Pratite nas

Intervju

RUŽA TOMAŠIĆ: ‘Hrvatska bi trebala ukinuti status nacionalnih manjina’

Objavljeno

na

Hrvatska konzervativna stranka hvata zalet za parlamentarne izbore, planirajući osvojiti nekoliko zastupničkih mandata. Uz Ružu Tomašić, uvjerljivu pobjednicu svibanjskih izbora za Europski parlament i vjerojatnu skoru predsjednicu HKS-a, to bi im i moglo poći za rukom. U razgovoru za tportal europarlamentarka Tomašić iznosi vlastita izborna očekivanja, komentira bujanje ekstremne desnice u Europi i objašnjava zašto misli da bi trebalo ukinuti status nacionalnih manjina u Hrvatskoj

Učlanjivanje u HKS u punom je jeku u Slavoniji, gdje će se 28. veljače održati i sjednica Glavnog odbora stranke. Transferi i novopečena članstva realizirana su u Đakovu, Požegu, Pleternici, Sibinju; u Vukovaru je cijela podružnica HSP-a dr. Ante Starčević prešla HKS-u i najavila suradnju s HDZ-om u Gradskom vijeću. Prvi opći sabor HKS-a, na kojemu bi Ruža Tomašić trebala preuzeti stranku od sadašnjeg predsjednika Mihovila Stanišića, održat će se 21. ožujka u Zagrebu.

Masovni prelasci u HKS odvijaju se u Slavoniji, ali i drugdje. Računate li, osim na članove HSP-a AS, i na HDSSB-ovce?

Ovakav priljev ljudi u HKS govori koliko ljudi žele istinu i transparentnost. U doba interneta sve možete sami saznati, provjeriti tko što govori i radi, s kim želite zajedno djelovati u politici. Najviše smo orijentirani na mlade ljude neopterećene starim podjelama na desnici i nositelje novih ideja, a s obzirom na moje godine, mladima smatram sve one do 45 godina. Naravno, dobrodošli su svi, ali osobno bih voljela da na mjesta dužnosnika stranke idu mladi. Mi stariji smo se u životu već ostvarili, dobili smo svoju priliku pa je naša dužnost mladima dati da se i oni sami izbore za sebe. Tko bolje zna kakvu budućnost mladi priželjkuju pored njih samih?

Čime ćete privući birače i koliko zastupničkih mandata u idućem sazivu Sabora očekujete osvojiti?

Svojim programom i projektima ciljat ćemo na one birače koji ostaju doma jer nemaju za koga glasovati. Nećemo isključivo privlačiti birače drugih desnih stranaka jer je taj kolač premalen i već je prilično podijeljen. Svojim radom i programom probudit ćemo savjest apstinenata kako bi izašli na izbore i glasovali za nas. Mislim da ćemo ostvariti dobar rezultat. Meni je ovo treća stranka, ali nisam promijenila svoj svjetonazor ni način djelovanja. Najlakše bi bilo da sam ostala gdje sam bila; ovo je teži put, ali časniji. Svjetonazor je isti – konzervativizam nije ideologija, nego način života.

Ne očekujete da ćete izgubiti dio birača vjernih pravaškoj ideologiji?

Pravaštvo je, kao pojam, totalno izlizano. Mnogi su na račun pravaštva radili isključivo za osobnu korist i tako oblatili pravaško ime da to danas više nije moguće ispraviti. Pravaštvo je postalo sinonim za podjele, sukobe, nedoraslost, zatucanost, sve ono što izvorno pravaštvo nikad nije bilo. Mi ćemo kroz konzervativnu stranku revitalizirati pravaštvo jer je to dvoje u Hrvatskoj neodvojivo. Davno je to utvrdio i veliki pravaški ideolog i mučenik dr. Milan Šufflay napisavši u ‘Hrvatskom pravu’ 1925. kako je Hrvatska stranka prava konzervativna u socijalnom pogledu i želi da hrvatski narod bude dijelom Zapadne civilizacije. To je upravo ono što mi u HKS-u radimo, približavamo Hrvatsku Zapadu.

Kako doživljavate snažan uspon ekstremne desnice u Zapadnoj Europi, poput Stranke za neovisnost Velike Britanije i Marine Le Pen u Francuskoj?

Njihov program bazira se na netrpeljivosti prema useljenicima. Francuzi sad govore da imaju previše ljudi iz Alžira, zemlje koja je bila njihova kolonija. A zapravo žanju ono što su posijali.

Koliko je takva njihova retorika opasna i kako riješiti problem?

Nisu te zemlje počele tek sad otvarati granice, sve su to njihovi državljani koje bi neki sad najradije zadržali u getu i uskratili bi im prava koja im pripadaju kao građanima Francuske i Velike Britanije. Njihovi roditelji su mahom nepismeni, bore se za komad kruha i lako ih je mobilizirati ako u vlastitoj državi nemaju nikakve perspektive. Meni je čudno da te države nisu počele te mlade ljude osvješćivati o njihovim mogućnostima, kako se mogu školovati i postati ravnopravni članovi društva.

I Vama, međutim, zamjeraju izjavu o ‘gostima’ i ‘Hrvatskoj za Hrvate’.

Istina je da su svi oni koji imaju hrvatsko državljanstvo politički Hrvati. Ja se u Kanadi nikad nisam osjećala građankom drugog reda kad bi premijer rekao My dear fellow Canadians. Dapače, tek je takav pristup prema nama drukčijeg etničkog podrijetla bio znak da smo široko prihvaćeni u kanadskom društvu. Imali smo svoje kulturne autonomije, ali smo pred zakonom bili jednaki, ne jednakiji. U politiku nitko ne bi trebao ulaziti zato što je manjinac i želi pomoći isključivo ograničenom broju ljudi s kojima dijeli krvna zrnca, nego zato što želi bolje sutra za svoju državu i društvo u cjelini.

Smatrate li da bi Hrvatska trebala ukinuti status nacionalnih manjina?

Po mom mišljenju, da. Svi manjinci koji imaju državljanstvo Republike Hrvatske su politički Hrvati, a oni bez državljanstva su naši gosti. I nikome onda ne može biti ni bolje ni gore zato što je manjinac ili pripadnik većinskog naroda. Svi smo u tom slučaju ravnopravni i zajednički radimo na boljitku ove države. Manjinci ne bi glasovali po naputku nekoga iz Srbije ili neke druge strane države, već bi u Saboru branili interese Republike Hrvatske i svih njezinih građana. Ne bi onda imali problema ni pri zapošljavanju jer netko ne bi mogao dobiti posao samo zato što je manjinac ili etnički Hrvat. Poslove treba zaslužiti stručnošću i predanošću poslu, a postupci zapošljavanja trebaju biti transparentni. I kažnjavati ako netko nije dobio posao zbog nacije, porijekla, spola i dr.

To je teško dokazivo na sudovima.

Ako vi imate sve najbolje reference za posao, a ja dvostruko lošije od vas, ali ja dobijem posao jer sam etnička Hrvatica a vi niste, to nije fer. Baš kao što nije fer ni da se Hrvati diskriminiraju na taj način u korist manjinaca. Pozitivna diskriminacija je svejedno diskriminacija i podriva vladavinu prava. Posao treba dobivati isključivo temeljem kvalifikacija. Svaku diskriminaciju treba strogo kažnjavati.

Jeste li se čuli s izabranom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, koju ste davno predložili za predsjedničku kandidatkinju?

Jesam. Ne gnjavim je, ima posla. Nisam od onih koji hodaju za pobjednicima. Zadovoljna sam što je pobijedila i pokazalo se da je točno ono što sam govorila, da je Hrvatska spremna za ženu predsjednicu. Malo će to sad ipak biti drugačije. Žene nemaju velik ego. Vjerujem da će izabrana predsjednica saslušati sve s dobrim prijedlozima. Mislim da su žene inače socijalno osjetljivije, a u Hrvatskoj je to danas najpotrebnije. Sjest će sa svakim i natjerati druge da rade.

Očekujete li da će zatražiti prijevremene izbore?

Vjerujem da će preko medija vršiti pritisak na Vladu, ona to može. Ova hrvatska Vlada ponaša se kao da ljudi rade za nju, umjesto da je obrnuto. Vlada treba biti na usluzi građanima. No ipak ne vjerujem da će doći do prijevremenih izbora, jer se izbori očekuju već u studenom.

Hoće li hrvatski europarlamentarci ujediniti snage za spas malih ribara?

Možemo zajedno, korak po korak. Nedavno su na plenarnoj sjednici u Strasbourgu prihvaćeni moji amandmani na europsku regulativu o ribarenju u Sredozemlju pa će se ubuduće kao izlazak na more računati samo onaj s registriranim ulovom. Ribari nekad ne mogu izaći na more i po tri tjedna, tune im trgaju mreže, imaju samo štetu. Sada im se dani bez ulova neće računati pa regulativa prema kojoj smiju loviti najviše 20 dana u mjesecu i 180 dana godišnje postaje pravednija. Dozvolama se barem donekle može regulirati riblji fond, ali smo krenuli i u borbu za tradicionalni ribolov i bacanje mreže, jer postojeće rješenje nije dobro, pogotovo ne za male otoke.

Financial Times prognozira da se u slučaju okupljanja široke lijeve koalicije HDZ-u ne piše dobro. Hoćete li u koaliciju s HDZ-om, po čemu ste uopće drukčiji od njih?

Vidjet ćemo što će biti. Čujem i da će predsjednik Ivo Josipović osnovati novu stranku, znači bit će zanimljivo i na ljevici. Mi ćemo biti drukčiji od svih prvenstveno po svom programu – zagovornici smo malih poreza, veće financijske slobode građana, snažno ćemo poticati malo i srednje poduzetništvo, a i nismo nikoga zaposlili u javnom sektoru u zamjenu za glas na izborima pa nemamo problema s provođenjem mjera smanjenja javne potrošnje i racionalizacije javne uprave. Naš će program imati i konkretne vremenske rokove – što ćemo napraviti za godinu dana, za dvije godine, pet. Normalno je da se planira bar za sedam godina. Radimo na tome, imamo gospodarstvenike koji nisu samo teoretičari, već imaju iskustva iz prakse.

Možete li otkriti njihova imena, jesu li iz Hrvatske ili iz inozemstva?

To su hrvatski gospodarstvenici. Ima nekih koji rade i u aktualnoj Vladi, stručnjaci koji su bili u privatnom sektoru, znaju probleme i rješenja.

Očekujete li da će se još netko kandidirati za predsjednika ili predsjednicu HKS-a?

To pitajte kolege. Ja molim ljude da se kandidiraju, ne želim se nametati, već isključivo biti podrška. Kandidaturu ću prihvatiti jer sam to obećala, ali voljela bih da se i mladi ljudi jave.

Možete li već sada nekoga izdvojiti u stranci, šira javnost nije za njih čula?

Sadašnji predsjednik Mihovil Stanišić iz Karlovca časno je odstupio s mjesta predsjednika Gradskog vijeća Grada Karlovca po izlasku iz bivše stranke i tako dokazao kako ima mjesta čestitosti u politici. U susjednoj Duga Resi imamo mladog dogradonačelnika Zorana Vilovića koji je već u prvoj polovici mandata odradio nekoliko kvalitetnih projekata za mlade u tom gradu. Mladi načelnik Općine Sibinj Josip Pavić, jedan od dvojice naših aktualnih dopredsjednika, preuzeo je općinu pred bankrotom i preokrenuo je. Sad se općina kvalitetno razvija i funkcionira fantastično. Drugi naš dopredsjednik je dogradonačelnik Šibenika Nikica Penđer, također mlad čovjek cijenjen u svojoj sredini. K nama je došao i Marijan Pavliček, dogradonačelnik Vukovara. Ja sam kao zastupnica u Europskom parlamentu također okružena mladim Hrvatima koji svakodnevno vrijedno rade kako bismo zajedno promijenili stanje u Hrvatskoj na bolje s ove europske razine.

Tako je to, ima mladih koji spavaju do podne, kad se probude žicaju za kavu i onda govore da ništa u državi ne valja. A imate i neke koji su se već dokazali, kao i mnoge koji se trude, i bio bi grijeh da oni ne mogu odlučivati o svojoj sudbini nego da to umjesto njih radi neki 70-godišnji isluženi političar.

Kako ćete, kao europarlamentarka i izgledna predsjednica stranke koja izlazi na parlamentarne izbore, usklađivati sve predstojeće obaveze?

Najviše će stradati moja obitelj. Bila sam s njima do Nove godine, ali sad… Od rujna do izbora neću uopće biti doma, ali onda je to to – kad na izborima osvojimo nekoliko zastupničkih mandata, onda će netko od tih ljudi nadam se preuzeti odgovornost i kroz kvalitetan rad u Saboru s ostalim našim zastupnicima odvesti stranku u budućnost. Ovo je način da ostvarim svoj san – ostaviti što više mladih ljudi u Saboru, kako bi oni odlučivali o vlastitoj budućnosti, a ja ću im iz Europskog parlamenta u narednim godinama biti podrška.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Goran Marić: Hrvatski je narod duboko ukorijenjen u povijest BiH!

Objavljeno

na

Objavio

Ministar državne imovine Goran Marić u intervjuu za Večernji list BiH govorio je o ministarstvu kojemu je na čelu i svom radu, ali i o temama vezanima uz njegovu mladost u Hercegovini i život u Zagrebu.

Na pitanje o radnom vremenu ministra, Marić kaže kako ministar nema i ne može imati radno vrijeme.

„Stvar je to odgovornosti, odnosa i snage interesa da nešto napravite. Samo plivanje u poslovima resora državne imovine ne može osigurati učinkovitost obavljanja poslova. Kada je riječ o složenost ovog posla, o vlasništvu i imovini, može se pokrenuti čitava akademija… Osobno sam radio uvid u ideju te zaključio kako postoje razlozi za utemeljenje kolegija o temi država, imovina, identitet… To bi bio jedan novi dragocjeni aspekt integralnoga znanja o modernoj Hrvatskoj“, kaže ministar Marić i dodaje kako su upravo imovina i vlasništvo odredili narav političke orijentacije i ukupnih društvenih odnosa.

„U poslu osobno volim gledati cjelinu, kontekst, okolnosti, znakove, trenutačne fenomene, a najdublje sediment i uvjetovanost ukupnog stanja u Hrvatskoj. Slikovito rečeno, radim i kad spavam.”

Knjiga ministra Gorana Marića „Slom lažnog proroštva“ govori o gospodarskoj krizi u Hrvatskoj i svemu što je do nje dovelo, a Marić kaže kako je motivacija za pisanje bio osjećaj duga prema Hrvatskoj iz kojega proizlazi dužnost da se taj slom ispravi.

„Sigurno je da aktualna Vlada ima uvide u realno stanje društva i gospodarstva. Iz toga se onda stvaraju mogućnosti povlačenja poteza. Nema brzopoteznoga i čudotvornog rješenja iako je često potrebno posegnuti i za ad hoc mjerama. Osobno sam sklon pratiti korelacije pojava i rezultata te poteze osnažiti zrelim odlukama i strategijama. Godina bilo koje vlade dovoljna je tek za identifikaciju, a i čitavi jedan mandat potreban je za pokazati bitne promjene“, kaže Marić o gospodarskoj slici Hrvatske.

Marić naglašava kako misli da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju.

Mjesec studeni je dio godine kada se cijela Hrvatska prisjeća žrtve Vukovara, ali je i mjesec kada se obilježava stvaranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne. 1991. u Grudama je ustanovljena HZ Herceg Bosne, a okolnosti su tada bile neizvjesne i konfuzne za Hrvate u BiH, naglašava Goran Marić, rođeni Gruđanin.

„Kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH. Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas“, kaže Marić.

Hercegovačko tlo zamijenio je životom u Zagrebu, ali redovito odlazi u Grude i ističe kako dio tradicije nosi u sebi i nastoji ga osnažiti. Prošle je godine primio Večernjakov pečat „Naše gore list“ za koji kaže kako je dragocjeno priznanje.

„Ja to shvaćam kao uzvraćanje ljubavi za ljubav! Jer odlazak iz zavičaja, bez obzira na razloge, u čovjeku izaziva neki osjećaj krivnje. Trenutkom odlaska započinjemo sanjati povratak. Ali, povratak se često odgađa, kao i ispunjenje svakog čovjekova sna. Upravo na tom stvarnom i imaginarnom putu povratka šaljemo poruke kao otrgnuti list svojoj gori. A taj se list ničim ne da i ne može otrgnuti.“, kaže ministar državne imovine.

Na pitanje dolaze li bolji dani za hrvatski narod, Marić kaže:

„Kako bih se mogao smatrati ozbiljnim i odgovornim ako ne bih vjerovao u budućnost našeg naroda! Hrvatski narod nikad u svojoj povijesti nije odustajao. I kad je bio izložen povijesnim milenijskim dezintegracijama, a one su bile česte, nikad nije pristao ne bezuvjetnu pokorenost. Uvijek je znao sačuvati izlaze… I koliko god je ovo vrijeme kompleksno i konfuzno, njegov će um, i svjesni i nadahnuti kršćanski entitet, osigurati i sačuvati svoj suvereni misaoni i stvarni prostor. Bitno je pritom da u budućnost idemo bez antagonizama kao narod golemog povijesnog iskustva, razumno i u miru. Jer nikakvi sukobi ne vode dobru. Oni vraćaju povijest natrag, u stanje trajnog poraza i frustracija, a time u nenadoknadive gubitke. Jednako tako, ne možemo u budućnost kao narod s osjećajem manje vrijednosti, nego velikodušno u svom punom integritetu, u praktičnom i plodnom suglasju sa svojim okružjem. Mi smo narod povijesti, njezini sudionici, branitelji i graditelji. Unatoč podjelama, mehaničkim kroz velika iseljavanja, ideološkim i drugim instrumentalizacijama, sačuvali smo ime i njegovo značenje. Sačuvali smo taj instinkt, taj imunitet i memoriju. Upravo naša nas povijest može čuvati od pogrešaka, a osobito od amnezije. Devedesete su godine donijele odlučujuću autentičnost kao jamstvo za bolje dane koje spominjete. Ove činjenice zahtijevaju dostojne lidere, puninu mudrosti, orijentaciju i zajedništvo naroda.“

Sjećate li se toga istodobno i tužnog i ponosnog 18. studenoga 1991. godine i kakvi osjećaji danas naviru o tom danu?

– Vukovar je živi grad i živa stvarnost u bezbroj svojih pojava i izdanja. Kojeg god se sjetim, bilo njegovih ulica, njegovih institucija, ljudi, uvijek je to susret s njegovom dramom, slikama i poviješću, koju smo usvojili kao svoju. Ili drukčije, povijest Vukovara postala je povijest moderne Hrvatske, ali i povijest svakoga od nas.

To se najsnažnije pokazuje u mjesecu i vremenu koji su pred nama. Sami datum 18. studenoga 1991. godine – on se ne može zvati danom. To je drama, sinonim stradanja, sinonim pomračenja ljudske vrste, ali i paradigma njezina poraza. Kad već govorim o tome, osobno mislim da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju. Očito još nisu odrasle odgovornost i svijest o stvarima koje su same po sebi najveće istine o utemeljenju suverene Hrvatske. Nažalost, Hrvatska kao da još prohodava u prostorima svoje stvarnosti. I, što je nedvojbeno, Vukovar u tome nije osamljeno mjesto ni fenomen. A Dan Hrvatske zajednice Herceg Bosne ima svoju emotivnu, ali i realnu političku uvjetovanost i percepciju. Stvaranje HZ Herceg Bosne u studenome 1991. u Grudama bezuvjetno je potrebno povezati s kontekstom zbivanja. Poznato je da bez nomenklature nema sadržaja, nema institucionalnoga integriteta koji uređuje i čuva odnose. Okolnosti u BiH u vrijeme uspostavljanja HZ Herceg Bosne bile su konfuzne i neizvjesne za Hrvate u BiH, a što su zbivanja ratnih devedesetih i potvrdila. A, kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH.

Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije
i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas.

Cijeli intervju pročitajte ovdje Večernji list BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari