Connect with us

Komentar

(Samo)obmana i kriza

Published

on

Što je čovjek stariji, ne nužno pametniji i iskusniji, teže mu je shvatiti i prihvatiti koliko mu je okruženje nakrcano pojedinacima koji su dobrano ‘odlijepili’ od stvarnosti. Na stranu kojekakve figure redikule koje sirote zamišljaju da su ‘grande stella’. Oni će pjevati i otpjevati, kerebečiti se po kojekakvim reality show programima gdje je teško prosuditi tko je uporniji u nakani da potvrdi svoju blesavoću. Istinabog, cijeli život ćemo ih vući na grbači, ali nije to najveće zlo. Puno veće je što na grbači vučemo narcise koje svako toliko biraju, čini se, više oni koji ne izlaze na izbore, nego oni koji zaokružuju s malo ili više smisla da katkada što pročitaju s razumijevanjem.

Čemu uopće čuđenje političara raznih fela i dijela javnosti kao i zaprepaštenje činjenicom da je Mislav Kolakušić ‘pobrao’ toliko preferencijskih glasova za EU parlament? Većina analitičkih promišljanja je na mjestu, međutim mnogi zaboravljaju da je aktivni medijski uspon započeo još za vrijeme vlade Zorana Milanovića kada se jasno i glasno zalagao protiv ovršnog zakona i predstečajnih nagodbi. I od tada, kao miljenik medija uporno proziva i ‘pere’ po vlasti, i onoj i ovoj.

Vlast se promijenila, ali ne i situacija. Krajem ožujka, prema izvješću Fine blokirano je bilo više od 260 tisuća građana s ukupnim dugom od 23,67 milijardi kuna, te 18.843 poslovna subjekta s dugom od 8,47 milijardi kuna. Milijardi, a ne milijuna kuna.
Neovisno o tome jesu li mu politički planovi tek snoviđenja, njegovi glasači su jedva dočekali da se na političkom obzorju pojavi netko tko nije rođen sa zlatnom žlicom u ustima i koga razumiju što im govori. Siromašni ne nalaze nikakve poveznice s vlasti i uvjereni su da nekoliko multimijardera može kupiti narednih, bar deset izbora i zato bježe glavom bez obzira. Kolakušića su razumjeli i ponadali se da netko i njih razumije, a njegova objava objava “Ovršni zakon je genocidan jer tjera ljude iz Hrvatske” pregledana je 420.000 puta!

I tragično je, zapravo zastrašujuće što to nitko nije primijetio. Sad se međusobno čupaju na svim razinama zaboravljajući da kriza obično počinje ignoriranjem ili omalovažavanjem njenih simptoma. Ljudi koji su uključeni često se nalaze u zatvorenom krugu što ih onemogućava da jasno sagledaju stvari ili podcjenjuju njenu važnost. „Proći će to“, „Tko je on? On je nebitan“, „Mi smo jaki“, najčešće su samoobmanjujuće teze.
PvdA (Stranka rada (Partij van de Arbeid ili PvdA; nizozemska politička stranka) zapala je u krizu nakon spektakularnog poraza na izborima 2002. godine jer je podcijenila potencijal političkog početnika Pima Fortuyna i njegovog pokreta.

Političari su često zatečeni brzinom kojom ovakvi događaji kulminiraju, osjećaju se satjeranim u kut i počinju negirati istinu, međusobno se čereče ili okrivljuju medije. Okrivljavanje drugih za svoje pogreške jako je neprofesionalno jer pametni ljudi preuzimaju odgovornost. Ne treba se čuditi ni takvom ponašanju jer s vremenom se pojavljuju posljedice okruženja u kojem, u pravilu vlada podaničko i udvorničko ponašanje za koje je malo nade da će se ikako iskorijeniti jer ulizivanje je kod specifične vrste ljudi vrlo presudna stvar za pozitivne pomake u karijeri i životu, iako oni drugi smatraju da se do toga može doći drugim, manje ponižavajućim činjenjima.

Poslije svega, pitanje je kako biti optimist, a da pritom ne poričete stvarnost (i ne ispadnete budala)?

Ana Diklić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari