Pratite nas

Gost Kolumne

Sanjin Baković: Nameću nam Škoru za predsjednika RH, a 2015. odbio bi nastupati Karamarkovom HDZ-u

Objavljeno

na

U izbornoj godini 2015. godine odnosno 7. ožujka 2015. godine Miroslav Škoro dao je intervju za politički tjednik Nacional. U sklopu intervju-a jedno od postavljenih pitanja glasilo je “Da dobijete poziv od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da nastupite za HDZ na predizbornom skupu, biste li pristali?”

Mislim da nije dobro za mene da u ovom trenutku na bilo koji način svojim nastupima stajem na bilo koju stranu. Zbog toga što se to automatski reflektira u negativnom svjetlu i postaneš dnevna politika. Ja u nekim situacijama reagiram i teško neke stvari odbijam, kao što su humanitarni koncerti. Ne mogu reći “ne” ni braniteljima.

“To znači da mislite da Karamarko dijeli hrvatski narod?”

Nisam to rekao. Samo hoću reći da cijela politička scena, svi političari, dijele hrvatski narod. To nije dobro. Ako se, kao što vi govorite, branitelji podijele, maknut ću se. Dok su god zajedno, ja sam s njima. Kad je o političarima riječ, zvali se oni Zoran, Tomo ili Franjo, nevažno, od njih su puno važniji država, narod i naša djeca. Oni mogu biti veliki samo ako to spoznaju. U tim podjelama nemam pravo sudjelovati jer, za razliku od političara, ja se krećem među ljudima, među svojim narodom i živim s njima. Izdati ga neću, pogotovo ne tako da ga dijelim.

Cijeli Škorin intervju u političkom tjedniku Nacional možete pročitati ovdje: <https://www.nacional.hr/nacional-donosi-intervju-s-miroslavom-skorom-karamarku-i-hdz-u-ne-bih-svirao-jer-to-nije-dobro-za-mene/>

Razumljivo mi je da se Miroslav Škoro nije htio svrstati na stranu Zorana Milanovića koji nas je dijelio na politiku ili “mi” ili “oni”, ali da bi Miroslav Škoro odbio poziv svirati na skupu Karamarkovog domoljubnog HDZ-a koji je za razliku od današnjeg Plenkovićevog okupljao i stvarao domoljubnu platformu krajnje je nelogično, ali kada u istom intervju-u vidimo da je kao jedan od izvođača na koncertu dobrodošlice bio Branimiru Glavašu čiji je HDSSB stajao iza Milana Kujundžića nasuprot Kolinde Grabar Kitarović u prvom krugu predsjedničkih izbora kada su svi domoljubi zajedničkim naporima na domoljubnoj platformi pobijedili Ivo Josipovića te je potom isti taj Glavašev HDSSB uskratio Tomislavu Karamarku potporu u preslagivanju postavlja se pitanje tko nam zapravo nameće Miroslava Škoru za predsjednika RH?

Za razliku od fraze koju često koriste naši političari “nisam to ja rekao” gdje se iz konteksta može zaključiti da za Miroslava Škoru ne bi bilo dobro da svira Karamarku i HDZ-u kada je zajedništvo bilo najpotrebnije osim Branimiru Glavašu mogli smo svjedočiti kako je Miroslav Škoro zajedno za Terezom Kesovijom 2000. godine pjevao Mati Graniću, a što je potvrdio i sam Mate Granić kojem je Miroslav Škoro bio šef na predsjedničkim izborima 2000. godine.

S jedne strane, imamo da je Miroslav Škoro bio šef HDZ-ovog kandidata Mate Granića na predsjedničkim izborima 2000. godine, a koji je jedan od rijetkih preživjelih savjetnika na Pantovčaku kod aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović te je istome i pjevao, kao i Branimiru Glavašu, dok s druge strane, o kandidaturi Miroslava Škore pozitivno se izjašnjavaju Stjepan Mesić, Ivo Josipović i politički analitičar Žarko Puhovski.

Primjerice, u odnosu na trenutke kada se zajedničkim snagama pozicije i opozicije rušilo Tomislava Karamarka nakon parlamentarnih izbora 2015. godine, a kada je Stjepan Mesić najavio da je Tomislav Karamarko hodajući politički mrtvac danas isti taj Mesić koji se nalazi ponovno uz rame Davora Bernardića, Zorana Milanovića i Ivo Josipovića vidi Miroslava Škoru u drugom krugu predsjedničkih izbora i naglašava kako njegove ideje nisu opasne za razliku od politike koju je provodio Tomislav Karamarko. Nadalje, i sam Ivo Josipović ističe kako je riječ o ozbiljnom kandidatu koji se distancirao od desničarenja, a da nije tako za pretpostaviti je da bi Ivo Josipović ponovno ugledao ustašku zmiju koja se približava prema Pantovčaku i pritom odaslao otrovne strelice prema Miroslavu Škori alarmirajući mainstream medije. Međutim, na iznenađenje svih i politički analitičar Žarko Puhovski vidi u Miroslavu Škori modernog Tuđmana za XXI. stoljeće. Puhovski nam jedino još nije ponudio u sklopu odgovora o modernom Tuđmanu znači li za njega biti moderan vratiti bistu Josipa Broza Tita na Pantovčak jer tada to za spomenutu trojku ne bi značilo početak revidiranja hrvatske povijesti, a što su oduvijek zamjerali Tomislavu Karamarku.

Ako promatramo prvi potez Miroslava Škore ukoliko postane predsjednikom RH tada će njegov prvi potez biti upućivanje Inicijative prema parlamentu za promjenu Ustava. Ako tu inicijativu potrebna većina ne prihvati, predložit će predsjedniku Vlade raspisivanje ustavnog referenduma. A ako on odbije, pozvat će građane na prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma.

Na pitanje Ivo Josipoviću tijekom kampanje 21. prosinca 2014. godine kako mislite provesti ustavne promjene s obzirom na čl.86. Ustava RH odgovor je glasio: “Ako se to ne dogodi, ako ne bude volje i razumijevanje da je došlo neko novo doba, onda ću potražiti savezništvo građana na referendumu i siguran sam da ćemo naići na dobar odjek”.

Svrsishodno navedenom ne samo da Miroslava Škoru hvale Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Žarko Puhovski, već nam Miroslav Škoro prezentira postulate iz programa “PRAVI PUT” koji je Ivo Josipovića poslao u ropotarnicu političkog života iako se vratio u SDP. Također, ako promatramo Škorinu fokusiranost na promjene s pravnog aspekta tada možemo zaključiti da se kreatori njegovog programa zapravo pribojavaju izbornog uspjeha suca Mislava Kolakušića pa se nastoje približiti biračima nudeći im ono što je već nudio Ivo Josipović koji je izgubio predsjedničke izbore od Kolinde Grabar Kitarović. Mišljenja sam da od trenutno ponuđenih kandidata jedino bivši sudac Mislav Kolakušić, a novo izabrani europski zastupnik predstavljao bi svim protukandidatima problem u drugom krugu predsjedničkih izbora kao jedno novo lice koje se bori protiv korupcije pa me ne čudi da su ankete posložile iza Kolinde Grabar Kitarović notornog gubitnika Zorana Milanovića i Miroslava Škoru koji je već izgubio svojevremeno u utrci za gradonačelnika Grada Osijeka.

Da je posljednja anketa agencije IPSOS koja je prezentirana javnosti putem NOVA TV nelogična govore statistički podaci koji Kolindi Grabar Kitarović daju potporu 37.1%, Zoranu Milanoviću 31%, a Miroslavu Škori 19.5%. Naime, Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro pripadaju desnom biračkom spektru pa bi njihov zajednički zbroj glasova iznosio 56.6%, a toliku potporu birača nije imala niti Kolinda Grabar Kitarović kada je pobijedila Ivo Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. Uostalom, niti HDZ ni SDP ne prelaze 23% kada je Hrvatska jedna izborna jedinica što su pokazali europarlamentarni izbori, a ne da su realni podaci brojke kojima se nastoji kreirati javno mnijenje i usmjeriti birače kako i za koga glasati.

Ova kampanja biti će kreirana na način kao što su bili kreirani europski izbori po principu zavadi pa vladaj gdje su se međusobno svadili birači HDZ-a, Neovisnih za Hrvatsku i Hrvatskih suverenista, a onog trenutka kada HDZ bude imao domoljubnog lidera ti protestni glasovi vratiti će se matičnoj stranci odnosno HDZ-u. Za razliku od Esih i Tomašić ovog puta će u fokusu javnosti biti birači oko Miroslava Škore i HDZ-a koji još nije istaknuo službenu kandidaturu, a u tome svatko tko razumije suštinu nove ciljane podjele neće sudjelovati.

Dakle, ako mene pitate koga podržati zaključiti ću u svom stilu lojalno i dosljedno. Jedino Tomislav Karamarko može pobijediti Zorana Milanovića uz potporu HDZ-a, jer riječ je o osobi koja je pogledala istini u oči, a pritom su ga svi zajedno eliminirali kako bi pokušali zaustaviti procese koje je Karamarko započeo. Uostalom, ne mogu podržati pojedince koji sada traže naše povjerenje, a nisu znali prepoznati trenutak zajedništva i domoljubni program uoči parlamentarnih izbora 2015. godine kada je nakon Josipovića trebalo iz Banskih dvora zahvaliti se i Milanoviću. Za očekivati je da mnogima s desnog spektra koji u Miroslavu Škori vide novog Trumpa neće dobro sjesti moje viđenje političke situacije u Republici Hrvatskoj, ali “Milo moje” tako su me svojevremeno napadali u komentarima u vezi Kolinde Grabar Kitarović i primio sam salve kritika, no na kraju se uspostavilo točnim što sam tada u javnosti izrekao jer im je ruža hrvatska skrenula prema lijevo i okrenula se Plenkoviću gdje zapravo i pripada, kao i svi učenici Mate Granića.

Sanjin Baković dipl.ing.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Što je pozadina napada na predsjednicu RH nakon svakog posjeta i izjave o BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Kao i svi dosadašnji, tako je i prošlotjedni posjet hrvatske predsjednice BiH zločesto popraćen od dijela tamošnje javnosti. Arsenal medijskog streljiva već je bio pripremljen i bilo je dovoljno da Kolinda Grabar-Kitarović u Vitezu, Bugojnu ili Mostaru samo progovori o nepravdi prema bh. Hrvatima i njihovoj neravnopravnosti pa da se da znak za paljbu. A ona je u Mostaru na proslavi obljetnice utemeljena Udruge Prsten, kao i svaki put dosad, samo naglašavala prijateljski odnos prema BiH i zalagala se za ravnopravnost ugroženoga hrvatskog naroda. Dakle, ništa više od onoga što je i dosad govorila, a to su, uostalom, općepoznate činjenice.

Kako to, i zašto, svaku izjavu i gestu Kolinde Grabar-Kitarović o BiH radikali iz bošnjačkih i lijevih i desnih stranaka dočekuju “na nož”?! Dovoljno je samo da spomene ime te države i odmah počinje paljba. Često primitivna, uvrjedljiva i ispod svake razine. Vještina kojom se predsjedničine izjave izvlače iz konteksta zadivljuje i najveće svjetske manipulatore. Neupućenima je sve skupa apsurdnije zbog činjenice što su predsjednica, premijer i hrvatska država dokazani prijatelji bošnjačkog naroda. I što u BiH istinski žele imati dobrog susjeda. Međutim, velikobošnjačka politika to ne želi. Barem ne zasad. Zašto?

Riječ je o dobro osmišljenoj strategiji. Treba razvlastiti Hrvate u BiH. U tom projektu dio “službenog Sarajeva” “topništvom” ušutkava “službeni Zagreb”, a “pješadijom” politički diskreditira “službeni Mostar”. Taktikom zastrašivanja šalju poruke tko se (ne)smije miješati u unutarnje odnose u BiH. A u tim odnosima, bez pomoći, najmalobrojnijima je unaprijed upisan poraz. Politika iz Sarajeva neće Hrvatskoj dopustiti pravo na “miješanje” sve dok Hrvate u BiH ne svedu na građane drugog reda, odnosno dok “temeljni narod” i ustavno ne ovlada “svojom” državom. Građanskom.

Uz premijera RH Andreja Plenkovića, velika brana unitarnom projektu institucionalno i personalno je i Kolinda Grabar-Kitarović. Ona se u svim svojim domaćim i međunarodnim istupima snažno zalaže za rješenje hrvatskog pitanja i BiH po mjeri svih triju naroda. Nema gotovo nijednog susreta sa stranim državnicima gdje to nije potaknula. Na koncu, predsjednica je na svom inauguralnom govoru pitanje bh. Hrvata najavila kao prioritet svoje politike. Ispunjavanje tog obećanja najzornije ilustrira činjenica da je BiH njezina najčešća međunarodna destinacija.

U BiH se zbog obespravljivanja Hrvata, odnosno perfidnog rušenja daytonskih načela, s velikom pozornošću prati predizborna kampanja u Hrvatskoj. Ideolozima unitarne BiH i njihovim međunarodnim sponzorima nije svejedno tko će biti na čelu države koja je jamac tog sporazuma. Oni bi opet željeli nekoga tko će, pričajući viceve i ismijavajući svoje sunarodnjake u BiH, blagoslivljati njihov progon. Da, tako je to bilo u povijesti. Pa su Hrvati i zbog toga kriminalizirani i izgubili su mnoga svoja prava. Svjesni svoje neizvjesne budućnosti životno su zainteresirani da imaju “čvrstu branu” na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Znaju da brojem svojih glasova u BiH ne mogu utjecati ni na jedan izbor. Ali, kako Hrvata iz BiH danas više živi u Hrvatskoj nego što ih je ostalo u domovini, moglo bi se dogoditi da upravo oni presude o pobjedniku.

Dodatnu snagu crpe iz sve jače umreženosti s obiju strana granice. Uz političke stranke okupljene u Hrvatski narodni sabor BiH, jedno od jačih vezivnih tkiva je nepolitička Udruga Prsten. Koja djeluje u Hrvatskoj 14 godina, a u BiH je obilježila prvu obljetnicu. Uveličavajući tu proslavu Grabar-Kitarović istaknula je će kako će briga za Hrvate BiH ostati njezina državna politika.

Ono što predsjednica sigurno želi i mora jest graditi porušene odnose s Bošnjacima. Osvoji li drugi mandat, bit će joj to jedan od važnijih prioriteta. Dobri bošnjačko-hrvatski odnosi preduvjet su ozdravljenja društva i temelj na kojemu će se graditi iskrena međudržavna, međunacionalna, gospodarska, politička i svaka druga suradnja. Svi oni koji misle drukčije, štete, prije svega, svom nacionalnom korpusu. Pozitivno je što se sve više stvara kritična masa onih koji vjeruju u savezništvo. Udruga Prsten jedna je od tih. Oni već svih godina jednako promoviraju važnost unutarhrvatskog zajedništva koliko i hrvatsko-bošnjačko savezništvo. Takvu strategiju želi i predsjednica. “Kolindin prsten” nije ograničen samo ljubavlju prema Hrvatima. U njemu ima dovoljno mjesta i za “brak” s drugim narodima. Čim se otklone smišljeno stvoreni šumovi u komunikaciji, ljubav bi i s Bošnjacima mogla biti obostrana.

Piše: Jozo Pavković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Koji dan slavi jedan BH narod, taj ne obilježavaju druga dva

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini, zemlji ispunjenoj mržnjom svakojakog predznaka, gdje još tinjaju žeravice ratnih sukoba, između vjera i nacija, kultura i svjetova, režima i sustava, carstava i imperija, koje su zapaljive i najmanjim dodirom, ili ne daj Bože sudarom, i dalje se sve čini da mržnja traje, da žeravice gore, jer ni jedna od sukobljenih strana niti je izašla kao apsolutni pobjednik ni apsolutni gubitnik. Nije to rezultat samih ratnih sukoba, i odnosa snaga zaraćenih strana, to je plan Svjetske zajednice skovan u Daytonu i stalno provođen na beha terenu politikom Visokih predstavnika, suvremenih šerifa Dvadeset i prvog stoljeća na periferiji Starog kontinenta.

Pokazuje se kako tim stranim čimbenicima, i najbrojnijoj nacionalno vjerskoj bošnjačko muslimanskoj beha strani, nikako nije do iskorjenjivanja mržnje, gašenja ratnih žeravica, jer nestankom i mržnje i gašenjem ratne vatre koja tinja, Svjetska zajednica ne bi imala razloga za daljnji protektorat nad zemljom, a brojniji bošnjački narod izgubio bi svaku nadu, svaki put, do u ratu zacrtanog cilja, muslimanska Bosna i Hercegovina.

Stoga svake godine, zapravo 9. siječnja, bošnjačka strana pokušava svim i svačim, napose sijanjem ratne mržnje između Hrvata i Srba, kako bi opet mogli kazati „to nije naš rat“ zapaliti žeravicu koja tinja u strašni ratni plamen, uistinu s daleko većim i strašnijim posljedicama negoli su one iz beha rata devedesetih godina prošlog stoljeća.

Bile bi to, a zasigurno to znaju i Bošnjaci strašnije i tragičnije posljedice zato što današnji međunarodni interesi, i odnosi snaga koji se sudaraju u Bosni i Hercegovini nisu isti kao u vrijeme građansko vjerskog beha rata za teritorij. Danas je duboko u beha odnosu svjetskih čimbenika ukopana Rusija, veliki vojni i politički povratnik na svjetskoj političkoj sceni.

Današnja Putinova Rusija, koja se u Bosni i Hercegovini sudara sa sultan Erdoganovom Turskom, gotovo da sa zadovoljstvom čeka priliku da svijetu pokaže svoju staru vojnu moć, i u beha problemu, kojeg bi rješavala i riješila onako kako joj je u nacionalnom i vojnom interesu, svijetu, na najstravičniji način kaže, evo me, tu sam, i tu ostajem. U sudaru interesa Rusije i Turske, Putinovu odlučnost ne će umanjiti Erdoganovo poznato povlačenje i ulizivanje kada vidi da mu prijeti opasnost. Rusija će ići do kraja, i zasigurno ne će uvažiti nikakvo Erdoganovo poniženje kakvo je pokazao pred Putinom nakon obaranja ruskog aviona. Također, povijesna ratna netrpeljivost između pravoslavlja i islama, kakva je vidljiva i u odnosima Srba i Bošnjaka, bit će poticaj Rusiji da ide do kraja, do konačne pobjede i osvajanja velikog beha dijela.

Za taj krvavi vjerski rat pravoslavlja i islama s apokaliptičnim posljedicama, prema kojima bi onaj u Daytonu zaustavljeni bio, gotovo, dječja igračka, i jedna i druga strana pripremala je i pripremila čak i djecu. Srbi šalju svoju djecu na ratnu obuku u vojni kamp u Rusiju, kako bi bili kompatibilni s ruskim vojnicima na beha terenu, Bošnjaci svoju djecu kao askere obučavaju po vojnim kampovima u beha federaciji, s ciljem što boljeg upoznavanje federalnog terena, bilo za terorističke ili vojne akcije.

Sama pomisao na tako strašne posljedice nastavka beha rata, morala bi sve njegove aktere koji ga zagovaraju, u prvom redu Bošnjake kao glavne zagovornike unitarizma i vjerskog fundamentalizma, priželjkuju i čine sve da krene, spustiti na zemlju, i da se ni jedna od tih strana ne uzdaju u snagu svojih momentalnih saveznika. Da se Srbi ne uvlače pod ruske skute, a Bošnjaci muslimani pod turske. Teško magarcu preko kojeg se konji tuku.

Povijest je, naime, pokazala, dokazala,i potvrdila da tuđin nikada nije donio mir i prosperitet,

slobodu i neovisnost, bilo kojem narodu, pa ni onom na čijoj strani je, tobože, bio. Svaki taj tuđin gleda svoje interese, i oni su mu uvijek prioritet. I ako bi i donijeli neki mir, neku pobjedu, obično je mir nepravedan, nestabilan, i bez obzira na to tuđin ga skupo naplaćuje.

Najveća cijena takvog mira je gubitak slobode i suverenosti naroda kojeg je tuđinac „oslobodio”. Takva sloboda je zapravo novo, i uvijek teže ropstvo. U narodu se za takvo nešto kaže, „sjaši Murta da uzjaši Kurta”.

Jer ako Bošnjacima smeta 9. siječanj, i Srbima, jednako i Hrvatima, smeta 25. studeni. I jedan i drugi dan je neustavan za onaj narod koji ga ne slavi. Koji dan slavi jedan beha narod taj ne obilježavaju druga dva.

Jedina istina u Bosni i Hercegovini, a sve dok je ne priznaju i ne prihvate sva tri njena naroda

bit će do rata usijanih situacija, je ta da svaki narod ima svoj, Srbi 9. siječanj, Bošnjaci 25. studeni, Hrvati 28. kolovoz. Jer kad ne bi bilo tako, kad ne bi bilo te trojne istine onda bi to značilo da je Bosna i Hercegovina, ili samo bošnjačko muslimanska, ili samo srpsko pravoslavna, ili samo hrvatsko katolička. A Bosna i Hercegovina to nikako nije, i zasigurno će je prije i nestati negoli će samo jednog naroda postati.

I zbog toga svaki beha narod ima i svoj dan državnosti, i svoj dan neovisnosti, i dan svoga entiteta. Na narodima je da se dogovore, ako je to moguće, za neke zajedničke dane koji bi ih barem na taj dan ujedinio, a unutar tog zajedničkog postojala i ostala i druga tri nacionalna. Samo ta tri zasebna, nacionalna, dana govore da je Bosna i Hercegovina i bošnjačka, i srpska i hrvatska. Kao što i jest. I samo kao takva može ostati i opstati.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari