Pratite nas

Reagiranja

Ružica Ćavar poručila svom napadaču: OPRAŠTAM TI! Pročitajte njezino pismo

Objavljeno

na

Nasilniku Nevenu Kovačiću, koji je formalno visoko i svestrano obrazovan čovjek, a na žalost duhovno i moralno zapušten do ispod razine divljaštva, opraštam”, poručila je Ružica Ćavar

Ružica Ćavar uputila je svoje pismo i zahvalu svim onima koji su bili uz nju u teške dana, nakon što ju je Neven Kovačić brutalno napao na zagrebačkom Cvjetnom trgu zbog kršćanskih uvjerenja. Priopćenje prenosimo u cijelost:

Poštovani i dragi, Hrvatice i Hrvati i svi ljudi dobre volje, u domovini i u svijetu!

Budući da u ovim teškim danima, za mene i moju obitelj, i znakovitim za hrvatski narod i hrvatsku državu, nakon 20. rujna 2014. godine, kada sam, na Preradovićevom, zvanom Cvjetnom, trgu u Zagrebu, doživjela brutalni napad nasilnika terorističke crvene provenijencije, od čijeg mi je krvničkog udarca slomljena lijeva ruka i kada sam završila u bolnici, dobila sam, od strane poznatih mi i nepoznatih dragih osoba iz domovine i cijeloga svijeta, stotine poruka zabrinutosti, ohrabrenja, potpore, te zgražanja i osude brutalnoga nasilnoga čina na mene kao ženu i majku, kronološki, ali ne po duhu i biološki, u starijim godinama, nisam u mogućnosti svima dobrim i humanim ljudima, kakvi su većina u hrvatskome narodu, zahvaliti se osobno, nego, evo, na ovaj način od srca zahvaljujem svima, uz molitvu da vas sve i sve vaše mile i drage, kao i cijeli hrvatski narod, domovinu Hrvatsku i cijeli svijet, svevišnji Bog, po zagovoru Svete Majke, kraljice Hrvata i kraljice svih naroda, obilno blagoslovi, za sretan život svih ljudi i naroda, te za prestanak ratova i nasilja i sretniju mirnu budućnost.

Nasilniku Nevenu Kovačiću, koji je formalno visoko i svestrano obrazovan čovjek, a na žalost duhovno i moralno zapušten do ispod razine divljaštva, čovjek prema otkrivenome materijalno dobro stojeći, član političke stranke Hrvatskih laburista, čak bivši kandidat te stranke za člana Europskoga parlamenta, koji se kreće u visokim državničkim, diplomatskim i gay krugovima takozvane elite, a koji mi se uopće nije ni privatno ni javno ispričao, opraštam, kao što i Bog nama oprašta, ako se kajemo za svoje zlo i grijehe.

Žao mi je toga “moral insanity” čovjeka, kao i njemu sličnih, i ne bih željela da ni ja, ni itko moj, ili bilo tko od ljudi, bude u njegovom položaju, jer mogu samo zamisliti, ako je imao takvu sotonsku snagu mržnje u svome udarcu po mojoj ruci, kakav li je tek pakao u njegovome duhu i duši.

Stoga, ja mu od srca želim, jer je i on Božje dijete, i molim se da ga Bog svojom milošću dotakne, da se pokaje za svoje zlo i da mu Bog oprosti i zagrli ga s najvećom ljubavlju, kao svoga izgubljenog sina. No, da bi se to lakše dogodilo i doprlo do njegove, korovom zla obrasle, savjesti i pozitivnog razuma, želim, uz pomoć poznatog odvjetnika, koji će me u pravosudnom postupku zastupati “pro bono”, a takvih mi se javilo nekoliko vrsnih odvjetnika, jer ja nemam mogućnosti novčano sudjelovati, da kao nasilnik i zločinac iz mržnje, što je završilo sa tako teškom ozljedom, a moglo je lako, da nije bilo Božje zaštite, i sa smrtnim ishodom, bude najstrože kažnjen, te da plati i odgovarajuću materijalnu odštetu.
Karakteristično je za taj milje u kojem se kreće nasilnik Neven Kovačić i za te udruge sa kojima surađuje i koje su, sa milijardama kuna, financirane iz hrvatskoga državnog proračuna i drugih domaćih i svjetskih antihrvatskih moćnika, da se nitko od njih, koji su toga dana licemjerno sudjelovali u prosvjedu protiv Katoličke Crkve, nije meni, privatno ni javno, niti ispričao niti izdao priopćenje u javnost osude toga neviđenoga nasilja, nego su se, sa još, za današnje vrijeme, poslužili debilnim nekadašnjim udbaškim metodama, kako nasilnik nema nikakve veze sa njima, nego da pripada našim desničarskim redovima, te da smo mi sami cijeli incident izrežirali, kako bismo nanijeli štetu njihovom “ugledu” i njihovim “pravednim zahtjevima”.

No, iako se to strašno nasilje nad ženom dogodilo upravo uoči nacionalnog Dana borbe protiv nasilja nad ženama, nitko se nije oglasio od inače bučnih državnih institucija i udruga za borbu protiv nasilja nad ženama i tobože zauzimanja za mir, toleranciju i ljudska prava, niti itko od ljevičarskih dužnosnika na vlasti u Republici Hrvatskoj, inače ideoloških i bioloških slijednika komunističkih totalitarnih zločinaca, koji su tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, izvršili i vršili najveći genocid nad hrvatskim narodom, puneći tisuće jama leševima nedužno pobijenih, na prevaru zarobljenih, nepobijeđenih hrvatskih vojnika, te civila, staraca, žena i djece, posebno nekoliko stotina svećenika Katoličke Crkve u Hrvata, i koji su činili najgoru represiju nad hrvatskim narodom sve do 1990. godine, te ubijali Hrvate diljem okupirane domovine i svijeta, pa je i njima današnjima na vlasti u Republici Hrvatskoj sasvim normalno, kada se ubijaju, mlate, premlaćuju, pa i najžešćim udarcima lome kosti ženama, samo im je bitno da pripadaju većini hrvatskoga naroda drugačijeg svjetonazora od svojih vlastitih i svojih manjinskih nasilničkih istomišljenika.

Zaista, takvi vodeći politički dužnosnici i takve državne institucije su prava sramota, provokacija, uvrjeda i poniženje za samostalnu, slobodnu i suverenu državu Republiku Hrvatsku, članicu Europske unije i Ujedinjenih naroda.

Usput, želim napomenuti da ja, iako sam kronološki u visokim godinama života, ipak nemam osteoporozu i lako lomljive kosti, kao možda veći broj žena, nego sam se znala i šaliti, nakon par padova na beton, ništa ne slomivši, kako imam tvrde hercegovačke kosti, koje se ne daju slomiti.

Ipak, sotonistička mržnja izgleda da je jača od najtvrđeg betona, ali sigurno nikada neće i ne može pobijediti nepobjedivu snagu Božje ljubavi.

Manipulacije i neistine u državnim medijima

Odmah nakon incidenta, kontrolirani mediji su pokušali zataškati i krivo prikazati tijek događanja, marginalizirati događaj i ublažiti odgovornost počinitelja.
Prikazivali su snimke kako sam ja prva izazvala incident, trgajući sveze njihovih platnenih transparenata, te da me je prolaznik, valjda slučajno dotaknuo, pri čemu sam pala, pa razbila nos.
No, kako istina uvijek sve pobjeđuje i probija sve zaprjeke, ubrzo su svjedoci iznijeli istinu i prikazali snimke na internetu i portalima.

Kako sam odlučila ići na prosvjed

Nakon što sam čula da te udruge pripremaju prosvjed na Cvjetnom trgu u Zagrebu, 20. rujna 2014. godine, ali nije još bilo poznato ni rečeno u koje točno vrijeme, osobno sam bila ogorčena takvom najavom, smatrajući to provokacijom i uvrjedom za hrvatski narod i hrvatsku državu, a slučajno sam dva dana ranije u jednoj TV emisiji, u kojoj je nastupala predstavnica tih udruga Rada Borić, čula da će se taj njihov prosvjedni skup održati točno u 14 sati. Stoga sam ja, u ime udruge koju vodim, tj. Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, uputila javni poziv za protuprosvjed u isto vrijeme, a koji je, naravno, po običaju, bio ignoriran u glavnim društvenim medijima. U mome kratkome tekstu je pisalo:

Poštovani i dragi, Hrvatice i Hrvati!

Dosta nam je, u našoj Republici Hrvatskoj, bezobrazluka i terora agresivne parazitske crvene udružene manjine, koja dolazi sa mržnjom orgijati na Cvjetni trg u Zagrebu, 20. rujna 2014. godine, u 14 sati.

Što oni imaju sa Vatikanskim ugovorima i sa Katoličkom Crkvom u našoj državi?
Nas 90% hrvatskih građana smo Katolička Crkva. Mi smo sklopili ugovore sa Svetom Stolicom. Naš novac ide našoj Crkvi.

Oni crveni i njihovi poslušnici, koji su zadnjih 14 godina na vlasti, neka vrate Crkvi sve što su opljačkali njihovi biološki i ideološki prednici. Neka njihove takozvane nevladine crvene lopovske udruge vrate u hrvatski proračun sve što su do sada, u milijardama kuna, opljačkale od hrvatskoga naroda i parazitski dobile od svojih istomišljenika na vlasti, na koju su došli prijevarom i manipulacijama u medijima, uz volju i plan antihrvatskih moćnika svijeta.
Neka te parazitske udruge uzdržavaju njihovi malobrojni članovi, a nas, našu Crkvu i naše Vatikanske ugovore neka ostave na miru i neka nam vampirski više ne sišu krv!!!
Stoga, hrvatski rodoljubi, dođimo spontano, s ljubavlju, na Cvjetni trg u Zagrebu, 20. rujna 2014. u 14 sati, sa prosvjednim natpisima u rukama i recimo, mirno i dostojanstveno, tim udruženim crvenim parazitima i vampirima:
“Dosta i otkinite se od nas za sva vremena!”

Ja i najbliži suradnici pripremili smo naše natpise sljedećega sadržaja: “Apage Satanas!”, “Nas 90% smo hrvatska Crkva i novac je naš, a ne vaš!”, “Crveni paraziti, vratite milijarde u hrvatski proračun!”, “Crveni zločinci, vratite Crkvi sve opljačkano!”, “Dosta nam je crvene kaljuže!” i “Bože, spasi Hrvatsku!”, te ih isprintali na kartonima veličine A3.
Kada smo stigli na trg, nas četvero zajedno, vidjeli smo okupljenih stotinjak osoba, a nismo znali koliko ih je među njima sa naše strane.

Krenuli smo prema spomeniku Petra Preradovića, te na željeznoj ogradi pravoslavne crkve vidjeli dva transparenta na platnu, privezana vezicama za željeznu ogradu, s natpisima protiv Katoličke Crkve i Vatikanskih ugovora.
Kao što smo napisali na svome pozivu za protuprosvjed, mislili smo mirno i dostojanstveno staviti na istu željeznu ogradu i naše natpise.
Međutim, prije nego smo i nalijepili naše kartone, prišao je jedan aktivist tih udruga i potrgao, zgužvao i bacio naše natpise.

Ja sam pošla za njim pitajući ga zašto to radi, a on se nije ni verbalno ni fizički suprotstavljao, nego je samo otišao dalje.

Čovjek iz naše grupe, novinar Žarko Marić, je krenuo obavijestiti policiju.
No, ja sam bila u tome momentu revoltirana, te sam gotovo instinktivno krenula strgnuti njihove platnene natpise. Na jednom sam uspjela otrgnuti vezicu i platno je palo na pola, te sam krenula na drugi njihov transparent. Sveza je bila čvršća, te nisam uspjela u prvome potezu.

U tome momentu sam zamijetila da prema meni, sa desne strane, najbržim trkom dolazi krupan čovjek svijetle puti, te me najsnažnijim zamahom svoje desne ruke udara po gornjem dijelu moje lijeve ruke. Tada sam osjetila strahovitu bol, kao nikada u životu, i pala kao pokošena.

No, vrlo interesantno, pri padu se uopće nisam ni u što udarila, kao da sam pala na debeli sloj vune, iako je to bio beton. Ruka mi je bila potpuno nepomična, kao oduzeta, uz povremene neurološke nekontrolirane trzaje. Nekoliko policajaca i ljudi je se odmah našlo pored mene. Ustati nisam mogla, iako me ništa osim lijeve ruke nije boljelo. Potekla mi je samo krv iz nosa, spontano, najvjerojatnije radi stresa, iako u nos nisam bila ni najmanje udarena. Hitna pomoć je ubrzo stigla, i oni su mi pomogli ustati, te sam s njima pošla u kola hitne pomoći, uz pratnju jednoga policajca.

Ostalo u zdravstvenom smislu je poznato. Ustanovljena mi je fraktura lijeve nadlaktice sa velikim nagnječenjima mekih dijelova tkiva u gornjem dijelu s prednje strane. Ostala sam u bolnici Sestara Milosrdnica, na Klinici za kirurgiju, odjelu za traumatologiju.
U dva navrata su mi dolazili po dvojica policijskih službenika. Rekli su mi da će protiv počinitelja biti podignuta kaznena prijava zbog nanošenje teške tjelesne ozljede, ali i prekršajna prijava protiv mene zbog remećenja javnog reda i mira, o čemu su mi ostavili i kopiju dotičnog dokumenta.

Pitala sam hoće li biti podnesena prekršajna prijava i protiv onog prvog aktivista tih udruga, koji je prije potrgao naše plakate, a kojeg sam ja jako dobro zapamtila po izgledu. Policajci su rekli da ne znaju.

Ubrzo sam saznala, od drugih svjedoka, da je taj prvi izgrednik upravo mr. sc. farmacije Pavle Močilac. Zapravo, to je onaj ateistički lijevi fanatik, koji se prvi javno pobunio protiv izjave novoizabranog rektora Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Damira Borasa, kada je tom prilikom, u travnju 2014. godine, izjavio da u društvo i obrazovni sustav treba vratiti biblijske vrijednosti.

Dakle, taj Pavle Močilac je vrlo opširno pisao protiv te izjave, a što je bilo objavljeno u rubrici “Reagiranja” Večernjeg lista, gdje je autor toga teksta iznosio svoje nebulozne marksističko-ateističke takozvane argumente protiv biblijskih vrijednosti. Na njegov tekst odgovorio je, u pomalo ironičnom tonu, ali vrlo argumentirano, o značenju biblijskih vrijednosti za kulturu i civilizaciju svih naroda u zadnjih preko 2.000 godina, a posebno za naš hrvatski narod, novinar, do nedavno kolumnist Večernjeg lista, dr. sc. Ivica Šola.

Moga odvjetnika sam zamolila da pokrene i to pitanje prekršajne prijave za dotičnog počinitelja.

Zaključak

Iz bolnice sam otpuštena u petak, 26. rujna 2014. godine. Zdravstveno stanje moje ruke je relativno povoljno. Naime, u početku je postojala bojazan i liječnika i mene, da će zbog frakture nadlaktice u blizini ramenoga zgloba biti eventualno potreban operativni zahvat, ukoliko bi došlo do pomaka dijelova frakturirane kosti. To bi bilo više komplicirano, a i rizično, zbog moga općeg zdravstvenog stanja, tj. kardiopatije sa ugrađenim stentom, te težeg oblika dijabetesa, na inzulinu.

Nakon višekratnih rendgenskih snimaka, ipak je, hvala Bogu, ustanovljeno da nije došlo do pomaka, te da je dovoljna konzervativna terapija, uz odgovarajuću imobilizaciju ruke i fiksaciju uz grudni koš, uz kasniju vjerojatno dugotrajnu fizikalnu rehabilitaciju, zbog ukočenosti imobilizirane ruke.

No, iako me ruka boli, nekad više, nekad manje, ja sam zadovoljna i najviše zahvalna Bogu, da nije došlo do još težih ozljeda, te što mi je ipak u pitanju lijeva ruka, a ne desna.
Svoju žrtvu smatram malom žrtvom u odnosu na goleme žrtve naših branitelja, pogotovo teških invalida i žrtava tolikih poginulih branitelja i njihovih obitelji za samostalnu, slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Neka je njima vječna slava i hvala, te neka dragi Bog da utjehu i snagu svima ožalošćenima, invalidima, prognanima i izbjeglima, te posebno roditeljima, suprugama, djeci i obiteljima nestalih hrvatskih branitelja i civila.

Znamo sigurno da u našim bolima i nevoljama, posebno hrvatskih branitelja, na žalost po zatvorima, nismo sami, jer je Bog sigurno sa svima nama i njegova Sveta Majka, Kraljica Mira, Kraljica života i obitelji i Kraljica Hrvata!

Nadam se i vjerujem da je i ova moja mala žrtva urodila dobrim plodovima. Kao što me je u razgovoru podsjetio jedan svećenik, fra Žarko Ilić, dugogodišnji i legendarni urednik neuništivog hercegovačkog zbornika “Kršni zavičaj”, kako ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag!

Ružica Ćavar

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana

Objavljeno

na

Obilježavamo još jednu obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922., Zagreb, 10. prosinca 1999.).

U hrvatskoj povijesti pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je stvorio hrvatsku državu te političara kakav se jednom rađa u stotinu godina.

Nu, nakon svake obljetnice  često se zapitamo: jesmo li mu se dovoljno odužili? I svaki puta odgovor je – ne. U Zagrebu primjerice još uvijek nema njegova spomenika, a ni neka ulica ili trg ne zovu se njegovim imenom. Istina, trg po njegovu imenu u glavnom gradu nazvali su neku „šikaru“ daleko od centra grada, koja je više nalik na „olinjali“ park nego na mjesto koje nosi ime ovog časnog i uvaženog hrvatskog domoljuba. Već su podigli i bistu Ivi Loli Ribaru, ali ne i Franji Tuđmanu.

Nestalo je i Trga maršala Tita, ali Tuđman nikako da dođe na red. Obitelj  hrvatskog predsjednika već je u nekoliko navrata isticala da bi bila zadovoljna da mu se spomenik podigne na Rusvetlovu  trgu, ali oni koji o tome odlučuju prave se gluhi. Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić čak dosad ni jednom nije pozvao obitelj Franje Tuđmana na dogovor. Što je po tim pitanjima svih ovih godina radio HDZ-e, stranka koju je Tuđman i osnovao? U vrijeme kampanje svaki puta nose njegovu bistu iz dvorane u dvoranu, „kune“ se u njega, ali nakon toga ništa se ne događa. Tko primjerice sprečava HDZ da sam usred Zagreba ne podigne spomenik svom utemeljitelju i predsjedniku, a naposljetku i pobjedniku hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata? Koliko još vode mora proći ispod Savskog mosta da Tuđman u svojem Zagrebu dobije dostojno mjesto?

Iznimno mnogo štete Tuđmanu nanio je žalosni predsjednik RH Stjepan Mesić, koji je dva mandata potrošio na pljuvanje, bljuvanje i marginaliziranje njegove uloge u stvaranju slobodne, samostalne i  neovisne hrvatske države. Kakav je Mesić čovjek najbolje je pokazao i time što nakon njegove smrti nikada nije posjetio njegov grob. Na taj način, poglavito mladima, poslao je jednu strašnu poruku. Nu, sva je sreća što će i u hrvatskoj povijesti ostati zabilježen kao netko kojeg će se Hrvati sramiti, jer nikada u svojoj povijesti nisu imali tako sramnog predsjednika. Sve što je radio protiv Hrvatske i Tuđmana već mu se sada vraća, a u budućnosti od njega neće ostati baš ništa pozitivno. Baš kao ni od Josipovića ili od Vesne Pusiće, ali i drugih izdajica svega što hrvatski diše.

Ono što je nekada govorio Tuđman i te kako je aktualno još i danas. Tako je primjerice 1992. uz ostalo rekao: „Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje  političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani“.

A kad je riječ o Domovinskome ratu od njega smo mogli čuti i ovo:

  • „Htjeli smo da do svoje samostalnosti dođemo i bez rata. Htjeli smo da ne bude žrtava. Svaki hrvatski život je dragocjen, ali kad u tome nismo uspjeli,znali smo da se za tu borbu moramo pripremati i pripremali smo se ustrajno. Od one protuhrvatske milicije poskrivečki smo stvarali hrvatsko redarstvo, hrvatsku policiju, Zbor narodne garde. Nismo imali pravo ni po međunarodnim propisima na proglašenje svoje vojske, ali smo je postupno stvarali. Kad nam je rat nametnut i otvoreno, mogli smo se naoružavati samo otimanjem od jugokomunističke armije i kupovati na sve moguće načine izvana potajno. Znajte da i one zemlje koje će nas kasnije priznati, čak i jedna Njemačka, a da ne kažem Amerika, zatvarale su, uhićivale i kažnjavale one Hrvate koji su nam pokušavali dobaviti oružje i nabaviti čak i najmanje količine.“ (1992.)

Tuđman je također isticao da je oružje bilo ono koje je rješavalo sudbinu hrvatskog naroda te dodao:- „Razumije se, Hrvatska vojska mogla je odnijeti pobjedu u tom svetom domovinskom ratu, samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske  bio spreman uložiti sve svoje snage, samo zato što je bio jedinstven sa  svakim vojnikom, zato što su gotovo na svim bojištima bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske. To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi. Kažu da je bila treća vojna sila u Europi i bila je naoružana s  tisuću petsto tenkova i nekoliko stotina zrakoplova i raketa.“(1992.)

Zanimljivo je bilo i njegovo razmišljanje o Bosni i Hercegovini (1993.). Rekao je:

  • „U Bosni i hercegovini vodili smo takvu politiku koja je bila realna s gledišta interesa hrvatskog naroda i Hrvatske države. Mi se nismo zanosili time da BiH može do i Drine biti Hrvatska. A, među nama rečeno, – nemojte mi to, ako su novinari sada tu, pripisati, i ne znam što. Da vam netko da takvu hrvatsku državu pitam vas, kakva bi to  Hrvatska država bila do Drine u kojoj bi bilo dva milijuna Srba i dva milijuna Muslimana? Bi li to bila Hrvatska država? Da li bi za takvu Hrvatsku državu trebalo ginuti? I koliko bi nas izginulo, i što bi onda bilo? Ima takvih mudraca, razumijete, koji su zastupali takve ideje od samog početka, i u redovima naših vojnika, borbenih ljudi i mladića“ – govorio je dr. Franjo Tuđman.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor crnogorskim intelektualcima: Samo vratite ono što ste bespravno otuđili

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najljepših jedrenjaka na svijetu, školski brod ‘Jadran’ više od 20 godina nalazi se u Crnoj Gori gdje je došao sredinom listopada 1990. godine. Prije toga bio je u Hrvatskoj, a na njemu su školovane generacije časnika ratne mornarice, piše Večernji list

Hrvatska cijelo vrijeme potražuje jedrenjak ‘Jadran’, a Crna Gora ne riskira uplovljavanje u hrvatske teritorijalne vode.

Crnogorski intelektualci obratili su se javnosti u povodu 26. godine najžešćeg napada na Dubrovnik te su poručili da se prekine šutnja o razaranju Dubrovnika.

Sada im je stigao odgovor Zbora bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ koji pozdravljaju ovu ‘hvalevrijednu gestu’ te istup opisuju kao ‘hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca’ Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“, kao i cijela hrvatska javnost, za zanimanjem su primili hvale vrijednu gestu crnogorskih intelektualaca, koji su se apelom obratili medijima i crnogorskoj javnosti u povodu obljetnice 26. godina od najžešćeg napada na dubrovačke starine, branitelje i civile.

U svom apelu crnogorski intelektualci navode da je podsjećanje na mučno vrijeme patnji i zločina nužno za crnogorsko suočavanje s prošlošću i da taj proces crnogorski intelektualci „doživljavaju ključnim za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva“.

Ne samo to, crnogorski intelektualci u svom javnom obraćanju idu i korak dalje pa navode kako suočavanje s vlastitom ratnom prošlošću, citiramo, „uključuju i reparacije“. Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ pozdravlja ovaj hrabri građanski, ali i civilizacijski čin istaknute grupe intelektualaca.

Radi se o snažnoj gesti ključnoj za istinu i ozdravljenje savjesti crnogorskog društva, koje se nije do kraja i na pravi način suočilo sa sramotnom ulogom dijela vlastitih građana u napadima na Dubrovnik i počinjenim zločinima na hrvatskom jugu. Nema nikakve sumnje da je napad na Dubrovnik i pustošenje Konavala najveća sramota u cjelokupnoj povijesti Crne Gore.

Vrijeme je pokazalo da „žaljenje“ Mile Đukanovića, verbalno iskazano Dubrovčanima 2001. godine, nije donijelo toliko potrebno ozdravljenje vlastitom crnogorskom društvu. Istovremeno, ta gesta nije umanjila gorčinu koju i danas osjećaju građani Dubrovnika i stanovnici Konavala zbog ratnih pohoda i pustošenja od strane najbližih susjeda.

Bezrezervno pozdravljajući apel grupe crnogorskih intelektualaca, ipak moramo konstatirati da i ovog puta njihovu verbalnost ne prati materijalna konkretnost njihovih institucija vlasti. Kad to kažemo smatramo da u rasterećenju održivih međudržavnih odnosa Crna Gora treba Hrvatskoj konačno vratiti ono što je otuđila, a što se prvenstveno odnosi na školski brod „Jadran“ koji se od 1990. godine nalazi u Crnoj Gori.

Četvrt stoljeća bilo je i više nego dovoljno vremena da Crna Gora, ako želi iskrene odnose s Hrvatskom, vrati otuđeni jedrenjak na kojem su se školovale generacije hrvatskih pomoraca. Stalne crnogorske izjave o „dobrosusjedskoj iskrenosti“, koje neprestano ističe službena Podgorica, pretvaraju se u obične fraze jer Crnogorci ne vraćaju ništa od onoga što su s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske bespravno otuđili tijekom rata.

Zar misle da je pjesmuljak spjevan još za vrijeme rata: „S Lovćena vila kliče – oprosti nam Dubrovniče“ dovoljno snažna gesta da izbriše iz hrvatskog kolektivnog sjećanja silnu Flotu JRM-a, lociranu u hrvatskim lukama, a vrijednu oko dvije milijarde USD, koja je, od rujna 1991. do svibnja 1992. godine, nasilno prisvojena od strane crnogorske države.

Zar doista nositelji političkog odlučivanja u Crnoj Gori misle da je hrvatska službena politika odustala od svih svojih opravdanih potraživanja prema Crnoj Gori, onoga trenutka kada je pružila ruku crnogorskom narodu da se izvuče iz „balkanskog gliba“ i sačuva svoju državnost i opstojnost. Ne, gospodo crnogorski političari i intelektualci! Nismo i nećemo odustati! I dalje ćemo podržavati Crnu Goru na putu u zapadnoeuropske integracije. Ali, znajte, „dok u nama živo srce bije“ podsjećat ćemo vas i na vaše neispunjene obveze prema nama.

To je, u više navrata ove godine, učinio i hrvatski ministar obrane Damir Krstičević, javno poručivši svom crnogorskom kolegi i cijeloj crnogorskoj naciji da je povratak školskog broda „Jadran“ jedan od temeljnih vanjskopolitičkih prioriteta Republike Hrvatske prema Crnoj Gori. Ministar Krstičević poslao je svom crnogorskom kolegi Predragu Boškoviću dva pisma u kojima traži povratak školskog broda „Jadran“.

No, zauzvrat, u hrvatskoj javnosti izuzetno su negativno odjeknule riječi crnogorskog ministra obrane iz mjeseca listopada ove godine, izgovorene „dobrosusjedski iskreno“, kada je novinarima izjavio kako je „brod crnogorski“. Ovom prilikom Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ predlaže crnogorskim intelektualcima kojima je, kako kažu, stalo do ozdravljenja crnogorskog društva, da zamole svog ministra obrane, predsjednika Crne Gore i predsjednika Vlade Crne Gore, da samo vrate ono što je, blago budi rečeno – bespravno otuđeno s teritorija i akvatorija Republike Hrvatske.

Za početak – neka to bude školski brod „Jadran“. Republika Hrvatska znat će cijeniti tu malenu, ali visoko simboličku gestu „dobrosusjedske iskrenosti“. Gospodo, crnogorski intelektualci, što se čeka? Zbor bivših zapovjednika hrvatskog školskog broda „Jadran“ s pravom očekuje da čuje: „S Lovćena vila kliče – vraćamo ti „Jadran“ Dubrovniče!!!“

Zanimljivo priopćenje: Prije 26 godina pucali smo po dubrovačkim zidinama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari