Njemačka i Francuska, veoma vjerojatno po tom pitanju, i ne samo tom, bitno mijenjaju kurs. Vidi li to iz svojih visina naš predsjednik Vlade Plenković ili ne, nije baš nebitno, jer bismo nakon pada Angele Merkel, i skorog kraha Macrona s čijeg broda bježe ključni ministri, mogli ostati Plenkovićevom vjernošću “mainstreamu” koji klizi u povijest, na rubu rubova, izvan prostora i vremena. Hrvatska bi s Plenkovićem stoga umjesto u Europskoj uniji koja se preslaguje, mogla preko noći naći u Africi, u Maroku.

Mladi jastrebovi

U CDU-u idu izbori za novog predsjednika/predsjednicu stranke pokojne Angele Merkel. Tri su kandidata, no dva imaju šanse. Angela Merkel bi najradije na čelu vidjela svog klona u liku Annegret Kramp-Karrenbauer. No kako su u CDU-u stasali “neki novi klinci”, pojavilo se novo lice u liku Friedricha Merza. Nije ovdje bitno što je Merz novo lice, već što svjetonazorski i strateški CDU-u kani vratiti izgubljenim identitet i napraviti odmak o politike Angele Merkel. Grupa mladih jastrebova okupljenih oko Merza na čelu sa tridesetdvogodišnjim Nikolasom Loebelom jasno daje do znanja svoju proeuropsku orijentaciju kada su u pitanju mir i tržište, no žele da se, molim lijepo, obiteljske i imigracijske politike prepuste suverenim državama članicama, što ide protiv ugovara iz Meseberga koji su potpisali Merkel i Macron, te će samim tim promijeniti i sliku i Europsku uniju kakvu smo do sada poznavali. Merza su Merkeličini Krampovi već proglasili “tvrdolinijašem”, no da se predsjednik ove stranke bira po načelu jedan čovjek jedan glas, a ne delegatski, mogli bismo već sada reći da je Merz novi šef CDU-a. No kako Merkel još kontrolira stranku, delegatski sustav mogao bi na čelo dovesti Merkeličin Kramp gospođu. Ipak, nezadovoljstvo Merkeličinom politikom kompromisa i dobrodošlice u stranci te strmoglavi pad iste, solidno su jamstvo da njen izborni inženjering neće proći.

Prepuštanje pak imigracijske politike državama članicama Marakeški sporazum čini tek hrpom papira na kojem može pisati bilo što, pa i riba ribi grize rep.

U Francuskoj isti proces. Macronov tonući brod napuštaju ključni ministri, a podrška u javnosti manja čak i od Hollendeove. Zadnji koji je to učinio je ministar jednog od najvažnijih resora, onog unutarnjih poslova, Gerrard Collomb. Iako je službeno, za Le Figaro, rekao da odlazi zato što se želi kandidirati za gradonačelnika svog rodnog grada Liona, malo tko je u to vjerovao. Nije trebalo dugo da se vidi da Collomb ima i neke druge motive, iskrenije od navedenih, a tiču se (i)migracija. U razgovoru za reviju Valeurs Actuelles Collomb je “otvorio dušu” i rekao bez dlake na jeziku kako je migratorna situacija u Francuskoj “uznemirujuća”, te da će, bukvalno, “podjela teritorija” u toj zemlji za pet godina postati ireverzibilna. De facto Collomb je zapravo rekao da se Francuska okupira, da se dijeli teritorij. Na pitanje “koliko vremena imamo, a da ne bude više kasno” odgovorio je: “Ne želim širiti strah, no smatram da ima još malo vremena.” Narod ne želi ovaj isforsirani suživot, kaže on dalje, jer su sukobi, nasilja i neredi sve više zabrinjavajući i stvaraju paralelne svjetove unutar Francuske. Na izravno pak pitanje ima li Francuska još potrebe za imigrantima, odgovorio je kratko i jasno: “Ne, nema potrebe.” Kada to kaže (bivši) ministar unutarnjih poslova koji raspolaže svim podacima, onda se tu nema što dodati.

Novi vlak

Za Macrona je rekao isto što i u CDU-u za Merkel, da je “odljepio” od stvarnosti, da mu, doslovno, “manjka poniznosti”, da nema pojma kako narod živi, da je s njim nemoguća suradnja.

Kako padaju dvije noseće osovine Europske unije kakvu danas poznajemo zajedno sa svojim politikama, Merkel i Macron, Europske unije kakvu poznajemo, a koja će se uskoro možda i stubokom promijeniti, jer će i EU izbori također, nesumnjivo, biti zapravo referendum o migracijama, Plenković ne bi trebao zabijati glavu u pijesak i mantrati europsku pjesmu po notama ovih dvoje političkih mrtvaca plus Juncker, pjesmu koju i Francuzi i Nijemci s Merzom jamačno napuštaju. Proces je jasan, Europska unija koja je nastala kako bi riješila problem sama je pod čizmom Angele Merkel postala problem, a nešto što je problem nije – rješenje. Naglasak na obitelji i vraćanju migracijskih politika suverenim državama o kojima govori Merz, Collombov odlazak i stav o imigracijama i njenoj nepotrebnosti na ovakav način osvajanja teritorija, svjedoče da smo došli do crvene linije kada je Europska unija kakvu poznajemo u pitanju. Hoće li Plenković tvrdoglavo ustrajati na “mainstreamu” koji se urušava, zavisi i njegova sudbina, umrijeti zajedno s Angelom, ili uskočiti u novi vlak sa Merzom. Rasprava o Marakeškom sporazumu u tom kontekstu mogla bi završiti kao Requiem za Andreja.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari