Pratite nas

Kolumne

Sarajevske kerine grizu li, grizu

Objavljeno

na

Od vijesti iz Sarajeva naučio sam svašta čuti, ali ova vijest za sarajevske džukele ili kerine ili ćuke ili peseke, to je zaista nevjerojatno. Pa to je glavni grad neke države, kakva je, takva je, pa da svake godine psi lutalice ugrizu skoro tisuću ljudi. To je nevjerojatno. Kažu da je to u porastu za čak 30 posto. Ispade da je to najorganiziranija skupina u Sarajevu. Možda ste mislili po naslovu da ću pričati o sarajevskoj političkoj eliti koja koristi iste metode da bi majorizirala kompletnu Bosnu i Hercegovinu.

Mislim u ovoj kolumni neću o tome, jer oni zaslužuju još gore naslove od ovih. Ali u glavnom gradu jedne države svaki dan se ujedu tri čovjeka i vlast u Sarajevu nije u stanju riješiti taj problem. I pošto se u nas sve gleda kroz nacije, ujedeni su bosanski muslimani, ili skraćeno kako kažu Bošnjaci. I ispast će da je to neka urota Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini protiv urbanih građana Sarajeva. Ovo mi djeluje kao u onim filmovima o psima Walta Disneyja i ne bih se čudio da netko iz te sarajevske političke elite gurne lovu u Hollywood da se napravi film o toj temi, da bi i djeca svijeta vidjela kako su Bošnjaci u Sarajevu ugroženi od Srba i Hrvata. Ta love oni imaju. Kada su mogli dati lovu za onu profesionalnu UN-ovu narikaču Angelinu Jolie, ta mogli su i za to.Sarajevske kerine i zagrebački peseci
Ali golemo se pravi razlika između sarajevskih i zagrebačkih peseka, pa bolje ti je biti ćuko ili pesek u Zagrebu nego Hrvat suveren i konstitutivan u Bosni i Hercegovini. Kad si pesek, imaš zaštitu i svatko o tebi brine, sam Zagreb troši oko milijardu eura samo za hranu domaćih ljubimaca. Mislim i ja volim životinje i sve što je Bog stvorio, ali ipak su mi draža djeca koju rode žene. Bar zasad je tako. I sada bi mi Hrvati trebali svoju političku suverenost i konstitutivnost izboriti u jednom takvom gradu. Koja je razlika između Sarajeva i Zagreba? Jer mi smo razapeti između ta dva politička parazita. Ni u jednom gradu ne smiješ okrenuti guzicu ili stražnjicu. Ako u Sarajevu okreneš guzicu, ujest će te kerine, a u Zagrebu, ako okreneš guzicu ili ne dao Bog ako ti slučajno ispadne sapun u kupaonici, znaš što čeka. Jadni li smo ti mi razapeti između ta dva urbana zla.

Strossmayer okrenuo leđa caru Franji Josipu
Ja volim povijest i u novinama uvijek pročitam događanja na današnji dan. Pročitam što je to bilo nekada. „Nikad nije bilo da neće biti“, kako kaže Krleža. Kad smo već kod Krleže, pjesme su mu puno bolje od proze. Pročitao sam „Strossmayer okrenuo leđa caru Franji Josipu“. Incident nazvan Bjelovarska afera zbio se 12. 9. 1888. za posjeta cara Franje Josipa I. Bjelovaru. Car je đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru prigovorio na slanje brzojavne čestitke u Kijev u prigodi 900. godišnjice pokrštavanja Rusa. „Moja je savjest čista“, odgovorio je caru Strossymayer i okrenuo mu leđa. Bilo je to nečuveno“. I kada sam ovo pročitao. Pa sve je isto kao sada.

U Europi će jako brzo ne onaj ice-izazov, nego Strossmayer-izazov. Sindrom Strossymayera kruži Europskom unijom, sada će se vidjeti tko ima neku stvar okrenuti leđa ili A. Merkel ili Obami. Da vam ne bih puno pričao o Strossymayeru jer trebalo bi tu puno kolumni ne deset nego 10.000 knjiga da se prikaže koliko je to velik čovjek. Samo ću vam pustiti, moj idol, a rođeni Hercegovac, odnosno Bunjevac, najveći hrvatski pjesnik i intelektualac, što je on rekao o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru.Antun Gustav Matoš je napisao: „Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’…“.

Kako je govorio Henry Kissinger, sprema se nova geostrateška podjela svijeta i normalno ne može bez rata, papa Franjo je rekao pa svijet je već u Trećem svjetskom ratu. Isto sve. Tko sada podrži Ruse, ima za sebe neprijatelje Europsku uniju i Ameriku, koja je šefica te Europske unije. I sada samo to spuštaj na niže razine i znat ćeš točno kamo će ići ta nova podjela između Europske unije i Rusije, odnosno između Zapada i Istoka. Ajde sve je to lijepo da nevini civili ne stradaju. Već su se dogovorili Putin i Obama, pa znamo da se tome ne možemo suprotstaviti, nemojte da ljudi bezveze ginu. Tako da svim našim političarima sve do razine A. Merkel, jer ipak ona je šefica za Europu, jedino  preostaje držati se one: Za vrijeme Turaka ovdje je bilo: „Veži konja gdje ti aga kaže“. I to je vrijedilo za sve one koji žele na Bliski islamski istok. Druga je opcija „Parkiraj tenk gdje ti Rus kaže“ i treća „Parkiraj džip gdje ti Amer kaže. A pošto nas Hrvate u Bosni i Hercegovini, posebno nakon što smo ugasili Herceg Bosnu i otišli u Sarajevo, zovu džipaši, jer smo svi naši predstavnici upali gore s džipovima i da je to bio strah Božji. Sada mi nakon deset godina nemamo za bicikl, a svaki najsiromašniji Bošnjak musliman vozi džipa, ali nema veze, to je naš problem. I tada je nastala poznata podjela na HDZ-ovce džipaše i SDA đumaše. Jer oni, čim dođe petak, idu na džumu, a mi, čim je lijep dan, u džipa i nazad. Vrlo jednostavno, dragi čitatelji, samo vidite što vaš političar hvali i tamo se parkirajte. Ja sam uvijek bio i bit ću za džip, jer dosta mi je i konja i tenkova. Niti mi treba Sulejman Veličanstveni, niti mi treba nova bitka za Staljingrad. Naša nova predsjednica bit će Kolinda Grabar-Kitarović, ona je tajnica NATO-a, gledao sam je sinoć u emisiji Bujica, i ne znaš je li ljepša ili pametnija. Poslije ove emisije ja sam sto posto uvjeren da je ona buduća predsjednica Hrvatske i mi Hrvati koji smo ostali razapeti između dva parazita, sadašnjeg političkog Sarajeva i Zagreba, možemo samo poručiti Federalnoj televiziji koju mi zovemo Fata: „Ej moja Fato, nas će sada čuvati Nato, pa vidjet ćemo tko će pobijediti“.

Dajte nam reket, i ne reketarite nas više
Sada smo kod pobjeda. Ovi moji Međugorčani i Ljubušaci od mene će napraviti sportskog kolumnista ili novinara. Pa dajte malo prestanite, pa moram samo o vama pisati. A ne možeš da ne pišeš, to nije normalno, oni sve osvajaju, i to na najvećoj svjetskoj razini. Čilić je usput sletio u Amsterdam i s mladom ekipom pomeo Nizozemce, vidim Mate Delić je tu, vjerojatno je i on iz Zagreba, ali malo sutra. Što se tiče sporta, iz Zagreba je samo sportska oprema i muhurje, sve ti je drugo iz Herceg Bosne i Dalmacije. Ako se rodiš genetski mal i zdepast, možeš biti samo Goran Bregović, praviti neke pjesme, ali sportom se baviti ne možeš, maksimalno možeš biti gimnastičar kao Filip Ude, iako gimnastika nije baš popularna. Mirjana Lučić je sve pomela, nakon 16 godina osvojila je turnir u Quebecu i to je čudo. To smo mi ima dva tjedna nagovijestili. To su te žene Humljanke Hercegovke. Pošto u Quebecu imaju iskustva s tim referendumom i tamo je francuski govorni jezik. Ja bih volio da nam je ponijela referendumsko pitanje i njihov ustav za svaki slučaj, kada budemo ponovno oživljavali HR HB. Ali nema veze, mene je najviše nasmijao taj protokol koji je dosta drukčiji nego kod Engleza i Amerikanaca. I Venus Wiliams i Mirjana Lučić morale su se poljubiti i slikati s nekih tamo devetero organizatora. To je bio protokol od pola sata, skoro je trajao koliko i meč. Malo simpatično, malo smiješno, ali eto. Ali to nije ništa kakav će danas biti protokol našem Marinu Čiliću kada dođe u Međugorje. To je protokol fra Marinka Šakote i to je pravi protokol koji traje tri i pol sata. Župni ured, čestitanje, onda molitva krunice od 5 do 6, zatim sveta misa do 7, pa od 7 do 8 molitva zahvala Bogu. Tri i pol sata treba moliti nije to mala stvar. Netko bi radije igrao pet sati tenisa, ali će mu ovo biti puno važnije. To je najljepši prijam ikad u povijesti i mislim da je jedinstven.

Tri i pol sata molit će se dragoj Gospi ne zato što si osvojio nego što te je rodila i što si živ i zdrav i u pameti, a to je dovoljno da se nikad ne možeš zahvaliti. Ja nisam čovjek koji je vičan molitvi, čak sam najviše u životu molio kada je Goran osvajao Wimbledon, više sam krunica izmolio nego ikada u životu, i to sve preko tenisa. Čudo je taj sport, ovi koji se bave sportom, neka pokušaju malo moliti, a pogotovo krunicu. Vidjet će koji mir dobiju i bistrinu u glavi, kada vidiš koliko si ti mali, koliko je Bog velik.  I onda i poraz i veliki uspjeh primaš s istom radošću, jer Bog je stvorio i tebe i tvog protivnika, a život treba biti igra, i to pozitivna bez imalo mržnje. Točno onakva igra kao što je Ivo Andrić napisao u Aski i vuku. „Trebaš tako igrati da se vuk iznenadi i zaprepasti i nije mu palo na pamet da te treba pojesti“. I takav tenis igraju naša djeca iz Hercegovine i ne samo tenis nego i sve. Ali ovdje je uvijek bio problem što umjesto da nam daju reket u ruku, sve velike sile ovdje su dolazile reketariti nas i to nam i danas rade, ali uz pomoć Božju i Gospu pobijedit ćemo mi. Dobit će Humska zemlja ili Herceg Bosna i zemaljsku slobodu jako brzo. I da ne bih duljio jedan od pokazatelja da će to biti jako brzo. Na jedno moje veliko iznenađenje, ja bih čak rekao nezamislivo, izravan prijenos na HRT-u svete mise iz Širokog Brijega. Jer nama taj isti Zagreb nije dao da imamo svoju televiziju,  jer mi Hrvati Herceg Bosne ne smijemo imati ništa svoje, mi uvijek trebamo biti robovi i Sarajeva i Zagreba. Pa ne smijemo imati ni svoju zračnu luku, pa zamislite da nam se Marin spustio u Zračnu luku, bilo bi 100.000 ljudi u Zračnoj luci, a ne spustio se u Zagreb i došle dvije stjuardese i kao mali uspjeh što su među 16 na svijetu. Pa ne znam što su se spuštali u Zagreb, kad već ne možemo u Mostar, mogli su u Split. Pa ionako ne znam da je itko iz Zagreba, ako jest, mogao je i padobranom skočiti. Zagreb je slučajno glavni grad, a nikada nije bio glavni grad Hrvata, to je grad koji slavi kao osnivanje grada što mu je okupator Bela IV. bježeći pred Avarima Tatarima dao Bulu da su slobodni, i to u trku prolazeći kroz Zagreb. Znači prijenos je bio izravno s naše svetinje, širokobriješka crkva i samostan, gimnazija su softver Hrvata Hercegovine i čitavog svijeta. Naša najveća intelektualna, duhovna i bilo koja svetinja. HRT-om vladaju komunisti, čak više nego za vrijeme Tita i kada vide da moraju s vlasti, onda se počnu ulizivati Crkvi prije svega jer znaju da je narod uz Crkvu i to je prvi znak da lete. Nije ovo prvi put da lete s vlasti, ali će se oni transformirati. Ne bojim  se da će se oni snaći, ali vrijeme je da napokon odu. Gledao sam prvih deset godina da vidim hoće li reći zločine koje su napravili i otprilike su dobro to napravili. Misa je bila savršeno organizirana u prelijepoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i sve je bilo na najvećoj razini kao što je i očekivati od mojih dragih Širokobriježana. U zraku osjetim neku veliku promjenu da napokon izlazimo iz tog ropstva koliko-toliko, miris slobode osjeća se u zraku. Mislim da ovo treba sve završiti pjesmom, a nema je bolje i prigodnije od Ranka Bobana „Sveta nedjelja“.

[mom_video type=”youtube” id=”ahF4kXhQjPI” width=”645″] P.S. Sav problem euroatlantskog kulturnog kruga je vrlo jednostavan oni su zaboravili da postoji Sveta Nedjelja. I kako Ranko završava pjesmu majka, otac, sestre i ja.

Piše: Marin Topić /pogled.ba

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari