Pratite nas

Kolumne

Sarajevske kerine grizu li, grizu

Objavljeno

na

Od vijesti iz Sarajeva naučio sam svašta čuti, ali ova vijest za sarajevske džukele ili kerine ili ćuke ili peseke, to je zaista nevjerojatno. Pa to je glavni grad neke države, kakva je, takva je, pa da svake godine psi lutalice ugrizu skoro tisuću ljudi. To je nevjerojatno. Kažu da je to u porastu za čak 30 posto. Ispade da je to najorganiziranija skupina u Sarajevu. Možda ste mislili po naslovu da ću pričati o sarajevskoj političkoj eliti koja koristi iste metode da bi majorizirala kompletnu Bosnu i Hercegovinu.

Mislim u ovoj kolumni neću o tome, jer oni zaslužuju još gore naslove od ovih. Ali u glavnom gradu jedne države svaki dan se ujedu tri čovjeka i vlast u Sarajevu nije u stanju riješiti taj problem. I pošto se u nas sve gleda kroz nacije, ujedeni su bosanski muslimani, ili skraćeno kako kažu Bošnjaci. I ispast će da je to neka urota Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini protiv urbanih građana Sarajeva. Ovo mi djeluje kao u onim filmovima o psima Walta Disneyja i ne bih se čudio da netko iz te sarajevske političke elite gurne lovu u Hollywood da se napravi film o toj temi, da bi i djeca svijeta vidjela kako su Bošnjaci u Sarajevu ugroženi od Srba i Hrvata. Ta love oni imaju. Kada su mogli dati lovu za onu profesionalnu UN-ovu narikaču Angelinu Jolie, ta mogli su i za to.Sarajevske kerine i zagrebački peseci
Ali golemo se pravi razlika između sarajevskih i zagrebačkih peseka, pa bolje ti je biti ćuko ili pesek u Zagrebu nego Hrvat suveren i konstitutivan u Bosni i Hercegovini. Kad si pesek, imaš zaštitu i svatko o tebi brine, sam Zagreb troši oko milijardu eura samo za hranu domaćih ljubimaca. Mislim i ja volim životinje i sve što je Bog stvorio, ali ipak su mi draža djeca koju rode žene. Bar zasad je tako. I sada bi mi Hrvati trebali svoju političku suverenost i konstitutivnost izboriti u jednom takvom gradu. Koja je razlika između Sarajeva i Zagreba? Jer mi smo razapeti između ta dva politička parazita. Ni u jednom gradu ne smiješ okrenuti guzicu ili stražnjicu. Ako u Sarajevu okreneš guzicu, ujest će te kerine, a u Zagrebu, ako okreneš guzicu ili ne dao Bog ako ti slučajno ispadne sapun u kupaonici, znaš što čeka. Jadni li smo ti mi razapeti između ta dva urbana zla.

Strossmayer okrenuo leđa caru Franji Josipu
Ja volim povijest i u novinama uvijek pročitam događanja na današnji dan. Pročitam što je to bilo nekada. „Nikad nije bilo da neće biti“, kako kaže Krleža. Kad smo već kod Krleže, pjesme su mu puno bolje od proze. Pročitao sam „Strossmayer okrenuo leđa caru Franji Josipu“. Incident nazvan Bjelovarska afera zbio se 12. 9. 1888. za posjeta cara Franje Josipa I. Bjelovaru. Car je đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru prigovorio na slanje brzojavne čestitke u Kijev u prigodi 900. godišnjice pokrštavanja Rusa. „Moja je savjest čista“, odgovorio je caru Strossymayer i okrenuo mu leđa. Bilo je to nečuveno“. I kada sam ovo pročitao. Pa sve je isto kao sada.

U Europi će jako brzo ne onaj ice-izazov, nego Strossmayer-izazov. Sindrom Strossymayera kruži Europskom unijom, sada će se vidjeti tko ima neku stvar okrenuti leđa ili A. Merkel ili Obami. Da vam ne bih puno pričao o Strossymayeru jer trebalo bi tu puno kolumni ne deset nego 10.000 knjiga da se prikaže koliko je to velik čovjek. Samo ću vam pustiti, moj idol, a rođeni Hercegovac, odnosno Bunjevac, najveći hrvatski pjesnik i intelektualac, što je on rekao o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru.Antun Gustav Matoš je napisao: „Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’…“.

Kako je govorio Henry Kissinger, sprema se nova geostrateška podjela svijeta i normalno ne može bez rata, papa Franjo je rekao pa svijet je već u Trećem svjetskom ratu. Isto sve. Tko sada podrži Ruse, ima za sebe neprijatelje Europsku uniju i Ameriku, koja je šefica te Europske unije. I sada samo to spuštaj na niže razine i znat ćeš točno kamo će ići ta nova podjela između Europske unije i Rusije, odnosno između Zapada i Istoka. Ajde sve je to lijepo da nevini civili ne stradaju. Već su se dogovorili Putin i Obama, pa znamo da se tome ne možemo suprotstaviti, nemojte da ljudi bezveze ginu. Tako da svim našim političarima sve do razine A. Merkel, jer ipak ona je šefica za Europu, jedino  preostaje držati se one: Za vrijeme Turaka ovdje je bilo: „Veži konja gdje ti aga kaže“. I to je vrijedilo za sve one koji žele na Bliski islamski istok. Druga je opcija „Parkiraj tenk gdje ti Rus kaže“ i treća „Parkiraj džip gdje ti Amer kaže. A pošto nas Hrvate u Bosni i Hercegovini, posebno nakon što smo ugasili Herceg Bosnu i otišli u Sarajevo, zovu džipaši, jer smo svi naši predstavnici upali gore s džipovima i da je to bio strah Božji. Sada mi nakon deset godina nemamo za bicikl, a svaki najsiromašniji Bošnjak musliman vozi džipa, ali nema veze, to je naš problem. I tada je nastala poznata podjela na HDZ-ovce džipaše i SDA đumaše. Jer oni, čim dođe petak, idu na džumu, a mi, čim je lijep dan, u džipa i nazad. Vrlo jednostavno, dragi čitatelji, samo vidite što vaš političar hvali i tamo se parkirajte. Ja sam uvijek bio i bit ću za džip, jer dosta mi je i konja i tenkova. Niti mi treba Sulejman Veličanstveni, niti mi treba nova bitka za Staljingrad. Naša nova predsjednica bit će Kolinda Grabar-Kitarović, ona je tajnica NATO-a, gledao sam je sinoć u emisiji Bujica, i ne znaš je li ljepša ili pametnija. Poslije ove emisije ja sam sto posto uvjeren da je ona buduća predsjednica Hrvatske i mi Hrvati koji smo ostali razapeti između dva parazita, sadašnjeg političkog Sarajeva i Zagreba, možemo samo poručiti Federalnoj televiziji koju mi zovemo Fata: „Ej moja Fato, nas će sada čuvati Nato, pa vidjet ćemo tko će pobijediti“.

Dajte nam reket, i ne reketarite nas više
Sada smo kod pobjeda. Ovi moji Međugorčani i Ljubušaci od mene će napraviti sportskog kolumnista ili novinara. Pa dajte malo prestanite, pa moram samo o vama pisati. A ne možeš da ne pišeš, to nije normalno, oni sve osvajaju, i to na najvećoj svjetskoj razini. Čilić je usput sletio u Amsterdam i s mladom ekipom pomeo Nizozemce, vidim Mate Delić je tu, vjerojatno je i on iz Zagreba, ali malo sutra. Što se tiče sporta, iz Zagreba je samo sportska oprema i muhurje, sve ti je drugo iz Herceg Bosne i Dalmacije. Ako se rodiš genetski mal i zdepast, možeš biti samo Goran Bregović, praviti neke pjesme, ali sportom se baviti ne možeš, maksimalno možeš biti gimnastičar kao Filip Ude, iako gimnastika nije baš popularna. Mirjana Lučić je sve pomela, nakon 16 godina osvojila je turnir u Quebecu i to je čudo. To smo mi ima dva tjedna nagovijestili. To su te žene Humljanke Hercegovke. Pošto u Quebecu imaju iskustva s tim referendumom i tamo je francuski govorni jezik. Ja bih volio da nam je ponijela referendumsko pitanje i njihov ustav za svaki slučaj, kada budemo ponovno oživljavali HR HB. Ali nema veze, mene je najviše nasmijao taj protokol koji je dosta drukčiji nego kod Engleza i Amerikanaca. I Venus Wiliams i Mirjana Lučić morale su se poljubiti i slikati s nekih tamo devetero organizatora. To je bio protokol od pola sata, skoro je trajao koliko i meč. Malo simpatično, malo smiješno, ali eto. Ali to nije ništa kakav će danas biti protokol našem Marinu Čiliću kada dođe u Međugorje. To je protokol fra Marinka Šakote i to je pravi protokol koji traje tri i pol sata. Župni ured, čestitanje, onda molitva krunice od 5 do 6, zatim sveta misa do 7, pa od 7 do 8 molitva zahvala Bogu. Tri i pol sata treba moliti nije to mala stvar. Netko bi radije igrao pet sati tenisa, ali će mu ovo biti puno važnije. To je najljepši prijam ikad u povijesti i mislim da je jedinstven.

Tri i pol sata molit će se dragoj Gospi ne zato što si osvojio nego što te je rodila i što si živ i zdrav i u pameti, a to je dovoljno da se nikad ne možeš zahvaliti. Ja nisam čovjek koji je vičan molitvi, čak sam najviše u životu molio kada je Goran osvajao Wimbledon, više sam krunica izmolio nego ikada u životu, i to sve preko tenisa. Čudo je taj sport, ovi koji se bave sportom, neka pokušaju malo moliti, a pogotovo krunicu. Vidjet će koji mir dobiju i bistrinu u glavi, kada vidiš koliko si ti mali, koliko je Bog velik.  I onda i poraz i veliki uspjeh primaš s istom radošću, jer Bog je stvorio i tebe i tvog protivnika, a život treba biti igra, i to pozitivna bez imalo mržnje. Točno onakva igra kao što je Ivo Andrić napisao u Aski i vuku. „Trebaš tako igrati da se vuk iznenadi i zaprepasti i nije mu palo na pamet da te treba pojesti“. I takav tenis igraju naša djeca iz Hercegovine i ne samo tenis nego i sve. Ali ovdje je uvijek bio problem što umjesto da nam daju reket u ruku, sve velike sile ovdje su dolazile reketariti nas i to nam i danas rade, ali uz pomoć Božju i Gospu pobijedit ćemo mi. Dobit će Humska zemlja ili Herceg Bosna i zemaljsku slobodu jako brzo. I da ne bih duljio jedan od pokazatelja da će to biti jako brzo. Na jedno moje veliko iznenađenje, ja bih čak rekao nezamislivo, izravan prijenos na HRT-u svete mise iz Širokog Brijega. Jer nama taj isti Zagreb nije dao da imamo svoju televiziju,  jer mi Hrvati Herceg Bosne ne smijemo imati ništa svoje, mi uvijek trebamo biti robovi i Sarajeva i Zagreba. Pa ne smijemo imati ni svoju zračnu luku, pa zamislite da nam se Marin spustio u Zračnu luku, bilo bi 100.000 ljudi u Zračnoj luci, a ne spustio se u Zagreb i došle dvije stjuardese i kao mali uspjeh što su među 16 na svijetu. Pa ne znam što su se spuštali u Zagreb, kad već ne možemo u Mostar, mogli su u Split. Pa ionako ne znam da je itko iz Zagreba, ako jest, mogao je i padobranom skočiti. Zagreb je slučajno glavni grad, a nikada nije bio glavni grad Hrvata, to je grad koji slavi kao osnivanje grada što mu je okupator Bela IV. bježeći pred Avarima Tatarima dao Bulu da su slobodni, i to u trku prolazeći kroz Zagreb. Znači prijenos je bio izravno s naše svetinje, širokobriješka crkva i samostan, gimnazija su softver Hrvata Hercegovine i čitavog svijeta. Naša najveća intelektualna, duhovna i bilo koja svetinja. HRT-om vladaju komunisti, čak više nego za vrijeme Tita i kada vide da moraju s vlasti, onda se počnu ulizivati Crkvi prije svega jer znaju da je narod uz Crkvu i to je prvi znak da lete. Nije ovo prvi put da lete s vlasti, ali će se oni transformirati. Ne bojim  se da će se oni snaći, ali vrijeme je da napokon odu. Gledao sam prvih deset godina da vidim hoće li reći zločine koje su napravili i otprilike su dobro to napravili. Misa je bila savršeno organizirana u prelijepoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i sve je bilo na najvećoj razini kao što je i očekivati od mojih dragih Širokobriježana. U zraku osjetim neku veliku promjenu da napokon izlazimo iz tog ropstva koliko-toliko, miris slobode osjeća se u zraku. Mislim da ovo treba sve završiti pjesmom, a nema je bolje i prigodnije od Ranka Bobana „Sveta nedjelja“.

[mom_video type=”youtube” id=”ahF4kXhQjPI” width=”645″] P.S. Sav problem euroatlantskog kulturnog kruga je vrlo jednostavan oni su zaboravili da postoji Sveta Nedjelja. I kako Ranko završava pjesmu majka, otac, sestre i ja.

Piše: Marin Topić /pogled.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari