Samo mađaroni ili ipak nešto više?

Godinama već u javnosti vlada ukorijenjeno mišljenje kako Inom suvereno upravljaju Mađari te da ju uopće ne razvijaju i ne moderniziraju, nego tek nesmiljeno iskorištavaju nastojeći ju pretvoriti u puku podružnicu MOL-a lišenu identiteta. A onda salto mortale!

 

Kad se unutar tvrtke dogodi ozbiljan propust s materijalnom i reputacijskom štetom po tvrtku povećih razmjera, Mađari odjednom netragom nestaju iz priče. Kriva je, jasno, Vlada… hrvatska Vlada, da ne bude zabune.

 

Kad logika ne štima, gdje je motiv?

No, kako može biti krivac Vlada čije su službe razotkrile „pljačku stoljeća“, jedinstvenu po tome što njome po svoj prilici trajnije nije otuđena niti jedna kuna? Kako može biti kriva Vlada koja već godinama ne krije želju za otkupom MOL-ova udjel u Ini? Čini li to zato što Inu doista kontrolira ili možda zato što se njome ipak ne upravlja po njezinoj volji? Unatoč tome, glavnina medijske scene, sporadično pripuštajući tu i tamo pokoji glas razuma, a s njom u duetu i skoro čitava oporba pjevaju pjesmice što obiluju teškim falševima. Dok u hrvatskoj Vladi vide isključivog krivca za nastanak afere, a ne i zaslužnog za njezino razotkrivanje, o onima u čijim su rukama ključne poluge upravljanja, Mađarima, jedva koji sramežljivi glasić. Razumno je zapitati se zašto ih štite. I to u trenutcima, kad uslijed općih geopolitičkih gibanja hrvatske karte u ovom očito nesretnom energetskom braku s Mađarima obećavaju više nego ikada. Kad je kao dan jasno da se tu ne radi ni o kakvoj unutarnjoj političkoj temi kao stvorenoj za međusobno prepucavanje. Poput, primjerice, nedavnog oporbenog zahtjeva da se za ublažavanje posljedica energetskog stresa izdvoji 15 milijardi kuna, na što je Vlada odgovorila ponudivši paket vrijedan 21 milijardu. Jer da bi se u teškim vremenima moglo ispunjavati želje patuljaka što malenih, što povećih, pa i dodati 5-6 milijardi pride, trebalo je godinama voditi dosljednu i odgovornu politiku, a to ne može baš svatko.

Kako bi, primjerice, bilo da Hrvatsku danas vode oni koji su ju ostavili bez milijardi, samo s gaćama na štapu, duboko u kreditnom smeću, bolje je i ne pomišljati. Naime, već i od same pomisli da bi ti i takvi u ovako zahtjevnim vremenima o bilo čemu odlučivali, uravnoteženu osobu podilazi jeza. A trnci ju podilaze i od igrica tih nedoraslih aktera oko Ine. Jer ta tema nije poligon za međusobno nadmudrivanje, nego stvar nacionalnog interesa prvog reda, što zahtijeva složan nastup nasuprot uobičajenom mehaničkom kontriranju svojstvenom nemaštovitim politikantima. Njima, međutim, kao da nije po volji što se stvari raspliću Hrvatskoj u prilog. Ne mire se lako s time što se otvara prostor za širenje hrvatskog utjecaja u Ini pa čine sve ne bi li ga nekako suzili, ostavljajući pritom opor dojam kao da su zadovoljni upravljanjem Mađara. U takvim okolnostima slabljenje položaja hrvatske Vlade u srazu s drugom državom, jer iza MOL-a stoji Mađarska – svejedno, dolazilo iz politike ili medija – prelazi okvire korektiva vlasti i duboko zalazi u domenu predmeta interesa službi zaduženih za zaštitu nacionalne sigurnosti. Naime, kad nešto već na elementarnoj logičkoj razini bude tako poremećeno, za sobom nužno povlači pitanje motivacije.

 

Ljepilo ovdašnjih orbanovaca i anti-orbanovaca

Da bi se utvrdio počiniteljev motiv, prije svega vrijedi pomnije promotriti tko se to ne libi slabjeti položaj Hrvatske u borbi s Mađarima oko utjecaja u Ini. Već površan pogled zorno pokazuje kako se u toj raboti ističu još do jučer veliki prvoborci za hrvatsku Inu, posebno nakostriješeni na mađarone iliti domaće izdajnike. Dotični osobito šmekaju suverenističkog im kumira Orbana, no ni u tome nisu baš dosljedni. Primjerice, gorljivo se zalažu za izborni zakon koji bi potaknuo usitnjavanje političke scene, posljedično i otežao kreiranje vladajuće većine i vladanje Hrvatskom uopće (a kome takvo što može biti po volji, poglavito iz perspektive borbe za upravljanje Inom?). Model je to sadržajem i učincima posve oprečan onome na snazi u Mađarskoj, koji je Orbanu omogućio lagodno vladanje uz dvotrećinsku većinu u, evo, sad već i trećem mandatu uzastopce.

Naizgled začudno, s tim, sad već posve ogoljenim mađarskim suverenistima među Hrvatima rame uz rame stupaju svjetonazorski im ogorčeni suparnici koji Orbana ne mogu smisliti ni nacrtanog. Da bi im se kao prinova pridružio i osvjedočeni gazimir Mađara. Ali samo na autocesti. Izvan nje se prema sjevernim susjedima nije baš pokazao žustrim i energičnim, nego prije prilično pitomim. Riječ je, naravno, o domalo jedinom kuriru za vezu vladajuće većine s Pantovčakom, koji se sad posipa pepelom glumatajući svjedoka pokajnika. Svi oni, okupljeni na u sabornici upriličenom plenumu udruženih neradnih ljudi i građana, za skandal u Ini jednodušno prozivaju hrvatsku vlast, zahtijevajući da ode. Elegantno ekskulpiravši od odgovornosti stranu s većinskim vlasničkim udjelom ujedno i potkopavaju hrvatski nacionalni interes u srazu s njom. Lako je zamisliti kako bi bez krzmanja proglasili mađaronom svakog drugog tko bi se tako postavio. No, sad kao da im nedostaje nužan alat za detekciju – zrcalo!  S obzirom na napadnu podudarnost stajališta ovdašnjih gorljivih orbanovaca i zakletih anti-orbanovaca, poglavito imajući u vidu kako su takvu razinu sloge zadnji put pokazali protiveći se izgradnji LNG-a, stječe se dojam kako Viktor Orban ipak nije ono lijepilo što ih neraskidivo spaja. Nego da u drugom grmu leži zec. Možda baš u barbe, u čijem krilu mačak Viktor Ukrajini i Europi crnu vunu prede?

 

Evolucionisti u redovima sedme sile

Upravo je na taj trag predsjednik Vlade Plenković pokušao navesti pripadnike sedme sile, pomalo preuzetno ih uputivši da istraže tko financijski stoji iza najavljenih protuvladinih prosvjeda pljuvača u tanjur iz kojeg jedu u režiji već znanih kolovođa i podupiratelja s navlas istom rušilačkom misijom kao u doba korone? Zašto preuzetno? Pa riječ je o „istraživačima“ koji mogu uhvatiti miša samo ako ispunjava dva uvjeta – ako je mrtav i ako im je serviran na tanjuru. Kad je drukčije, ogromne intelektualne teškoće im predstavlja već puko uočavanje uzročno-posljedičnog slijeda događaja, čak i kad se isti vidi iz aviona. Tako im se nerješivom enigmom pokazalo nanjušiti poveznicu u slučajevima kad bi svojedobno netko stao na žulj Milanoviću u svojstvu premijera, da bi potom istražna tijela naciljanoj meti urgentno nalazila kakav marifetluk. To bi u konačnici Milanoviću sjelo kao as na desetku za moralno opravdanje političkog obračuna s nepoćudnima u vlastitim redovima. Sad ponavljaju gradivo na primjeru nevjerojatno zakučaste povezanosti maila Milanovićeve žene poslanog ravnateljici škole s povećanjem ocjena njihovu mlađem sinu. Ne samo što im u spomenutim slučajevima otupjela čula onemogućavaju uočiti zloporabu utjecaja i položaja, nego, štoviše, Milanoviće kuju u nebesa, u beskompromisne borce protiv nepravilnosti u sustavu. Istodobno sebe pretvaraju u svojevrsne evolucioniste, koji u svemu tome vide tek niz slučajnih, međusobno nepovezanih događaja, koji, eto, pukim slučajem urode prilično svrhovitim rezultatom Milanovićima na korist. Samo što niz takvih poprilično pametnih slučajnosti evolucionisti u biologiji pripisuju izrazito dugom vremenskom razdoblju, dok su ovdje one sažete u svega par dana ili tjedana. A to ipak idiličnu interpretaciju događaja čini malo vjerojatnom,… gotovo pa nevjerojatnom.

 

Zoka Kopjejka i Božo Arbitraža na braniku domovine… Samo koje?

Kako će onda tako nehajni mediji i oporba prepoznati i podržati napokon inteligentniji i sofisticiraniji pristup u borbi za veći hrvatski utjecaj u upravljanju strateški važnom tvrtkom, koji uvažava složenost i raznolikost brojnih, međusobno isprepletenih pratećih aspekata, od pravnog do ekonomskog? Kako će izvući pouku iz toga što je transparentni pristup raščišćavanja računa grlom u jagode rezultirao izgubljenim arbitražnim sporovima? U konačnici i, za razliku od „pljačke stoljeća“, nepovratnim transferom novca izvan Hrvatske, koji se više nikad ne će moći iskoristiti nizašto, tako ni za ublažavanje posljedica gospodarske krize. U tim su se pothvatima, vrijedi podsjetiti, posebno istaknuli oni koji danas prednjače zgražavajući se nad zločinačkom Vladinom politikom. Gubitku arbitraža ponajviše je što nečinjenjem, što činjenjem, doprinio skaredni Zoka Kopjejka, koji je umislio da je rubalj, i to ovaj jaki rubalj, toliko jak da se za njega ništa uistinu vrijedno ne može kupiti. Da bi potom  njegove akrobacije velikodušno blagoslovio i sâm Božo Arbitraža, umislivši da je svevišnji pravedni sudac. Ah, kakvi su ih odgajali, još su i dobro ispali!

No, ne događa se sad prvi put da su na udaru sila nečistih oni koji su marifetluk razotkrili. Ta, nisu li mostovci i u već pomalo zaboravljenom slučaju JANAF, koji je vidno uznemirio i Milanovića, kao zagriženi pobornici kulture cinkarenja, pozivali zviždače da što više i jače zvižde? Ali ne zviždače u redovima onih koji su mućkali, nego onih koji su ih razotkrili. U čija jedra ti i takvi pušu, nije pitanje ni za tisuću, a kamoli za milijardu kuna. Premda Hrvatsku koštaju i više,… znatno više.

 

Poučan obrat u Australiji

Zanimljivo je primijetiti kako se počinitelje drskih nedjela većih razmjera pravodobno razotkrije samo za HDZ-ove vlasti, što navodi na pomisao kako nekima jako smeta upravo to – razotkrivanje prije no što ode baba s kolačima. Moguće je to netko doživio i osobno kao prijetnju primjerom. I dok oko aktualnog slučaja u Ini medijski bombaši sufliraju kako u pozadini mora stajati neki zločinački veleum, organizator u sjeni, koji je mjesecima stoički trpio da se stotine milijuna kuna vrzmaju po računu jednog umirovljenika, u drugim se slučajevima, koji su upravo zahvaljujući suradnji HDZ-ove vlasti dobili pravosudni epilog, takva pitanja ne postavljaju. Svaka čast profesionalizmu gospode Perkovića i Mustača u doba dok su još bili drugovi, no njihova je organizacija tada ipak bila tek sredstvo, sjekira u nečijim rukama. Zanimljivo, nikoga da se pita u čijim. O tome opći medijski zijev i posvemašnja blokada kreativnih potencijala. Dosadne li teme…

Samo naizgled nevezano uz ovaj kontekst, na medijske se stupce ovih dana ušuljala vijestica kako australski pravosudni sustav iznova razmatra slučaj šestorice Hrvata koji su osamdesetih osuđeni na dugogodišnje robije zbog planiranja terorističkih aktivnosti. Slučajno ili ne, to se zbiva opet u vrijeme HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj. A da to možda i nije sasvim slučajno, upućuje spoznaja kako su Hrvati odveć bljedunjave puti da bi njima počinjena nepravda nekoga tamo dolje samoga od sebe odveć kosnula. No, sad najednom australski istražni sudac ističe kako postoji realna mogućnost da je jugoslavenska tajna služba koristila ključnog svjedoka kao agenta provokatora ili doušnika s ciljem diskreditacije Hrvata u Australiji.

Utvrdi li se u revizijskom postupku da je doista bilo tako, bit će to značajan prilog demontaži konstrukcija pokućnih povjesničara u službi baštinika nasljeđa totalitarnog komunističkog sustava u Hrvatskoj. Poglavito onih utemeljeno osumnjičenih da su Inom omastili brk debelo prije početka njezine privatizacije, zasigurno i danas ne bez osjetnog utjecaja na medije i pravosudni sustav, a time posredno i na politiku. Povjesničari u službi tog kružoka su dosad, naime, nasilne akcije jugoslavenske države protiv viđenijih hrvatskih emigranata, nerijetko i fizičke likvidacije istih u inozemstvu, opravdavali njihovom izrazitom nasilnošću i sklonošću besprizornom terorizmu, valjda negdje u rangu proslavljenih međunarodnih terorista, kakve je bivša država obučavala, primjerice, u Pančevu.

No, pokaže li se australski slučaj namještaljkom, te pričice padaju u vodu. Ispada, naime, da je u to doba, u bivšoj državi upamćenom po nestašicama roba, vladala tolika nestašica „terora hrvatskih terorista“ da su službe morale same konstruirati afere ne bi li stvorile moralno opravdanje za fizičko uklanjanje protivnika režima u inozemstvu. Uključujući i zviždača u Ini.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?