Pratite nas

Gost Kolumne

SAD se vraća na jugoistok Europe

Objavljeno

na

Mattisov dolazak ima status službenog posjeta do sada najviše rangiranog predstavnika Trumpove administracije

U Zagrebu će u petak, odmah nakon završetka summita NATO-a u Bruxellesu, biti organiziran svojevrsni “produžetak” sastanka na sličnu temu, izvanredni sastanak članica Američko-jadranske povelje, na razini ministara obrana. Tzv. A5 čine SAD, Hrvatska, Albanija, Makedonija, BiH i Crna Gora, a kao promatrači na sastanke znaju doći i predstavnici Slovenije, Srbije i Kosova.
Ti se sastanci, sa svrhom jačanja sigurnosti na jugoistoku Europe, održavaju svake dvije godine, no ovo će biti poseban “izvanserijski” sastanak, koji su dogovorili SAD, odnosno njezin ministar obrane James Jim Mattis, bivši general i vojskovođa znan pod nadimkom Bijesni pas te hrvatski ministar obrane Damir Krstičević.
Mattisu je očito stalo baš sada potvrditi da se američka politika vraća na prostor “regije” i u vojnom obliku, a Krstičeviću je bilo stalo pokazati status Hrvatske na istom prostoru, dakle da je u sve boljim strateškim i savezničkim odnosima sa SAD-om te da je RH lider tog savezništva na ‘ovim prostorima’.

Dolazak Mattisa ima, dakle, status službenog posjeta do sada najviše rangiranog predstavnika Trumpove administracije. Krstičević će uz ministra obrane Crne Gore Predraga Boškovića predsjedati posebnim sastankom ministara obrane A5. U MORH-u očekuju da će se u Zagrebu razgovarati o jačanju prisutnosti SAD-a na prostoru jugoistoka Europe, sigurnosnoj situaciji i kako ubrzati integracije preostalih država aspirantica iz jugoistočne Europe u NATO.

Naravno, razgovarat će se i o jednoj od glavnih tema NATO-a, “pravednijoj raspodjeli tereta obrambenih izdvajanja između SAD-a i Europe”. Ni američki ni hrvatski organizatori skupa ne navode hoće li i iz Srbije doći promatrač na sastanak i u kojem rangu. Poznato je, naime, da je ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin u Hrvatskoj još u travnju proglašen za nepoželjnu osobu (persona non grata) pa ne može prijeći hrvatsku granicu. Jedino je sigurno da u pozivu na skup za promatrače piše da su pozvani “predstavnici”, dakle da ne moraju biti u rangu ministara obrana.

U srijedu, pak, u Bruxellesu počinje puno važniji summit NATO-a, na kojem će se pojaviti najmoćniji svjetski lideri članica. Svi unaprijed strahuju od nastupa američkog predsjednika Donalda Trumpa. Trump je već najavio da će doći “borben” te da će svima predati poruku da svi moraju plaćati račune jer se SAD više neće brinuti o svemu i svima. Naprotiv, Trump je još prije mjesec dana poslao pisma čelnicima onih zemalja članica koji ne ispunjavaju obećanja da će uliti više svog novca u NATO obranu i sposobnosti.Ako bi, primjerice, Trump odlučio da smanji ili povuče svoje vojnike iz Europe, cijeli teret obrane odjednom bi pao na teret Europljana, koji na to trenutno i nisu spremni jer su se uglavnom oslanjali na prisutnost američkih snaga i njihov kišobran.
Porast od 10% u 2018.

Analitičari upozoravaju da Trump uvijek može sjesti s Putinom (a to će i napraviti nakon summita) te dogovoriti da “olabavi” svoje snage u Europi. Te su prijetnje Trumpa, pak, najviše usmjerene na najbogatiju zemlju EU, na Njemačku, koju, kao i njihovu kancelarku Merkel, Trump i najviše kritizira kada govori o tome da Europljani slabo financijski doprinose svojoj sigurnosti.Većina zemalja EU još ne troši dovoljno na obranu kako bi bila samodostatna ako nestane zaštite SAD-a. Tek je polovica članica na putu da dostigne traženih 2% BDP-a. Hrvatska je, nakon 15 godina smanjivanja vojnog proračuna 2017. preokrenula trend. Do 2016. je proračun pao na 1,17% BDP-a, u 2018. RH će ipak “uhvatiti” 1,33%.

Projekcija je da u 2019. vojni proračun prijeđe pet milijardi kuna, a 2020. dostigne 5,3 milijarde kuna. Plan je da do 2025. Hrvatska dosegne ciljanih 2%, što bi iznosilo oko 7 milijardi kuna godišnje. Koliko je poznato, SAD je Hrvatsku svrstao u zemlje članice koje u skladu sa svojim mogućnostima ispunjavaju dana obećanja.U 2018. je vojni proračun, primjerice, porastao punih 10% odjednom. U rast proračuna ulaze i investicije za nabavu F-16, a za 2019. i 2020. već je predviđeno po 350 milijuna kuna godišnje. Za modernizaciju HV-a će godišnje trošiti oko milijardu kuna, barem petinu vojnog proračuna.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Zbog Dana R. Srpske prešućen zločin u Buhinim Kućama

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini nema gotovo ničega što se ne tumači kroz prizmu triju istina. Nema ni jedne važnije odluke domaćih i međunarodnih sudova, povjerenstava, pa čak i statističkih zavoda, koju svi poštuju. A tek političke odluke. One se tumače na stotinu različitih načina.

Uglavnom u povijesnom (ratnom) kontekstu. Proslava Dana RS-a jedno je od tih pitanja koje u sebi sadržava sve, i pravne, i političke, i povijesne prijepore. Zbog religijskih odredbi Ustavni sud BiH osporio je ustavnost zakona koji je definirao 9. siječnja kao Dan RS-a. Nakon toga, Skupština RS-a je taj dio oko krsne slave, odnosno proslave Svetog Stefana, izbacila iz zakona i opet proglasila 9. siječnja svojim službenim praznikom. U Federaciji se Dan RS-a i dalje smatra neustavnim, baš kao što se u RS-u takav stav ima o 25. studenoga (Dan ZAVNOBiH-a) ili 1. ožujka (Dan neovisnosti BiH). Pomalo šaljivo mogli bismo se zapitati kako uopće uskladiti proslavu “političkih“ praznika kada se i Nova godina u BiH ne slavi istoga datuma. Katolici su je dočekali 1. siječnja, pravoslavci jučer, a muslimani će 31. kolovoza hidžretsku 1441. godinu, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Zataškavanje zločina: Alibi za Buhine Kuće i preglasavanja Hrvata

Poput praznika, ne poštuju se ni odluke Ustavnog suda, poput one da je Izborni zakon u nekim svojim dijelovima diskriminirajući. Unatoč sudskoj presudi, izbori su održani i dijelom provedeni. Čak štoviše, Bošnjaci su inzistirali da temelj oko raspodjele mandata za Dom naroda bude popis iz 1991., a ne iz 2013. godine. Pritom je popis iz 2013. regularan, a onaj iz 1991. službeno nikada nije objavljen, a njega Dayton uvažava. Dodatno, Srbi osporavaju taj posljednji popis jer su bošnjačkim lobiranjem upisani i nerezidentni stanovnici. BiH nema ni originalnoga Daytonskog sporazuma. Dakle, ni Ustava. Izgubili su ga čim su ga potpisali. Pa ga sada svatko tumači na svoj način.

Postoji devet odluka Ustavnoga suda koje nisu provedene. Najpoznatija je ona iz apelacije Bože Ljubića zbog koje se ne zna hoće li BiH uopće imati vlast. Ne provode se odluke ni međunarodnih sudova kao što su “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”. Tumače se različito baš kao i presude Haaškog suda koje su u bh. javnosti redovito dočekivane s oprečnim raspoloženjem. Osuđenici su, u pravilu, za jedne heroji, za druge zločinci. Relativizira se i Deklaracija o Srebrenici. Ne zna se ni je li važeći sporazum BiH s NATO-om. Nije jasno ima li ili nema sporazuma o granici s Hrvatskom, je li sporna gradnja Pelješkog mosta, čije su hidroelektrane na Drini…

Kako u takvom ozračju suprotstavljenih “istina” znati što slaviti, a što ignorirati. Osobito što se svakodnevno slave pobjede nad neprijateljima ili obilježavaju masakri, a poraženi ili zločinci su, uglavnom, njihovi susjedi, druge nacije. Politički i medijski moćniji vješto skrivaju svoje zločine. Ovoga 9. siječnja nije se ni čulo da su baš toga istog dana, kad su Srbi slavili svoj praznik, 1994. bošnjačke postrojbe napravile masakr nad 27 nedužnih hrvatskih civila i vojnika HVO-a u Buhinim Kućama (Vitez). Prebacivanje fokusa sa središnje Bosne na RS i brutalno diskreditiranje Hrvata zbog nazočnosti događaju u Banjoj Luci, svakako je bilo i u funkciji prikrivanja godišnjice tog stravičnog zločina. Jer, i to je BiH sa svojim trima istinama.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić – Mali Gabrijel nije smio umrijeti!

Objavljeno

na

Objavio

Dom zdravlja Metković

U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…

Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.

Propusti u liječenju

Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.

S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.

Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.

Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.

Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.

Ratni sanitet u Metkoviću

Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.

U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.

Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.

Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.

Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.

S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.

Osigurana sredstva, ali bolnice nema

Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.

Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.

Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.

Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.

Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.

Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari