Pratite nas

Priče

Ruža i Bundaš

Objavljeno

na

Kasna jesen me podsjetila na dane mog ranog djetinjstva kad su se još poneka, preostala stada ovaca izgonila na ljetnu ispašu u planinu, ono što je meni ostalo u pamćenju da je to zadnje radila moja pokojna susjeda Ruža Šušnjar, slušajući priče žena iz sela koje su za jutarnjih ili podnevnih kava raspredale priče o svemu, svačemu i svakome, tako sam saznao da je Ruža bila jedna od ljepših cura u kraju, imala je svog dragog koji je bio u domovinskoj vojsci 2.ww, nakon rata su po njega došli “osloboditelji” kao i po svakog najzdravijeg muškog u svakoj našoj obitelji koja se nije priklonila srbokomunistima i strjeljali.

Ruža je od tada drugovala s ovcama, nikada nije poželjela niti imala drugog muškarca, njena je ljubav otišla u grob sa njenim voljenim i Ruža je niječno odgovarala na sve upite brojnih prosaca, utjeha su joj bila ovce i stoka njene obitelji i bratova djeca. Njen vjerni pratitelj i pomagač u zadnje vrjeme njenog pastirovanja bio je tornjak Bundaš u ta vremena na Vučipolje je vodila samo uska kozja staza i pristup planinskim pašnjacima nije bio baš lak.

Bundaš je bio krupan, najveći i najjači pas u selu i za razliku od ostalih seoskih pasa Bundaš je izazivao poštovanje kod seljana, njega nisu tjerali ispred kuća a i nije ulazio u tuđe, seoske vrtove i njive poput ostalih pasa, Bundaš je bio poseban. Ruži je bio veliki pomagač, kad bi istjerala ovce u planinu Bundaš bi čuvao stado, kada bi se neka ovca ojanjila u nekom šumarku ili visokoj travi Bundaš bi ostajao uz nju kao zaštita sve dok je Ruža ne bi pronašla i janje i ovcu dotjerala do trošne starinske slamnate štale, zabavljeni poslom u lokalnoj tvornici, školom i obradom zemlje na selu njena obitelj se rijetko upućivala do tada teško dostupnog više od deset kilometara udaljenog Vučipolja.

Kada bi joj nešto zafalilo Ruža bi na komadu papira od kartene vreće stočnog brašna napisala stvari koje joj nedostaju, zatakla i svezala Bundašu za ogrlicu i poslala ga na selo, pas je nikada nije iznevjerio, svaka njena poruka je stigla u njenu obitelj i stvari koje bi falile dopremljene su u planinu na crvenkastom konju i njeno bi se pastirovanje nastavilo, tek bi kasna jesen sa u to vrijeme svojom hladnoćom natjerala Ružu i stado na povratak u selo. Ruža je silazila kući tek sa prvim snijegovima, prolazila su godine i Ruža i Bundaš su već bili stari.

Te godine jesen je bila neobično lijepa i “mijaljdansko”ljeto se oteglo, poneka kiša koja je pala i ugodno vrijeme istjerali su sočnu planinsku travu i stado je uživalo, bio je već kraj studenog kad je Bundaš starim već umornim korakom dokaskao u selo pred kuću Ružine obitelji, pregledajući ogrlicu nisu našli zataknute poruke i njen brat nakon radnog vremena u tvornici odluči uzjašiti konja i otići u planinu u staroj planinskoj kući našao je zauvijek usnulu sestru, presvučenu u čistu robu ležala je na starinskoj “sećiji” kraj nje. Na trošnoj komodi gorjela je svijeća, a stare usahle ruke su čvrsto držale molitvenik naslonjen na mrtve grudi.

Umrla je Ruža, obitelj je dotjerala stado na selo. Stari Bundaš je bio s ovcama. Jedne noći nakon nove godine Bundaša je nestalo, dozivali su psa i tražili ali ga nigdje nisu našli, njen brat je nakon nekog vremena otisao na Vučipolje po neke stvari koje nisu uspjeli dotjerati kad je umrla Ruža, pred kućom na kamenitom pragu ležalo je smrznuto mrtvo tijelo Bundaša.

Vjeko Zavracki

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari