Pratite nas

Kolumne

Saborsko zastupništvo kao jedina profesija za njih dvadeset i dvoje.

Objavljeno

na

“Najžešća oporba našoj stranci u Hrvatskoj bila je Demokratska partija, na čelu sa srbijanskim političarem Ljubom Davidovićem. Međutim, stvarni vođa ove stranke u Hrvatskoj bio je Svetozar Pribičević.

Pripadali su joj svi Srbi u Hrvatskoj, ali i značajan broj hrvatskih pametnjakovića. Bili su znani kao “orjunaši” zbog njihove borbe u organizaciji ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Zbog svojih terorističkih djela, stekli su lošu reputaciju. Dok smo mi svoje vrijeme posvećivali razvoju brojnih organizacija Hrvatske seljačke stranke, Ustavna skupština u Beogradu izglasovala potvrdu, taj je Ustav trebao osigurati sigurnu većinu, na temelju posebnog sporazuma zaključena u egzilu tijekom rata. Pašić je to intepretirao kao “najmanje jedan više od polovice” od svih izabranih zastupnika, bez obzira jesu li glasovali ili ne.

Da bi izbjegao mogućnost poraza, Pašić je obećao miuslimanskim zatupnicima iz Bosne i Hercegovine, koji su u tom trenutku u najviše slučajeva bili vlasnici zemljišta, da će agrarna reforma, koja je uglavnom pogađala njih, biti izmijenjena. Na taj način, pridobio je dodatnih 18 glasova i Ustav je usvojen s minimalnom većinom. Po staromu pravoslavnom kalendaru, 28. lipnja bio je dan Sv. Vida, pa je Ustav postao poznat pod imenom Vidovdanski ustav. (Dan Sv. Vida je srbijanski narodni blagdan u spomen na bitku na Kosovu između Srba i Turaka 1389.)  Novi Ustav mogao bi se označiti dosta liberalnim, iako Hrvatima neprihvatljivim. U njemu je bio naznačen trend prema centralizaciji, koji je eliminirao povijesne pokrajine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. Zemlja je bila podijeljena u 33 dijela, a lokalne su vlasti bile zanemarene; lokalne su nadležnosti striktno podređene centralnoj vlasti u Beogradu. Hrvatska i Slavonija podijeljene su u četiri upravna područja, Dalmacija u još dva, a Bosna i Hercegovina čak u šest. BAN Hrvatske i Slavonije, koji je još 1919. sveden na prostog izvršitelja naloga centralne vlasti, sveden je na položaj kraljevskog gubernatora čija je glavna dužnost bila likvidirati ostatke Hrvatske prenoseći sve nadležnosti na ministarstva u Beogradu. Zbog toga, Hrvatska, nacija stara tisuću godina, izbrisana je sa zemljovida, no nastavljajući živjeti, bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”. (1)

Tako je nasljednik Stjepana Radića, Vladko Maček, svojedobno opisivao nesreću, tugu i bugu hrvatskoga naroda.

Suvišno bi, makar  u ovom nepretencioznom tekstiću, bilo objašnjavati tradiciju hrvatskih sabora, primjerice, od stoljeća petoga ili sedmoga od Konstantina Purpurnoga Pofirogeneta (2), preko najnevjerojatnije pametne Wikipedije (3), sve do najobjektivnijega neumrloga svjedoka povijesti, “pravnika” Josipa Jože Manolića (4), koji sve znade o ukidanjima, obnovama, imenovanjima i preimenovanjima Hrvatskoga Sabora, da ne spominjemo pravaške izdajice, poput, primjerice, Frane Supila, čovjeka ljepšega imena, frizure i brkova nego što su ih imali svi oni zajedno. (5) Stotinu je godina prošlo, otkako je , “tisuću godina stara nacija Hrvatska, izbrisana sa zemljovida, ali je nastavila živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”, kako to bio sročio svojedobni kapetan austrougarske vojske V. Maček, no opet danas,  godine 2018. – naglasimo to! –  “Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine, nemaju obvezujući mandat i imaju imunitet nepovredivosti. Aktualni, deveti saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 14. listopada 2016. godine na temelju rezultata izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, održanih 11. rujna 2016. godine u dvanaest izbornih jedinica. Na temelju glasova građana u Sabor je izabran 151 zastupnik.” (6)

Najdugovječniji saborski zastupnik u Devetom sazivu Sabora, vjerovali ili ne, jest, Branimir Glavaš, čovjek sa čak osam mandata u Saboru – što ionako ne bi trebalo računati, s obzirom na njegovu “povijest – dok ih Ivan Šuker, Vesna Pusić, Furio Radin i Nenad Stazić imaju po šest, a Milorad Pupovac, Silvano Hrelja, Željko Jovanović, Josip Đakić, Gordan Jandroković i Branko Bačić po pet. Sa jedva četiri mandata plasirali su se Arsen Bauk, Davor Bernardić, Goran Beus Richembergh, Igor Dragovan, Branko Grčić, Franjo Lucić, Gordan Maras, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Zdravko Ronko i Ante Sanader. (One pak malešne tipove sa 2-3 kratkoročna mandata, 7-8 godina ili manje, u ovoj prigodi, njih ne računamo, možda ih je više). (7)

Razumijemo li se: oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao.  Ništa drugo ne znaju raditi.  Svaki od njih ima svoju biografiju & svaki od njih već se do sada – majke ti mile? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”.

Oni su čudnovati kljunaši, s jedino njima razumljivim razlozima protiv referendumske Inicijative za promjenu Izbornog zakona (8), temeljne postavke za spas Hrvata, “nacije stara tisuću godina u hrvatskim dušama”, koja Inicijativa ionako opetuje: “PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a.) uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b.) uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c.) ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d.) ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”;

e.) ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.” (9)

Ali, matematički govoreći, oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici.  To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi i nije ih stid zbog toga. Svaki od njih ima svoju sitnu biografiju i svaki od njih već se do sada – majke ti mile!? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”, uglavnom, da bi zastupao svoje dosjetke, nešto o nečemu. Zastupaju li oni “naciju staru tisuću godina, izbrisanu sa zemljovida, koja nastavlja živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”?

Uostalom, što će ti čudnovati kljunaši – gotovo polovica od njih bivši su ministri nečega! – uopće raditi kad ne budu saborski zastupnici?

Baš su se namučili u životu, živjet će od nacionalne mirovine.

Dok svi zajedno tonemo u abyss


Teško je u povijesti hrvatskih sabora, državnih, antidržavnih, antinacionalnih, sluganskih, nedemokratskih i kakvim god ih epitetima izvolimo okrakterizirati, pronaći ovoliki broj zastupnika kojima je zastupništvo jedina životna profesija, jedini oblik identifikacije, bez kojega uopće ne bi bili prepoznatljivi, i bilo bi ih teže izdvojiti iz opće smjese nego što je to jednog ribara u Dalmaciji ili jednog traktoristu u Slavoniji. Čak i u onom Saboru SRH, u koje je država imenovala zastupnike i gdje je bilo nekoliko doživotnih, teško da možemo naći preko 20 njih kojima bi se zbir godina provedenih na toj funkciji mogao usporediti s ovim navodno demokratskim, što navodi na bizarnu pomisao: Ne bi li mi bolje prošli da je netko, kao nekoć u Jugoslaviji, imenovao zastupnike ali ih mijenjao nakon 2 mandata, što otvara mogućnost da bi se igrom slučaja (at random), s vremena na vrijeme tu pojavio netko kome nacionalni interes znači makar 10% od cjelokupnoga, za razliku od nabrojanih isključivih uhljeba, guzičara…. bitangi.

Katastrofalna izlika za ovo stanje je u “opravdanju” da ih na te, tako rekući doživotne funkcije, “bira narod demokratskim putem, kako bi obavljali svoj posao” gdje su u opisu, “svoj posao” jedine dvije istinite riječi, a sve drugo potiče na dvije sudbonosne i međusobno ovisne teme: nacionalnopolitička svijest i izborni zakon, čime se imamo pozabaviti umjesto da se bavimo kritikom njihova rada, jer čak kada bi kritikom tih individua i ostvarili njihovu smjenu, na funkciji bi ih zamijenio netko sličan, isti ili gori, jer oni su samo refleksija našeg općeg i kolektivnog odnosa prema sebi kao narodu, umjesto prema sebi osobno.

Tako kako se mi kao kao Hrvati i kao birači brinemo isključivo svaki za sebe, tako se oni izabrani brinu svaki za sebe, dok svi zajedno tonemo u abyss.

Zato je simptomatično da se u Hrvatskoj ne raspravalja o Prijedlogu Programskih načela Projekta Velebit, ili bilo koga drugoga, nego o tome kakava je bitanga ovaj ili onaj saborski zastupnik, kao da će ga to ponukati da se popravi, ili mu kao zamjenu na poziciju dovesti nekoga boljega.

Mate Bašić/ProjektVelebit


BILJEŠKE

(1) Maček, Vladko:  In the Struggle for Freedom, The Pennsylvania State University Press, 1957. (izvadak preveo: M. Bašić, str. 90/91)
(2) Constantine Porphytogenitus, De administrando imperio, ; Gj. Moravscik, T.J.H. Jenkins, Harvard University, 1967.
(3) https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_sabor
(4) Manolić, Josip: Politika i Domovina (2015). Špijuni i domovina (2016.), Golden Marketing, Zagreb
(5) Supilo, Frano: Politički spisi -Članci, govori, pisma, memorandumi, Znanje, Zagreb, 1970.
(6) http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=351
(7) http://www.sabor.hr/zastupnici-9
(8) http://projektvelebit.com/promjena-izbornog-zakona-jest-ultimatum-spas-drzave-hrvatske/
(9) http://projektvelebit.com/programska-nacela/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari

Kliknite Facebook sviđalicu