Pratite nas

Razgovor

Sanja Nikčević: Ako vam u srcu gori za nešto nemojte odustati zato što svi govore da je nemoguće

Objavljeno

na

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr.sc. Sanjom  Nikčević

Sanja Nikčević, profesorica, teatrologinja i kazališna kritičarka,  se u hrvatskoj kulturnoj javnosti profilirala kao specifičan glas – hrabro progovara o kanonu, trendovima, modama, pri čemu razotkriva javno izgovorene neistine. Iako često viče „kralj je gol“ svoje teze potkrepljuje istraživanjima, analizom i spremna je na ozbiljne polemike. Ona se već godinama bori  za naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti i na tu je  temu održala predavanje u Društvu hrvatskih književnika 21.01.2020. kada je i predstavljena prva knjiga   biblioteke Citadela libri koju je pokrenula. Radi se o dramama Rajmunda Kuparea.  Predavanje je okupilo brojne zainteresirane jer, kako je u uvodu rekao Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika: „kad se radi o izvanrednom događaju, velik je i interes publike“.  O našem pravu na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti  Sanja Nikčević će  javno govoriti i dalje: na  tribini Maria Raguža „Životne priče“   u knjižnici Sesvete, a o tome tko nam i kako određuje kanon 20.02.2020 u Europskom domu u Jurišićevoj 2 u Zagrebu. Sve su te teme prisutne i u našem razgovoru.

Može li se reći da ste svoj radni i životni put manje više posvetili kazalištu?

Točno tako. Završila sam francuski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom a nakon fakulteta sam počela volontirati u Večernjem listu i pisati male izvještaje i prikaze o kazalištu. Kasnije sam se i zaposlila u Večernjem,    bila sam novinar u rubrici kulture i kazališni kritičar. Paralelno sam studirala dalje  pa sam  magistrirala i doktorirala s temama iz američke drame jer me zanimalo proučavati kazalište, naročito dramu, dublje od novinskog pristupa. A kad je na doktorskom Boris Senker održao odličan kolegij o američkoj drami shvatila sam da je to tema koja me zanima.  Otišla sam iz Večernjeg u slobodnjake, pokrenula udrugu građana Hrvatski centar ITI (koja je i danas mjesto okupljanja informacija o hrvatskom kazalištu i promocije istog u svijetu), pa sam se zaposlila u Ministarstvu kulture kao savjetnik za kazalište da bi nakon dvije godine otišla iz Ministarstva. To nije posao za mene ali od tada cijenim one koji ga rade. nakon Ministarstva sam  opet  neko vrijeme bila slobodnjak, a na kraju  sam primljena na Filozofski fakultet u Osijeku odakle sam prešla na Umjetničku akademiju. Kazalište/drama cijeli moj život sadržaj su mog posla (pišem o kazalištu, uređujem tuđe knjige ili časopise, organiziram….) isključivo zato što ih volim. Volim gledati predstave, to je moja ovisnost; volim pisati o njima, to je moja potreba.

To da sam ovisnik o kazalištu shvatila sam kad sam dobila drugu Fulbright stipendiju i došla u Santa Barbaru, u Kaliforniji. Od dolaska u Zagreb na fakultet pa do tog boravka u Santa Barbari  gledala sam prosječno dvije do tri profesionalne predstave tjedno. U Santa Barbari nema profesionalnog kazališta. Ima  studentsko,  amatersko, povremeno  gostuju mjuzikli  ili komičari  ali  najbliže pravo profesionalno kazalište je  u Los Anglesu koji je tri sata vožnje od Santa Barbare. Bilo mi je  daleko ići na predstave u Los Angeles jer bi se vratila doma u dva u noći pa sam živjela tri mjeseca bez profesionalnog kazališta i nakon toga pala u apstinencijsku krizu, doslovno. Onda sam otišla na neki kritičarski skup u New York, stala na Times Square i, okružena kazalištima i onim plakatima koji reklamiraju predstave,  udisala kazalište i gledala po četiri predstave na dan da malo dođem k sebi! I tada sam shvatila da sam ovisnik, a od tada razumijem bolje i druge ovisnike.

Odakle ta ljubav za daske koje život znače?

U kazalište sam se zaljubila kad sam prvi puta sjela u gledalište. Pamtim to i danas. Mama i ja smo živjele u Kloštru Podravskom i mama me jedno subotnje popodne stavila u „fiću“  i odvezla na predstavu u Viroviticu,  Doživljaji Nikoletine Bursaća Branka Ćopića. Bila sam još u osnovnoj školi i za mene je to bio doživljaj. Potpuno me osvojila ta umjetnost koju stvaraju živi ljudi pred tobom, jedan novi svijet za koji znaš da je fantazija ali je istovremeno stvaran i ozbiljno djeluje na tebe kroz sva osjetila…

Nakon te predstave sam rekla mami: „Mama ja bi rado da mi u životu bude  posao da gledam predstave.“ a ona je rekla: „Sine, to si rekla meni i nikom više.“ Onda sam drugi dan otišla susjedi koju sam jako voljela i rekla: „Suseda Kata, bila sam u kazalištu, ja bi da mi posao  bude da gledam predstave.“, a ona je rekla: „Ali, dete drago,  to ni posel, to je kak da ti je posel gledati televiziju.“ U mom se selu nije znalo za „takav posel“ pa sam prestala to govoriti i kasnije birala obrazovanje slijedeći svoje afinitete – jezici, književnost. Upisala sam gimnaziju u Virovitici, pa Filozofski  u Zagrebu (francuski i komparativnu).   U Zagrebu sam počela čitati dnevne novine i u rubrici kulture vidjela kazališne kritike koje su pisali ljudi kojima je posao da gledaju predstave!!!! Dakle moja želja nije bila tako nerealna kako su ljudi oko mene mislili… Meni je  cijeli život posao gledati predstave, čitati drame i govoriti i pisati o tome!

To je ono što sad pokušavam uvijek reći mladima: ako vam u srcu gori za nešto nemojte odustati zato što svi govore da je nemoguće. Oduvijek vjerujem da se čovjek treba baviti onime što voli i zagovarati ono u što vjeruje. Ja sam živi dokaz da je to moguće. Ali kazalištem se bavim iz talenata koje mi je Bog dao.  Vidim strukturu predmeta kojim se bavim, osnovne karakteristike, najmanje moguće nazivnike, zanimaju me razlozi neke pojave, stalno postavljam pitanje „zašto je to tako“  i po tome sam teoretičar. Volim  tumačiti ljudima ono što spoznam – tko god me hoće slušati ja mu pričam o kazalištu dok izdrži –  i po tome sam „rođeni“ profesor. Od malena sam govorila da ću biti profesorica, samo kako sam rasla tako mi je i ciljana publika rasla… Kad sam bila mala htjela sam biti teta učiteljica, sad najviše volim govoriti profesorima književnosti ili doktorandima.

Danas kao   teoretičar i profesor pokušavam  osvijestiti i definirati tu snagu kazališta. Platon je bio protiv kazališta jer uznemiruje emocije a oni su zagovarali sklad i stabilnost kao vrijednosti. Onda je Aristotel obranio kazalište jer da se gledanjem predstave negativne  emocije ne samo uznemire nego i pročiste čime se čovjeka u publici ojača i ozdravljuje.  Zbog utjecaja kazališta na onoga koji gleda u  antici   su branili prikazivanje nasilja na sceni jer su to smatrali štetnim za čovjekovo zdravlje. I bili su u pravu jer su bili svjesni ne samo svetosti kazališta i njegove važnosti za društvo  nego i njegova utjecaja na pojedinca. Kazalište utječe na nas u potpunosti: i na ljudski um, i na dušu, i na srce i  na tijelo – od antike do danas. Ali kako i zašto to djeluje?

Na nas djeluje ono o čemu kazalište govori, priča  koju priča i, još više, poruka koju šalje, ali svaka umjetnost ima  i priču i poruku pa je ipak kazalište posebno.   Čini mi se da je u cijeloj priči jako važno to što kazalište – ma koliko bilo „realistično“ u prikazu – nije nikad prava realnost. Uvijek imamo neku konvenciju (dogovor) na koju pristajemo – to da je scena, jedna rupa u zgradi, dnevni boravak ako tu rupu okružimo zavjesama ili na sredinu stavimo jedan kauč; to da je jedno drvo na osvijetljenoj sceni šuma u kojoj se likovi gube u mrklom mraku; to da su u Shakespeareovo doba dolazili na scenu jašući drveni štap s glavom konjića i nitko se nije smijao ako je bila tragedija jer je to bila konvencija prikazivanja konja na sceni.  Te praznine s jedne strane popunjava glumačka igra i ono što se govori na sceni. Pa su tako u Shakespeareovo doba (kad su igrali na potpuno praznoj i prilično maloj sceni)  likovi izašli i rekli: „Evo nas na obalama Ilirije“ ili je čak jedan od glumaca pronio scenom transparent  na kojem je pisalo „Ovo je Rhodos“ jer su likovi došli na taj otok. Unatoč tim objašnjenjima  i dalje na sceni mnogo toga  nedostaje i mislim da je „tajna“ fascinacije kazalištem upravo u tome. Naime, mi u publici maštom popunjavamo te rupe, mi dodajemo ostala drveća i mrak, mi dodajemo okruženje kuće u kojoj je dnevni boravak, mi dodajemo konja i Rodos…  I mislim da nas to „uvlači“ u predstavu na jedan snažan i osoban način, da nas to dodatno veže za ono što gledamo.  Film nam sve prikaže, u romanu sve moramo zamisliti a u kazalištu postoji ta neobična interakcija živih ljudi na sceni i ljudi u publici.

Koliko, po Vama, ljudi  danas vole kazalište?

Ljudi jako vole kazalište, smatraju ga važnim i potrebnim. Ali danas ne vole ići u kazalište zato što su se često razočarali. Moja mama mi je nakon jedne predstave u Kerempuhu, koja se najavljivala kao komedija i satira, rekla: „Nemoj me više voditi na takve predstave, imala sam noće more od tih velikih glava životinja…“  Predstave u glavnoj struji su sve nasilnije, sve mračnije, sve uvredljivije sve crnje  ili, s druge strane,  sve hladnije i bezličnije, a da ne kažem da ima tako neukusnih stvari da ti je neugodno sjediti kraj nepoznate osobe a kamoli kraj nekog iz obitelji ili prijatelja. Mark Ravenhill je toga bio svjestan pa je za svoju novu premijeru početkom dvije tisućitih na West Endu rekao da neće na nju zvati svoje roditelje jer ima previše eksplicitnih scena nasilja i seksa. Pa koga će zvati na takvu predstavu – neprijatelje?   Što je najgore ono što nas  posramljuje, plaši, vrijeđa je glavna struja, ima medije, državni novac, međunarodne veze i uspjehe, najavljuje se kao  velika umjetnost, najbolje što imamo. Publika ne može opovrgnuti jer nema dovoljno znanja ali  kad to jednom vidi, bježi od toga.   Upravo zbog publike koju se optužuje da je glupa jer ne želi gledati takve stvari napisala sam knjigu Nova europska drama ili velika obmana i dokazala kako se taj trend nametnuo europskom kazalištu.

Kako se to moglo dogoditi?

Posljedica je to jednog, da tako kažem, krivog skretanja na raskršću. Nakon Drugog svjetskog rata zavladao je novi svjetonazor u cijeloj Europi, i istočnoj i zapadnoj. Zbog tog što nas   politika i ekonomija   emotivno jače pogađaju propustili smo definirati do kraja što se s time svjetonazorom dogodilo. Svjetonazor je odnos prema onome iznad nas, onome oko nas (društvu) i nama samima, on stvara osnovnu hijerarhiju vrijednosti jednog društva i zajednički je nazivnik jednog prostora. Europa je cjelina unatoč raznim političkim i ekonomskim sustavima jer dijeli taj osnovni svjetonazor i njegovu hijerarhiju vrijednosti (ruski sociolog Sorokin to zove mentalitet). I vladajući svjetonazor i njegove vrijednosti se  uvijek odražavaju  u umjetnosti glavne struje jer umjetnost je proizašla iz svetog (u antici i srednjem vijeku) i prenosila je ono najsvetije u društvu, a uz njenu pomoć su se događale ozbiljne promjene u društvu upravo zato jer utječe na čovjeka pa je normalno da i danas umjetnost glavne struje  odražava vladajući svjetonazor.

U Europi je dvadeset stoljeća  vladao  kršćanski svjetonazor koji je govorio da je svijet dio Božjeg nauma i da zato ima smisla, njegov predstavnik je Isus Krist, osnovna vrijednost ljubav jer je Bog iz ljubavi stvorio svijet a Isus ga iz ljubavi otkupio. Ta je razina svjetonazora prikazivana  u srednjem vijeku i prikazanjima. Na drugoj razini je stabilna država s kraljem kao predstavnikom,  osnovna vrijednost je služenjem jer taj kralj treba svojim talentima  služiti onima koji su mu povjereni. Ta je razina dominirala na sceni  u baroku (Claderonov Život je san). Na trećoj razini najvažnija je obitelj jer osoba postoji unutar nje, predstavnik je otac kao zaštitnik obitelj a osnovna vrijednost poslušnost pojedinca časti obitelji. Ta se razina prikazivala u građanskoj drami od melodrama do tragedija (npr. Freudenreichovi Graničari). Cijelo to vrijeme cilj ljudskog života je bio spas duše koji se mogao postići  kroz davanje drugima. Bez obzira na probleme ili tragične priče, pojedinac se osjećao da pripada tom svijetu koji ima smisla i da je on sam zaštićen – ako ne na prvoj razini  – onda na drugoj ili trećoj. Umjetnost je u kršćanskoj Europi (isto kao i u antici) služila da  prenosi svete  ili najvažnije istine i da nas primjerima koje gledamo   poduči kako živjeti ne bi li nas ojačala i ohrabrila za život.

Onda je u 19. stoljeću krenuo novi svjetonazor koji sad zovemo sekularistički a zapravo je  ateistički jer mu je to najvažnija razlika od starog protiv kojeg vodi žestoku bitku.  On tvrdi da je svijet posljedica prirodnih procesa (dakle evolucije), Bog ne postoji i protjeran je u privatno, istina (koja se temelji samo na pet osnovnih osjetila)  je temeljna vrijednost  te prve svjetonazorske razine a znanstvenik predstavnik. Na drugoj razini je društvo koje se neprestano mijenja (pretpostavlja se na bolje, evolucijom) a  kritika je temeljna vrijednost  jer se smatralo da će se tako  ukazati  na probleme koji će se znanošću i tehnologijom riješiti.  Predstavnik te razine je hrabri kritički intelektualac, a onda i hrabri kritički umjetnik koji treba biti ne samo fotograf nego i kirurg društva, kako je rekao Emil Zola. Na trećoj razini pojedinac je predstavnik jer je ostao sam, cilj je njegova sloboda a osnovna vrijednost je pobuna. Smatralo se da će se   pobunom i kritikom u ime istine postići sreća pojedinca na zemlji ali je pobuna  išla protiv kršćanskih vrijednosti i temeljnih institucija građanskog društva.

Problem je da mi danas učimo da je taj novi svjetonazor „pomeo“ stari. Da se stari urušio prirodnim zakonom evolucije jer je ovaj novi bolji. Međutim on je bio ne samo manjina nego nepojmljiv za većinu ljudi jer je svijet bez Boga bio nezamisliv do 19 st. Zato su vodeći teoretičari 19. i početka 20. stoljeća gledali na  modernističke pisce kao na talentiranu djecu koja su nešto krivo shvatila ali će već doći k sebi jer je nemoguće da će cijeli život pisati o svijetu bez Boga  i smisla. To su, kao i u antici nasilje na sceni, smatrali štetnim za dušu i pisca i publike. Nas se danas uči da je novi svjetonazor bio većina, ti mladi, moderni, suvremeni, a da je opozicija bila neka zadrta manjina čudnih katolika relikta srednjeg vijeka (znaju ih zvati i neokatolici). Istina je bila sasvim drugačija. Mi danas znamo za tri modernistička časopisa a ovih drugih je bilo preko trideset, ali za njih ne znamo! Mi znamo za tri modernistička kritičara a ovih drugih je bilo preko trideset. Ateisti, sekularisti i modernisti su bili manjina a većina časnih, uglednih, pametnih, obrazovanih ljudi koji su dominirali kulturom su bili katolici. Vi imate Ljubomira Marakovića koji je živio kao svet čovjek, biskupa Mahnića koji je u procesu beatifikacije, Petra Grgeca, Matu Ujevića, Josipa Andrića, Đuru Arnolda,  Dušana žanka… i brojne druge intelektualce koje smo izbrisali iz svijesti ljudi a koji su bili glavna struja. Oni su    pisali o književnosti  a i sami je stvarali. Doista preporučujem biblioteku Glasa koncila Hrvatska katolička baština 20 stoljeća   koja predstavlja te izvrsne pisce čije su knjige uredili Vladmir Lončarević (koji je na toj temi i doktorirao), Božidar Petrač, Zdravko Gavran i drugi.

Kako je onda taj novi svjetonazor pobijedio?

To mi još nikako nije jasno, zašto je pobijedio?  Većina tih obrazovanih ljudi prije Drugog svjetskog rata nije mogla ni zamisliti da će taj ateistički svjetonazor pobijediti. Gabriel Marcel, francuski teoretičar je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pisao o duhovnom teatru i napisao: „Do polovine 20. stoljeća nitko nije mogao ni zamisliti da će umjetnost  govoriti protiv vjere!“ A onda je novi svjetonazor nakon Drugog svjetskog rata   pobijedio u cijeloj Europi i   odredio našu vladajuću hijerarhiju vrijednosti pa se sve bitke danas biju u ime pobune pojedinca, kritike društva, „istine“ ali bez boga i duše, bez ikakve transcendencije! Iz tog je svjetonazora zadano i obrazovanje i umjetnički kanon u cijeloj Europi. Što je najbolje, odgovor nije da su krivi komunisti što se kod nas često kaže, jer je taj isti svjetonazor zavladao i u istočnoj Europi koja  je bila javno ateistička ali i u zapadnoj koja je ostala demokršćanska!

On je odredio naš odnos prema prošlim epohama (pa zato ne volimo srednji vijek i barok a za epohu građanske drame nemamo ni naziv), prema kanonskim starim djelima (zato tumačimo Edipa kao borca za istinu iako mu u drugoj sceni Tiresija kaže da je on kriv za smrt Laja)  i odredio smjer pisanja novih djela. Kao nožem je izbačeno iz repertoara sve što afirmira vrijednosti starog svjetonazora, kao nožem je izrezano iz kanona sve što afirmira sliku svijeta koja ima smisla ili transcendenciju u sebi, sve što spominje dušu kao važan dio ljudskog života. I to kako u daljoj povijesti (viteški romani ili kazalište srednjeg vijeka;   kazalište baroka) tako i u bliskoj povijesti (građanska drama koja je vladala dva stoljeća europskim scenama a danas ne znamo nabrojiti tri imena). Do prije Drugog svjetskog rata imali smo pedesetak afirmativnih žanrova građanskog kazališta (od melodrame i pučkog komada preko građanske komedije i plemićke tragedije) ali nakon njega je u kanonu ostao samo ekspresionizam/realizam/modernizam.

Iako je u početku izgledalo da se doista kritikom društva može popraviti to društvo uskoro je sve krenulo prema slijepoj ulici. Kad su se pojavili novi umjetnički pravci koji su slijedili novi ateistički svjetonazor namjerno  su razarali svjetonazorske razine kršćanskog svjetonazora. Tako je ekspresionizam  rušio smisao /starog/  svijeta, realizam je rušio državne institucije građanskog društva a modernizam razarao sliku građanske obitelji i pojedinca u njoj.   Međutim, nastavili su to razaranje i nakon što su pobijedili, tako da taj novi svjetonazor u umjetnosti nije  iznjedrio  nikakvu afirmaciju. Samo se kritizira, samo se napada, i zato se odlazi u sve mračnije i bizarnije priče. Publika bježi od toga a onda umjetnici  smišljaju što provokativne, što uvredljive predstave. naravno da će ići u političke provokacije  da dobiju makar nekakvu emociju i odjek publike. Zato će Frljić vrijeđati sve da su fašisti,  a na riječki neboder se staviti zvijezda…  Lije se umjetna krv po sceni na sve strane a na Eurokazu se jednom puštala i prava krv… Kad pomislim da se  rimskom kazalištu, u prvoj epohi koja nije imala vlastitu transcendenciju nego je oponašala Grke i izgubila publiku, tu publiku željelo privući spektaklom i šokom. Oni su  doveli pravog osuđenika i doista ga ubili kad lik pogine! Ne čudi da je rimsko kazalište bilo prezreno kao blasfemično  i za  Grke i za crkvene oce.    Publiku ne  zanima gledati krv na sceni (dapače, to je, što bi rekli stari Grci, štetno) nas zanima ljudska duša, kako se čovjek nosi sa životom, nas zanimaju odgovori što raditi u nekoj teškoj situaciji… nas zanima pročistiti negativne emocije i imati snage za život nakon predstave, doživjeti katarzu, a ne imati noćne more…

Ima li onda nade za publiku, ima li što gledati u kazalištu?

Srećom, iako je glavna struja takva kakva jest i protjeruje publiku, na rubovima ima odličnih predstava.  Male privatne profesionalne produkcije: npr. Marija Sekelez ima izvrsnu predstavu Oskar i dama u ružičastom, Antonija Šašo i Teatar Luna predstavu Prva priča, Robert Kurbaša i Pere Eranović imaju odlične monodrame, ima krasnih predstava Gavran teatra čiji se Sladoled približava stotoj izvedbi,   Pivo ju je doseglo, a Hotel Babilon je Mladena Gavran virtuozno igrala nekolik stotina puta… itd…

U Hrvatskoj postoji i snažna amaterska scena koja se ne vidi u medijima a  godišnje se za festival kazališnih amatera  prijavi 130 do 150 predstava. Novih! Od toga se kroz sustav selekcije i županijskih smotri izabere dvadesetak za završni festival. Bila sam   selektor  na raznim razinama i vidjela koliko tu ima odličnih predstava, onih koje nose smisao života u sebi, koliko ima odličnih dramskih tekstova. Naročito u Međimurju gdje ima po glavi stanovnika najviše pisaca u Europi.

Zanimljivo je da je da ti rubovi kazališta cijelo vrijeme čuvaju njegovu bit. Tako postoji i jedna cijeli svijet duhovne drame o kojem ne znamo puno. Kad je afirmacija religiozne slike svijeta  u cijeloj Europi  nakon 1945. protjerana   u polu ilegalu (a kod nas, gdje bio komunizam, još i jače)  Međutim, svejedno su igrali takve predstave. Kod nas su nastali pravi opusi duhovne  literature: neke su napisali svećenici (Rajmund Kupareo, Ivan Zirdum iz Đakova, fra Ante Marić iz Mostara, Šimun Šito Ćorić) a neke laici (tandem Krešimir Tičić i Mario Nardelli koji je stvarao mjuzikle ili Nino Škrabe). Sve na rubovima. Na žalost s padom komunizma kod nas se ništa nije promijenilo u umjetnosti i kanonu jer je ova svjetonazorska priča jača.  Pa su te teme i dalje ispod rubova. Kad su franjevci konventualci pokrenuli festival kršćanskog kazališta javljalo se godišnje gotovo stotinu predstava godišnje…  U pet godina odabrano je pedesetak predstava za festival, sve odlične predstave.

Bili ste selektor festivala kršćanskog kazališta pa kako definirate ili prepoznajete što je to kršćanska drama?   

Kršćanska drama nije samo tema vezana uz kršćanstvo (dakle, Bog, sveci, svećenici, crkva na sceni) nego su u tim dramama vidljive afirmacije spomenutih temeljnih vrijednosti kršćanskog svjetonazora (ljubav, služenje, poslušnost) ali i specifična poruka koja ima četiri elementa. Prvo: svijet koji prikazuju je dio  Božjeg nauma i   njime vlada milosrdni Bog, drugo: postoji dobro i zlo i   svi znaju što je što, treće:  čovjek ima slobodu izbora (čak i kad se zlo vrši nad njim i on to ne može spriječiti ima mogućnost izbora osvetiti se/mrziti  ili oprostiti) i četvrto: ako pogriješi postoji izlaz   jer svijetom vlada milosrdni Bog i poznat nam je način pročišćenja grijeha i zla.

Nisam do kraja razradila elemente poruka ovih drugih svjetonazora ali  očito je da  bogovi koji su vladali u antici nisu bili milosrdni, a da je sudbina određivala događaje u životu likova pa onda nema ni slobode izbora. Modernizam je  izgubio razliku između dobra i zla  a kako nema uopće dobra  ni tu lik nema slobodu izbora jer iz tog zla nema izlaza.

Čitajući brojne drame iz sadašnjosti i povijesti – to se mjeri u stotinama i stotinama naslova – osvijestila sam da svako djelo ima svjetonazor, poruku, politiku i poetiku u sebi. To je izbor pisca i to je objektivna kategorija. Vi imate prikazanja koja govore o Isusu Kristu kao čovjeku i Bogu a imate i subverzivna prikazanja koja šalju drugu poruku (da je Krist zbunjen čovjek, da je izmišljen, da je netko drugi raspet, da je zloupotrebljen… itd…) To su različite poruke ali kvalitetu bi trebali određivati umjetnički kriteriji. No, danas je  kanon kao kvalitetu proglasio ateističku poruku o bes/smislu svijeta i „hrabru kritiku društva“,   a djelo koje nosi bilo koji element kršćanske poruke ili vrijednosti –    nevrijednim djelom.

Puno ste  dosad objavili kritika. Jesu li glumci i redatelji osjetljivi na pisanu riječ, ili se prave da im je „svejedno“?

Umjetnici  se uvijek  prave da im je svejedno. To sam shvatila još kao srednjoškolka gledajući TV kad je nakon Dnevnika bio razgovor s povodom s beogradskom glumicom Mirom Stupicom. Ona je bila tada jedna od najcjenjenijih glumica, to je bio udarni termin i gledala ju je cijela  Jugoslavija. Na pitanje o kazališnoj kritici malo je nagnula glavu i mirnim glasom, onako, iznad svih i svega, rekla: „Ja nikada ne čitam kritike. Tko su ti ljudi i tko im daje pravo da prosuđuju mene i moj rad?“ A onda je, nakon pet minuta, citirala od riječi do riječi brojne navode iz kritika. Naravno, pohvalne. Odmah sam vidjela nelogičnost u tome što je rekla: kako ih je mogla citirati, ako ih ne čita!

Danas mogu razumjeti frustraciju umjetnika jer je doista teško podnijeti javnu prosudbu nekog drugog, naročito ako je negativna.  I onda svašta govore o kritičarima, ali bez obzira na pamet, obrazovanje ili poštenje (što je sve važno prilikom pisanja kritika) postoji jedna osobina koju svi kritičari imaju. Ja sam, na primjer,  rođeni kritičar jer mogu gledati silnu količinu predstava. Kad sam na nekom festivalu gledam nekoliko predstava na dan i najviše me iznervira ako propustim neku u kasnim satima za koju nisam znala. Takvi su i drugi kritičari, a vidim da to druge profesije iz kazališta ne mogu podnijeti… njima je i jedna predstava na dan previše… Nije ni svaki teoretičar kritičar, onaj koji se bavi povijesnom dramom nema potrebe ići gledati sve što igra oko njega.   Druga osobina kritičara je ponašanje nakon predstave. Većina ljudi kaže „Ah, bilo je… dobro/loše/zgodno/glupo…“  i  krenu govoriti o politici ili vremenu a ja imam potrebu govoriti o predstavi, razmišljati o njoj na glas, analizirati, shvatiti, tumačiti… I onda mi često oni koji idu sa mnom kažu: „A, sad kad tako kažeš, to  ima smisla ali ja to  nisam vidio“, ma vidio je samo nije osvijestio.

Upravo zato što sam kritičar i što poštujem to zanimanje objavila sam knjigu o kazališnoj kritici (Kazališna kritika ili neizbježni suputnik) i navela puno zanimljivih primjera o odnosu umjetnika  i kritičara,  od antike do danas, od Europe do Amerike. Od pokušaja „osvajanja“  kritičara na  razne načine do  napada riječju ili kišobranom.  Tu sam pokazala i važnost kazališne kritike koja nekad služi kao potrošački vodič (treba li ići na predstavu ili ne) a nekad je teorijska uputa za „otpakiravanje“ onoga što se vidi na sceni.

Kakav je odjek bio nakon Vašeg pisanja i knjige u svezi hrvatskih ratnih drama?

Neka moja istraživanja su posljedica bavljenja onim što volim, a neka su posljedica reagiranja na laž u javnom prostoru.  Naime, mene je mama odgojila da  odrasla osoba ne smije lagati. Mogu razumjeti da netko nešto  smatra dobrim ili lošim i da je to drugačije od mojeg mišljenja. Ono što ne mogu razumjeti je da  ugledan profesor ili javna osoba laže u medijima. Onda   krenem u ozbiljno istraživanje da bi dokazala, ne da on laže, nego što je istina – jer nekako mi se čini da je nemoguće da bi on svjesno rekao laž kad bi znao istinu.

Ratnom dramom sam se počela baviti jer je bilo fascinirajuće kako smo u   najtežim vremenima (i to baš u ratnim zonama) radili predivne predstave, pisali tekstove koji su nosili smisao svijeta u sebi. Čak i kad je junak poginuo ostala je živjeti neka vrijednost, neka pozitivna  emocija, a svi smo u publici doživljavali katarzu, pročišćavali negativne emocije straha i izlazili iz kazališta  jači i opremljeniji za život. Upravo zato je kazalište bilo životno važno, stvarale su se predstave i gledale pod bombama, uzbunom u pravoj opasnosti za život. Odjednom se vidjela ona prava bit kazališta – lijepo/dobro/sveto – i mene je to fasciniralo.

Kad je nakon rata krenula laž da nema ratne drame krenula sam u ozbiljno istraživanje: popisala sve izvedene ili objavljene profesionalne  drame koje u sebi nose ratnu tematiku od 1990. do 2015. i pokazala da ih ima preko 130 i da je to gotovo polovina hrvatske produkcije. Onda se govorilo da nema dobre ratne drame pa sam napravila tri  antologije s odličnim izborom ratne drame, ratne komedije i poratne drame.  To je utjecalo na javnost utoliko što više nitko ne govori da  nema ratne drame  ali nije puno utjecalo na promjenu  repertoara glavne struje.

Zbog čega hrvatska kazališta imaju malo takvih predstava na repertoaru?

U početku sam  tim istraživanjem željela pokazati da ima dobrih drama koje uz to govore istinu o Domovinskom ratu i afirmirati ih (Lidya Scheuermann Hodak, Tomislav Bakarić, Miro Međimorec, Marijan Gubina, Dubravko Jelačić Bužimski, tema su moje knjige Kako prikazati ljudske rane na sceni).   Osobno sam pomogla na afirmaciji tih rubnih pisaca i predstava, ako ništa drugo da ih osnažim, ali   glavna struja i dalje slijedi kanon, mode i trendove. Nosi  se „oštra kritika društva“ ali zadana, s propisanim grijesima društva (nacionalizam, homofobija, grijesi crkve, a  najnoviji je rasizam…) pa su tako in redatelji u teatrima glavne struje nakon rata postavljali predstave u kojima se govorilo  ili da nitko nije kriv jer su svi zli (nedefinirano zlo na sceni s puno krvi i nasilja) ili da smo mi Hrvati fašisti i krivi za sve. Ludi branitelj je bio usputan lik do 2000., a zatim je krenuo val konkretne hrvatske krivice i hrvatskih branitelja. Htjela sam izbjeći pisati o tim predstavama ali kad sam završavala istraživanje morala sam. Uknjizi Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990—2016. Od svetišta do nametnute krivnje  dokazujem da te redatelje ne zanima „hrabra istina“ i „suočavanje s grijesima društva“   koje će ga popraviti – kako oni tvrde –   nego da poslušno slijede trendove pljuvanja vlastite zemlje i prikazivanje sekularističke odnosno ateističke slike svijeta. Pri tome su se pritajili do 2000. jer nisu znali kamo će politika krenuti ali kad su shvatili da i dalje vlada isto, krenuli su u „oštro“ obračunavanje s vlastitom zemljom. I duga europska kazališta glavne struje „pljuju“ vlastitu zemlju, samo je kod nas bio stvarni rat pa je kod nas sve to puno bolnije, a i veća je odgovornost.  Sjetimo se antike i važnosti utjecaja kazališta. Ta ista Grčka je kaznila tragičara Friniha i zabranila mu komad jer je   tragediju grada Mileta (koja je poput našeg Vukovara)  prikazao iz očišta neprijatelja. Kazna je bila tkao velika i tako strašna da danas ne znamo za njega iako je prije toga bio popularniji od Eshila (kako kaže povjesničar Herodot).

Mnogi i dalje „lude“ za Krležom. Vi ste se također uključili u  rasprave oko ovog pisca i njegova djela, i svojom knjigom, oko njegovih kazališnih predstava. Mislite li da bi Krleža bio zadovoljan onim što ste dosad o njemu napisali?

I tu se radilo o laži na koju sam reagirala. U javnosti su ozbiljni ljudi tvrdili da je Krleža   devedesetih godina u Hrvatskoj  zabranjen a da se i danas ne igra na scenama.  Devedesetih sam imala trideset godina i pamtim to vrijeme i znam da nikad nije bio zabranjen, u kazalištima sam gledala godišnje po nekoliko Krležinih naslova i znala sam da je to laž.  Zato sam sjela i popisala sve izvedbe Krleže i dokazala da doista  igraju  gotovo 4 premijere godišnje, popisala sam i časti koje ima od devedesetih do danas  i dokazala da je najčašćeniji pisac ikad.  On je nakon Drugog svjetskog rata postao vrh našeg kanona i ostao je na tom mjestu čvrsto do danas.    Prateći pravi medijski rat koji se vodio  nakon 2010. shvatila sam da imao krležodule, one koji smatraju da je Krleža najbolji i jedini pisac na svijetu i da normalno da je vrh kanona kao i da je  svaka čast koja mu se daje premalo. S druge strane krležoklasti smatraju da je loš pisac i još gori čovjek,  najveća nepogoda naše književnosti jer je kočio druge pisce i bacao sve iz kanona osim sebe  te  da je trebao biti maknut iz kanona jer je tamo ušao isključivo po političkoj liniji druženja s Titom. Te dvije strane su i politički suprotstavljene ali u ovoj zemlji vladaju krležoduli. Oni su na te pozicije došli veličajući Krležu prije 1990. ali su nakon 1990. ostali  na svojim mjestima iako su krležoklasti očekivali lustraciju u kulturi. Nakon drugog svjetskog rata ne samo da su maknuti ljudi s vodećih kulturnih pozicija nego su svi intelektualci koji nisu prihvatili novu ideju pometeni, prognani ili ubijeni. Ta se čista dogodila na fakultetima i u medijima i kulturnim institucijama  svih europskih zemalja nakon Drugog svjetskog rata. Negdje pod optužbom da su stari i zaostali, negdje pod optužbom da su fašisti ili kolaboracionisti ali čista je bila ozbiljna. Kao i u repertoarima. Kod nas je Krleža bio predsjednik Suda časti Društva hrvatskih književnika i nakon rata izbacivao ljude što je tad bila ozbiljna opasnost.

Naše osnivanje države, promjena političkog sustava 1990. nije donijela temeljne promjene jer i dalje slijedimo vladajući europski svjetonazor – i u obrazovanju i u medijima i u kulturi. To je protivno većini ljudi i njihovim stavovima, nadanjima i željama, ali je tako.

Problem Krleže i krležodula je da oni  svojim nekritičkim veličanjem Krleže kao jedinog pisca i dalje  negativno djeluju na naš kanon. Prvo nameću samo ove sekularističke poruke, drugo izbacuju sve kršćansko, treće namećući Krležu kao neprikosnovenog izbacuju ili brišu iz naših svijesti  sve druge pisce. Koliko pisaca možete nabrojati prije Krleže, za vrijeme ranog Krleže, nakon Drugog svjetskog rata. Lagano nestaju i oni koji su radili izvrsno političko kazalište sedamdesetih i poznajemo ih osobno (Kušan, Škrabe/Mujičić/Senker, Brešan, Bužimski…). Svaka europska zemlja ima kanon iz sekularističke priče, na vrhu jednog pisca ali velike zemlje  imaju mjesta i za nešto drugo (tako znamo za Paula Claudela ili Francoise Mauriaca iz Francuske). Kod nas je ta čistka puno jača i opasnija jer smo manji i nema puno prostora.

Mislim da Krleža ne bi bio zadovoljan ovom knjigom jer je tražio samo da ga se veliča. U knjizi opisujem odličnu epizodu u kojoj Krleža viče na Anne Le Brun da zašto promovira Radovana Ivšića u Francuskoj a ne njega a pri tome je Krleža izbacio Ivšića iz društva hrvatskih književnika! Ali nekako sam uvjerena da bi je pročitao!

Zbog čega su Krležine drame i dalje kod nas najizvođenije, dok u inozemstvu relativno ga malo poznaju?

Znaju ga i u inozemstvu jer ide van na najvećim valovima državne potpore što sam također navela u knjizi. No, nema publiku. Jedan ugledni slavist, Karpatski, je rekao da se  „Krleža najviše prevodi i objavljuje ali Zagorka najviše čita“.  Ima puno slavista koji se njime bave i to je često krležodulima argument Krležine kvalitete ali to nije tako – to je  argument Krležina mjesta u kanonu. Kad se baviš književnošću druge zemlje ti ne istražuješ sve bogatstvo te zemlje, ti dobivaš kanon i baviš se najčešće vrhom kanona. Rijetko se čovjek poduhvati   velikog istraživanja kao što sam ja radila s američkom dramom.  Uz to je ona svjetski poznata i puno više dostupna pa je to bilo lakše ali o  književnosti ili drami drugih zemalja se zna vrlo malo, samo vrh kanona.  I to je zatvoreni krug.

Kod nas je najizvođeniji jer kogagod se postavi krležoduli posprdno komentiraju, negativno analiziraju, napadaju zašto se to igra… Ali argumenata nema, uglavnom je sve „nekvalitetno“, „podilaženje publici“,  „ispod razine“, „daleko je to od Krleže“… To nisu argumenti to su kvalifikacije, ali krležoduli vladaju i medijskim prostorom i obrazovanjem.  Kazališta koja, kako rekoh uvijek slijede i vladajući svjetonazor i politiku igraju ono što se priznaje. Uz to i studenti  književnosti i kroatistike dobivaju Krležu kao vrh kanona:  ostale ili ne uče ili ih uče s naočalama vladajućeg kanona koji sve to prezire.  To što osobno ne vole Krležu, a tko će se boriti s kanonom i uglednim profesorima. Prije će posumnjati u sebe i svoj ukus…

Godinama ste u Matici Hrvatskoj. Što se događa u njihovu radu? Naime, sve je više kritika na (ne)rad Matice…

Čitam u zapisima Ljubomira Marakovića da se i u prvoj polovini 20. stoljeća u Matici vodila ista bitka kao i danas. To je bitka između onih koji iskreno vjeruju u misiju i ideale matice i koji žele da ona doista bude  čuvarica i poticatelj kulture hrvatskog naroda i onih koji maticu koriste za svoj profit i pozicju… Najgore je kad to bude neki sitan profit ili velika propast zbog nemara i gluposti. Jako volim Maticu i čast mi je biti članom. Bila sam i član Glavnog odbora ali sam shvatila da tu nešto nije u redu a nisam imala snage istraživati i ispravljati pa sam izašla da ne potpisujem stvari koje su mi bile čudno prezentirane.  Sada sam  zahvalna ljudima koji danas ukazuju na probleme Matice, oni to rade potpuno iskreno i bez interesa, trude se biti objektivni da bi se stvari vratile na pravi put.  Divim im se jer znam koliko je to puno vremena i truda da se zapetljano raspetlja. Kao i svaka časna borba za istinu, i ova  zahtijeva osobnu žrtvu, jako puno vremena i ne daje ikakvu osobnu korist. Onaj tko se bori za istinu mora biti najčistiji mogući jer ga jedna mala flekica ruši a onaj tko radi loše je sav uflekan ali premeće te fleke s jedne strane na drugu pa se ovaj što pokušava očistiti polomi dok dokaže, pronađe, isčisti….

Rođena ste u Varaždinu. Koliko ste danas povezani s Vašim rodnim gradom?

U Varaždinu sam rođena jer je moj otac bio željezničar i radio na stanici u Podrutama. Kasnije smo se selili tako da sam najviše i najduže živjela u Podravini u spomenutom  Kloštru Podravskom kojeg jako volim. Iz njega sam otišla na studij i zaljubila se u Zagreb.  Puno sam putovala, dvije sam godine živjela u Americi ali kad god bi se vraćala iz svijeta i došla u Zagreb – znala sam da sam doma. Bez obzira na veličinu   ili na probleme koje imamo – Zagreb  ima dušu   srednjeeuropskog grada i ja tome pripadam.

Na čemu trenutačno radite, što možemo očekivati ?

Stvarno se nadam da više nitko neće lagati u javnom prostor jer bi se sad bavila nečim drugim, onim što mi ispunjava dušu. Kad sam prije petnaest godina počela predavati Povijest drame i kazališta na osječkoj umjetničkoj akademiji otišla sam ponovno u sve epohe i otkrila tako divne stvari koje smo izbacili iz kanona, naročito religiozne teme i građansku dramu. Sada otkrivam i teoretičare koji su stvarali prije drugog svjetskog rata koje sam gore spomenula.   To je divno jer  vidim da nisam sama, ono što osjećam i mislim su osjećali i mislili i drugi ljudi obrazovaniji i pametniji od mene. Pronalazim svoje duhovne očeve koje mogu citirati i nastaviti njihovu priču. Koliko god je to divno, s druge je zastrašujuće kako se te važne ljude moglo tako strašno izbrisati.

Umjetnost je ne samo izašla iz svetog (kazalište u antici i srednjem vijeku) nego je  dvije i pol tisuće godina umjetnost  prvo morala biti lijepa/dobra/sveta a tek onda se gledalo na kvalitetu koja proizlazi iz djela. Od Platona  preko Tome Akvinskog do građanskih teoretičara umjetnosti. Onda je nakon  pobjede ateističkog svjetonazora   lijepo proglašeno kičem, dobro licemjerjem,  sveto nepostojećim, ali mi i  danas osjećamo da je to njezina prava bit. Zato se takva umjetnost javlja u vrijeme kad ne vrijede uobičajene norme (ratno vrijeme), zato  takva umjetnost preživljavala u poluilegali, zato  i danas živi na rubovima,  zato se publika buni i sama pokreće manifestacije drugačije od glavne struje (od Dana kršćanske kulture u Splitu, preko Stjepana Kranjčića u Križevcima do Festivala kršćanskog kazališta u Zagrebu, itd.).

Sada ja kao teoretičar  pokušavam sve to skupa  osvijestiti,  razumjeti uzroke ali  i obraniti naše pravo na tu vrst umjetnosti koja je izbačena iz kanona. Ujedno pokušavam i  ohrabriti one koji su na rubovima da ne odustanu, a možda osvijestiti  kome u glavnoj struji da nije „hrabar kritičar društva“ nego puki sljedbenik vrijednosti vladajućeg svjetonazora. Možda se malo zamisli i pogleda u vlastito srce i dušu.

Te odlične drame koje su izbačene pokušavam ozbiljno analizirati i obraniti kvalitetu u njima.  Budući da je protjerano iz kanona kao u bunar bačeno i nedostupno – sin i ja smo pokrenuli specijaliziranu izdavačku kuću   Citadela libri, malu utvrdu lijepog/dobrog/svetog u kojoj ćemo   objavljivati kvalitetne drame  prema umjetničkim kriterijima ali koja afirmiraju temeljne  vrijednosti života  i šalju kršćansku poruku. Prvo smo objavili tri suvremena prikazanja dominikanca Rajmunda Kuparea koja o rođenju, muci i uskrsnuću Isusa Krista govore tako suvremeno, zanimljivo i napeto kao da nikad priču čuli niste!  Izašla je i druga knjiga, dva suvremena mirakula Denisa Peričića Pekel na zemli i Netopir  virtuozno napisana kajkavskim književnim jezikom. U obje knjige na početku je veliki teorijski uvod u kojem branim naše pravo na tu vrst umjetnosti i analizom dokazujem zašto su ta djela (Kupareova i Peričićeva) kvalitetna i zašto zaslužuju biti čitana i igrana na sceni.

Objavljivat ćemo i teoriju ali onu koja razumljivo definira pojmove (za razliku od kanonske teorije koja se izgubila  u nerazumljivom meta jeziku jer ne govori više ni o čemu) i daje odgovore na životna pitanja.  U pripremi su  dvije knjige koje znanstvenim istraživanjima dokazuju ono što znamo ali je izbačeno iz kanona i svijesti: postojanje i važnost katarze na istraživanju angloameričke  drame (Nadira Puškar Mustafić) i sociološko istraživanje pozicije HNK i njegovo suodnosa s politikom i publikom (Miriam Mary Brgles). A onda bi trebala izaći i moja knjiga o ovom afirmativnom kazalištu kojim se bavim zadnjih goidna…

To sve skupa nije lako, ni biti tako rezolutno protiv vladajućeg kanona, ni pokretati izdavačku kući i otvarati knjižaru (koja će biti u Račkoga 11), ali, kao što rekoh, smatram da se čovjek mora baviti onim što voli i zagovarati ono u što vjeruje.   Viktor Frankl, židovski psihijatar koji je preživio logor, je rekao da čovjek  može preživjeti  samo ako ima smisao života a taj smisao mora biti transcendentan. Pri tome čovjekova aktivnost ne može biti usmjerena samo na zadovoljavanje njegovih potreba, da bi bio sretan i ispunjen čovjek se mora  davati drugima. To je sve suprotno vladajućem svjetonazoru ali je točno. Čini mi se da su i ova moja istraživanja i  izdavačka kuća na tom tragu… Teško da ja mogu promijeniti kanon, ni hrvatski ni europski, ali moja pobjeda je:   ne odustati. Da se sutra promijeni vladajući svjetonazor Frljić bi postavio Kuparea u HNK. I bila bi odlična predstava. Do tada važno je unutar svojeg područja paliti malo svjetlo, pa ćemo vidjeti kamo će to dalje ići. Iz baljenja poviješću znam da je svaka epoha teška pa tako i naša ali također znam da smo mi koji volimo umjetnost koja je lijepa/dobra/sveta  većina.   I da imamo pravo na to.

Kako je došlo do toga da ste i počasni stanovnik jednog  grada u SAD?

Budući da je američko brodvejsko kazalište profitno (dakle ovisi o uspjehu kod publike) oni stalno traže nove zanimljive tekstove a kako je skupo nešto odmah postaviti na brodvejsku scenu „ispituju“ nove tekstove kroz radionice ili kolonije. Jedna od najboljih nosi ime Eugena O’Neila i nalazi se u njegovom rodnom Waterfordu. Oduševila sam se kad sam prvi puta došla i vidjela kako postavljaju tzv. koncertne izvedbe ili scenska čitanja u kojima glumci nose tekstove u ruci ali igraju pred publikom u živo. To je kao živa skica predstave.   Mi smo u europskom kazalištu izbacili pisca iz glavne struje jer su polovinom 20. stoljeća zavladali redatelji ali ja sam oduvijek voljela dramu. Vodeći Hrvatski centar ITI pokrenula sam međunarodnu dramsku koloniju (koja i danas postoji)  s idejom međunarodne razmjene tih scenskih čitanja. Tako sam  odvela pisca Miru Gavrana i redateljicu Ninu Kleflin u O’Neil Theatre Center a  oni su poslali Will Dunea kod nas u Motovun. Znala sam da od naših pisaca jedino Miro Gavran ima neke šanse za uspjeh u Americi, ali male jer su  99 posto brodvejskog repertoara angloamerički pisci (onaj jedna posto su klasici od grka do  Čehova). Iako je Miro Gavan tamo odlično primljen (a i mi smo im bili dragi pa su nas proglasili počasnim građaninom) i kasnije igran u Americi u nekim dobrim  produkcijama, do Broadwaya  je još daleko… ali tko zna…

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Zdravka Bušić: Hrvatska ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

isječak/youtube

Zdravka Bušić, dopredsjednica je HDZ RH i nositeljica liste za XI. izbornu jedinicu. U razgovoru za Večernji List govorila je o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, te se kratko osvrnula na predstojeće parlamentarne izbore:

Kako popraviti položaj bh. Hrvata i tako ostvariti jednakopravnost u BiH?

Pitanje političkog položaja Hrvata u BiH je, nažalost, godinama bilo izvan fokusa međunarodne zajednice, među ostalim i zato što su mnoge prethodne vlade bile slijepe i zlonamjerne prema Hrvatima u BiH. Podsjećam na 2000. i 2001. godinu, kad su donesene najznačajnije nepravedne odluke kojim su Hrvati postali diskriminirani u odnosu na druga dva konstitutivna naroda. Tad su nastali glavni politički problemi čije repove osjetimo i danas, a tadašnja hrvatska vlast ne samo da nije činila ništa, nego se slijepo i slagala s tim nametnutim odlukama o izbornom zakonu, gašenjem Erotela, gušenjem Hercegovačke banke, itd. Dobro se sjećamo da su čak i neki državni dužnosnici širili neistine o tobožnjoj agresiji Hrvatske na BiH, šteteći i ugledu Hrvatske i položaju Hrvata u BiH. Članstvom u EU i NATO-u Hrvatska je dobila prigodu senzibilizirati međunarodnu zajednicu na za hrvatsko pitanje u BiH, čemu je vlada Andreja Plenkovića posvetila posebnu pozornost i poduzela odlučne korake u tom smjeru. Danas je Hrvatska nezaobilazan faktor u kreiranju politike međunarodne zajednice prema BiH.
 
Je li Zagreb u posljednjem mandatu dovoljno učinio za sunarodnjake iz BiH?

Kad bih rekla da smo učinili dovoljno, značilo bi to da smo potpuno zadovoljni rezultatima i da na hrvatskom pitanju u BiH nema potrebe više raditi. To, nažalost, nije točno, ali ono u što sam sigurna je da smo učinili više nego bilo koja vlada prije i da ćemo u novom mandatu nastaviti istim smjerom i još većim intenzitetom. Podsjećam da se na razini ministara vanjskih poslova EU najmanje dvaput, a jednom i šefova država, na agendi našlo pitanje izbornog zakonodavstva BiH odnosno nametnutog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, što je donedavno bilo nezamislivo. Europske institucije i države su više nego ikad svjesne položaja Hrvata u BiH. Zahvaljujući našem angažmanu, i UN-ove organizacije su prepoznale nejednakopravnost hrvatskog naroda, i to kao kršenje ljudskih prava. Tu prvenstveno mislim na periodično izvješće za BiH Vijeća za ljudska prava UN-a od 2019. godine, s kojim se BiH mora uskladiti. Upravo smo završili i prvo uspješno predsjedanje Vijećem EU, kojim smo ostvarili ogroman međunarodni ugled. HDZ-ova vlada taj će utjecaj itekako znati iskoristiti.

Predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro visoko je postavio ljestvicu ističući da će se zauzimati za uspostavu hrvatske federalne jedinice u BiH. Kako bi gledate na to?

Ne znam je li se gospodin Škoro o ovom pitanju konzultirao s ljudima na svojim listama. Podsjećam da se neki među njima vrlo pažljivo izbjegavaju izjasniti o položaju Hrvata u BiH. Neki su situaciju s nametanjem Željka Komšića uspoređivali s mogućnošću Hrvata u BiH da izlazi na predsjedničke izbore u Hrvatskoj, što je apsurdno, neustavno i protivno nacionalnim interesima. Na Škorinoj listi su ljudi koji su glasno prosvjedovali protiv naše odluke o dodjeli 43 milijuna kuna za Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru. Na toj čudnoj listi su i ljudi koji su tijekom rasprave o Deklaraciji Hrvatskoga sabora o položaju hrvatskoga naroda u BiH govorili o potpuno suprotnim konceptima od hrvatske federalne jedinice i branili oprečna rješenja poput tzv. Travanjskog paketa. Dakle, oni nemaju apsolutno nikakav smjer kad su u pitanju Hrvati u BiH. Moj stav o ovom pitanju je dobro poznat. Podsjetit ću da se 2014. godine po prvi put iz Europskog parlamenta zahvaljujući angažmanu mojih kolega i mene moglo čuti kako unitarizam i separatizam uništavaju BiH, a federalizam je jedino rješenje. Takva federalizacija BiH za koju se, kako rekoh, zalažem godinama podrazumijeva da Hrvati u BiH imaju svoju federalnu jedinicu, ma kako se ona zvala, jer je to jedino jamstvo za istinsku ravnopravnost s ostalim konstitutivnim narodima.

Hrvati u BiH su pod stalnim pritiskom za dominacijom od strane Bošnjaka, ali i Srba. Kako to promijeniti?

Bošnjački unitarizam i srpski separatizam protivni su hrvatskim nacionalnim interesima. HDZ-ova vlada će u novom mandatu uložiti maksimalan vanjskopolitički kapital za afirmaciju hrvatskog pitanja kao pitanja od, ne samo od regionalnog, već i od međunarodnog značaja. To može samo HDZ, čiji je ugled i utjecaj neusporediv s drugim strankama, koje nemaju jasan politički smjer kad je u pitanju BiH.

U tri navrata je Željko Komšić izabran nasuprot volje bh. Hrvata, a za 2022. se nagovješćuje kako bi bošnjačke stranke mogle Hrvate posve izgurati iz vlasti. Kako će se Zagreb kao potpisnik Daytona postaviti na eventualno takav rasplet?

Ovakva nastojanja smanjenja prava Hrvata u BiH su neprihvatljiva. Pozorno pratimo što se događa po pitanju Središnjeg izbornog povjerenstva u BiH i mogu reći da smo izrazito zabrinuti. Hrvatima nitko ne smije prijetiti riječima da će im se „dati“ ili „oduzeti“ prava koja već imaju, to je nedopustivo i mi ćemo se tomu oduprijeti. Poručujem da nismo slijepi ni gluhi te da ćemo se skupa s hrvatskim legitimnim predstavnicima izboriti za očuvanje i nadogradnju prava hrvatskog naroda. Takvoj politici bošnjačkih stranaka krila su dale nametnute odluke Visokog predstavnika, a poruke koje slušamo su vrlo oštre i dokazuju kako nema volje za ispravljanje nepravde nanesene hrvatskom narodu. HDZ se, naravno, neće pomiriti s ovakvim nastojanjima potpunog ukidanja jednakopravnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda. Takvim težnjama usprotivit ćemo se svim instrumentima koji su nam na raspolaganju, pri čemu računamo i na djelovanje ne samo državnih aktera, nego i akademskih, intelektualnih, medijskih i nevladinih krugova koji drže do jednakopravnosti i društvenog boljitka hrvatskog naroda u BiH. Podsjećam da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne održava kontakte s Komšićem. Svima je poznat naš stav, kojeg ne mislimo mijenjati dok se Hrvatima u BiH ne zajamči pravo na legitiman izbor svojih predstavnika i istinska jednakopravnost na koju Hrvati u BiH imaju pravo.

Ima se osjećaj kako se zapravo ne razumije hrvatsko pitanje u BiH. Zašto Zagreb to pitanje i njegovo rješavanje ne postavi kao ključno na temelju čega bi se mjerio napredak BiH k EU?

Takav dojam utemeljen je na inertnosti i nezainteresiranosti nekih ranijih vlada. One su pitanje Hrvata u BiH potpuno marginalizirali, a neke ga čak nisu ni razumjele. Nikad prethodne vlasti na tome nisu proaktivno radile. Svijest o Hrvatima u BiH u Hrvatskoj bila je izrazito niska do našeg preuzimanja vlasti, a u međunarodnim krugovima prethodne vlasti nisu uglavnom zucnule ni slova po pitanju dekonstituiranja Hrvata u BiH, ili su se vodile interesima drugih. Mislim da je Vlada Andreja Plenkovića u više navrata dokazala kako ne pristaje na tezu da je inzistiranje na jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH miješanje u unutarnje stvari druge države. Hrvatska i kao potpisnica Daytonskog sporazuma i po svom Ustavu ima trajnu dužnost skrbiti o Hrvatima u BiH.

Hrvati iz BiH najsnažnije zagovaraju približavanje EU i NATO-u, a u političkom Sarajevu se te reforme tumače kao slabljenje uloge naroda u trokonstitutivnoj BiH. Kako to komentirate?

Pristupanje BiH EU trebao bi biti cilj svih aktera u Bosni i Hercegovini, iz očitih gospodarskih i političkih razloga. Pristupanje EU posebno je cilj Hrvatima, između ostaloga i zato što se radi o pripadnosti krugu zemalja koje dijele zapadne, ako hoćete i kršćanske vrijednosti. Ne slažem se da to znači slabljenje uloge konstitutivnih naroda. Sve ovisi o našoj spremnosti da obranimo taj koncept i da ga međunarodnim krugovima predstavimo kao jedinu mogućnost opstanka same BiH. Mi u tome uspijevamo, iako nije, ponavljam, uvijek jednostavno obzirom na nerad prethodnih vlasti. Ovo nije nikakva izlika. Svima mora biti jasno da su posljedice takvog lošeg djelovanja prethodnih vlasti ostavile trag u međunarodnim institucijama i krugovima koje danas moramo upornim radom ispravljati.

Kako komentirate protukandidati ponajprije u XI. Izbornoj jedinici, po čemu se razlikujete, što su vaše prednosti?

Nemam potrebu posebno komentirati protukandidate. Ono što osobno nudim biračima vidljivo je kroz moj cjeloživotni rad. Podsjetit ću samo da sam kao zastupnica u Europskom parlamentu 2014. godine sudjelovala u izradi Rezolucije o napretku BiH, kada su prvi put separatizam i unitarizam definirani kao pogubne pojave za budućnost BiH. Ta je rezolucija uvelike utjecala na institucije EU i donositelje odluka koji ne mogu ostati slijepi na ove činjenice.

Hrvati u BiH sa sjetom se prisjećaju prvog predsjednika Tuđman. Radili ste zajedno s njim. je li se moglo više u Daytonu ostvariti za bh. Hrvate i kakvim ocjenjujete njegove nasljednike?

Predsjednik dr. Franjo Tuđman dobro je poznavao Hrvate u BiH. U potpunosti je shvaćao njihov položaj te ja nastojao uvijek izvući maksimalno za njih u pregovorima s međunarodnom zajednicom. Odbacujem sve one teze koje su, moram reći, nametnute od drugih predstavnika. Njega se prvo optuživalo da je „dijelio BiH“, da je „izdao Posavinu“, itd. što je apsolutno netočno. Naprotiv, uvijek je imao viziju Hrvata kao ravnopravnog naroda unutar BiH, jer je dobro poznavao povijest bivše države i njene neodrživosti zbog unitarističkog modela. Takve teze se kuhaju u nekim drugim kuhinjama, kako devedesetih tako i danas. Nije Tuđman kriv što Izetbegović nije prihvatio Cutileirov plan 1992. godine koji je bio garancija za mir. Nije Tuđman kriv zbog srpskog i bošnjačkog kršenja primirja i sporazuma. U Daytonu smo dobili BiH koja je bila visoko decentralizirana, županije su imali visok stupanj autonomije, Hrvatima se nisu mogli nametnuti predstavnici, a unitarizam je bio nezamisliv. Ključni problemi nastaju izmjenama i nametnutim odlukama nekih Visokih predstavnika kojim se Hrvate u BiH želi pretvoriti u drugorazrednu naciju, što je nedopustivo, i za to ne treba kriviti predsjednika Tuđmana.

Počesto se u Zagrebu nastoji Hrvatima iz BiH nametnuti osjećaj parazita koji živi na grbači Hrvatske, spočitava se pravo glasovanja na izborima … Kako to komentirate i kako to mijenjatI?

Radi se o prizemnim podmetanjima radi prikupljanja sitnih političkih bodova. Opcije koje na taj način razmišljaju, ili nisu svjesne važnosti opstanka Hrvata u BiH, što je pitanje od najvišeg nacionalnog interesa, ili im jednostavno do tih interesa nije stalo. Mi smo uvijek znali i znat ćemo se usprotiviti ovakvim niskim pokušajima stvaranja podjela u hrvatskom narodu. Pravo glasa naših državljana s prebivalištem izvan Hrvatske ne može doći u pitanje.

Veliki broj mladih ljudi odlazi iz BiH, a jedno istraživanje iz Mostara kaže da 80 posto visokoobrazovanih o tome razmišlja. Kako mijenjati taj odnos, učiniti BiH poželjnom za ostanak i opstanak?

Nažalost, odlazak mladih je nešto čime se suočava i Hrvatska, ali i čitava srednja i istočna Europa. Zato tražimo rješenja na europskoj razini, a odlazak Hrvata iz BiH također je dio naših promišljanja koja dolaze na dnevni red EU. Upravo je vlada Andreja Plenkovića, za razliku od naših prethodnika, slušala potrebe, izrađivala planove i programski radila u korist organizacija i institucija u BiH s hrvatskim predznakom. Našim programima uzeli smo u obzir sve bitne segmente života Hrvata u BiH, a u tom ćemo smjeru nastaviti i kroz naredne četiri godine. Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji na snazi od 2019. godine ispravili smo nepravedan položaj pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji, o kojima sad ovaj zakon skrbi i po pitanju invalidnina. Sve su to koraci usmjereni na zaustavljanje raseljavanja o kojem govorite i koje jest velik problem, koji zaslužuje punu pozornost i djelovanje institucija RH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr. Ružicom Ćavar

Objavljeno

na

 Dr. stom. i dr. med. Ružica Ćavar, zajedno sa svojim suprugom Matom, kojeg su godinama progonili u komunizmu, od prvih se dana uključila u borbu za stvaranje hrvatske države. Utemeljila je i godinama bila predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, a u vrijeme hrvatskog Domovinskog rata iznimno je bila aktivna i u Bedemu ljubavi. U Domovinskom ratu sudjelovali su joj i sva tri njezina sina. Dobila je niz nagrada i priznanja, među ostalim i odličje Reda Stjepana Radića.

Poglavito pamtimo kad je 2014. bila grubo napadnuta na zagrebačkom Cvjetnom trgu, od čega se ni do danas nije oporavila…

Ovo je nakon dugog vremena njezin prvi veliki razgovor, u kojem otkriva čitav svoj život, borbu za Domovinu, ali i patnje koje je prošla u vrijeme komunizma.

Gospođo dr. Ružice Ćavar, čitav se život, zajedno sa Vašim pok. suprugom, borite za dobrobit hrvatske države. Je li se ta borba isplatila, poglavito obzirom na sve nedaće koje ste doživjeli i koje doživljavate?

 

Ja i moj pokojni suprug Mate Ćavar rođeni smo i odgojeni u siromašnim seljačkim katoličkim hercegovačkim obiteljima. Vjera naših roditelja, koju su oni i svi naši preci primili od otaca franjevaca, za naše roditelje bila je tako jasna i sigurna u njihovim srcima, duhu i duši, istinita kao sjajno sunce, bez i najmanjeg trunka sumnje. Ta vjera i svakodnevna molitva bila je temelj i sadržaj njihova mukotrpnog života. Takvu su vjeru ustrajno prenosili u duše svoje djece.

Veoma sam sretna i dragom Bogu zahvalna da sam rođena i odgojena u takvoj obitelji i posebno da mi je Bog dao milost i veliki dar da sam na svom životnom putu i u želji stvaranja svoje obitelji upoznala i zavoljela takvoga čovjeka iz iste sredine, sa istim odgojem, kao što je bio moj suprug.

Ja se prisjećam iz svoje obitelji da je nama djeci vjeru i životne savjete prenosila najviše majka, koja je uvijek bila uz nas djecu.

Otac nam je bio veliki autoritet, koji nije puno govorio, osim onoga što je bilo potrebno za svakodnevni život i za naše ponašanje u duhu da pazimo i poštujemo tuđu imovinu i tuđe stvari, te i ne pomislimo uzeti sebi tuđu ni najmanju stvar niti oštetiti ono što je tuđe, a i svoje odgovorno paziti i čuvati, i svakoga lijepo pozdravljati sa “Hvaljen Isus i Marija!”, te pomoći starijima i svakome u potrebi.

Roditelji su nam svojim primjerom života to i praktično pokazivali. Majka nas je učila molitve. Iako je bila nepismena, sigurno je znala napamet cijeli molitvenik fra Anđela Nuića.

Mislim da smo se mi djeca prije znali prekrižiti negoli smo naučili izgovoriti riječ “mama”. Otac mi je imao završenu osnovnu školu od 4 razreda, a to je tada bilo veliko kao sada u najmanjem slučaju završena gimnazija, a čini mi se da su tadašnja djeca, ako su bila zainteresirana, kroz ta četiri razreda stekla i solidno temeljno znanje. Moj otac je, kao sudionik i ranjenik, prošao i Prvi svjetski rat, pratio sva zbivanja u prvoj monarhističkoj Jugoslaviji i prošao Drugi svjetski rat kao seoska straža u selu.

Bio je uvijek zainteresiran za opća društvena zbivanja putem novina i radija, kad god mu je to bilo moguće. Bio je posebno osjetljiv za pravdu i poštenje, što mislim da je na mene osobito utjecalo.

Majka je bila vrlo razgovorljiva i komunikativna, a voljela se i našaliti, kako god joj život bio težak. Toliko je bila odana molitvi i klečanjem obilazila svete kipove, posebno majke Marije, da se sjećam da je na koljenima cijeloga života imala male izbočine, kao jabučice, od nagnječenja tkiva. Za svaku pouku nama imala je poseban primjer iz života, u obliku malih priča ili istinitih događaja koje je zapamtila, da je sve to na nas djecu ostavljalo dubok i slikovit dojam

Ja sam u svojoj odrasloj i kasnijoj dobi na nekim svojim predavanjima znala reći kako sam formalno završila više toga od visoke izobrazbe, kao završen stomatološki i medicinski fakultet, specijalizaciju dječje i preventivne stomatologije i prvi stupanj postdiplomskog studija iz javnog zdravstva i epidemiologije na Školi narodnog zdravlja “dr. Andrija Štampar”, a i puno naučila čitanjem zbog svoje zainteresiranosti, ali ono najvažnije za vremeniti i vječni život najviše sam naučila od svoje nepismene majke.

Stoga, za sve ono što smo ja i moj suprug u životu prošli bili smo u duhu i duši pripremljeni. Naše životno zauzimanje za istinu i pravdu i sve životne i moralne vrijednosti u osobnom i općem smislu, za opće dobro hrvatskoga naroda i svih ljudi, dovelo je do posljedica koje smo podnijeli, ali nije nam ni najmanje žao, nego smo uvijek na posljedice bili spremni. Znali smo i čvrsto vjerovali da takvo zauzimanje za prave vrijednosti, s ljubavlju i uz Božju pomoć, nikada nije uzaludno i da će kad tad uroditi najboljim plodovima. Najviše smo, u općem smislu, bili sretni što smo doživjeli ostvarenje samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, i što smo osobno sudjelovali u tim povijesnim zbivanjima, te dali svoj doprinos najviše koliko smo mogli.

Veoma su nas pogodile promjene nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i dolazak na vlast koalicije na čelu sa SDP-om Ivice Račana 2000. godine, kao i namještena pobjeda Stipe Mesića za predsjednika RH, te posebno sve odluke koje su uslijedile na štetu hrvatske državnosti i suverenosti, kao i, najteže, progoni i zatvaranja hrvatskih generala i drugih hrvatskih branitelja, prihvaćanje nadležnosti Haaga za osloboditeljske akcije Hrvatske vojske i redarstva, Oluju, Bljesak i druge, te optužbe i progoni generala Gotovine, a posebno generala Bobetka i njegova smrt izazvana stresovima i općenito marginaliziranje hrvatskih branitelja i početak njihovih brojnih suicida.

Osjećaji su bili vrlo teški u našim srcima, kao primjerice kod divnoga čovjeka, hrvatskoga pjesnika i književnika, patnika i sudionika Križnoga puta i borca za istinu Mate Marčinka, koji je preminuo 2010., a u vrijeme tih promjena 2000. godine, kada je na vlast došao SDP i Račan, govorio je: “Bar da sam umro nakon Oluje!”.

Ja sam te 2000. godine odmah pokrenula molitvu sv. krunice pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata, svakoga petka u 10 sati, sa razmatranjima za spas hrvatskih branitelja, hrvatske države i domovine Hrvatske, a sve u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i po dogovoru s Društvom “Hrvatska žena” i Katoličkom udrugom “Marijina legija”. Molili smo i ni jedan petak nismo propustili, sve do 2018., od kada, zbog svoga zdravlja, nisam mogla nastaviti predmoljenje i razmatranja, a sv. krunica se i dalje moli na istome mjestu i u isto vrijeme, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima.

 

Svi se sjećamo one ružne scene prema Vama na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kako je to završilo? Je li taj zlostavljač dobio primjerenu kaznu?

 

Da, to se dogodilo 20. rujna 2014. Tada je više ljevičarskih udruga, i to pod nazivom “Glas razuma”, najavilo prosvjed protiv Vatikanskih ugovora u određeni popodnevni sat na Trgu Petra Preradovića, zvanom Cvjetni trg, u Zagrebu.

Ja sam tada još bila predsjednica humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, te sam, u dogovoru sa suradnicima, odlučila pozvati građane na kontraprosvjed, u isto vrijeme, kako bismo i mi putem plakata, na miroljubivi način, izrazili svoje mišljenje. Taj moj poziv mislim da je bio objavljen samo na jednome portalu.

U određeno vrijeme došli smo zajedno, nas petero. Na trgu je bilo u grupi 50-ak osoba, a mi nismo znali ima li još netko sa naše strane.

Na željeznoj ogradi pravoslavne crkve bila su svezana i pričvršćena njihova dva velika platnena plakata. Mi smo nalijepili nekoliko svojih papirnatih plakata veličine A3 sa kontra natpisima umjerenog sadržaja na istu ogradu, nešto dalje od njihovih plakata.

U jednome momentu došao je njihov aktivist i jednostavno potrgao naše plakate sa ograde, zgužvao ih i bacio na pod. Ja sam ga mirno upitala zašto to čini, ali on nije ništa odgovorio, nego se samo udaljio.

Jedan član iz naše grupe odmah je pošao obavijestiti policiju, no ja sam bila revoltirana i krenula sam prema njihovim plakatima, te jednoga odmah strgnula i on je pao. Krenula sam i prema drugome, ali taj je bio čvršće vezan i nije se dao odmah otrgnuti. U tome momentu krajičkom oka opazila sam da iz daljine, iz smjera prolaza Oktogon, prema meni brzo trči krupan muškarac. Instinktivno sam se okrenula prema njemu, a on je svom snagom svoje desne ruke, kao karate udarcem, lupio po nadlaktici moje lijeve ruke. Mene je zaboljelo kao nikad u životu i pala sam kao pokošena i mogla udariti glavom o rub metalnoga stola, što je moglo biti tragično, ali ja sam pala pored toga stola i nisam se jako udarila. Ruka mi se samo grozno tresla, a od šoka mi je malo potekla krv iz nosa. U istom momentu pritrčali su ljudi, policija i ubrzo je stigla hitna pomoć, koje me je odvezla u bolnicu. Bila mi je razmrskana nadlaktična kost i iščašeno rame. Napadač, Neven Kovačić, deklarirani “gay” i tadašnji član Laburističke stranke, odmah je uhićen, ali uopće nije zadržan u pritvoru niti mu je pritvor bio određen. Tadašnji predsjednik države, Ivo Josipović, i predsjednik Vlade, Zoran Milanović, nisu ni osudili taj napad niti su se te udruge ispričale. U bolnici me je posjetio gradonačelnik Milan Bandić i Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a za predsjedničke izbore.

Nakon dvije operacije i pet ciklusa fizikalne terapije, posljedice na mojoj ruci su ostale i pokretljivost je smanjena za oko 50%, no, hvala Bogu, nemam bolova, a donekle se mogu i poslužiti tom lijevom rukom.

Glavni mediji su nastojali umanjiti odgovornost napadača i ozbiljnost moje ozljede, proglašavajući mene gotovo krivom za napad. No, istina, uz pomoć objektivnih svjedoka, brzo se proširila na društvenim mrežama, kao i ime napadača Nevena Kovačića. Stotine ljudi na društvenim mrežama su osuđivali napad na mene i iskazivali mi potporu.

Kasnije se protiv Nevena Kovačića vodio kazneni postupak, jer se radilo o težoj tjelesnoj povredi. Trajao je četiri godine i pravomoćno je potvrđena prvostupanjska presuda napadaču na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine, a što znači da u zatvor ne treba ići. Sjećam se, nekako u isto vrijeme, bilo je objavljeno u medijima kako je jedan mladić pravomoćno osuđen na 8 mjeseci zatvora jer je se bio posvadio sa dvije djevojke koje su bile lezbijski par i izmjenjivale nježnosti na ulici. On je jednu udario šakom u leđa bez ikakvih posljedica za nju, ali je njegov napad sudski okarakteriziran kao “zločin iz mržnje”, a proces je trajao samo dvije godine do pravomoćnosti presude, od 2012. do 2014., te je on morao u pravi zatvor na 8 mjeseci.

U mome slučaju, moj odvjetnik, koji mi se sam javio da me brani, a bilo je i drugih, radi bez plaćanja unaprijed, jer mu ja ne mogu plaćati, te će svoj rad naplatiti postotkom prema tarifi ako ostvarimo novčanu odštetu. Taj postupak za odštetu moj odvjetnik je pokrenuo 2018. godine, ali još uvijek traje. Tijekom cijeloga postupka napadač je imao plaćenoga odvjetnika i branio se tako da je on bio izazvan i malo se nehotično prenaglio, te da je on imao velike posljedice u svome životu i svojim aktivnostima, tako da je on sebe smatrao većom žrtvom nego što sam to ja. Tijekom sudskog postupka za odštetu službeno je promijenio i svoje ime i prezime, koje je nosio od rođenja, te je on, kao, postao druga osoba.

Meni bi bilo drago da se on stvarno pokajao i promijenio svoj život, no u to ne vjerujem.

Moj je stav da je trebao biti, po sudskoj pravdi i radi primjera, strože kažnjen, ali ne nosim nikakvu mržnju prema njemu niti se želim osvećivati, ne daj Bože, nego mi je žao što nije odgojen i tako formiran da bude bolji čovjek i da nikada ni ne pomisli ponašati se tako nasilno.

 

Tko su zapravo oni koji još i danas nasrću na Vas i Vama slične, koji se srcem i dušom borite za pravdu i pravicu?

 

Kao što nam je poznato, Bog je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet, planet Zemlju i cijeli svemir, u kojemu se sve odvija usklađeno i uredno, kao “kozmos” a ne “kaos”, te kao krunu stvaranja, iz najveće ljubavi, muškarca i ženu kao jedinstveno biće – čovjeka, svoga suradnika i upravitelja na zemlji i obdario ga razumom, savješću i ljubavlju, te mu odabrao, kao najvažniju odrednicu, njegovu slobodnu volju. Uspostavio je i mogućnost provjere te slobodne volje, dopustivši djelovanje zloga duha, koji uvijek napastuje muškarca i ženu, nagovarajući im, svim prijevarama, mamcima i lažima, da se opredijele za zlo. No, Bog je svakoj ljudskoj osobi dao savjest da zna razlikovati dobro od zla, te ima mogućnost, uz njegovu pomoć, ustrajati u dobru i tada će biti najsretniji i najzadovoljniji u ovome vremenitom životu i u vječnosti.

No, ima veliki broj ljudi, slabića, koji postaju žrtve zloga vrlo inteligentnoga duha i u većini svojih postupaka su svojom slobodnom voljom na strani zla, dok opet, drugi dio ljudi u sebi više osjeća utjecaj Božjega duha, te ima u sebi puno više dobra nego zla i oni nastoje biti opredijeljeni za opće dobro.

Tako sam, tijekom svoga života, dobro vidjela da se u svakoj ljudskoj osobi i u svijetu vodi gigantska borba između dobra i zla.

To je moguće svakome vidjeti, da uvijek, za sva područja u ljudskome društvu, postoje dvije suprotstavljene strane.

Bog nas u našem duhu stalno opominje da se svojom slobodnom voljom opredijelimo i budemo na strani dobra. Primjerice, ona Biblijska misao iz Ponovljenog zakona 30:15-20, kada Bog kaže: “Pred tebe stavljam život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo. Odaberi što hoćeš, a ja ti kažem, život biraj i blagoslov, da budeš sretan ti i tvoje potomstvo”. Ili ona misao kada Bog kaže u Izaiji 5:20: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim”.

Meni je jako drago i Bogu sam neizmjerno zahvalna da svojim odgojem i svojim životom pripadam onoj strani koja se uvijek zauzimala za opće dobro, istinu i pravdu, a žao mi je onih koji su uvijek, na žalost, na drugoj strani. Najviše zla koje se u svijetu događa je posljedica osobnih grijeha pojedinaca ili grupa, iz čega nastaje puno zla u svijetu. No, Bog stalno opominje, ali i dopušta da ljudi svojom slobodnom voljom čine zlo, na svoju osobnu i opću štetu.

Bog bi lako mogao učiniti da mi ljudi budemo kao životinje i živimo prema nagonima i točno određenim instinktima u svojim genima i da nismo gospodari svojih čina i da tako ne možemo biti krivi ni zli. Kada bi Bog ukinuo našu slobodnu volju i našu odgovornost, mi uopće ne bismo više bili ljudi i to Bog nipošto neće učiniti, jer bi tako ukinuo naš uzvišeni ljudski status.

Nadam se i vjerujem da mi svi ljudi volimo i želimo biti ljudi.

Osobno sam veoma sretna i zahvalna Bogu što sam stvorena kao ljudska osoba i što jesam i nastojim, uz Božju pomoć, uvijek biti na strani dobra.

Svojim životom nastojim, miroljubivim sredstvima i s najboljim nakanama, s ljubavlju razumjeti one na drugoj strani, žao mi ih je i željela bih da se svi obrate i pomognu spasiti sebe, svoje bližnje i cijeli svijet.

 

U vrijeme komunizma progonili su Vas, a još više Vašeg supruga. Kako se danas sjećate toga?

 

I moj suprug i ja rođeni smo u Hercegovini, on u Širokom Brijegu, a ja kad Ljubuškog, u selu Proboj, u obitelji Čuvalo, a majka mi je iz Vitine, od roda Borasa.

Godine 1941., kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, meni je bilo 4 godine, a po Božjem planu moj budući suprug bio je dječak od 9 godina. Oboje se sjećamo velikoga narodnog oduševljenja u našim mjestima, a sjećam se da smo i svi mi djeca skakali od veselja, iako, naravno, nismo shvaćali o čemu se radi. Ubrzo su uslijedili poznati teški događaji zbog organizirane srpske pobune i četničkih zločina nad hrvatskim stanovništvom.

Mi djeca moje obitelji smo, s majkom, 1943. preselili u Srijemsku Kamenicu, jer je tamo bilo od ranije već prilično hercegovačkih obitelji. Moj otac je ostao u našem selu Proboju kao pripadnih seoske straže protiv četnika, jer je bio nešto stariji po godinama za redovitu hrvatsku vojsku. U Srijemskoj Kamenici nam je bilo dobro i lijepo i brzo smo se uklopili i dobro slagali sa mještanima, Hrvatima Šokcima.

U Kamenici je tada bilo oko pola-pola hrvatskog i srpskog stanovništva. Živjeli smo prilično odijeljeno, u dva dijela sela, Hrvati u gornjem dijelu sela, dalje od Dunava, a srbi u donjem dijelu, bliže Dunavu. Djeca su uvijek zajedno išla u istu školu. Srbi su Hrvate nazivali Šokcima, a Hrvati Srbe Racima.

Za vrijeme NDH bilo je mirno i nije bilo sukoba stanovništva. Nadničari koji su trebali posao radili su jednako i kod jednih i drugih gazda.

Interesantno je da se u tome dijelu Srijema Hrvati osjećaju dobrim Hrvatima i katolicima, ali sasvim normalno govore čistim srpskim jezikom i ekavicom, a služe se pismom latinicom.

Takav govor ubrzo nauče i Hercegovci, čak i stariji, a pogotovo mi djeca.

Ja sam o tim jezičnim prilikama kasnije razmišljala i imam svoje objašnjenje, koje ne mogu sada obrazlagati.

No, takvo stanje jezika nije se nimalo pokušavalo izmijeniti ni za vrijeme NDH.

Ja sam u jesen 1944. pošla u prvi razred osnovne škole. Već nakon mjesec dana uslijedila su događanja pada NDH u tome kraju i u drugim mjestima Srijema. Ostala su mi strašna sjećanja pucnjave, ubojstava i svih represalija nove komunističke jugo vlasti nad Hrvatima Kamenice i cijeloga Srijema. Sjećam se kako se uz pucnjavu onda orila pjesma kroz hrvatski dio sela: “Alaj vaše za dugo bijaše!”.

Škola je bila prekinuta i nakon oko mjesec dana ponovno uspostavljena. Opet su bila zajedno hrvatska i srpska djeca. Mnoga hrvatska djeca su ostala bez očeva, a srpska su sva imala oca. Moj otac je ostao živ jer je bio u Hercegovini, a k nama je došao, u Srijemsku Kamenicu, tek 1946. godine, kada se najgora situacija bila donekle popravila.

U školi smo učili prvo ćirilicu, a u trećem razredu i latinicu. Interesantno da su od tada hrvatska djeca ostala na latinici, a srpska na ćirilici.

Nakon četvrtoga razreda hrvatska djeca su, sva koja su željela nastaviti školovanje, išla u Petrovaradin pješice u niže razrede gimnazija, a srpska djeca iz donjeg dijela sela, bliže Dunavu, išla su lađicom u školu u Novi Sad.

Sjećam se da su u to prvo poslijeratno vrijeme u Petrovaradinu svi natpisi na trgovinama, kafićima i drugim ustanovama bili pisani na latinici. U školi nam je glavno pismo bilo latinica i svi smo tako pisali, a narodni jezik, kao predmet, zvao se hrvatski jezik, iako smo, kao što sam rekla, svi govorili srpskom ekavicom.

Srednju zubotehničku školu završila sam u Novome Sadu, gdje sam išla pješice, i u razredu bila jedina Hrvatica. Bilo je nešto Mađara, a svi ostali bili su Srbi. No, svi mi đaci dobro smo se slagali, a ni nastavnici nisu, hvala Bogu, pravili razliku.

Na studij Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stomatološki smjer, došla sam na drugu godinu, jer prethodne godine nisam uspjela na vrijeme poslati dokumente u Zagreb.

Budući da sam u prvoj godini sve ispite položila već na ljeto, sa odličnim uspjehom, bila sam primljena na drugu godinu u Zagrebu bez ikakvih problema, što je za mene bilo veliko veselje, kao što je to studiranje u Zagrebu za sve nas Hercegovce.

Ja sam se enormno trudila što prije naučiti govoriti hrvatskim jezikom, pa sam u tome i pretjerivala. Znala sam izgovarati riječi kao što su “cipjele”, “vječera”, “skupćina” umjesto “skupština”, “vijene” umjesto “vene” itd. Kolegama i kolegicama to je bilo simpatično, pa smo se veselo i dobronamjerno skupa smijali. No, tako sam ja vrlo brzo dobro naučila hrvatski i nije bilo s te strane nikakvih poteškoća.

Moga supruga Matu sam slučajno srela u Zagrebu u jesen 1958. i to baš 30. rujna, kada sam i došla u Zagreb, i to kod “džamije”. Poznavao ga je moj rođak Kamilo Čuvalo, koji me je dočekao u Zagrebu i sa mnom obavljao sve što je bilo potrebno za upis do 12 sati. Sreli smo toga mladića, Matu Ćavara. Malo smo se zadržali u razgovoru, ali ja sam rođaka stalno požurivala. O tome mladiću, kojeg smo sreli, nisam baš ništa mislila, ali, interesantno, sve sam zapamtila upečatljivo o njegovom izgledu. Zapamtila sam boju očiju, boju kose, boju košulje i hlača, kao da ga i danas gledam.

Kasnije Matu uopće nisam susretala do vremena kada je on, 1963., izišao iz dvogodišnjeg zatvora na otoku Grguru, i to opet slučajno, posredstvom moga rođaka Kamila Čuvala. Došli su Mate i Vice Vukojević u posjet Kamilu, koji je već bio oženjen, a ja sam već bila završila studij i počela raditi u stomatološkoj ambulanti u Dubravi, te sam stanovala kod Kamila i njegove supruge Ljerke.

Mate i njegova obitelj prolazili su sve strahote sloma NDH u Širokome Brijegu i strašnih udbaško-komunističkih zločina nad fratrima i stanovništvom Hercegovine. To sve ga je jako boljelo i uvijek je razmišljao kako se toga komunističkoga zla riješiti. Bio je sklon pjesništvu i želio je što više učiti, ali to mu roditelji nisu mogli omogućiti, te je se uvijek sam borio za stjecanje znanja.

Najprije je bio trgovački pomoćnik i radio u trgovini obuće u Širokom Brijegu, te financijski pomagao obitelji. U to vrijeme, oko 1955., pojavio se u Imotskom pokret đaka, na čelu sa Brunom Bušićem i drugima, protiv komunističkog režima. Povezali su se i sa srednjoškolcima Širokoga Brijega, a u tome je sudjelovao i Mate. Sudionici u Imotskom i Širokom Brijegu su bili otkriveni, kažnjeni i izbačeni iz škola, pa je i Mate došao pod sumnju i udar UDB-e, jer ga je razotkrio jedan njegov poznanik, kojega je smatrao prijateljem, a bio je suradnik UDB-e, pred kojim je Mate govorio da se trebamo zauzimati za slobodnu Hrvatsku.

Zbog toga je Mate samoinicijativno i gotovo ilegalno otišao u Zagreb i uspio se zaposliti u jednoj trgovini obuće. To je bilo u to vrijeme kada smo se i mi prvi put slučajno sreli.

On je u Zagrebu živio poluskriveno, sam se uzdržavao i izvanredno pohađao gimnaziju, koju je završio u školi na Rooseveltovom trgu u Zagrebu. Upisao je studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu uz posao i učio teško radeći.

Nakon prve godine studija, hercegovačka UDB-a je otkrila njegovo boravište u Zagrebu i završio je u zatvoru, te je osuđen na dvije godine boravka u logoru na otoku Grguru. Tamo je upoznao Vicu Vukojevića, Želimira Kužatka i mnoge druge hrvatske političke kažnjenike, među kojima je bilo najviše studenata, te je s njima ostao povezan cijeloga života.

Nakon izlaska iz zatvora nastavio je studij prava uz rad. Tada smo se drugi put sreli.

Dospio je do statusa apsolventa prava, kada su uslijedili događaji represalija u Zagrebu, posebno protiv Hercegovaca i drugih nepoćudnih Hrvata, pa tako i mene i nekih drugih djevojaka. Uslijedila su uhićenja zbog bačenih letaka u više navrata te 1965. Mate i mnogi drugi bili su uhićeni, mučeni i osuđeni. Tada sam i ja bila 21 dan u zatvoru. Stalno smo bili u stopu praćeni i ispitivani. Mate je pokušao bježati u inozemstvo, ali je bio teško ranjen na granici i uhićen, te je pod nadzorom otpremljen u bolnicu u Izoli, gdje je bio operiran i proveo neko vrijeme, odakle je odveden u zatvor.

Nakon bolnice, tako slab, proveo je tri mjeseca u zatvoru. Nije priznavao optužbe niti je druge opterećivao, ali ga ipak nisu fizički mučili, jer je bio teško ranjen i jedva ostao živ.

Kroz te sve patnje, nas dvoje smo se još više zbližili i vidjeli da imamo puno toga zajedničkog, te smo odlučili zajedno poći u život i ostvariti svoju obitelj. Mate je iz zatvora izišao točno 5. prosinca 1965. Bio je slabog zdravlja, bez novca, a u međuvremenu, dok je bio u zatvoru, otkazan mu je i podstanarski smještaj.

Primili su ga u svoj stan moji soboiznajmljivači, bračni par, dvoje starijih dobrih ljudi i dobrih Hrvata, koji su poznavali sve kroz što smo mi prolazili i prolazimo i koji meni nisu otkazali podstanarsku sobicu na Črnomercu, blizu tramvajskog okretišta, ni kada sam bila u zatvoru 21 dan te iste 1965. godine.

Dogovorili smo se vjenčati i pod stalnom pratnjom UDB-e smo se pripremali za naš veliki dan i zajednički život u mojoj maloj podstanarskoj sobici, 3×3 m, iz koje sam ja bila i uhićena, iako sam tada radila kao doktorica stomatolog.

Mate je bio dosta slab nakon zatvora i nije imao posla niti je mogao raditi.

Vjenčali smo se 25. siječnja 1966., na blagdan sv. Pavla u crkvi sv. Nikole Tavelića na Črnomercu u Zagrebu. Nismo nikoga smjeli zvati na svadbu, jer smo stalno bili praćeni od UDB-e i pozivani na razgovore, te bi svi s kojima bismo kontaktirali došli pod udar. Kumovi su nam bili dvojica rođaka i prijatelja, koji su isto bili “klijenti” UDB-e.

Tako smo samo nas četvero slavili našu svadbu u našoj maloj sobici, a Mate se šalio da nam je puna kuća svatova, jer nas više nije moglo ni stati.

Tako je Mate, u svome životu, osim dvije godine logora otoka Grgura, bio još 15 puta uhićivan, i kasnije, nakon hrvatskoga proljeća, proveo je 18 godina u emigraciji, najviše u Beču. Prije njegova odlaska u inozemstvo ja sam već bila trudna sa četvrtim djetetom. Tada smo bili u svome stanu, koji smo, Božjim čudom, ostvarili, a prethodno, kao podstanari, selili smo se 8 puta u 5 godina braka. On je tada radio kao tajnik u firmi Čistoća, a direktor je bio pravnik Krešimir Pavelić. Njih petorica, iz vodstva firme, bili su optuženi za, po njima, protunarodno djelovanje i otpušteni s posla, jer su podržavali studentski pokret za promjene u SR Hrvatskoj.

Mate je u inozemstvu bio zaposlen, te je financijski pomagao obitelji i svojim roditeljima. Puno je anonimno pisao i djelovao za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Napisao je mnoge domoljubne pjesme povijesnoga karaktera u narodnom stilu za gusle i umjetničke u rimi. Obradio je u stihovima cijelu hrvatsku povijest te je izdao knjižice u stihovima: “Svetom sinu Domovine” (Blaženome Alojziju Stepincu), recital “Kralj Tomislav”, “Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda”, “Ustanak Bugojanskih vitezova 1972. godine” i “Životna borba Brune Bušića”.

Anonimno je organizirao i razradio inicijativu za utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća, te nekoliko godina uređivao i izdavao, opet anonimno, časopis “Hrvatska baština”. Kao urednik se potpisivao jedan drugi čovjek.

Bilo mu je teško zbog odvojenosti od djece i obitelji, iako smo se povremeno viđali, nekako skrivajući naše adrese tamošnjeg boravka. Nas dvoje se nikada nismo međusobno otuđili, jer smo u duhu bili stalno najdublje povezani, a Mate je znao govoriti da je on samo tijelom odvojen od obitelji, a u duhu smo uvijek zajedno, te da je bolje da djeca budu odvojena od oca, nego od domovine, iako smo se uvijek nadali da ta razdvojenost neće toliko dugo trajati.

U domovinu se vratio 1991. Bio je među prvim članovima HDZ-a i svim srcem podržavao politiku dr. Franje Tuđmana, kojemu je posvetio više pjesama, kao i u čast hrvatskih branitelja, herojskome Vukovaru, osloboditeljskim akcijama Oluja i Bljesak, kao i mnogim drugim duhovnim i političkim velikanima iz hrvatske povijesti, ali se politički djelotvorno nije uključivao u aktualnu vladajuću politiku.

Obnovio je svoju političku stranku Hrvatski narodni pokret – Slobodna Hrvatska, koju je ilegalno osnovao 1965., te je politički nastojao djelovati putem pravaških principa dr. Ante Starčevića, čiji je sljedbenik uvijek bio, kao i ja osobno, neformalno.

Nakon 2000. godine, veoma nezadovoljan promjenama na vlasti, svakodnevno je pisao svoje kritičke članke za razne domoljubne portale, najviše za portal “Dragovoljac”, sve do svoje smrti, na Svijećnicu, 2. veljače 2016.

 

Za vrijeme mojih studentskih dana i stanovanja u studentskim domovima, mi, hercegovački studenti, uvijek smo se najviše međusobno družili i sanjali o slobodnoj Hrvatskoj. Bilo je među nama i mali broj hercegovačkih studenata koji su potjecali iz udbaških obitelji, ali s takvima se nismo družili, a ja znam da se s njima nisam ni pozdravljala ako bismo se slučajno sreli, iako smo se poznavali.

Kada sam prolazila zatvor i druge udbaške represalije, uvijek mi je bilo geslo: “Drugima ne naškoditi, a i sebi što manje”, i, najvažnije, sačuvati svoje ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo, te prozrijeti što oni svojim pitanjima žele postići i nikako ne dopustiti da to postignu.

Naše patnje, mene i moga supruga, nisu nam bile teške, a meni je osobno bilo žao samo da se roditelji ne bi žalostili.

Nedavno, u lipnju 2020., posjetila sam, sa kćeri Drinom, njezinim automobilom, i Srijemsku Kamenicu, Petrovaradin i Novi Sad, mjesta moga djetinjstva i rane mladosti, nakon gotovo 40 godina, jer su mi roditelji 1976., kao i više drugih hrvatskih obitelji, pod pritiskom vlasti, doselili u Zagreb, gdje su i umrli i pokopani na groblju Granešina. To mi je bila želja i bilo mi je jako dirljivo ponovno vidjeti te srijemske krajeve, koje sam zavoljela kao svoj zavičaj.

Došli smo u istu kuću u koju smo mi bili doselili 1943., jer je tu ostao živjeti, sa svojom obitelji, ondašnji dječak iz te kuće, moje dobi, samo je kuća obnovljena u istom obliku.

Rado su nas dočekali i pričali o svemu. Kamenica se puno izmijenila, kao i Petrovaradin. Mnogih hrvatskih obitelji, zbog događaja u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, više nema. Sve je drukčije. U Srijemskoj Kamenici je ista katolička crkva Našašća Svetoga Križa, u kojoj sam primila prvu sv. pričest i krizmu. Malo je zapuštena i zaključana, jer nema više stalnoga župnika.

U Petrovaradinu su svi natpisi na ćirilici, a vidjela sam i školu moje niže gimnazije, kao i crkvu sv. Jurja, koju nam je otvorio i pokazao zvonar Andrija, te rodnu kuću hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Razgledali smo petrovaradinsku tvrđavu i svetište Gospe Snježne na Tekijama, gdje sam sa majkom pješice dolazila svake godine, 5. kolovoza.

Ipak, u Kamenici, Drina i ja smo se posebno slatko smijale kad je ona u Wikipediji, tražeći informacije o Srijemskoj Kamenici, pročitala i podatak da su najvažniji ljudi u Kamenici, od svih koji su se tu rodili ili nekad živjeli, upravo veliki srpski pjesnik i književnik Jovan Jovanović Zmaj, liječnik po zanimanju, koji je u Kamenici rođen i umro, te ima svoje spomenike i muzej u rodnoj kući, a druga važna osoba da sam baš ja, koja sam tu živjela. Za mene piše da sam hrvatska liječnica i katolička mirovna aktivistica Ružica Ćavar.

Dosta smo se smijale, jer ja, hvala Bogu, uvijek nastojim, s ljubavlju i uz Božju pomoć, činiti ono što mislim da je dobro i pravedno, i to mi je normalno, a ništa posebno zbog čega bih ja bila nekakva veličina. Ipak, nije mi ni krivo, jer je Zmaj Jovan Jovanović bio stvarno dobar čovjek i volio je Hrvate. Uvijek me veseli njegova pjesma, koju odavno znam napamet: “Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti plamen na ognjištu svome. I dok tako čini, u najteži dani, i Bog i pravda, na njeg’voj su strani. A kuda će Srbin, zar on da se dade, na put bez Boga i pravde…”.

Stoga smo se veselo slikale i uz spomenik Jove Jovanovića Zmaja, “Čika Jove”, kako se tamo kaže.

 

Zbog čega su najviše progonili Vašeg supruga Matu Ćavara?

 

Najviše zbog njegovog zauzimanja za pravdu i istinu i njegove ljubavi za samostalnu i slobodnu hrvatsku demokratsku državu, kao što sam odgovorila u prethodnom pitanju.

 

Gdje su oni i što rade koji su Vas tada progonili? Susrećete li neke od njih?

 

Jedno vrijeme, od početka obrambenog Domovinskog rata u Hrvatskoj, malo su se bili pritajili, ali od 2000. na dalje, kada su izvršene totalne čistke svih hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama u državi, visokim i najnižim, oni su ponovno zauzeli sva važna mjesta u državnim strukturama i u medijima, te provode totalnu destrukciju na štetu hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Od onih koji su nas osobno progonili, mnogi su već pomrli, a ostale ne viđam.

 

Zašto u Hrvatskoj nije bilo lustracije?

 

Po mome mišljenju zato što predsjednik dr. Franjo Tuđman u vrijeme agresije na Hrvatsku nije mogao ni trebao otvarati više unutarnjih frontova i radio je stoga na pomirbi ideoloških protivnika, nadajući se da će za lustraciju doći povoljnije vrijeme ili da će oni prihvatiti novu realnost, te se uklopiti u život i rad države za bolju budućnost.

Međutim, 2000. godine oni su perfidno preuzeli vlast u Hrvatskoj, izvršili kontra lustraciju hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama, što se kaže čak do zadnje čistačice, zauzeli sve bitne pozicije u državi i medijima i vlast drže, putem nepravednih izbornih zakona i neravnopravnosti birača, što je nemoralno, neustavno i protiv svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, te se svim drugim nepravdama, što znači tiranijom, održavaju na vlasti bez ikakve prave demokracije. Naravno da oni neće sami sebe lustrirati kad im je sva moć u rukama.

 

Od prvog dana stvaranja države neprestano ste na “barikadama”. Borite se za prava djece, majki, borili ste se i protiv srpskog fašizma…

 

Stvarno se borim, uz Božju pomoć, i nastojim tako živjeti.

Odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, kada su se otvorile te mogućnosti, skupa sa svojim istomišljenicima, pokrenula sam inicijativu za osnivanje udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kako bismo se djelotvornije zauzimali za sve bitne moralne, osobne, obiteljske i narodne kršćanske tradicionalne vrijednosti, a posebno za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, za što sam se ja, koliko sam mogla, zauzimala cijeloga svoga života, a time i za duhovnu i moralnu obnovu hrvatskoga društva, što je temelj i za demografsku i gospodarsku obnovu.

Bilo nas je pedesetak, uglavnom zdravstvenih, prosvjetnih i drugih djelatnika, pravnika i svećenika, te smo održali osnivačku skupštinu baš na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine, i mislim da smo prva udruga humanitarnog karaktera u Republici Hrvatskoj.

Mislili smo da ćemo u miru živjeti i raditi za dobro hrvatskoga naroda i svih građana države, ali zbog velikosrpskog militarizma i pretenzija na stvaranje Velike Srbije, događaji su nas sve brzo demantirali.

Velikosrpska agresija postajala je sve jača, započeli su zločini i okupacija. Bilo je sve više prognanika, te smo se, volonterskim radom, uključili u prikupljanje i pružanje pomoći narodu koji se našao u velikim potrebama.

Ratne strahote bile su sve veće. Svi, a posebno mladi Hrvati i Hrvatice, kakvih je bilo najviše, javljali su se dragovoljno i putem novačenja u vojne postrojbe, za obranu doma, svoga naroda i domovine.

Mnogi Hrvati dolaze kao dragovoljci iz svijeta u hrvatske postrojbe, pa i stranci, koji vole Hrvate.

Svi Hrvati u svijetu digli su se na noge i otvorili svoja srca da pomognu svim sredstvima svome narodu i svojoj nacionalnoj domovini. Svi zajedno uspjeli smo, hvala Bogu, jako puno, ali jedni bez drugih ne bi nikako uspjeli pobijediti okrutnoga neprijatelja.

Posebno je bilo teško nama roditeljima, čiji su sinovi bili u jugo vojsci, a ta vojska je započela sa svojim zločinima, te smo postajali očajni i u velikom strahu da nam ne bi zlorabili djecu u svoje zločinačke svrhe, protiv svoga ili bilo kojega naroda, koji je želio samo slobodu i demokraciju.

Meni su tada bila dva sina u toj jugo armiji i držali su ih zatvorene, kao i druge hrvatske vojnike, u vojarnama, tj. njihovim kasarnama.

Kako se danas sjećate Bedema ljubavi? Što je on značio?

Bedem ljubavi – Pokret majki za mir, bio je jedinstven fenomen u svijetu. Vjerojatno nikada u povijesti majke, iz najveće ljubavi, u strahu za sudbinu svoje djece, da ih neprijatelj ne bi zlorabio u zločinačke svrhe, spontano i organizirano dale su sve od sebe. Ustrajno smo molile sv. krunicu pod nazivom “Za mir i slobodu”, sa posebnim razmatranjima. Krunice su se molile po trgovima sela i gradova u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i svuda u svijetu gdje Hrvati žive. Mi u Zagrebu smo molili svaku večer na Trgu bana Josipa Jelačića, te u povorci obilazili zgradu V armijske oblasti na Krešimirovom trgu, pjevajući marijanske pjesme sa upaljenim svijećama i hrvatskim zastavama. Pisali smo pisma zapovjednicima jugo armije da nam puste sinove i pisma javnosti sa željom za mir i demokraciju.

Majke su putovale u gradove Europe da iznesu sve opasnosti u kojima se nalaze naša djeca vojnici u agresorskoj armiji. Mnogi naši sinovi su bili spašeni ili su sami pobjegli iz ralja armije jugo zvijeri i odmah se ponosno stavili na raspolaganje svojoj domovini Hrvatskoj za njezinu obranu, kao i moja tri sina.

Mi majke i očevi i dalje smo strepili, ali bili su to drukčiji osjećaji da su nam sinovi na pravednoj strani. Dobar dio njih dali su i svoje živote. Duboko suosjećam sa tugom roditelja i obitelji. Moji sinovi ostali su, hvala Bogu, živi i stoga sam Bogu toliko zahvalna da mi ništa drugo nije i ne može biti teško. O tim događajima i Bedemu ljubavi imam poseban opširniji tekst, pisan prije nekoliko godina i medijima je, po želji, na raspolaganju.

Imaju li hrvatske majke dostojno mjesto u društvu? Kako to da se za njih ne organiziraju protesti?

Ne, nemaju ni približno dostojne uvjete kakve zaslužuju i kakve bi trebale imati, s obzirom na njihove zasluge u Domovinskom ratu, a posebno s obzirom na katastrofalnu demografsku i obiteljsku situaciju u kojoj se nalazimo.

Takvo mjesto nemaju hrvatske majke, kao ni druge bitne kategorije, posebno djeca i mladi, koji se sve više iseljavaju, jer, na žalost, nemamo vlast u državi, koja bi štitila osobne i opće moralne i sve druge vrijednosti hrvatskoga naroda i države.

Kako ste podnijeli i kako podnosite “slučaj koronavirusa”?

Osobno sam u nešto starijim godinama i, sukladno tome, naravno slabijega zdravlja, ali nisam imala problema, hvala Bogu, sa korona virusom niti je imao itko od moje djece i unučadi. Držali smo se uputa nadležnih medicinskih stožera, iako osobno mislim da u cijeloj toj situaciji ima i dosta nejasnoća glede krajnjih namjera određenih centara moći, te da će biti, pored gospodarskih, dosta i psihičkih i mentalnih posljedica na ljudima zbog izolacije i odvajanja od svojih najbližih, pa i od Crkve i svetih sakramenata, te širenja straha i panike.

Žao mi je svih koji su oboljeli i umrli ili imali posljedica te hvala svima koji su se trudili olakšati poteškoće ljudima u potrebi.

Nadam se i vjerujem da će Bog sve upraviti na dobro onima koji ga ljube.

Želite još nešto dodati, poručiti?

Željela bih poručiti svima da uvijek trebamo vjerovati u Boga, moliti se i nastojati živjeti, uz Božju pomoć, po Božjim zapovijedima, te nikada ne prestajati boriti se za dobro, istinu i pravdu, ne bojati se nikoga od ljudi i ne klanjati se nikome osim Bogu i tada će Bog sigurno biti uz nas i providjet će čestite, poštene i sposobne osobe u našem narodu, koji će, uz Božju pomoć, osmisliti strategiju kako na miran način, demokratski promijeniti vlast i spasiti hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu.

Nažalost, takvih ja još ne vidim, ali budimo strpljivi, radimo i molimo se, posebno sv. krunicu, i neka nas sve blagoslovi dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, Kraljice Hrvata, Svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, obitelji i hrvatske domovine, i našega najvećega duhovnoga velikana, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca!

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari