Connect with us

Kolumne

ŠARENGRADASKA ADA JE HRVATSKA, BILA I BIT ĆE!!!

Published

on

ŠARENGRADASKA ADA UMJETNI JE OTOK

U svom toku između Opatovca, Mohova i Šarengrada  korito Dunava  ima petlju (meandar[1]) radi čega se na tom dijelu matica stalno premještala i napravila naplavine pijeska koje su otežavale plovnost, osobito u vrijeme niskih vodostaja. Shvativši kako će s vremenom na tom mjestu plovidba biti potpuno nemoguća 1892. Austrougarska odlučuje  prokopati spoj krajeva petlje i tako zauvijek osigurati plovnost na tom mjestu.

Kako je na ovom području tlo stjenovito probijanje je obavljeno uporabom velike količine  eksploziva. Godine 1897. Dunav je pušten u  svoje novo korito. Na taj način stvoren je umjetni riječni otok koji je zajedno s Haglom upisan je u katastarsku općinu Šarengrad pa tako i nosi ime Šarengradska ada. Prokopani dio novog korita u Šarengradu zovu Novi Dunav, a dužine je oko 5,16 kilometara.

Prokopano novo korito Dunava dužine je oko 5 kilometara

[1] – Meandar -Obično se javlja kod ravničarskih tokova a nastaje erozivnim djelovanjem vodene struje na zemljište uz korito rijeke. Voda se ne kreće pravocrtno već vrtložno i po inerciji. Zbog ovoga erozija djeluje na pojedine točke korita različito. Najslabije je djelovanje duž konveksnih a najjače duž konkavnih obala. Voda postupno ruši konkavne obale, i vremenom se dobiva oblik meandra.

 

VELIČINA ŠARENGRADSKE ADE

Sama Šarengradska ada veličine je 999 hektara tako da s Hagelom, koji je veličine 500 hektara, zajedno iznosi oko 1500 hektara. Ada je okružena pješčanim sprudovima, a pokrivena je travom i šumom. Na mjestima postoje manja jezera u kojima je voda zbog svoje topline vrlo podesna za mrijest ribe koja odakle odlazi u Dunav. Kako je Šarengrad smješten uz južnu obalu Dunava i okružen obroncima Fruške gore u samom mjestu i okolici ne postoje pašnjaci za stoku pa je takao upravo Ada oduvijek bila  mjesto ispaše šarengradske stoke.

U vrijeme rasta trave stoka (krave, konji i svinje) odvozili su se skelama u adu i puštali na slobodnu ispašu. Vlasnici stoke dolazili u obilazak svoje stoke i donosili su joj dodatnu prehranu. Kako su uvijek dolazili u isto vrijeme i na isto mjesto njihova stoka ih je nakon nekog vremena gotovo uvijek čekala na mjestu dodatnog hranjenja. Pred zimu stoka se vračala u selo. Za vrijeme ispaše krave su se znale oteliti, kobile su se oždrijebile, a svinje oprasile.

Ponekad je bio problem tu novu stoku staviti na skelu, a isto tako i staru koja ih je štitila  te i sama radi slobode postala nešto divljija. Upravo zbog ove slobodne ispaše za stoku Šarengradska ada je za sam Šarengrad značila život.

Unutar područja Ade i Hagela  nikle su tako kolibe u kojima su vlasnici stoke boravili u slučaju potrebe. Vlasnici tih koleba (kako kažu u Šarengradu) bili su:  Viktor Telarović, Josip Đaković, Pero  Đaković, Branimir Đaković, Damir Đaković, Ivan Đaković, Stipe Đaković, Jocan Štivić, Ivan Štivić, Pepa Štivić, Krunoslav Štivić, Mijo Francuzević, Pero Francuzević, Lazo Francuzević, Emanuel Tončević, Pavo Palinkaš, Pišta Vidaković, Tuna Tomičić, Pero Osuski, Luka Osuski, Mika Maričić, Željko Sabo,  Julius Sabo, Anka Kuručević, Tuna Komarčević, , Mica Peričić, Đuro Antolović, Pepa Antolović, Mirko Stražić,  Lojza Dorušić, Jakob Til, Mica Bodalija, Nova Malivuk, Jožika Lilih, Rade Lukić, Iva Janković. Svi navedeni vlasnici koliba su mještani Šarengrada. Općina i šumarija imale su svoje kolibe. Šumarska koliba bila je podignuta na stupovima, a nalazila se dijelu koji se zove Selište.

 

Preslika iz knjige „ADA ŠARENGRADSKA“ autora Vladimira Zobundžije

 

GDJE JE GRANICA IZMEĐU HRVATSKE I VOJVODINE (SRBIJE)?

Granica između Hrvatske i Vojvodine (Srbije)

 

Granica između Hrvatske i Vojvodine, odnosno Srbije,  kako što je to vidljivo na detalju karte, obuhvaća ne samo Adu već i Hagel. Prilikom razdruživanja iz Jugoslavije sve republike sudionice razdruživanja složile su se s odlukom Badinterove komisije i potpisale kako granica ostaju onakvima kakve su zatečene u trenutku razdruživanja, Kako su u tom trenutku Hagel i Šarengradska ada bili upisani u Šarengradsku katastarsku općinu, oni prema tadašnjem stanju i prihvaćanju odluke Badinterove komisije ostaju u posjedu Hrvatske.

Drugim riječima oko ove granice nije potrebna nikakva arbitraža. Pokušaj Srbije da nakon agresije na Republiku Hrvatsku i  okupacije Šarengradske ade i Hagela zadrži ovo područje nije ništa drugo do okupacija hrvatskog teritorija i kršenja međunarodnih dogovora.

Tvrdnja kako granica ide sredinom Dunava, i to dijelom novo prokopanog riječnog korita, laž je i dokaz teritorijalnih pretenzija Srbije prema hrvatskom teritoriju.

Granica je oduvijek išla sredinom starog Dunava. To je vidljivo iz niza karata koje su sastavni dio knjige „ADA ŠARENGRADSKA“ autora Vladimira Zobundžije, pribavljenih iz Bečkog i drugih arhiva. Ada i  Hagel nikada nisu bili njihovi što dokazuje i samo ime ovog umjetno stvorenog otoka – šarengradska ada. Da je bila njihova vjerojatno bi se zvala Mladenovačka ili Bukinska ada. Mjesto Mladenovo  više puta je mijenjalo ime. U 18. stoljeću imao je njemačko ime Bukin, a za vrijeme mađarske okupacije1941. zvao se Dunabökény, a za vrijeme kolonizacije 0d 1945. – 1948. preimenovano je u Mladenovo po dr. Mladenu Stojanoviću.  

 

GDJE SAZNATI VIŠE O ŠARENGRADSKOJ ADI

Mnogobrojne dokaze  o tome kako je Ada vlasništvo Šarengrada prikupio je i objavio u knjizi „ADA ŠARENGRADSKA“ gospodin Vladimir Zobundžija iz Osijeka. Danas pokojni gospodin Zobundžija bio je sudac Županijskog suda u Osijeku, vrlo obrazovana i pedantna osoba. Koristeći se svojim izuzetnim pravnim znanjem i sudačkim iskustvom pribavio je krucijalne materijalne dokaze u o Šarengradskoj Adi i njezinoj pripadnosti Šarengradu – Hrvatskoj. Kao šarengradski zet i strastveni ribić veći dio svog slobodnog vremena boravio je na Dunavu i to upravo u Adi loveći ribu. Sasvim sigurno ne postoji niti jedan ribar toga kraja koji nije poznavao  Vladimira Zobundžiju. Ovu knjigu napisao je još 1972. godine no zbog političkih razloga knjiga nije ugledala svijetlo dana. Svakako treba spomenuti i gospodina Damira Ižakovića koji je vrlo vrijednom crtežima i kartama upotpunio sadržaj knjige.

 

Znaju li naši članovi Komisije za granice za ovu izuzetno važno knjigu? Ako ne znaju bilo bi dobro da ju što prije nabave jer pitanje ove granične crte je i dalje vrlo aktualno.

Da imam još jednu knjigu poslao bi ju predsjedniku Srbije gospodinu Aleksandru Vučiću kako bi mogao shvatiti da Šarengradska Ada nije samo upisana u katastar kao vlasništvo Šarengrada već o tome postoji i čitav niz drugih materijalnih dokaza koji ruše sve njegove „pravne „ teorije. Stoga gospodinu Vučiću poručujem:

ŠARENGRADASKA ADA JE HRVATSKA, BILA I BIT ĆE !!!

Zoran Čapalija – Čaplja / Kamenjar.com

 

facebook komentari

Advertisement
Comments

Kolumne

Jure Vujić: Mentalna Krajina i imaginarne zajednice

Published

on

By

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Kažu da su klimatske promjene krive za sve. Svaki put kada klimatske promjene utječu na zatopljivanje hrvatsko-srpskih odnosa, javljaju se zahtjevi za osnivanje srpske zajednicu općina što bi bilo uvod u svojevrsnu teritorijalnu, političku i upravnu autonomiju unutar Republike Hrvatske, što podsjeća na loše uspomene fantomske srpske krajine iz 90.-tih.

Komunizam, Jugoslavija su nestali ali ostaje krajiški mentalni sklop poput rezidualnog elementa iredente i panizma imaginarne zajednice. Takvo je mentalno stanje često popraćeno i dodatno pogoršano sa pojavom varijante PTSP-a, tzv. PJSP, Post-Jugoslavenskim Stresnim Poremećajem koji se manifestira sa povećanom bulimijom, bijegom iz stvarnosti i halucinacijama, i nedovršenim žaljenjem zbog izgubljenih neokolonijalnih povlastica iz prošlosti.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Krajiški mit i narativ nisu svojstvo isključivo jednog etnikuma pa tako i nailazimo i na latinsko-dalmatinske i istrijanske autonomaške narative koji se mogu pozivati na zajedničku Mletačku prošlost koju njeguju i potiču nostalgične iredente s one strane mare nostruma, samo pitanje je koliko su takvi konstrukti imaginarne zajednice održivi.

Politolog Benedict Anderson govori o“ zamišljenim zajednicama“ u svojoj knjizi „Imagined Communities“, kako bi ukazao da nacija i osjećaj nacionalne pripadnost često proizlaze iz mitsko- imaginarnog poriva jedne zajednice koja teži prema širom zajednicom od one u kojoj njeni sugrađani žive i sa kojima dijele istu sudbinu.

Kada bi ekstenzivno interpretirali tu tezu, onda bi olako detektirali relikte feudalnog sustavu u kojemu i čak unutar modernih suverenih država određene ustavno zaštićene manjine traže status podanika kod drugih nadnacionalnih širih zajednica, što se kosi ne samo sa ustavnim načelom jedinstvenosti j i nedjeljivosti republike ali i samim načelom modernog građanstva.

A s obzirom da se klimatske promjene munjevito šire i na komšiluk, slične vazalske ili spahijsko-timarske porive imaginarne zajednice pronalazimo i kod raznih samoproglašenih beglerbegluka koji se naravno pozivaju na širu imaginarnu zajednicu i traže od ostalih konstitutivnih starosjedilačkih konstitutivnih naroda podanički status.

Naime geopolitičku planu, ukronija ( što etimološki znači “izvan vremena”) preuzima mjesto utopije koja znači “bez prostora”. Ideološke „ukrojine“ u obliku ekspanzionističkih pothvata ignoriraju realne i povijesne uvjete te aktualne tokove povijesti svijeta. Taj oblik zlatnodobske paradigme i “velikog unitarizma” označavaju političke pokrete koji se pozivaju na mitsko-genealošku reunifikaciju sa matičnom zemljom, zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje.

Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi tzv. mikro-panizmi: Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija, neo-osmanski mit o „zelenoj islamskoj transverzali“ itd..Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati susjedne “irendentističke zemlje”.

Tako je talijanski mit ‘mare nostrum’ 1919. bio temelj za talijansko prisvajanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bilo manjina. Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog “zlatnog doba” može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja.

Nacionalne ideologije mogu evoluirati u transnacionalne oblike, te se pretvoriti u “panizme” ( pan-oblasti) kao i u ekspanzionističke geopolitičke ideologije. Takve ideologije nastoje okupiti i ujediniti članove jedne, na različitim teritorijima raspršene etničke, vjerske ili nacionalne zajednice. Ali i ideologije i pokreti koji se temelje na etničko-lingvističkim specifičnostima poput panturkizma, panmongolizma, paniranizma, panslavizma, pangermenizma, ili na geografskim kriterijima poput panamerikanizma, odnosno na vjerskim identitetima poput i pan-pravoslavlja.

Nikada ne treba podcjenjivati atrakcijsku snagu „imaginarnih zajednica“ jer su plod fenomena tzv. „ukronije“ o kojem govore francuski geopolitolog Francois Thual i filozof Joseph Gabel. Riječ je o narativu koji se zasniva na reinterpretiranju i ponovnom pisanju povijesti sa izmjenom (falsificiranjem) značenja događa u prošlosti ( primjerice kako pretvoriti poraz u pobjedu putem viktimizacije i martirološkog diskursa).

U danom kriznom povijesnom trenutku takve „ukronije „mogu poslužiti kao snažni mobilizatorski diskurs i ratoborni čimbenik. Kao dobra ilustracija takvog ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” u mjesecu kolovozu 2017.( u Beogradu) koji poručujući da“ Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, istaknuo je kako „se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire „.

Jure Vujić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

 

Tomislav Karamarko: Pupovac misli da su ugrožena prava Srba ako on ne sudjeluje u vlasti

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Published

on

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading