Pratite nas

Feljton

S Mirom Brešićem vlakom do Gothenburga (Stockholm – Gothenburg 500 km)

Objavljeno

na

Za Miru Barešića, koji je u Domovinskom ratu preživio svega 14 dana prije nego što je likvidiran, slobodno se može reći da je u tom kratkom vremenu za moral hrvatske vojske učinio više nego svi generali JNA koji su prešli na hrvatsku stranu, zajedno.

Njegovu biografiju se može naći na internetu u svim verzijama ali o karizmatičnom fenomenu Mire Barešića koji je u Švedskoj i za Šveđane uspio postati svojevrsni heroj, nezna se puno. Šveđani su imali najmanje razloga simpatizirati s čovjekom koji je u njihovoj zemlji 1971. likvidirao jugoslavenskog ambasadora, otmicom zrakoplova u organizaciji Tomislava Rebrine, zajedno s Anđekom Brajkovićem oslobođen i čudnom igrom sudbine, 1980. ponovo završio u švedskom zatvoru, pa ipak su našli za shodno diviti mu se.

Piše: Dinko Dedić/kamenjar.com

Nakon izručenja iz Amerike, završio je u notornom zatvoru Kumla u podzemnoj samici zvanoj bunker, za koju ni većina Šveđana nikad nije ni čula niti vjerovala da jedna liberalna i socijalna država uopće može imati takav zatvor. Kad sam u to vrijeme s grupom prijatelja sakupljao potpise na peticiju da mu se poprave zatvorski uvjeti, pristupali su nam Šveđani i tvrdili da takav zatvor u Švedskoj ne postoji. Barešić je stupio na štrajk glađu. Po švedskom zakonu ga nisu mogli prisilno hraniti. Štrajkao je 50 dana a kad je Šveđanima postalo jasno da Miro neće popustiti, popustili su oni. Njegova odlučnost izdržati do smrti, donijela mu je poštovanje. Od Iraca koji su umrli štajakući glađu, nitko nije preživio 50 dana neprekidnog gladovanja. Bobby Sands je umro nakon 60 dana ali je napravio nekoliko prekida.

U 7 godina do njegovog otpuštanja iz Švedske i ponovnog povratka u Paragvaj, Barešić je uspio steći simpatije i zatvorskih vlasti i švedske medije i švedske populacije. Njegov štrajk glađu donio mu je poštovanje a ponašanje mu je privrijedilo povjerenje, tako da je završio u poluotvorenom zatvoru i na kraju dobio pravo na izlaske, jedan od kojih sam proveo s njim. Želja mi je opisati nekoliko detalja iz jednog Barešićevog vikenda na slobodi, koji je zaradio povjerenjem, poštovanjem i pouzdanjem kojima je zračio.

Kao dužnosnih HDP-a, čiji je jedan od zadataka bio brinuti za hrvatske političke zatvorenike, posjetio sam većinu zatvora na tri kontinenta u kojima su boravili hrvatski politički zatvorenici, žrtve uvjerenja i savjesti.

Miro Barešić i “lavica”

O Miri Barešiću sam pisao u “Hrvatskom tjednku” prije nego što sam ga prvi puta susreo ranih osamdesetih u zatvoru visoke sigurnosti Södertälje, jugozapadno od Stockholma. Administrativna zgrada se nalazila stotinjak metara udaljena od visokim zidom ograđenog zatvora koji nije imao ulaznih vrata.

U zgradi smo upoznali guvernerku zatvora, ženu koja je sjedila ispred cijele hrpe tv ekrana i gledala slike sigurnosnih kamera. Pušila je lulu. Prezime joj je bilo Lejon (lav na švedskom). S dozom humora ali i upozorenja nam je rekla da ju ne podcijenimo jer ona je ipak lavica. O Barešiću je govorila s respektom. Tek sam kasnije iz razgovora s Mirom saznao koliko je bilo njezino povjerenje u njega.

Jedini ulaz u zatvor bio je kroz administrativnu zgradu, liftom duboko pod zemlju a onda podzemnih hodnikom do u sred zatvora i onda opet liftom na površinu.

Kad smo se sastali, Miro nam je pričao o svojoj okladi s gospođom “lavicom”. Znala je da je sposoban, ekspert u borilačkim vještinama, vojni stručnjak, trener u paragvajskoj vojsci i tjelohranitelj švedskog ambasadora u Sjedinjenim Državama, neustrašiv, za Šveđane, kako se kasnije pokazalo, pojam supermana.

Za sigurnost zatvora iz kojega nikad nitko nije pobjegao, Miro je gospođi guvernerki rekao da bi on pobjegao kad bi htio. Ona mu je odgovorila da je to nemoguće. Miro ju je izazvao. Ponudio joj je da će joj dokazati, ako mu garantira da za bijeg neće biti dodatno kažnjen. Lavica je prihvatila izazov i tražila od njega, ako uspije pobjeći, da se odmah nakon bijega vrati u zatvor. Miro je pristao, pobjegao iz zatvora ali se nije odmah predao nego je otuptovao na jug Švedske i onda se predao. Time mu je cijena kod guvernerke i svih koji su za ovo čuli, dramatično porasla.

Kazna mu je 1985. s doživotne smanjena na 18 godina. Premješten je u zatvor niske sigurnosti, izvan grada, pored jednog jezera. Kad smo stigli u posjetu, Miro nije bio na prostoru zatvora, nego je s guvernerom zatvora na smrznutom jezeru lovio ribu. Ponijeli su veliko svrdlo, izbušili široku rupu na ledu, stavili stolice pokraj rupe i bacili udice.

Miro je išao u školu. Posao mu je bio voziti jedan mali kamion za čišćenje snijega. Imao je sobu s drvenim namještajem, tv, video, mikorvalni i knjige za čitanje. Kad sam vidio njegov “apartman”, poželio sam si jedno 3 mjeseca u tom zatvoru, samo da se odmorim od dinamike koja mi je krakterizirala cijeli život.

Ubojstvo Vladimira Rolovića

11221598_10204544257262497_2037348140386473654_n

Miro i Slavica u vlaku prema Gothenburgu

Pričao mi je detalje o atentatu na Rolovića u Stockholmu. Plan je bio zarobiti ga, držati kao taoca i za njega dobiti da Jugoslavija oslobodi broj političkih zatvorenika. Posebno su mu je na srcu bili na smrt osuđeni Miljenko Hrkač i Ivan Jelić za podmetanje bombe u beogradskom kinu. Bombu je podmetnuo Njemac Bernard Watzel, kojega je kasnije udba uhvatila u Portugalu i likvidirala. Udba je znala za Watzela ali je njihov plan bio postići propagandni učinak pokrivljavanjem Hrvata.

Miro i Anđelko su u jugoslavensku ambasadu ušli spremni poginuti. Očekivali su da će u ambasadu, prije ili kasnje, upasti švedska policija i poubijati ih. Rolović se hrabro držao. Odbio je pomoću radio-stanice kojom je imao direktnu vezu s Beogradom, prenijeti zahtijeve svojih otmičara. Bio je velik i snažan čovjek. Miro ga je zavezao za stolicu, ruke i noge. Rolović im je govorio: “Ovdje su i zidovi protiv vas.” Uspio si je osloboditi ruke. Posegnuo je u ladicu u kojoj se nalazio pištolj. Barešić je pucao prvi. Događaji su se uživo prenosili preko švedske tv. Trg oko ambasade se napunio znatiželjnim narodom. Švedska policija je konačno upala u ambasadu. Očekivali su da će pucati bez poziva na predaju. Začudo, Šveđani su ih pozvali da se predaju, što su oni i učinili. S lisicama svezani jedan za drugoga, izvedeni su na ulicu punu ljudi, koji su natezali vratove da ih vide. Brajković je pitao: “Što ćemo sada?” Barešić je odgovorio: “Aj’mo zapjevati.” Tako se u nekoliko sati svijetom raširila njihova najpoznatija slika.

Korespondencijom iz zatvora i posredstvom prijatelja, Miro je upoznao Slavicu (na slici u vlaku pokred njega) i osnovao obitelj. Za vjenčanje je dobio izlazak iz zatvora.

Švedska je prije drugih zaključila da se Jugoslaviji primiče kraj

U Švedskoj su rasle simpatije za hrvatsku samostalnost. Mnoge socijal-demokratske države koje su ranijih godina gajile simpatije prema Jugoslaviji, počele su uviđati da Jugoslavija ne može biti uzor njihovom modelu. U Švedskoj je na čelu bio socijal-demokrat Olof Palme.

U Švedsku se naselio veliki broj hrvatskih političkih i ekonomskih izbjeglica. Neki su završili s pozicijama u švedskim sredstvima javnog informiranja, nekoliko na televiziji. I oni su pomogli formirati švedsko javno mnijenje. Šveđani su bili upoznati s radom Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP) kojemu je Miro Barešić bio član i ozbiljno prihvatili mogućnost rastvaranja Jugoslavije. Druge zapadne države su tolerirale isključivo onu struju hrvatske političke emigracije koja je za princip uzela “borbu” za hrvatsku državu isključivo mirnim putem, dok su u borbi protiv HRB-a, HDP-a, Otpora i općenito sljedbenika bušićanske revolucionarne linije aktivno surađivale s udbom, uključujući i likvidacije hrvatskih emigrantskih aktivista. Švedska je poznavala načela HDP-a, uključujući i “borbu za uspostavu hrvatske države svim primjerenim sredstvima”. Jednog od njih su držali u zatvoru a nije slučajno da je baš u Švedskoj, u gradu Mamlmou održana osnivačka skupština HDP-a, gdje je za predsjednika izabran Nikola Štedul, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik. Jugoslavenski obavještajci su Švedsku dobro pokrivali i unatoč toga što su se komunikacije između švedskih vlasti i HDP-a održavale u tajnosti, Jugoslavija je očito nešto znala i po svom dobro uvježbanom planu, baš kao i kasnije u operaciji “Labrador”, pokušala sabotirati naše aktivnosti na međunarodnom planu. Posebno im je to bilo važno jer je u Švedskoj na vlasti bila socijal-demokratska vlada. Jugoslavenski lijevi prijatelji počeli su ju napuštati jedan po jedan. Prije toga, uspostavili smo bliske odnose sa Socijalističkom strankom Australije koja je u svom glasilu “Australian Socialist” denuncirala Jugoslaviju i podržala uspostavu samostalne hrvatske države (o tom događaju donijeti ću poseban prilog). Slijedila je suradnja sa Sandinistima, Kurdima, Albancima i jednom makedonskom antijugosalvenskom organizacijom. Kad se na našoj strani pojavila Švedska, jedino oružje koje im je ostalo, bili su atentati. Udbina akcija je kulminirala atentatom na Nikolu Štedula u Škotskoj a njeni elementi transplantirani u Hrvatsku nakon pada Jugoslavije, završili su posao likvidacijom Mire Berešića.

Ubojstvo Olofa Palmea

Dana 28. veljače 1986., u Stockhomu je ubijen švedski premijer Olof Palme. Nakon godina istrage, udbina konekcija u ovom ubojstvu ostala je kao jedina valjana linija pretrage. Samo tjedan dana prije tog ubojstva u Švedskoj se nalazila delegacija HDP-a uključujući i mene. Švedske vlasti su predstojeći razvoj događaja u Jugoslaviji i njen konzekventni raspad, predvidjele malo bolje nego ostale zemlje Zapada i otvorile diskretne komunikacije s predstavnicima HDP-a, unatoč toga što se jedan od njegovih članova, Miro Barešić u to vrijeme nalazio u švedskom zatvoru radi ubojstva jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971.

10995684_10204544274222921_5243592863663377117_n

S Mirom u snijegu nedaleko zatvora.

Nema nikakve sumnje da je Jugoslavija kroz svoju obavještajnu mrežu znala za ove komunikacije. U Stockholmu na ulazu u hotel, u kojemu se kratko prije Palmeova ubojstva, trebao održati sastanak predstavnika švedskih vlast i prestavnika HDP-a, u vrijeme kad smo mi ulazili u hotel, uhićen je naoružani udbin agent, za kojega su nam švedske vlasti rekle jedino da mu je prezime bilo Kalezić i da je bio Crnogorac. Sastanak nije održan ali je očita namjera Jugoslavije bila upotrijebiti baš taj moment i pokvariti švedsko-hrvatske odnose likvidacijom Olofa Palmea u očekivanju da će Švedi najprije posumnjati na Hrvate. Jugoslavenski plan je propao jer je Švedska odbacila taj scenario.
Mnogo godina kasnije, u siječnju 2011., njemački magazin “Focus”, treća najveća njemačka tjedna publikacija koja izlazi u Muenchenu, citirala je službene njemačke dokumente u svezi s jednom drugom istragom iz 2008. koji pokazuju da su atentat na Palmea izvršili operativci udbe.

U svojoj ranijoj političkoj karijeri, Palme je kao socijal-demokrat zajedno s Willijem Brandtom i drugim liderima europske socijal-demokratske internacionale gajio izvjesne simpatije prema Jugoslaviji. Naime, zapadno-europski model socijal-demokracije nije mogao naći uzora u opresivnim režimima SSSR-a ili Kine, pa su su si kao model izabrali jugoslavenski “socijalizmom s ljudskim licem”. S vremenom su se u Jugoslaviji razočarali ali bez obzira na moguće ideološke simpatije, takve “sitnice” nebi zaustavile Jugoslaviju od provoda nihovog primarnog plana, obračunati s sa svojim glavnim neprijateljem, nosiocima ideje hrvatske državne samostalnosti, koji su od vremena Hrvatskog proljeća jačali dok je Jugoslavija slabila s kojeg god aspekta to promatrali.

Slučaj ubojstva Olofa Palmea daje jugoslavenskom međunarodnom terorističkom djelovanju sasvim novu dimenziju, isto kao i podaci o udbinoj suradnji s međunarodnim teroristom Carlosom, koji je čak i iz zatvora u Francuskoj, nakon pada Jugoslavije nastavio komunicirati s bivšim predstavnicima udbe i davati informacije poslijeratnom klubu bivših udbinih funkcionera iz Srbije kao i onih iz Hrvatske koji su sada već držali visoke funkcije u sastavu hrvatske obavještajne i policijske vlasti.

Kako su se Mustač i Perković u vrijeme Palmeova ubojstva nalazili u vrhu jugoslavenske obavještajne službe i sudjelovali u operacijama izvan granica Jugoslavije, zanimljivo bi bilo znati da li su se u procesu istrage njemački istražitelji dotakli i ove teme.

“Divim se tvojoj hrabrosti. Volio bi kad bi Šveđani bili spremni za svoju domovinu učiniti ono što si ti učinio za svoju!”

Šveđani su tražili opcije kako Barešića osloboditi iz zatvora. Čak su i njegovu ženidbu sa Slavicom vidjeli kao pozitivan korak u procesu njegova oslobođenja. Tog vikenda bio je pušten na dopust. Želja mu je bila posjetiti Gothenburg, grad iz kojeg je zajedno s Anđelkom Brajkovićem krenuo u Stockholm u jugoslavensku ambasadu. Gothenburg je imao jaku hrvatsku revolucionarnu čeliju čiji je lider bio Stipe Mikulić, inicijator i organizator otmice Vladimira Rolovića, radi čega ga je udba u prosincu 1975. likvidirala u Falkenbergu nedaleko Gothenburga (http://hr.metapedia.org/wiki/Stipe_Mikulić).
Iz Stockholma smo odlučili putovati vlakom. Prije puta šetali smo gradom i na moje iznenađenje, Miri su na ulici prilazili Šveđani, obični ljudi i pružali mu ruku. Neću zaboraviti jednog gospodina uglađena izgleda koji je pristupio Miri i rekao mu: “Divim se tvojoj hrabrosti. Volio bi kad bi Šveđani bili spremni za svoju domovinu učiniti ono što si ti učinio za svoju!” U toj izjavi sastoji se tajna švedske fascinacije s Barešićem. Bio je poznat svima jer su izvještaje o njemu donosili i televizija i novine. Šveđani kao stanovnici neutralne i već dugo samostalne države, nisu imali potrebe razviti jedan domoljubini i nacionalistički odnos prema svom narodu i pojam žrtvovanja za svoje sunarodnjake poznat je jedino iz filmova. U Barešiću su vidjeli živi primjer jednog takvog čovjeka.
Kad smo konačno krenuli na vlak, nismo primjećivali policijsku ili bilo kakvu sigurnosnu prisutnost, iako smo znali da bi po švedskom iskustvu s jugoslavenskim agentima i ubojicama, prostor oko nas morao vrviti agentima švedske tajne službe SAPO.

Vlakom prema Gothenburgu

Ukrcali smo se na vlak, nas šestorica i krenuli na dugi put. Zauzeli smo mjesta u vagonu za pušače. S Mirom je bila i Slavica. U vagonu je pored nas bilo još putnika. Promatrao sam ih sve i pokušavao prepoznati pripadnike tajne službe ali su svi izgledali kao obični putnici. Na sjedištu s druge strane vlaka je sjedila jedna zgodna Šveđanka, tridestih godina i štrikala šal ili nešto drugo od vune. Prvi put mi je nešto zapelo za oko kad je vlak stao na prvoj željezničkoj stanici. Sa svake strane vagona ustao je po jedan muškarac, otvorio prozor, pružio glavu prema van i gledao lijevo i desno. Vani na peronu sam vidio neuobičajeno veliki broj policajaca. Sve je ipak prošlo uobičajeno i vlak je krenuo dalje, od stanice do stanice.

10996000_10204544259302548_1565779183623729791_n

Karta puta od Stockholma do Gothenburga cca 500 km

Onda se dogodilo nešto što nikad neću zaboraviti. U naš kupe je ušao čovjek mršava koščata lica, crne kose i s crnim brkovima. Vidio sam ga kad je ušao. Na sebi je imao tamne hlače i bijelu štrikanu vestu domaće proizvodnje. Bio je tamnije puti pa sam si pomislio da bi mogao biti Srbin ali isto tako i Grk i Turčin ili netko s jedne ili druge strane Mediterana.
Napravio je samo dva koraka i zavukao ruku u vestu, u smjeru gdje na košulji obično stoji džep, na lijevoj strani prsa. Istog časa na njega su se bacila dvojica koje sam ranije vidio kako otvaraju prozor na svakoj željezničkoj stanici. Žena koja je preko puta mene štrikala velikom brzinom je bacila svoje štrikanje i iz torbe izvukla povelik pištolj. Srušili su ga na zemlju, držeći ga za ruke i noge. Pretresli su mu džepove i iz malog džepa na košulji izvukli kutiju cigareta. Bio je to jedan Turčin, koji je iz nepušačkog vagona došao u naš pušački, zapaliti cigaretu.

Tada mi je postalo jasno da smo oko sebe i po gradu i na vlaku i na svakoj željezničkoj stanici bili okruženi službenicima švedske sigurnosti a da nikoga osim uniformiranih policajaca na peronima nismo mogli prepoznati. I neki od nas su bili naoružani, što je bio dvosjekli mač, jer u Švedskoj nije baš preporučljivo nositi oružje za koje nemaš dozvolu, pa da je to stvarno bio udbin atentator, čak i da nije uspio pucati, bilo bi reperkusija.

Brkonja je bio blijed k’o krpa i strahovito uplašen. Nije jadan ni slutio što znači naći se na krivom mjestu u krivo vrijeme i posegnuti rukom pod vestu. Brkonju su odveli, pretpostavljam da su mu se ispričali i pustili ga da nastavi svoj put. Ne mislim da je ostatkom svog puta više zapalio cigaretu.
Naš se put nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Šveđanka je nastavila štrikati, drugi su i dalje otvarali prozore na željezničkm stanicama a ja sam na svoju listu opasnih momenata upisao još jedan križić.
Na kraju, Šveđani su ustrajali u svom obećanju Barešića osloboditi iz zatvora ali su ga iz bojazni da bi ga udba u Švedskoj mogla likvidirati, odlučili deportirati natrag u Paragvaj. Miro je sa Slavicom jednim vojnim transportnim zrakoplovom napustio Švedsku. Pokušali smo intervenirati kod švedskih vlasti da ga ne deportiraju. Dao sam nekoliko intervjua švedskoj televiziji s apelom da ga ne izruče, ali nije pomoglo. U svakom slučaju, crnogorskom timu koji je likvidirao Stipu Mikulića bilo bi lakše izvrštiti atentat na Miru u Švedskoj nego u dalekom Paragvaju, gdje je Barešić imao dobre vojne konekcije.

Epilog

Na kraju, ono što nije uspjelo crnogorskoj udbi, uspjelo je hrvatskoj, kratko nakon njegova povratka u Hrvatsku.

11742703_10204544279063042_658456003489997667_n

Grupna fotografija s Kongresa HDP-a u Malmo-u, Švedska

Iako HDP po statutu nije imao pretenzija na vlast, morao je umrijeti kako bi udba mogla živjeti. U političkom i vojnom rukovodstvu bilo je mjesta za bivši kadar iz JNA, udbe i kosa pa i za one koji su služili u Legiji stranaca ali nije bilo za one koji su živjeli i ginuli za Hrvatsku. HDP je stavljen pod direktnu kontrolu Perkovića a sve komunikacije s predsjednikom Tuđmanom direktno je kontrolirao trokut Boljkovac-Manolić-Perković. U vrijeme Jugoslavije brinuli su se za državnu sigurnost a u Hrvatskoj za vlastitu. Jedan fenomenalan čovjek koji je svojom hrabrošću, požrtvovonošću i sposobnošću zadivio sve koji su ga poznavali, uključujući i Šveđane i Paragvajce a hrvatski ratni moral digao kao nitko prije njega, danas leži na Mirogoju isto kao i Bruno Bušić. Revolucionarni emigrantski faktor ugušen je u samim počecima a braniteljski nakon rata. Hrvatskom haraju oni koji ju nikad nisu htjeli.

Dinko Dedić/kamenjar.com

>>PORUKA MIRE BAREŠIĆA HRVATSKIM BORCIMA – POBJEDA JE NAŠA

>>‘Kada je Nobilo vidio hrvatski stijeg, pljunuo je prema Barešiću i opsovao mu mater ustašku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari