Connect with us

U potrazi za Istinom

Sačuvaj nas, Bože, ruske inovativnosti i srpske kulture…!

Published

on

Već je svima pomalo jasna uloga kulture i obrazovanja u suvremenim državama; tim se dvama resorima država služi kako bi se “odgajalo” suvremenike, odnosno građane, a obrazovanjem za “odgoj” nadolazećih, budućih naraštaja.

Suvremena politička ljevica, ne samo hrvatska, zato uvijek ustraje na njima, budući se tako osigurava (dugoročni) opstanak na političkoj sceni. Svjedočimo već dugi niz godina izrazitom protuhrvatstvu u formalno hrvatskoj kulturi, od filma preko knjiga do kazališta, ali i sva sredstva usmjerena očuvanju kulture nacionalnih manjina završe pljuvanjem po nacionalnoj državi koja ih financira.

Međutim, kultura nema samo nacionalnu dimenziju; velike sile, odnosno bogate asocijacije (poput Sorosa i njegovog Otvorenog društva), djeluju van matičnih zemalja s ciljem ostvarivanja svoga nadnacionalnog, odnosno geopolitičkog interesa.

Gostujući u emisiji “Pravac” na srbijanskoj televiziji “Pink”, inače osobnoj televiziji srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, Nenad Čanak, srbijanski zastupnik u “Narodnoj skupštini”, iznio je podatak da je Rusija uložila milijardu i 800 milijuna dolara (!) u propagandne svrhe diljem Europe s naglaskom na države koje nisu članice EU, odnosno NATO saveza. Tako je primjerice u Srbiji u 2017. godini osnovano 70 ruskih kulturnih centara!

Podsjećanja radi, NATO i američka diplomacija izrazili su prije dva tjedna zabrinutost zbog srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu, koji doživljavaju kao neprihvatljivo vojno prisustvo nedaleko od osjetljivih granica NATO-a. U ovom se slučaju formalno radi o humanitarnom, centru, a „kulturnih“ centara je, kako vidimo, daleko više. Iako Srbi kao narod sebe smatraju „mini Rusima“, ipak ne postoji ni jedna kultura, kamo li ruska, koja bi opravdala osnivanje čak 70 kulturnih centara u samo godini dana.

Također treba kazati da tamo gdje Rusi ne mogu na taj način i u toj mjeri osnivati svoje „kulturne“ centre, primjerice, u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, odnedavno i Crnoj Gori, stoga se tamo kao privremeni surogat osnivaju srpski „kulturni“ centri. Možemo istaknuti zanimljivost da ruski kulturni centri postoje u Beogradu, Ljubljani i Sarajevu, a u Zagrebu ne, no, sudeći prema politici Nine Obuljen, to će se uskoro izmijeniti, što je i izjavila za „Adriatic news“:

„Uzajamno osnivanje i djelovanje kulturnih centara, odnosno intenzivnija kulturna suradnja, jedna je od važnih tema u odnosima između Republike Hrvatske i Ruske Federacije. Jedina prepreka bržem rješavanju tog pitanja bila je neusklađenost određenih propisa, a mi intenzivno radimo na tome da razriješimo preostale normativne i institucionalne prepreke. Time će se formalno stvoriti uvjeti za provedbu ciljeva i aktivnosti centara u smislu poticanja suradnje dviju zemalja u području kulture, znanosti, obrazovanja. Jedna od ideja je da se kroz djelovanje kulturnih centara olakša razmjena u području kulture i umjetnosti te da se lakše prenose informacije o vrijednostima i postignućima svake od zemalja u područjima kulture, znanosti i obrazovanja.“

U Sloveniji postoji još ruski kulturni centar u Mariboru, a u nas su geografski vrlo zanimljivo otvarani srpski „kulturni“ centri, u Puli, Vukovaru i Kninu. Riječki gradonačelnik Obersnel je najavio podizanje takvog centra u Rijeci, dakle preostaje još središnja, odnosno sjeverna Hrvatska, što će Obuljen, po nalogu Moskve ili koga već, učiniti.

Ipak, ono što zabrinjava glede tih centara nije samo njihova loše prikrivena obavještajna djelatnost i podrivanje suvereniteta država u kojima su osnovani, već i njihova buduća uloga na koju su upozorili američki dužnosnici. Naime Rusi, osim nekoliko književnika i glazbenika, nisu ni na koji način pridonijeli čovječanstvu, a sve što znaju, znaju samo zahvaljujući Nijemcima. Stoga ni ovo obavještajno djelovanje putem kulturnih centara, na žalost svih rusofila i panslavista, nije ruska inovativnost, već njemačka, što stvar čini ozbiljnijom i opasnijom.

Između dva svjetska rata, Nijemci su osnovali „Kulturbund“, točnije 1920. godine u Novom Sadu. To je kulturno prosvjetna organizacija njemačke nacionalne manjine na području ondašnje, prve Jugoslavije. Nakon dolaska nacista na vlast, od 1934. godine kreće intenziviranje te „kulturne“ djelatnosti, osniva se centar u Osijeku te manji centri diljem Slavonije i Vojvodine, a pred izbijanje II. svjetskog rata gotovo svi Nijemci bivaju članovima „Kulturbunda“. Ti su centri nakon početka rata odmah postali regrutni centri SS odreda te vojni štabovi. Zato i jest Kraljevina Jugoslavija kapitulirala u samo 12 dana; jer praktički sjever zemlje, t.j. Slavonija i Vojvodina, bijahu u njemačkim rukama od samog početka.

Mnogi smatraju da je kultura nekakvo duhovno uzdizanje, reprodukcija umjetničkih djela, stvaralaštvo, propitivanje ideja, približavanje Bogu i t.d. Nijemci su i kulturu učinili vrlo praktičnom, a za njihove neprijatelje – pogubnom. Stoga svakoj zemlji srednje, istočne i jugoistočne Europe ne preostaje nego pobrojati ruske, odnosno srpske centre na svomu teritoriju kako bi znale koliko je sati.

Sačuvaj nas, Bože, ruske inovativnosti i srpske kulture…!

L. C./hrsvijet.net

facebook komentari

Advertisement
Comments

U potrazi za Istinom

Djelovanje i nasljeđe haškog tribunala 1.dio

Published

on

By

Mladen Ančić, Davor Derenčinović, Davor Marijan i Ante Nazor  analiziraju rad Haškoga tribunala.

U emisiji se analizira rad Haškoga tribunala, na kojemu je ukupno optužena 161 osoba.

Kakav je to bio sud, je li postigao ciljeve zbog kojih je osnovan, kakva je bila uloga povijesti i povjesničara u njegovu radu te kakvo je naslijeđe ostavio – pitanja su na koja ćemo u trima emisijama odgovore tražiti u razgovoru s Mladenom Ančićem, Davorom Derenčinovićem, Davorom Marijanom i Antom Nazorom.

Autori i voditelji su Gordan Ravančić i Josip Mihaljević.

/1. emisija/ Urednica: Antonia Hrvatin Roth

Emisiju možete poslušati i OVDJE

facebook komentari

Continue Reading

U potrazi za Istinom

Nema crno-bijele istine: Srbi ustaški generali

Published

on

Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države.

Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem.

Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder (predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora. Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati.

Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio:

”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem izdao i knjigu s tom tematikom).

Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević također su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću. Od 13 spomenutih, njih 3 ponijeli su titulu „vitez“.

Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom. Zahvaljujući ovoj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007).

Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić  (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević (umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina).

Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli.

General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine.

Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu).

Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini).

Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata).

Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu).

Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac).

General Zvonimir Stimaković

Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)

Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“.

Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!?

Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to.

Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“.

Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju.

Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Continue Reading