Pratite nas

Kolumne

Saborsko zastupništvo kao jedina profesija za njih dvadeset i dvoje.

Objavljeno

na

“Najžešća oporba našoj stranci u Hrvatskoj bila je Demokratska partija, na čelu sa srbijanskim političarem Ljubom Davidovićem. Međutim, stvarni vođa ove stranke u Hrvatskoj bio je Svetozar Pribičević.

Pripadali su joj svi Srbi u Hrvatskoj, ali i značajan broj hrvatskih pametnjakovića. Bili su znani kao “orjunaši” zbog njihove borbe u organizaciji ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Zbog svojih terorističkih djela, stekli su lošu reputaciju. Dok smo mi svoje vrijeme posvećivali razvoju brojnih organizacija Hrvatske seljačke stranke, Ustavna skupština u Beogradu izglasovala potvrdu, taj je Ustav trebao osigurati sigurnu većinu, na temelju posebnog sporazuma zaključena u egzilu tijekom rata. Pašić je to intepretirao kao “najmanje jedan više od polovice” od svih izabranih zastupnika, bez obzira jesu li glasovali ili ne.

Da bi izbjegao mogućnost poraza, Pašić je obećao miuslimanskim zatupnicima iz Bosne i Hercegovine, koji su u tom trenutku u najviše slučajeva bili vlasnici zemljišta, da će agrarna reforma, koja je uglavnom pogađala njih, biti izmijenjena. Na taj način, pridobio je dodatnih 18 glasova i Ustav je usvojen s minimalnom većinom. Po staromu pravoslavnom kalendaru, 28. lipnja bio je dan Sv. Vida, pa je Ustav postao poznat pod imenom Vidovdanski ustav. (Dan Sv. Vida je srbijanski narodni blagdan u spomen na bitku na Kosovu između Srba i Turaka 1389.)  Novi Ustav mogao bi se označiti dosta liberalnim, iako Hrvatima neprihvatljivim. U njemu je bio naznačen trend prema centralizaciji, koji je eliminirao povijesne pokrajine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. Zemlja je bila podijeljena u 33 dijela, a lokalne su vlasti bile zanemarene; lokalne su nadležnosti striktno podređene centralnoj vlasti u Beogradu. Hrvatska i Slavonija podijeljene su u četiri upravna područja, Dalmacija u još dva, a Bosna i Hercegovina čak u šest. BAN Hrvatske i Slavonije, koji je još 1919. sveden na prostog izvršitelja naloga centralne vlasti, sveden je na položaj kraljevskog gubernatora čija je glavna dužnost bila likvidirati ostatke Hrvatske prenoseći sve nadležnosti na ministarstva u Beogradu. Zbog toga, Hrvatska, nacija stara tisuću godina, izbrisana je sa zemljovida, no nastavljajući živjeti, bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”. (1)

Tako je nasljednik Stjepana Radića, Vladko Maček, svojedobno opisivao nesreću, tugu i bugu hrvatskoga naroda.

Suvišno bi, makar  u ovom nepretencioznom tekstiću, bilo objašnjavati tradiciju hrvatskih sabora, primjerice, od stoljeća petoga ili sedmoga od Konstantina Purpurnoga Pofirogeneta (2), preko najnevjerojatnije pametne Wikipedije (3), sve do najobjektivnijega neumrloga svjedoka povijesti, “pravnika” Josipa Jože Manolića (4), koji sve znade o ukidanjima, obnovama, imenovanjima i preimenovanjima Hrvatskoga Sabora, da ne spominjemo pravaške izdajice, poput, primjerice, Frane Supila, čovjeka ljepšega imena, frizure i brkova nego što su ih imali svi oni zajedno. (5) Stotinu je godina prošlo, otkako je , “tisuću godina stara nacija Hrvatska, izbrisana sa zemljovida, ali je nastavila živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”, kako to bio sročio svojedobni kapetan austrougarske vojske V. Maček, no opet danas,  godine 2018. – naglasimo to! –  “Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine, nemaju obvezujući mandat i imaju imunitet nepovredivosti. Aktualni, deveti saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 14. listopada 2016. godine na temelju rezultata izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, održanih 11. rujna 2016. godine u dvanaest izbornih jedinica. Na temelju glasova građana u Sabor je izabran 151 zastupnik.” (6)

Najdugovječniji saborski zastupnik u Devetom sazivu Sabora, vjerovali ili ne, jest, Branimir Glavaš, čovjek sa čak osam mandata u Saboru – što ionako ne bi trebalo računati, s obzirom na njegovu “povijest – dok ih Ivan Šuker, Vesna Pusić, Furio Radin i Nenad Stazić imaju po šest, a Milorad Pupovac, Silvano Hrelja, Željko Jovanović, Josip Đakić, Gordan Jandroković i Branko Bačić po pet. Sa jedva četiri mandata plasirali su se Arsen Bauk, Davor Bernardić, Goran Beus Richembergh, Igor Dragovan, Branko Grčić, Franjo Lucić, Gordan Maras, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Zdravko Ronko i Ante Sanader. (One pak malešne tipove sa 2-3 kratkoročna mandata, 7-8 godina ili manje, u ovoj prigodi, njih ne računamo, možda ih je više). (7)

Razumijemo li se: oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao.  Ništa drugo ne znaju raditi.  Svaki od njih ima svoju biografiju & svaki od njih već se do sada – majke ti mile? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”.

Oni su čudnovati kljunaši, s jedino njima razumljivim razlozima protiv referendumske Inicijative za promjenu Izbornog zakona (8), temeljne postavke za spas Hrvata, “nacije stara tisuću godina u hrvatskim dušama”, koja Inicijativa ionako opetuje: “PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a.) uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b.) uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c.) ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d.) ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”;

e.) ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.” (9)

Ali, matematički govoreći, oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici.  To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi i nije ih stid zbog toga. Svaki od njih ima svoju sitnu biografiju i svaki od njih već se do sada – majke ti mile!? – polomio da bi “zastupao nekoga i nešto”, uglavnom, da bi zastupao svoje dosjetke, nešto o nečemu. Zastupaju li oni “naciju staru tisuću godina, izbrisanu sa zemljovida, koja nastavlja živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”?

Uostalom, što će ti čudnovati kljunaši – gotovo polovica od njih bivši su ministri nečega! – uopće raditi kad ne budu saborski zastupnici?

Baš su se namučili u životu, živjet će od nacionalne mirovine.

Dok svi zajedno tonemo u abyss


Teško je u povijesti hrvatskih sabora, državnih, antidržavnih, antinacionalnih, sluganskih, nedemokratskih i kakvim god ih epitetima izvolimo okrakterizirati, pronaći ovoliki broj zastupnika kojima je zastupništvo jedina životna profesija, jedini oblik identifikacije, bez kojega uopće ne bi bili prepoznatljivi, i bilo bi ih teže izdvojiti iz opće smjese nego što je to jednog ribara u Dalmaciji ili jednog traktoristu u Slavoniji. Čak i u onom Saboru SRH, u koje je država imenovala zastupnike i gdje je bilo nekoliko doživotnih, teško da možemo naći preko 20 njih kojima bi se zbir godina provedenih na toj funkciji mogao usporediti s ovim navodno demokratskim, što navodi na bizarnu pomisao: Ne bi li mi bolje prošli da je netko, kao nekoć u Jugoslaviji, imenovao zastupnike ali ih mijenjao nakon 2 mandata, što otvara mogućnost da bi se igrom slučaja (at random), s vremena na vrijeme tu pojavio netko kome nacionalni interes znači makar 10% od cjelokupnoga, za razliku od nabrojanih isključivih uhljeba, guzičara…. bitangi.

Katastrofalna izlika za ovo stanje je u “opravdanju” da ih na te, tako rekući doživotne funkcije, “bira narod demokratskim putem, kako bi obavljali svoj posao” gdje su u opisu, “svoj posao” jedine dvije istinite riječi, a sve drugo potiče na dvije sudbonosne i međusobno ovisne teme: nacionalnopolitička svijest i izborni zakon, čime se imamo pozabaviti umjesto da se bavimo kritikom njihova rada, jer čak kada bi kritikom tih individua i ostvarili njihovu smjenu, na funkciji bi ih zamijenio netko sličan, isti ili gori, jer oni su samo refleksija našeg općeg i kolektivnog odnosa prema sebi kao narodu, umjesto prema sebi osobno.

Tako kako se mi kao kao Hrvati i kao birači brinemo isključivo svaki za sebe, tako se oni izabrani brinu svaki za sebe, dok svi zajedno tonemo u abyss.

Zato je simptomatično da se u Hrvatskoj ne raspravalja o Prijedlogu Programskih načela Projekta Velebit, ili bilo koga drugoga, nego o tome kakava je bitanga ovaj ili onaj saborski zastupnik, kao da će ga to ponukati da se popravi, ili mu kao zamjenu na poziciju dovesti nekoga boljega.

Mate Bašić/ProjektVelebit


BILJEŠKE

(1) Maček, Vladko:  In the Struggle for Freedom, The Pennsylvania State University Press, 1957. (izvadak preveo: M. Bašić, str. 90/91)
(2) Constantine Porphytogenitus, De administrando imperio, ; Gj. Moravscik, T.J.H. Jenkins, Harvard University, 1967.
(3) https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_sabor
(4) Manolić, Josip: Politika i Domovina (2015). Špijuni i domovina (2016.), Golden Marketing, Zagreb
(5) Supilo, Frano: Politički spisi -Članci, govori, pisma, memorandumi, Znanje, Zagreb, 1970.
(6) http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=351
(7) http://www.sabor.hr/zastupnici-9
(8) http://projektvelebit.com/promjena-izbornog-zakona-jest-ultimatum-spas-drzave-hrvatske/
(9) http://projektvelebit.com/programska-nacela/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari