Pratite nas

Kolumne

Saborsko zastupništvo kao jedina profesija za njih dvadeset i dvoje.

Objavljeno

na

“Najžešća oporba našoj stranci u Hrvatskoj bila je Demokratska partija, na čelu sa srbijanskim političarem Ljubom Davidovićem. Međutim, stvarni vođa ove stranke u Hrvatskoj bio je Svetozar Pribičević.

Pripadali su joj svi Srbi u Hrvatskoj, ali i značajan broj hrvatskih pametnjakovića. Bili su znani kao “orjunaši” zbog njihove borbe u organizaciji ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Zbog svojih terorističkih djela, stekli su lošu reputaciju. Dok smo mi svoje vrijeme posvećivali razvoju brojnih organizacija Hrvatske seljačke stranke, Ustavna skupština u Beogradu izglasovala potvrdu, taj je Ustav trebao osigurati sigurnu većinu, na temelju posebnog sporazuma zaključena u egzilu tijekom rata. Pašić je to intepretirao kao “najmanje jedan više od polovice” od svih izabranih zastupnika, bez obzira jesu li glasovali ili ne.

Da bi izbjegao mogućnost poraza, Pašić je obećao miuslimanskim zatupnicima iz Bosne i Hercegovine, koji su u tom trenutku u najviše slučajeva bili vlasnici zemljišta, da će agrarna reforma, koja je uglavnom pogađala njih, biti izmijenjena. Na taj način, pridobio je dodatnih 18 glasova i Ustav je usvojen s minimalnom većinom. Po staromu pravoslavnom kalendaru, 28. lipnja bio je dan Sv. Vida, pa je Ustav postao poznat pod imenom Vidovdanski ustav. (Dan Sv. Vida je srbijanski narodni blagdan u spomen na bitku na Kosovu između Srba i Turaka 1389.)  Novi Ustav mogao bi se označiti dosta liberalnim, iako Hrvatima neprihvatljivim. U njemu je bio naznačen trend prema centralizaciji, koji je eliminirao povijesne pokrajine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. Zemlja je bila podijeljena u 33 dijela, a lokalne su vlasti bile zanemarene; lokalne su nadležnosti striktno podređene centralnoj vlasti u Beogradu. Hrvatska i Slavonija podijeljene su u četiri upravna područja, Dalmacija u još dva, a Bosna i Hercegovina čak u šest. BAN Hrvatske i Slavonije, koji je još 1919. sveden na prostog izvršitelja naloga centralne vlasti, sveden je na položaj kraljevskog gubernatora čija je glavna dužnost bila likvidirati ostatke Hrvatske prenoseći sve nadležnosti na ministarstva u Beogradu. Zbog toga, Hrvatska, nacija stara tisuću godina, izbrisana je sa zemljovida, no nastavljajući živjeti, bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”. (1)

Tako je nasljednik Stjepana Radića, Vladko Maček, svojedobno opisivao nesreću, tugu i bugu hrvatskoga naroda.

Suvišno bi, makar  u ovom nepretencioznom tekstiću, bilo objašnjavati tradiciju hrvatskih sabora, primjerice, od stoljeća petoga ili sedmoga od Konstantina Purpurnoga Pofirogeneta (2), preko najnevjerojatnije pametne Wikipedije (3), sve do najobjektivnijega neumrloga svjedoka povijesti, “pravnika” Josipa Jože Manolića (4), koji sve znade o ukidanjima, obnovama, imenovanjima i preimenovanjima Hrvatskoga Sabora, da ne spominjemo pravaške izdajice, poput, primjerice, Frane Supila, čovjeka ljepšega imena, frizure i brkova nego što su ih imali svi oni zajedno. (5) Stotinu je godina prošlo, otkako je , “tisuću godina stara nacija Hrvatska, izbrisana sa zemljovida, ali je nastavila živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”, kako to bio sročio svojedobni kapetan austrougarske vojske V. Maček, no opet danas,  godine 2018. – naglasimo to! –  “Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine, nemaju obvezujući mandat i imaju imunitet nepovredivosti. Aktualni, deveti saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 14. listopada 2016. godine na temelju rezultata izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, održanih 11. rujna 2016. godine u dvanaest izbornih jedinica. Na temelju glasova građana u Sabor je izabran 151 zastupnik.” (6)

Najdugovječniji saborski zastupnik u Devetom sazivu Sabora, vjerovali ili ne, jest, Branimir Glavaš, čovjek sa čak osam mandata u Saboru – što ionako ne bi trebalo računati, s obzirom na njegovu “povijest – dok ih Ivan Šuker, Vesna Pusić, Furio Radin i Nenad Stazić imaju po šest, a Milorad Pupovac, Silvano Hrelja, Željko Jovanović, Josip Đakić, Gordan Jandroković i Branko Bačić po pet. Sa jedva četiri mandata plasirali su se Arsen Bauk, Davor Bernardić, Goran Beus Richembergh, Igor Dragovan, Branko Grčić, Franjo Lucić, Gordan Maras, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Zdravko Ronko i Ante Sanader. (One pak malešne tipove sa 2-3 kratkoročna mandata, 7-8 godina ili manje, u ovoj prigodi, njih ne računamo, možda ih je više). (7)

Razumijemo li se: oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao.  Ništa drugo ne znaju raditi.  Svaki od njih ima svoju biografiju & svaki od njih već se do sada – majke ti mile? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”.

Oni su čudnovati kljunaši, s jedino njima razumljivim razlozima protiv referendumske Inicijative za promjenu Izbornog zakona (8), temeljne postavke za spas Hrvata, “nacije stara tisuću godina u hrvatskim dušama”, koja Inicijativa ionako opetuje: “PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a.) uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b.) uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c.) ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d.) ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”;

e.) ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.” (9)

Ali, matematički govoreći, oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici.  To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi i nije ih stid zbog toga. Svaki od njih ima svoju sitnu biografiju i svaki od njih već se do sada – majke ti mile!? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”, uglavnom, da bi zastupao svoje dosjetke, nešto o nečemu. Zastupaju li oni “naciju staru tisuću godina, izbrisanu sa zemljovida, koja nastavlja živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”?

Uostalom, što će ti čudnovati kljunaši – gotovo polovica od njih bivši su ministri nečega! – uopće raditi kad ne budu saborski zastupnici?

Baš su se namučili u životu, živjet će od nacionalne mirovine.

Dok svi zajedno tonemo u abyss


Teško je u povijesti hrvatskih sabora, državnih, antidržavnih, antinacionalnih, sluganskih, nedemokratskih i kakvim god ih epitetima izvolimo okrakterizirati, pronaći ovoliki broj zastupnika kojima je zastupništvo jedina životna profesija, jedini oblik identifikacije, bez kojega uopće ne bi bili prepoznatljivi, i bilo bi ih teže izdvojiti iz opće smjese nego što je to jednog ribara u Dalmaciji ili jednog traktoristu u Slavoniji. Čak i u onom Saboru SRH, u koje je država imenovala zastupnike i gdje je bilo nekoliko doživotnih, teško da možemo naći preko 20 njih kojima bi se zbir godina provedenih na toj funkciji mogao usporediti s ovim navodno demokratskim, što navodi na bizarnu pomisao: Ne bi li mi bolje prošli da je netko, kao nekoć u Jugoslaviji, imenovao zastupnike ali ih mijenjao nakon 2 mandata, što otvara mogućnost da bi se igrom slučaja (at random), s vremena na vrijeme tu pojavio netko kome nacionalni interes znači makar 10% od cjelokupnoga, za razliku od nabrojanih isključivih uhljeba, guzičara…. bitangi.

Katastrofalna izlika za ovo stanje je u “opravdanju” da ih na te, tako rekući doživotne funkcije, “bira narod demokratskim putem, kako bi obavljali svoj posao” gdje su u opisu, “svoj posao” jedine dvije istinite riječi, a sve drugo potiče na dvije sudbonosne i međusobno ovisne teme: nacionalnopolitička svijest i izborni zakon, čime se imamo pozabaviti umjesto da se bavimo kritikom njihova rada, jer čak kada bi kritikom tih individua i ostvarili njihovu smjenu, na funkciji bi ih zamijenio netko sličan, isti ili gori, jer oni su samo refleksija našeg općeg i kolektivnog odnosa prema sebi kao narodu, umjesto prema sebi osobno.

Tako kako se mi kao kao Hrvati i kao birači brinemo isključivo svaki za sebe, tako se oni izabrani brinu svaki za sebe, dok svi zajedno tonemo u abyss.

Zato je simptomatično da se u Hrvatskoj ne raspravalja o Prijedlogu Programskih načela Projekta Velebit, ili bilo koga drugoga, nego o tome kakava je bitanga ovaj ili onaj saborski zastupnik, kao da će ga to ponukati da se popravi, ili mu kao zamjenu na poziciju dovesti nekoga boljega.

Mate Bašić/ProjektVelebit


BILJEŠKE

(1) Maček, Vladko:  In the Struggle for Freedom, The Pennsylvania State University Press, 1957. (izvadak preveo: M. Bašić, str. 90/91)
(2) Constantine Porphytogenitus, De administrando imperio, ; Gj. Moravscik, T.J.H. Jenkins, Harvard University, 1967.
(3) https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_sabor
(4) Manolić, Josip: Politika i Domovina (2015). Špijuni i domovina (2016.), Golden Marketing, Zagreb
(5) Supilo, Frano: Politički spisi -Članci, govori, pisma, memorandumi, Znanje, Zagreb, 1970.
(6) http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=351
(7) http://www.sabor.hr/zastupnici-9
(8) http://projektvelebit.com/promjena-izbornog-zakona-jest-ultimatum-spas-drzave-hrvatske/
(9) http://projektvelebit.com/programska-nacela/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke

Objavljeno

na

Objavio

Nepregledno mnoštvo Hrvatica i Hrvata u Koloni sjećanja, u hladnom, doista studenom danu, od posljednjeg ustaškog uporišta (Stanimirović) to jest legendarne Bolnice koju treba pisati velikim slovom, kao što pišem, do groblja hrvatskih junaka koji samo pola godine prije nisu ni znali da u njima živi herojski, ratnički duh predaka, a izbio je tako silno i veličajno da će ih pamtiti svi naraštaji do kraja povijesti. Bilo je tu snage i prkosa, vještine i snalažljivosti, izdržljivosti i bezmjerne hrabrosti da se toliko dugo opiru hijenama koje su imale sve oružje ovoga svijeta, osim nuklearnog, a i za njim bi posegnule da im je bilo pri ruci. Pa i tako je Vukovar izgledao kao da je na nj pala nuklearna bomba.

Kakve konvencije (uključujući Ženevsku), kakva pravila ratovanja, kakva briga za civile, za djecu, samo divljačko razaranje i ubijanje u vrijeme opsade Vukovara i nakon nje, masakri u izvedbi životinja dresiranih da mrze sve hrvatsko. Ostavili su tragove svog identiteta, kako reče biskup Mrzljak u Škabrnji, dalmatinskom Vukovaru. Ta mržnja tinja i nadalje, iz dana u dan ju njeguju srbijanske vlasti i mediji, uz njih isti oni ili nešto pomlađeni njihovi intelektualci koji pišu nove memorandume, pupovačko glasilo u Hrvatskoj i slične tiskovine novolisne, klatež koja se ušuti samo jednoga dana u godini, 18. studenoga, a već sutradan nastavlja s petokolonaškom rabotom, vrlo uspješnom i raširenom u mnogim područjima života, pa i na kulturnoj sceni.

Biskup Živković iz Gradišća, čijem govoru bi se mogle staviti primjedbe jer mu štošta nije poznato, u jednom je bio posve u pravu – da se ta Europa, koju i sam s puno strasti zastupa – jako čudi (valjda u kuloarima) što samo u Hrvatskoj nije bilo ama baš nikakve lustracije. Licemjerna Europa koja je mogla u trenutku približavanja Hrvatske EU postaviti i taj zahtjev, a nije. Pa je Hrvatska ušla nelustrirana, takva i ostala, što je između ostalog i objašnjenje njezina valjanja po dnu neuspješnih europskih država, objašnjenje svega vidljivoga i nevidljivoga u birokratskim strukturama, u pravosuđu i osjetljivim službama, u podmuklim bočnim udarima i, na kraju krajeva u politici koja nema karaktera (značaja, hrv.) od početka stoljeća do danas, nema samostalnu i jasnu strategiju i nije izašla iz Jugoslavije. Kako nije, reći ćete, pa jest.

A nije, kažem, samo je jedan nadnacionalni organizam brzo zamijenila drugim da ne bi trebala misliti svojom glavom i nije važno kako se taj drugi zove jer je ionako sve ostalo isto: upute i direktive dolaze izvana, hrvatskom se narodu na lijep način poručuje da previše ne priča o sebi jer ima neke hipoteke, valjda, što zatim mediji u Hrvatskoj koriste, izvlače i navlače, poručuje se da Hrvati ne trebaju imati samosvijest jer to (i opet valjda) njima ne pristoji, nepristojno je, da moraju prihvaćati i ono što im nije drago ili im je štoviše odiozno, stambolske i marakeške, a bit će još, neka mala Hrvatska šuti i bude sretna što je nekim čudom pobijedila u ratu devedesetih, neka tetoši srpsku manjinu čija se većina pridružila srbijanskom imperijalizmu i terorizmu u doba Miloševića, neka ne lovi zločince, neka se regionalno snažnije povezuje – isprva gospodarski i kulturno, poglavito kulturno – i neka se nikako ne priključuje sumnjivoj srednjoj Europi, budući da njoj ondje nije mjesto i mogla bi biti optužena za najveći grijeh (baš kao u Jugoslaviji), za nacionalizam, grijeh koji se širi upravo i najviše tom nesretnom središnjom Europom. A zna se kamo to vodi, hrvatskom je domoljubnom nacionalistu kao i u Jugoslaviji, mjesto u lepoglavama.

Tu treba zastati. U Europi, ne samo srednjoj ili osrednjoj, događaju se promjene. Nije točno da je uzrok gibanjima migrantska kriza, ta je kriza samo povod. Stare i mlađe europske države već dugo pokazuju nervozu što im se oduzima vlastitost – stare jer na te opasne novotarije nisu navikle i uvrijeđene su pa gledaju gdje je exit, mlađe jer imaju iskustva iz komunizma gdje bijahu sluge pokorne i ne žele to više biti. U svima njima vrije. To se vrenje u bruxelleskim i njima podložnim krugovima naziva raznim imenima: populizam, suverenizam, nacionalizam, a opasni šljam, znači, populistima, suverenistima i nacionalistima. Da bih terminološki olakšao stvari, predlažem novu riječ: popusunac, koja kao kratica nastala od prvih slogova zgodno obuhvaća sve navedene opasnosti za čovječanstvo, i zvuči ugodno: popusunac.

Popusunac je opaka beštija: on nekako, sunac jedan, u svojoj primitivnoj nesvijesti, misli da je prirodno voljeti svoju domovinu, svoju naciju, da je naravno osjećati se pripadnikom svoga naroda i svega što ga čini različitim od drugih, da poštuje i pamti neobične i u stvari nevjerojatne načine na koje je taj njegov svojeglavi narod uspijevao ostati u povijesti, da ima svoje običaje koje ne nameće drugima, svoj jezik, svoje dostojanstvo. Popusunac u Hrvatskoj i drugdje po Europama osjeća nelagodu i u njemu ključaju sirove strasti. On se pita što se to događa da svi moraju biti nekako isti, da svi moraju izgovarati jednake fraze kako ne bi bili izopćeni, njemu je jadniku što na umu to na drumu jer ne zna što je to politička korektnost pa ne zna ni zašto dobiva po gubici, u svojoj blesavosti drži da živi u slobodi, da je verbalni delikt prošlost.

Popusunac, ako ima malo naobrazbe, možda zna što je zapadni kulturni krug kao povijesni pojam, ali nije čuo za europski identitet koji je očito postavljen malo šire, politički čvršće, toliko čvrsto da ga se treba braniti europskom vojskom. Čak ga grize crv sumnje da je taj zajednički identitet drugi korak nakon prvoga u kojemu su njegovoj zemlji mic po mic oduzimali i oduzeli suverenitet. U prošlosti je znao čiji je vazal i čija je žrtva, sada mu je to malo zagonetno, a vlasti ga uvjeravaju da je sve u redu, samo što on to ne zna jer nije multikultiviran i ne razumije „procese“, ali hoće, makar i silom. Popusunac se ipak i dalje srdi, počinje glasno rogoboriti i ide dotle da se počne baviti politikom. Uviđa da nije sam, da je dio sličnoga pokreta koji se događa u svim zemljama, da je injekcija sorosevske i slične globotomije prestala djelovati, da sluge otuđenog birokratskog bruxelleskoga stroja za faširanje manjih nacija postaju nesigurne, a u nesigurnosti bahate i drske da bi prikrile strah, pa za širenje straha i panike optužuju popusunca.

Popusunac nije rasist, nije šovinist, njemu se gade svi totalitarni sustavi i baš je zato popusunac. Vidi da se tu događa nešto slično sustavima koje prezire, novi totalitarizam koji se šverca pod plaštem demokracije, a od poznatih u ne tako davnoj prošlosti preuzeo je metode koje su se i tada pokazale uspješnima, pa će i opet. Ako tko iskoči iz partijske linije, bolje da ga nema. I nema ga, doista, možda još hoda, ali je već politički mrtav. Takav se možda može spasiti ako se prostre po zemlji pred nogama vladara i izgovori ili napiše (samoborski slučaj) samokritiku kakva se ne pamti od kulturne revolucije u Kini. No ni to ne pomaže.

Pustimo Europu i popusunce. Vraćam se u Vukovar, to jest u dane prije osamnaestoga, kada je u jednoj otvorenoj televizijskoj emisiji vrlo pametno, ah, rečeno da progon ratnih zločinaca srbijanskoga i srpskog identiteta ima tri dimenzije: pravosudnu, političku i ljudsku. S tim da bi, valjda (sigurno) ona ljudska htjela da se sve to pohvata i „privede pravdi“, ali teško je to, kaže pravosudna dimenzija koja nije, znači, ljudska, još je teže, kaže politička, jer tu ima svakakvih problema koje ljudski um ne može pratiti. Ali politika nastoji. Tako je skandalozno i neshvatljivo ne samo žrtvama nego i bilo kojem normalnom čovjeku, stupidna hrvatska politika glatko dopustila da Srbija otvori 23. poglavlje u pregovorima s EU, zadržavajući pravo na univerzalnu jurisdikciju. Ali zato će, kaže politika, pozorno pratiti kako se univerzalna Srbija ponaša i to će biti presudno za zaključivanje poglavlja, ako se ne bude lijepo ponašala, ne će ga zaključiti, a za sve će se brinuti hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova koja je tri (ili koliko) godina bila savjetnica toj istoj Srbiji, što nije sukob interesa nego mnogo gore.

Postojalo je za sve te sitne probleme i neko povjerenstvo, i još postoji, ali se ne sastaje da ne bi radilo cirkuse. Dotle je hrvatska jurisdikcija stavljala u ladice optužbe protiv zločinaca, a sada ih navodno vadi („Dvadeset pet posto više“). Zločini počinjeni u Hrvatskoj, na hrvatskom tlu i nad hrvatskim ljudima, nisu zanimljivi ni „međunarodnoj zajednici“ i njezinom preminulom sudu koji se još trza, „zajednica„ bi iz geostrateških razloga rado vidjela Srbiju u EU pa makar joj progledala kroz prste, a kada se to dogodi i ako usporedo bude stvorena europska vojska, onda će hrvatske i srpske postrojbe te armije biti sjedinjene zbog lakše koordinacije i sličnosti jezika i tako ćemo opet dobiti jugoslavensku vojsku, isprva u okviru europske a zatim – u mogućem scenariju – i izvan okvira, dotično srpsku vojsku. U poznatim okvirima.

Ona će njegovati tradicije jugoslavenske vojske iz dvadesetoga stoljeća, uključujući bleiburške pokolje i druge spomena vrijedne događaje, naravno i Vukovar, a kolone sjećanja voditi ne samo do groblja nego i do Srijemske Mirovice, Stajićeva i Beograda, gdje će im se gubiti trag. Već i sada, dok se još izgledna budućnost naivnim popusumcima čini nevjerojatnom, javljaju se glasovi u samoj Hrvatskoj (nego gdje) da kolona sjećanja ne bi trebala hodati baš svake godine, valjda je slab interes (65.000 ljudi) pa bi bilo dobro pješačiti svakih deset godina, zatim samo svakih pedeset i na kraju stotinu, da bude okruglo, da se ne uznemiravaju svake godine i vlasti i sablasti, da vlasti ne moraju stalno odgovarati na pitanja zašto nitko nije odgovarao, što je njima, vlastima, već dosadno i otrcano. Ako tko od ožalošćenih i gnjevnih postavi to pitanje, bit će pozvan na informativni razgovor. Ako se nađe policajac koji ozbiljno shvaća svoju dužnost, bit će udaljen iz službe. Mir i pomirba s onima koji 27 godina ne žele otkriti gdje su masovne i nemasove grobnice hrvatskih branitelja i civila.

Divljenje Pupovcu koji je došao u Vukovar. Istom onom Pupovcu koji je usred rata proširio opasnu glasinu o prekrštavanju deset tisuća pravoslavne djece. Kako su te glasine djelovale na i inače fanatizirane i alkoholizirane srpske terioriste, koliko su granata ispalili nakon te laži, koliko više nego što su tih dana namjeravali?

Interliber

Bio sam ondje 17. studenoga, dan prije Kolone sjećanja.Velika gužva, vidim da ima više čitatelja nego pisaca, što nisam znao. Sve nekako neugodno stisnuto, makar je (bivši) Velesajam tako prostran da bi se mogla srediti još jedna od napuštenih golemih zgrada, zaraslih i s očitim tragovima zuba vremena. Neki nakladnici imaju manje prostorije u koje se mogu zavući i spasiti od nesnosne buke tzv. glazbe od koje se čuju samo basovi. U jednoj takvoj oazi naletim na neobično društvo kojim dominira ugledni čovjek i nakladnik, i riječ po riječ – dođemo do Bleiburga i Križnih puteva.

Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke, te kada misli da sve napokon zna, iznenadi se. „Čuli ste za Matijašev grob“, pita me uglednik. „Niste? To je blizu Ilirske Bistrice. Tamo su komunisti poubijali takoreći srednji, činovnički stalež endehazijski. Sve, žene i muškarce. Ostala su djeca, ali nisu znali što bi s njima, malo su razmišljali pa onda i djecu pobili. Eto, ta su djeca u Matijaševom grobu.“ Tako je bilo, a dan poslije sjećanje na vukovarsku tragediju. Na radiju čujem sačuvane audio snimke iz dana kada se Bolnica još držala, upravo u nju unose dijete od šest mjesesci, smrtno ranjeno. Navečer odlična druga epizoda dokumentarne emisije „Srce Vukovara“, djeca ubijena granatama kada su u kratkotrajnom zatišju izašla iz skloništa, ista slika kao i u Slavonskom Brodu… Žrtve Vukovara? Ne, taj me sklop riječi srdi. Nije se Vukovar odjednom srušio na ljude i oni postali žrtvama grada. Nisu žrtve Vukovara, nego žrtve srpske agresije na Vukovar. I nisu svi oni mladi ljudi „dali živote“, kako glasi fraza, nego su im krvnici oduzeli život.

I na kraju, vraćam se na početak i biskupa Egidija Živkovića koji je citirao onu o opraštanju „jer ne znaju što čine“. Nema oprosta, jer je krvoločna banda znala što čini, pripremana je na to vrlo dugo, a intenzivno zadnjih pet godina u osamdesetima… I ponavlja se stalno ono „da se ne ponovi“. A da se ne bi ponovilo, treba jačati postrojbe hrvatske vojske, ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj istočnoj Slavoniji. Usporedo stvarati gospodarske i kulturne utvrde, poglavito na sadašnjoj srijemskoj granici gdje rodna kuća A.G. Matoša i kulturni centar uz nju beskonačno dugo čekaju sretan svršetak koji nikako ne dolazi. Matoš je ionako bio gorljivi starčevićanac, ne uklapa se u mainstream, da je danas živ bio bi popusunac.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao

Objavljeno

na

Objavio

Svaki potez državnika zapadne civilizacije i demokracije u islamskim zemljama diljem svijeta doživljava se i tretira kao vjerska provokacija, i udar na muslimane i njihove svetinje. U posljednje vrijeme od muslimanskog udara na zapadnu demokraciju, civilizaciju, i na kršćanstvo 11. rujna 2001., od dana kada je islamski svijet nenajavljeno započeo globalni vjerski rat protiv kršćana i kršćanstva, traju pokušaji ušutkavanja slobodnog svijeta od strane islamskih zemalja, što je zapravo pokušaj uvođenja diktature islama u svijetu.

Ništa, ili gotovo ništa, nisu napravili državnici demokratskog zapadnog svijeta a da nije bilo na žestokom udaru muslimana. Čak i obrana svoga naroda u zemlji, obrana nacionalnog i vjerskog identiteta na udaru je islamista, i etiketira se islamofobijom. Takva reakcija islamskog svijeta na političke poteze predsjednika iz ostatka svijeta, sve više izgleda kao agresija ušutkavanja, zastrašivanja i ograničavanja suvereniteta zemalja zapadne civilizacije. Naravno i slobode govora. Već su i vidljivi islamski uspjesi u demokratskim zemljama koje su svakim danom prestrašenije, tiše i ograničenije u slobodama, u svom političkom djelovanju, koje im uskraćuju islamske zemlje različitim pritiscima, napose terorističkim akcijama diljem kršćanskog svijeta.

Nedavni suverenistički potez američkog predsjednika Trumpa da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela naišao je na isilovski otpor u muslimanskom svijetu. Digli se i mladi i stari, bogati i gladni muslimani u islamskom svijetu protiv te odluke, što nije ništa drugo već muslimansko miješanje u politiku druge zemlje, i prisilni pokušaj utjecaja na predsjednika suverene i neovisne države. I to na ograničavanje politike vodeće demokratske zemlje svijeta.

Po svim muslimanskim zemljama, tako i u Bosni i Hercegovini, prosvjedovalo se protiv Amerike, protiv Izraela, i svih oni zemalja koje su stale na američku stranu. Pale se američke zastave, prijeti se sa milijardom muslimana iz svijeta, sklapaju se islamski savezi otpora, sve to zbog jednog legitimnog poteza suverene i slobodne države. I još što je daleko opasnije i suvremenom slobodnom zapadnom svijetu nerazumljivije, je činjenica da muslimani u svijetu svaki njihov politički potez pretvaraju u vjerski sukob.

Sve se to događa u vremenu kada islamski terorizam ubija i ruši kršćanski svijet, i kad kršćani u ime ljudski prava i vjerski sloboda primaju milijune muslimana, a te iste muslimanske zemlje na najbrutalniji način progone kršćane iz svojih društava.

Kršćanska šutnja na stradanje kršćana kako u zemljama slobodnog svijeta, kao i u islamskim, dovela je do toga da su muslimanske zemlje sve više vjerski čiste islamske, a kršćanske sve više multireligijske, s tendencijom brisanja svakog kršćanskog znaka, kao što je slučaj u islamskim društvima.

No ono što još reakciju muslimana i svijetu na američki potez priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela čini vjerski radikalnom, i isiliziranijom je u tome da taj isti muslimanski svijet se nikada još nije digao na prosvjede i tražio da se oskrnavljena i džamijanizirana crkva Svete Sofije u Carigradu vrati kršćanima. Zar nije i ta od muslimana okupirana i obešćašena crkva jednaka, pa možda i veča svetinja kršćanima nego li je Jeruzalem muslimanima.

Daleko više je dokaza o važnosti za kršćane crkve Svete Sofije koju su Turci osvojili 1453. i pretvorili u džamiju, dogradivši joj 4 minareta, negoli je povijesni dokaza o Jeruzalemu kao svemuslimanskom gradu. I nikada barem ne do sada, što ne znači i da ne će jednoga dana, moćni kršćanski se svijet dignuti, kao što to čine muslimani prema Jeruzalemu, i tražiti povrat crkve Svete Sofije u njenu prvotnu funkciju.U crkvu koju su sami kršćani sagradili.

A na to imaju veče pravo negoli muslimani na Al-aksanovu džamiju u Jeruzalemu. Kršćanska šutnja nikako ne daje pravo muslimanima na daljnja osvajanja kršćanskih prostora, gradova i crkava.

Slijedom muslimanskih prosvjeda, koji su se održavali i po Bosni i Hercegovini što je znak velikog islamiziranja zemlje kroz proces unitarizacije i isilizacie, protiv američkog naroda i američkog predsjednika glede odnosa prema Jeruzalemu, nemaju li i kršćani katolici to isto pravo na svoje crkve na ćijim temeljima su osmanlije izgradili džamije u petssto godišnjem danku u krvi u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Da bude još veča muslimanska opasnost osvajanja Bosne i Hercegovine i današnji beha muslimani grade džamije na hrvatskoj okupiranoj zemlji u Travniku, i još nekim okupiranim beha teritorijima.

Nisu li po povijesnoj kršćanskoj činjenici okupirane Bosne i Hercegovine Osmanlije izgradile sve džamije na kršćanskoj zemlji, bilo da su je silom prisvojili što je bilo u najviše slučajeva, bilo da su njihove vlasnike prisilili da prijeđu na islam. Ne daje li ta povijesna činjenica kršćanima svijeta pravo na solidariziranje sa beha kršćanima i da prosvjeduju u znak važnosti porušenih crkava u Bosni i Hercegovini.

Stoga, beha muslimani kao ni suvremeni Turci, naslijednici Osmanlija, nemaju nikakvo moralno ni vjersko pravo govoriti o Jeruzalemu kao važnom svetom gradu svih muslimana, a u isto vrijeme graditi džamije na katoličkoj zemlji, prkositi sa onima na crkvenim temeljima, i okupiranu crkvu Svete Sofije ne vratiti kršćanima.

Kako s vremenom završe multikonfesionalni gradovi, i zemlje, ako se na vrijeme ne osiguraju kršćani u njima najbolje govori današnja sto posto čista muslimanska slika Sarajeva, i dijela Bosne i Hercegovine pod muslimanskom vlašću. Za taj grad se govorilo da je europski Jeruzalem, a danas gotovo ni traga o kršćanima. I tko će odgovarati za to vjersko čišćenje kršćana katolika u tom gradu, što ga očistili muslimani tijekom i poslije beha građansko vjerskog sukoba.

A bio je nekad glavni grad svih vjera, svih beha nacija. Susretište svijetova, civilizacija i kultura. Danas u njemu ni traga o tim drugim, kršćanskim i hrišćanskim vjerama i kulturama.

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao, a to je u procesu otomanske okupacije BiH i prisilne islamizacije pokorenih naroda i osvojenih prostora. Treba početi vraćati crkve kršćanima, kako one preinačene u džamije tako i one na ćijim temeljima su kasnije izgrađene džamije, jer svaki drugi potez muslimana je jačanje i širenje kršćanofobije koja svijet uvodi u vjerski rat s nepredvidim posljedicama.

Ako je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana, onda je i crkva Svete Sofije, i bosanskohercegovački problem kršćana katolika, pitanje koje se tiče svih kršćana svijeta. Jer da nije bilo turskih osvajanja i prisilnih islamizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda, ne bi danas bilo ni slučaja Jeruzalema ni problema Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari