Pratite nas

Gost Kolumne

Sanjin Baković: Nameću nam Škoru za predsjednika RH, a 2015. odbio bi nastupati Karamarkovom HDZ-u

Objavljeno

na

U izbornoj godini 2015. godine odnosno 7. ožujka 2015. godine Miroslav Škoro dao je intervju za politički tjednik Nacional. U sklopu intervju-a jedno od postavljenih pitanja glasilo je “Da dobijete poziv od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da nastupite za HDZ na predizbornom skupu, biste li pristali?”

Mislim da nije dobro za mene da u ovom trenutku na bilo koji način svojim nastupima stajem na bilo koju stranu. Zbog toga što se to automatski reflektira u negativnom svjetlu i postaneš dnevna politika. Ja u nekim situacijama reagiram i teško neke stvari odbijam, kao što su humanitarni koncerti. Ne mogu reći “ne” ni braniteljima.

“To znači da mislite da Karamarko dijeli hrvatski narod?”

Nisam to rekao. Samo hoću reći da cijela politička scena, svi političari, dijele hrvatski narod. To nije dobro. Ako se, kao što vi govorite, branitelji podijele, maknut ću se. Dok su god zajedno, ja sam s njima. Kad je o političarima riječ, zvali se oni Zoran, Tomo ili Franjo, nevažno, od njih su puno važniji država, narod i naša djeca. Oni mogu biti veliki samo ako to spoznaju. U tim podjelama nemam pravo sudjelovati jer, za razliku od političara, ja se krećem među ljudima, među svojim narodom i živim s njima. Izdati ga neću, pogotovo ne tako da ga dijelim.

Cijeli Škorin intervju u političkom tjedniku Nacional možete pročitati ovdje: <https://www.nacional.hr/nacional-donosi-intervju-s-miroslavom-skorom-karamarku-i-hdz-u-ne-bih-svirao-jer-to-nije-dobro-za-mene/>

Razumljivo mi je da se Miroslav Škoro nije htio svrstati na stranu Zorana Milanovića koji nas je dijelio na politiku ili “mi” ili “oni”, ali da bi Miroslav Škoro odbio poziv svirati na skupu Karamarkovog domoljubnog HDZ-a koji je za razliku od današnjeg Plenkovićevog okupljao i stvarao domoljubnu platformu krajnje je nelogično, ali kada u istom intervju-u vidimo da je kao jedan od izvođača na koncertu dobrodošlice bio Branimiru Glavašu čiji je HDSSB stajao iza Milana Kujundžića nasuprot Kolinde Grabar Kitarović u prvom krugu predsjedničkih izbora kada su svi domoljubi zajedničkim naporima na domoljubnoj platformi pobijedili Ivo Josipovića te je potom isti taj Glavašev HDSSB uskratio Tomislavu Karamarku potporu u preslagivanju postavlja se pitanje tko nam zapravo nameće Miroslava Škoru za predsjednika RH?

Za razliku od fraze koju često koriste naši političari “nisam to ja rekao” gdje se iz konteksta može zaključiti da za Miroslava Škoru ne bi bilo dobro da svira Karamarku i HDZ-u kada je zajedništvo bilo najpotrebnije osim Branimiru Glavašu mogli smo svjedočiti kako je Miroslav Škoro zajedno za Terezom Kesovijom 2000. godine pjevao Mati Graniću, a što je potvrdio i sam Mate Granić kojem je Miroslav Škoro bio šef na predsjedničkim izborima 2000. godine.

S jedne strane, imamo da je Miroslav Škoro bio šef HDZ-ovog kandidata Mate Granića na predsjedničkim izborima 2000. godine, a koji je jedan od rijetkih preživjelih savjetnika na Pantovčaku kod aktualne predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović te je istome i pjevao, kao i Branimiru Glavašu, dok s druge strane, o kandidaturi Miroslava Škore pozitivno se izjašnjavaju Stjepan Mesić, Ivo Josipović i politički analitičar Žarko Puhovski.

Primjerice, u odnosu na trenutke kada se zajedničkim snagama pozicije i opozicije rušilo Tomislava Karamarka nakon parlamentarnih izbora 2015. godine, a kada je Stjepan Mesić najavio da je Tomislav Karamarko hodajući politički mrtvac danas isti taj Mesić koji se nalazi ponovno uz rame Davora Bernardića, Zorana Milanovića i Ivo Josipovića vidi Miroslava Škoru u drugom krugu predsjedničkih izbora i naglašava kako njegove ideje nisu opasne za razliku od politike koju je provodio Tomislav Karamarko. Nadalje, i sam Ivo Josipović ističe kako je riječ o ozbiljnom kandidatu koji se distancirao od desničarenja, a da nije tako za pretpostaviti je da bi Ivo Josipović ponovno ugledao ustašku zmiju koja se približava prema Pantovčaku i pritom odaslao otrovne strelice prema Miroslavu Škori alarmirajući mainstream medije. Međutim, na iznenađenje svih i politički analitičar Žarko Puhovski vidi u Miroslavu Škori modernog Tuđmana za XXI. stoljeće. Puhovski nam jedino još nije ponudio u sklopu odgovora o modernom Tuđmanu znači li za njega biti moderan vratiti bistu Josipa Broza Tita na Pantovčak jer tada to za spomenutu trojku ne bi značilo početak revidiranja hrvatske povijesti, a što su oduvijek zamjerali Tomislavu Karamarku.

Ako promatramo prvi potez Miroslava Škore ukoliko postane predsjednikom RH tada će njegov prvi potez biti upućivanje Inicijative prema parlamentu za promjenu Ustava. Ako tu inicijativu potrebna većina ne prihvati, predložit će predsjedniku Vlade raspisivanje ustavnog referenduma. A ako on odbije, pozvat će građane na prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma.

Na pitanje Ivo Josipoviću tijekom kampanje 21. prosinca 2014. godine kako mislite provesti ustavne promjene s obzirom na čl.86. Ustava RH odgovor je glasio: “Ako se to ne dogodi, ako ne bude volje i razumijevanje da je došlo neko novo doba, onda ću potražiti savezništvo građana na referendumu i siguran sam da ćemo naići na dobar odjek”.

Svrsishodno navedenom ne samo da Miroslava Škoru hvale Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Žarko Puhovski, već nam Miroslav Škoro prezentira postulate iz programa “PRAVI PUT” koji je Ivo Josipovića poslao u ropotarnicu političkog života iako se vratio u SDP. Također, ako promatramo Škorinu fokusiranost na promjene s pravnog aspekta tada možemo zaključiti da se kreatori njegovog programa zapravo pribojavaju izbornog uspjeha suca Mislava Kolakušića pa se nastoje približiti biračima nudeći im ono što je već nudio Ivo Josipović koji je izgubio predsjedničke izbore od Kolinde Grabar Kitarović. Mišljenja sam da od trenutno ponuđenih kandidata jedino bivši sudac Mislav Kolakušić, a novo izabrani europski zastupnik predstavljao bi svim protukandidatima problem u drugom krugu predsjedničkih izbora kao jedno novo lice koje se bori protiv korupcije pa me ne čudi da su ankete posložile iza Kolinde Grabar Kitarović notornog gubitnika Zorana Milanovića i Miroslava Škoru koji je već izgubio svojevremeno u utrci za gradonačelnika Grada Osijeka.

Da je posljednja anketa agencije IPSOS koja je prezentirana javnosti putem NOVA TV nelogična govore statistički podaci koji Kolindi Grabar Kitarović daju potporu 37.1%, Zoranu Milanoviću 31%, a Miroslavu Škori 19.5%. Naime, Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro pripadaju desnom biračkom spektru pa bi njihov zajednički zbroj glasova iznosio 56.6%, a toliku potporu birača nije imala niti Kolinda Grabar Kitarović kada je pobijedila Ivo Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. Uostalom, niti HDZ ni SDP ne prelaze 23% kada je Hrvatska jedna izborna jedinica što su pokazali europarlamentarni izbori, a ne da su realni podaci brojke kojima se nastoji kreirati javno mnijenje i usmjeriti birače kako i za koga glasati.

Ova kampanja biti će kreirana na način kao što su bili kreirani europski izbori po principu zavadi pa vladaj gdje su se međusobno svadili birači HDZ-a, Neovisnih za Hrvatsku i Hrvatskih suverenista, a onog trenutka kada HDZ bude imao domoljubnog lidera ti protestni glasovi vratiti će se matičnoj stranci odnosno HDZ-u. Za razliku od Esih i Tomašić ovog puta će u fokusu javnosti biti birači oko Miroslava Škore i HDZ-a koji još nije istaknuo službenu kandidaturu, a u tome svatko tko razumije suštinu nove ciljane podjele neće sudjelovati.

Dakle, ako mene pitate koga podržati zaključiti ću u svom stilu lojalno i dosljedno. Jedino Tomislav Karamarko može pobijediti Zorana Milanovića uz potporu HDZ-a, jer riječ je o osobi koja je pogledala istini u oči, a pritom su ga svi zajedno eliminirali kako bi pokušali zaustaviti procese koje je Karamarko započeo. Uostalom, ne mogu podržati pojedince koji sada traže naše povjerenje, a nisu znali prepoznati trenutak zajedništva i domoljubni program uoči parlamentarnih izbora 2015. godine kada je nakon Josipovića trebalo iz Banskih dvora zahvaliti se i Milanoviću. Za očekivati je da mnogima s desnog spektra koji u Miroslavu Škori vide novog Trumpa neće dobro sjesti moje viđenje političke situacije u Republici Hrvatskoj, ali “Milo moje” tako su me svojevremeno napadali u komentarima u vezi Kolinde Grabar Kitarović i primio sam salve kritika, no na kraju se uspostavilo točnim što sam tada u javnosti izrekao jer im je ruža hrvatska skrenula prema lijevo i okrenula se Plenkoviću gdje zapravo i pripada, kao i svi učenici Mate Granića.

Sanjin Baković dipl.ing.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto su prije Oluje ubijeni hrvatski general Vlado Šantić i bošnjački ministar

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Jozo Pavković/Večernji List BiH

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna.

Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, Piše Jozo Pavković, Večernji list BiH

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem.

Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana. Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH.

U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište. Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe.

Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč. “Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja.

Počela je Oluja. Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika.

Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne. “Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani.

S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme.

Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici. Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu.

Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi.

Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća.

Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika.

Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja.

Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica.

Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću.

Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije.

Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema. Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom.

Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca…

U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković, Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari