Connect with us

Kolumne

Samo istina o prošlosti može biti temelj na kojem se može graditi zdrava sadašnjost i budućnost

Published

on

Večernji list u svom tjednom prilogu Političkom magazinu »Obzoru« u subotu 2. studenoga objavio je vrlo zanimljiv, osjetljiv i važan prilog pod naslovom »Nema političara u 20. stolječu za kojega možemo reči da je bio ili zločinac ili heroj« u kojem na sedam u javnosti prijepornih pitanja iz novije hrvatske povijesti odgovaraju trojica povjesničara: dvojica su profesori na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Zagrebu, a treći je ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijsko-memorijalnoga centra Domovinskoga rata.

Premda novinski članak ne može biti prostor u kojem bi se mogli relevantno i argumentirano razriješiti povijesni prijepori, ipak taj članak potvrđuje da postoje velike razlike u interpretaciji povijesnih osoba i događaja te da je pred hrvatskom povijesnom znanošću još dug put do objektivnosti i istine.

Može se otvoriti pitanje jesu li za taj članak kao sugovornici izabrani povjesničari najbolji predstavnici postojećih struja u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, ili koja je zapravo uopće bila nakana priređivača toga teksta, no ostaje činjenica da je dodirnuto područje znanstvenoga i društvenoga života koje je često poligon za manipulacije koje potvrđuju ili čak produbljuju razilaženja u shvaćanju i viđenju hrvatske novije prošlosti. Naime, znanstvena neistraženost i različite interpretacije hrvatske prošlosti 20. stoljeća vrlo je dobrodošlo i zahvalno područje za politike i ideologije koje se na manipulacijama prošlošću hrane, često i održavaju, ne mareći ni za objektivnost ni za istinu, a dosljedno ni za štetne posljedice koje se na taj način stvaraju u društvenom životu. Štoviše, nositelji i propagatori određenih politika i ideologija svjesno ignoriraju rezultate recentnih povijesnih istraživanja ili se čak protive tim istraživanjima optužujući ih za revizionizam koji ne shvaćaju samo kao znanstveno potvrđivanje radi politike ili ideologije unaprijed smišljene teze, nego revizionizmom smatraju svaku promjenu onoga što se smatralo službenim u bivšoj saveznoj državi.

Hrvatska kao zemlja koja je izišla iz totalitarnoga društvenoga poretka započela je svoju tranziciju prvim višestranačkim izborima, no hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i zdravo sve dok se proces tranzicije ne završi na svim područjima društvenoga života, pa tako i u znanstvenoj povijesti. Donekle je razumljivo što postoje i u znanstvenom svijetu zagovornici stare paradigme iz doba bivše jednopartijske i ideologizirane savezne države, jer neki ljudi jednostavno ne mogu misliti drugačije, a ako je Hrvatska na stvarnom putu demokratske tranzicije, oni moraju imati pravo na svoje takvo mišljenje i na njegovo iznošenje u javnosti.

No u hrvatskom društvu nije problem što bi itko ograničavao takvo mišljenje i njegovo iznošenje, nego je problem što je upravo to mišljenje često smišljeno nametnuto kao prevladavajuće u glavnoj struji javnoga mnijenja i mnogim medijima iz prozirnoga razloga: da ne bi tko pozvao na odgovornost one iz bivšega sustava koji su se teško ogriješili o temeljna ljudska prava drugih građana. Upravo smišljeno štićenje onih koji su se teško ogriješili o ljudska prava glavni je razlog što se toliko manipulira hrvatskom prošlošću 20. stoljeća, što se ignoriraju dokazane povijesne istine. U takvim okolnostima nužni su, vjerojatno i dobro plaćeni, određeni »znanstvenici« koji će svojom povjesničarskom interpretacijom ne samo zamagljivati istinu, nego je i sprječavati da prevlada u javnom mnijenju.

U svakom suvremenom društvu tinja sukob većega ili manjega intenziteta različitih interesnih, ideoloških, političkih i drugih skupina i to je neizbježno obilježje većih društvenih zajednica, no u hrvatskom je društvu problem što dominantne skupine sustavno i smišljeno istiskuju istinu, olako druge etiketiraju i diskvalificiraju do te mjere da se današnje hrvatsko društvo ne može smatrati posve slobodnim. Stoga je veoma velika odgovornost upravo na povijesnoj znanosti da dadne svoj doprinos oslobođenju hrvatskih građana i hrvatskoga društva. No da bi povjesničari mogli izvršiti to veliko i važno služenje općemu dobru hrvatskoga društva, najprije sami moraju biti slobodni. Svaki čovjek kojega je očarala bilo koja ideologija ili bilo koja politika, možda katkad i nesvjesno, na svoje oči stavlja naočale sa specifičnom vizurom te postaje nesposoban za objektivno, za istinu.

Svjedoci smo da u naše doba u svijetu ima puno znanstvenika koji su se prodali bilo iz financijskih bilo iz ideoloških interesa pa svojim »znanstvenim« radovima štite ili interese krupnoga kapitala ili interese ideoloških centara, no njihovo nečasno djelovanje, često s teškim posljedicama, kad-tad se razotkriva. Slično se događa i u recentnoj hrvatskoj historiografiji, no glavna struja javnoga mnijenja i službena politika ne dopuštaju da to bude vidljivo svima u hrvatskom društvu. Budući da samo istina o prošlosti može biti temelj na kojem se može graditi zdrava sadašnjost i budućnost, Hrvatskoj su silno potrebni slobodni povjesničari, koji će dosljedno slijediti znanstvene povijesne metode te bez ikakvih ideoloških ili političkih naočala tražiti i iznositi istinu. Oni već postoje i stasaju, a istina uvijek kad-tad dolazi na vidjelo.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari