Pratite nas

Pregled

Saša Leković podnio ostavku na mjesto predsjednika HND-a

Objavljeno

na

Saša Leković podnio je ostavku na mjesto predsjednika Hrvatskog novinarskog društva.

“Danas sam Središnjem odboru Hrvatskog novinarskog društva podnio ostavku na mjesto predsjednika HND-a. Odlučio sam to učiniti nakon što su ostavku na moj poziv odbili dati potpredsjednici HND-a Denis Romac i Slavica Lukić.

Ostavka će postati efektivna nakon predaje dužnosti prvom potpredsjedniku HND-a Denisu Romcu u skladu sa Statutom HND-a.

Uzroci koji su doveli do ovakvog epiloga mnogobrojni su. Ne želim njima zamarati, a neki i trebaju ostati interna stvar HND-a. No zbog histerije koja je nastala povodom sporne nagrade HND-a Ivani Petrović i reakcija na njenu dodjelu želio bih ukazati na nešto što mi se čini vrlo bitnim.

Nitko u Izvršnom odboru pa niti u čitavom HND-u nije osporio moju izjavu kako bi bilo neetično i neprofesionalno da vodstvo HND-a javno komentira odluke žirija kojega je samo izabralo. Tek nakon izjava nekolicine novinara da će zbog dodjele nagrade Ivani Petrović vratiti nagrade koje su oni dobili od HND-a te nakon nastavka pritiska kroz neke medije i na društvenim mrežama odjednom se nekoliko članova IO-a dosjetilo kako „kolege traže da reagiramo pa ne možemo šutjeti“.

Ta laž (jer po Statutu HND-a predsjednik uz ostale poslove i predstavlja udrugu u javnosti što znači da je HND tada već bio reagirao) bila je glavni „argument“ onima koji su isforsirali priopćenje u kojem se IO HND-a nevješto krijući pravi razlog zapravo ispričava što ne može ukinuti nagradu svog žirija.

Dakle objavom takvog priopćenja pod navedenim okolnostima oni koji su za njega glasali u ime čitavog IO-a, a time i u ime čitavog HND-a, moju izjavu medijima „pomnožili su sa nulom“ i pristali su da umjesto njih kojima je to zadatak o stavu HND-a odlučuju oni koji glasnije viču i oni s kojima je netko iz IO-a prijatelj.

To je sramotno kao što je sramotno i da oni koji su isforsirali to nekolegijalno, oportunističko i kukavičko priopćenje kolegice i kolege koji su bili protiv njega optužuju za kukavičluk i oportunizam. Sramotno je i to da se mene prikazuje kao egoističnog despota nakon što sam na taj apsurd ukazao i upozorio da nakon svega sastav IO-a ne može ostati isti te da je u interesu HND-a da se maknemo ili ja ili potpredsjednici.

Važno je i to je da IO HND-a ima 11 članova (uključujući i predsjednika) te da u njegovom radu sudjeluju i glavni tajnik i predsjedavajuća Središnjeg odbora, ali bez prava glasa. Od tih 13 ljudi u raspravi je nas sedmero bilo izričito protiv sadržaja priopćenja kakav je na kraju objavljen. Kako je među tih sedmero bilo i dvoje bez prava glasa rezultat glasanja bio je 6:5 za priopćenje kakvo je objavljeno.

U životu se rukovodim time da niti od jednog pojedinca kao i niti od jedne zajednice čiji sam dio ne mogu očekivati da budu bolji nego što sam ja sam. Zbog toga sam prema sebi rigidan kako bih prema drugima mogao biti strog. I ne pada mi na pamet skakati u bunar kako bih bilo kome dokazivao da sam „naš“ pa prikazivati to glupo i ponižavajuće samoubojstvo borbom za ugled HND-a i novinarske profesije.

Onime što sam radio kao predsjednik HND-a u protekle tri godine ponosim se. Zahvaljujem svima koji su mi pomagali. Zahvaljujem i onima koji su moj trud otvoreno opstruirali kao i onima koji su ga opstruirali ne radeći ništa, a mogli su i morali raditi.

Zahvaljujem im se jer su mi pomogli razbivši moju iluziju da je moguće napraviti bolji HND i iluziju da Hrvatska treba i zaslužuje bolji HND i bolje novinarstvo.

Ne žalim za trudom i vremenom uloženim u pokušaj da se ta iluzija ostvari, ali žalim za HND-om kakav bi trebao biti. Žalim i ispričavam se kolegi i glavnom tajniku HND-a Vladimiru Luliću kojega sam na kraju ostavio na cjedilu iako sam se do posljednjeg trenutka trudio ne učiniti to.

Ispričavam se i svima u HND-u i izvan njega koji su sa mnom dijeliti iluziju o boljem društvu i boljem HND-u u tom društvu i kojima će zbog ove moje odluke biti žao.

Nažalost očito se ipak sve svodi na „naše“ i „njihove“. Sve što se ovih dana događa potvrđuje da je sporna nagrada HND-a Ivani Petrović bila samo okidač. A kada je eksplodiralo vidjelo se da su ponekad i oni koji se doživljavaju najviše „našima“ zapravo pomogli „njihovima“ da ne pomaknuvši prstom konačno ostvare ono što se upiru svim silama učiniti već tri godine.

Osobno se mogu nositi s tim ludilom jer nije moje, ali ne želim u tom ludilu i dalje biti predsjednik HND-a.

Good Night, and Good Luck”.

 

Ivana Petrović na meti mediokriteta

 

Zbog nagrade Ivani Petrović 11-ero novinara odreklo se nagrada HND-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Tihomir Vinković: Temeljni problem su oni teroristi koji su već ovdje, a ne toliko ovi koji će se vratiti

Objavljeno

na

Objavio

Mogu li se europske države oduprijeti zahtjevu američkog predsjednika Donalda Trumpa da prihvate oko 800 boraca takozvane Islamske države uhvaćenih u Siriji?

Kako tretirati njihove supruge i udovice, koje same ili s djecom traže povratak u svoje matične zemlje? Hoće li Europu preplaviti džihadisti? Nosi li predstojeće razdoblje novu eskalaciju terorizma? Trebaju li europske države dopustiti povratak boraca tzv. Islamske države i njihovih obitelji? To su neka od pitanja na koje smo pokušali dobiti odgovore u emisiji Otvoreno.

Već se dulje vrijeme govori da je takozvana Islamska država pred slomom, a to potvrđuju i posljednji podaci s terena.

– Slom je zapravo prava riječ. Vode se posljednje operacije protiv 500-tinjak džihadista koji se nalaze na istoku Sirije kod granice s Irakom, a radi se o pokrajini Deir ez-Zor. Teritorijalno, Islamska država bi trebala nestati. Kalifat je u jednom trenutku imao teritorij veći od Velike Britanije na kojem je bilo više od deset milijuna ljudi. S druge strane Islamska država živi u Indoneziji, Filipinima, u zapadnoj Africi. Ona se i dalje širi, objašnjava Željko Trkanjec.

Pred nama su veliki problemi u Siriji, čak možda i veći nego u ratno doba. Tu je pitanje izgradnje porušene zemlje, humanitarni problemi te problem veliki naraštaj terorizma. Po Europi i po svijetu porast će teroristički napadi, jer će sada naći nove moduse, priključiti se drugim terorističkim organizacijama, pojašnjava stručnjak za sigurnost Marinko Ogorec.

– Ne očekujem tako brzu stabilizaciju toga prostora, dodaje.

Pitanje je i što će SAD napraviti po pitanju Sirije.

– Amerikanci tamo službeno nisu izveli intervenciju za razliku od Rusije i Irana. Oni su bili više prisutni na dijelu gdje su Kurdi te granica s Turskom. Oni su tamo došli “završiti posao”. Naravno da će SAD zadržati tamo posebne postrojbe. Temeljni problem je oni koji su već ovdje, a ne toliko ovi koji će se vratiti. Ti koji se vraćaju, za njih se zna tko su, pojašnjava komentator HRT-a Tihomir Vinković.

Otprilike 1500 do 5000 ljudi koji su se borili, već su se vratili u Europu. Što znamo o njima?

– Svaka država ima sigurnosne agencije koje dijelom nadziru tu situaciju. No, oni se ne mogu kontrolirati 24 sata dnevno. Vi zapravo za dobar dio ljudi ne znate da su bili tamo, dodaje Filip Dragović, savjetnik ministra Davora Božinovića.

Mogu li se europske države oduprijeti zahtjevu američkog predsjednika Donalda Trumpa da prihvate oko 800 boraca takozvane Islamske države uhvaćenih u Siriji?

– Sve bi ih zemlje trebale primiti, osim ako se oformi sud u Iraku ili Siriji gdje bi se sudilo tim ljudima, ako dakle imaju državljanstvo zemalja Europske unije. Posebno žene i djecu će morati primiti, kaže Tihomir Vinković.

– Trump svašta govori, a službe često zanemaruju njegove tvitove. Ne stoji njegova ideja da će ih pustiti jer postaju prijetnja. Mogu u Afganistan itd., neće oni tako lako do Europe, smatra Trkanjec dodajući da su sve terorističke napade u Europi izvodili “domaći” koji su živjeli na tom području, a ne oni koji su došli s ratišta na Bliskom istoku.

– Postavlja se pitanje je li moguće borce deradikalizirati jer će se oni prije ili kasnije naći na slobodu. Nijemci tvrde da je to kod nekih moguće jer su razočarani onime što su doživjeli na ratištu, kaže Trkanjec dodajući da se će oni sigurno biti pod prismotrom.

Filip Dragović postavlja i pitanje hoće li društva prihvatiti “rehabilitirane borce” Islamske države.

– EUROPOL i Interpol imaju pune baze podataka, na sigurnosnom polju je puno napravljeno, ali je ovo pitanje šire od sigurnosnog.

Što se tiče susjedne BiH, petorica Afganistanaca su uhićeni, a povezani su s međunarodnim terorizmom.

– Trebamo vidjeti o kakvoj se povezanosti radi, pretpostavljam da je tu bila jaka međunarodna suradnja. Nije jasno s kojom terorističkom organizacijom su povezani i o kakvim se djelima radi, dodaje Dragović.

BiH jako dobro rješava pitanje terorizma, a zbog uloge islamske zajednice u tom društvu, za razliku od zapadne Europe gdje islamski centri nisu pod kontrolom država.

– Važno je spomenuti zakon koji je donijela Austro-Ugarska 1916. godine kada je islam postao službena religija u BiH. Ne postoji suživot, već život te zajednice. Islamska zajednica u BiH i Hrvatskoj je odigrala ogromnu ulogu da se pokušaji radikalizacije maksimalno minoriziraju, zaključuje Željko Trkanjec.

 

BiH sprema akciju protiv terorista: Treba zatvoriti kritične točke na granici

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Hrvatska i Srbija daleko od dogovora o granici

Objavljeno

na

Objavio

Godinu dana nakon susreta Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića u Zagrebu i dogovora da dvije države u iduće dvije godine pokušaju usuglasiti rješenje o granici, između Zagreba i Beograda suglasja o tome još nema. Pozicije su najudaljenije kada je u pitanju razgraničenje na Dunavu.

U veljači prošle godine dvoje predsjednika dogovorilo se da će Hrvatska i Srbija u dvije godine pokušati postići dogovor oko granice, a ne uspiju li u tome obratit će ne nekom međunarodnom sudu.

Srbijanski je predsjednik tada rekao da Zagreb i Beograd imaju suprotna stajališta o granici.

Po Beogradu, iako je došlo do određenih pomaka po pitanju kopnene granice, Hrvatska i Srbija i dalje miljama daleko od dogovora o razgraničenju na Dunavu.

Državni tajnik u srbijanskom ministarstvu vanjskih poslova Nemanja Stevanović kazao je u nedavnom intervjuu za Tanjug da su najveća prepreka sporazumu dva riječna otoka – Šarengradska i Vukovarska ada, pri čemu Zagreb, po njemu, inzistira na rješenju koje je suprotno međunarodnom pravu.

“Po pitanju Dunava, slažemo se samo da se gotovo ni oko čega ne slažemo, zato što problem vidimo potpuno drugačije. Oni ne žele promijeniti stajalište koje je u potpunosti u suprotnosti s međunarodnim javnim pravom”, rekao je Stevanović i dodao da nije preveliki optimist da će dvije države razgraničenja riješiti bez suda.

Hrvatsko je ministarstvo vanjskih poslova u odgovoru Hini odbacilo srbijansku tezu o kršenju međunarodnog prava, ponovno istaknuvši da je bivša međurepublička granica hrvatskim osamostaljenjm postala i državna.

“Stajališta i zahtjevi Republike Hrvatske čvrsto su utemeljeni i u skladu su s međunarodnim pravom”, kaže MVEP i dodaje da Hrvatska traži da se u budući bilateralni ugovor o granici ugradi “bivša republička granica iz 1991. godine koja je danom osamostaljenja Hrvatske već postala međunarodna granica između Hrvatske i Srbije”.

Drugim riječima, Hrvatska traži da temelj dogovora bude katastar.

“Navedeno je potvrđeno i u mišljenju Badinterove komisije”, dodaje MVEP.

Beograd predlaže da granična linija ide sredinom rijeke, a kaže da bi katastarska podjela Hrvatskoj dala oko 10.000 hektara na lijevoj obali rijeke. Pritom navodi da je takav princip o granici između dvije države sredinom plovnog toka Dunava već primijenjen i u slučaju razgraničenja između Austrije i Njemačke, Rumunjske i Bugarske te Mađarske i Slovačke.

MVEP odgovara da međurepublička granica nikada nije bila na Dunavu.

“Bivša međurepublička granica, u skladu sa zakonodavstvom i hrvatske i srbijanske strane, bila je precizno utvrđena i nije bila na Dunavu, već se protezala, kako u Srijemu tako i u Baranji, vanjskim granicama općina svake republike koje su ujedno bile i vanjske granice katastara tih općina 1991.”, pojašnjava MVEP.

Ministarstvo također naglašava kako u nastavku pregovora očekuje da se “Srbija pridržava svojih više puta javno izrečenih načelnih stajališta o potrebi poštivanja bivših republičkih granica, kao jednog od temeljnih načela međunarodnog prava, te da to to primijeni pri oblikovanju svojih stajališta za cijelu granicu prema Republici Hrvatskoj jer za sada to prihvaća samo u jednom dijelu granice, u području Srijema”.

Međutim, Stevanović, koji je i nacionalni koordinator za rješavanje otvorenih pitanja s Hrvatskom, nije optimist u vezi dogovora o granici na Dunavu, ali jest u slučaju da pitanje granice dođe pred neovisno međunardono pravno tijelo koje bi donijelo konačnu odluku.

On smatra da će ona ići u korist Srbije ako se ne upletu “izvanpravni čimbenici”, odnosno ako Hrvatska ne bude koristila svoje članstvo u EU-u za “ucjenjivanje”.

“Nadam se da nećemo doći pred treću stranu, gajim optimizam, ali me iskustvo rada s Hrvatskom naučilo da prije svega treba biti realist, a kad ste realist radeći s Republikom Hrvatskom, niste veliki optimist”, citira Tanjug Stevanovića koji smatra da Hrvatska nakon iskustva sa Slovenijom i arbitražnim sudom neće pristati na takvu opciju već da će se, ako do toga dođe, ići na Međunarodni sud pravde u Den Haagu.

Stevanović ipak dodaje da je na sastanku međudržavnog povjerenstva za granice prošle godine došlo do određenog pomaka kada je riječ o kopnenom dijelu granice.

Hrvatska strana naglašava da je na njezin poziv u Zagrebu u lipnju 2018. održan sastanak povjerenstva za granice, a potkraj prošle godine i jedan sastanak stručne radne skupine.

“Sada očekujemo poziv srbijanske strane za novu sjednicu, a nadamo se da će ona biti održana uskoro”, dodaje MVEP.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari