Pratite nas

Pregled

Saša Leković podnio ostavku na mjesto predsjednika HND-a

Objavljeno

na

Saša Leković podnio je ostavku na mjesto predsjednika Hrvatskog novinarskog društva.

“Danas sam Središnjem odboru Hrvatskog novinarskog društva podnio ostavku na mjesto predsjednika HND-a. Odlučio sam to učiniti nakon što su ostavku na moj poziv odbili dati potpredsjednici HND-a Denis Romac i Slavica Lukić.

Ostavka će postati efektivna nakon predaje dužnosti prvom potpredsjedniku HND-a Denisu Romcu u skladu sa Statutom HND-a.

Uzroci koji su doveli do ovakvog epiloga mnogobrojni su. Ne želim njima zamarati, a neki i trebaju ostati interna stvar HND-a. No zbog histerije koja je nastala povodom sporne nagrade HND-a Ivani Petrović i reakcija na njenu dodjelu želio bih ukazati na nešto što mi se čini vrlo bitnim.

Nitko u Izvršnom odboru pa niti u čitavom HND-u nije osporio moju izjavu kako bi bilo neetično i neprofesionalno da vodstvo HND-a javno komentira odluke žirija kojega je samo izabralo. Tek nakon izjava nekolicine novinara da će zbog dodjele nagrade Ivani Petrović vratiti nagrade koje su oni dobili od HND-a te nakon nastavka pritiska kroz neke medije i na društvenim mrežama odjednom se nekoliko članova IO-a dosjetilo kako „kolege traže da reagiramo pa ne možemo šutjeti“.

Ta laž (jer po Statutu HND-a predsjednik uz ostale poslove i predstavlja udrugu u javnosti što znači da je HND tada već bio reagirao) bila je glavni „argument“ onima koji su isforsirali priopćenje u kojem se IO HND-a nevješto krijući pravi razlog zapravo ispričava što ne može ukinuti nagradu svog žirija.

Dakle objavom takvog priopćenja pod navedenim okolnostima oni koji su za njega glasali u ime čitavog IO-a, a time i u ime čitavog HND-a, moju izjavu medijima „pomnožili su sa nulom“ i pristali su da umjesto njih kojima je to zadatak o stavu HND-a odlučuju oni koji glasnije viču i oni s kojima je netko iz IO-a prijatelj.

To je sramotno kao što je sramotno i da oni koji su isforsirali to nekolegijalno, oportunističko i kukavičko priopćenje kolegice i kolege koji su bili protiv njega optužuju za kukavičluk i oportunizam. Sramotno je i to da se mene prikazuje kao egoističnog despota nakon što sam na taj apsurd ukazao i upozorio da nakon svega sastav IO-a ne može ostati isti te da je u interesu HND-a da se maknemo ili ja ili potpredsjednici.

Važno je i to je da IO HND-a ima 11 članova (uključujući i predsjednika) te da u njegovom radu sudjeluju i glavni tajnik i predsjedavajuća Središnjeg odbora, ali bez prava glasa. Od tih 13 ljudi u raspravi je nas sedmero bilo izričito protiv sadržaja priopćenja kakav je na kraju objavljen. Kako je među tih sedmero bilo i dvoje bez prava glasa rezultat glasanja bio je 6:5 za priopćenje kakvo je objavljeno.

U životu se rukovodim time da niti od jednog pojedinca kao i niti od jedne zajednice čiji sam dio ne mogu očekivati da budu bolji nego što sam ja sam. Zbog toga sam prema sebi rigidan kako bih prema drugima mogao biti strog. I ne pada mi na pamet skakati u bunar kako bih bilo kome dokazivao da sam „naš“ pa prikazivati to glupo i ponižavajuće samoubojstvo borbom za ugled HND-a i novinarske profesije.

Onime što sam radio kao predsjednik HND-a u protekle tri godine ponosim se. Zahvaljujem svima koji su mi pomagali. Zahvaljujem i onima koji su moj trud otvoreno opstruirali kao i onima koji su ga opstruirali ne radeći ništa, a mogli su i morali raditi.

Zahvaljujem im se jer su mi pomogli razbivši moju iluziju da je moguće napraviti bolji HND i iluziju da Hrvatska treba i zaslužuje bolji HND i bolje novinarstvo.

Ne žalim za trudom i vremenom uloženim u pokušaj da se ta iluzija ostvari, ali žalim za HND-om kakav bi trebao biti. Žalim i ispričavam se kolegi i glavnom tajniku HND-a Vladimiru Luliću kojega sam na kraju ostavio na cjedilu iako sam se do posljednjeg trenutka trudio ne učiniti to.

Ispričavam se i svima u HND-u i izvan njega koji su sa mnom dijeliti iluziju o boljem društvu i boljem HND-u u tom društvu i kojima će zbog ove moje odluke biti žao.

Nažalost očito se ipak sve svodi na „naše“ i „njihove“. Sve što se ovih dana događa potvrđuje da je sporna nagrada HND-a Ivani Petrović bila samo okidač. A kada je eksplodiralo vidjelo se da su ponekad i oni koji se doživljavaju najviše „našima“ zapravo pomogli „njihovima“ da ne pomaknuvši prstom konačno ostvare ono što se upiru svim silama učiniti već tri godine.

Osobno se mogu nositi s tim ludilom jer nije moje, ali ne želim u tom ludilu i dalje biti predsjednik HND-a.

Good Night, and Good Luck”.

 

Ivana Petrović na meti mediokriteta

 

Zbog nagrade Ivani Petrović 11-ero novinara odreklo se nagrada HND-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je.

“Postoje ljudi koji misle da ako imaš državu, ako imaš javnost, moć, policiju, državno odvjetništvo, medije. Možeš sve proglašavati neistinom. Možeš proglašavati istinom i ono što je daleko od istine. To neće daleko doći. To nije povijest”, rekao je.

“A oni koji misle da će izbrisati iz sjećanja ono što se moralo događati ljudima koji su ostajali bez posla, stanova ili radeći na poslu dobivali su poruke da su ostali bez stanova. Ti ljudi danas, kao i ja, unatoč tom iskustvu ne smatraju da se ne trebaju boriti za svoju zemlju, niti da trebaju biti manje ustavni patrioti od naših sugrađana koji su hrvatske nacionalnosti, koji su iz drugih sredina, morali bježati sa svojim vrećicama iz svojih domova koji su nakon toga bili porušeni”, kazao je.

Zamoljen da komentira svoju reakciju na nedavni Vučićev govor, odogovorio je pitanjem. “Jeste li vi mene ikada čuli da nazivam Hrvatsku ustaškom državom? Jeste li ikada čuli ili vidjeli da sam uspoređivao Hrvatsku od 1990. na ovamo s bilo kojom nacističkom, fašističkom tvorevinom? Ja sam se prema Vučičevom govoru vrlo jasno odredio. Da ste pročitali moju izjavu, koju sam dao nakon što se napad na mene smirio, onda bi vidjeli da sam dao izjavu”, naglasio je.

“Kada bismo mi u Hrvatskoj imali drugačiji odnos prema činjenici da je iz Hrvatske protjerano 250 -300 tisuća Srba za vrijeme rata, onda bi svaki moj odgovor na tu vrstu stvari bio puno jednostavniji. Ovako kad se mi pravimo da se to nije dogodilo, kao da nije istina da se to dogodilo. Ili ako se dogodilo, onda je to samo krivicom tih ljudi koji su morali otići. Onda bi moj odgovor bio sasvim jednostavan. Ovako kad imate egzodus od kojeg se srpska zajednica u Hrvatskoj nikada neće oporaviti, i kad znam sve što znam zašto je do toga došlo. I tko je sve iskazivao želje da do toga dođe, kroz razgovore koje sam imao tijekom godina svog političkog djelovanja onda biste trebali razumijeti da ja nisam u istoj poziciji kao netko tko nema isto to iskustvo i to znanje”, istaknuo je.

“Ja nisam rekao i ne bih rekao to što je predsednik Vučić kazao”, istaknuo je Pupovac. “Za tu činjenicu što su Srbi morali otići iz Hrvatske krivci i odgovorni nisu samo na jednoj strani. I to samo stvar čini dodatno kompleksnijom”, naglasio je.

“I treću stvar koju želim reći – nakon što sam sudjelovao u jednoj haškoj konferenciji u jesen 1991. o mogućem spašavanju Srba u Hrvatskoj kao pretpostavka međunarodnog priznanja Hrvatske, vratio sam se i zatekla me vijest o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću. Pozvani da dođu sa svojih poslova koje su radili drugdje. I kad su se vratili bili su pobijeni. I kad sam digao glas protiv toga, bio sam proglašen neprijateljem broj 1”, rekao je.

“Kad se vratim iz Bačke Palanke s osjećajem prema pijetetu ljudi za zločine za koje dan danas nitko nije odgovarao, osim možda jedne osobe i kada čujem riječi za koje znam da se Hrvatsku ne može optužiti. Može se optužiti neku politiku u Hrvatskoj, neku grupaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatska svakako ne. To znači kolektivno pripisivanje krivice. Ja to dobro znam jer živim u ovoj zemlji. I radim s ljudima koji se bore protiv toga da se ne događa ono što se događa u zadnje vrijeme”, kazao je.

“Hrvatska i Srbija moraju prekinuti rat oko pitanja izbjeglica, manjina, oko pitanja ratnoga naslijeđa. Moraju se vratiti u razgovor. I oko ratnih zločina i oko ostvarivanja prava manjina, i oko prava izbjeglica. Optužbe kao što su ove – neće tome doprinijeti. Samo će povrijediti jednu stranu. Djelovanje te vrste može biti samo manipulativno kada je posrijedi izbjegličko stradanje, a ne i stvarno rješenje za probleme koji još uvijek postoje među izbjeglicima i ne stvarno rješenje za odnose između Hrvatske i Srbije”, smatra.

Ustrajavanjem na pitanju je li Vučićev govor u kojem uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom bio neprimjeren, Pupovac je rekao da je upravo odgovorio. “Predlažem drugačiji pristup”.

U emisiji se još osvrnuo na braniteljske zahtjeve da se o njemu i njegovoj stranci raspravlja u Saboru te na aktualna pitanja mirovinske i porezne reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Pejčinović Burić na sastanku ministrica vanjskih poslova posvećenog osnaživanju uloge žena

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić sudjelovala je protekla dva dana na sastanku ministrica vanjskih poslova u Montrealu posvećenog ravnopravnosti i osnaživanju žena kao ključnog faktora u izgradnji mira, smanjenju siromaštv i ekonomskog rasta, priopćeno je iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Sastanak je organiziran u okviru kanadskog predsjedavanja G7.

Uz teme ravnopravnosti i osnaživanja žena govorilo se i o aktualnim vanjskopolitičkim temama uključujući Siriju, Libiju, Ukrajinu, Nikaragvu, te stradanja Rohindža u Mjanmaru.

Tom je prigodom ministrica održala izlaganje na temu „Osnaživanje demokracije i otpornosti u mirnim i uključivim društvima“.

U okviru izlaganja, ministrica Pejčinović Burić osvrnula se na ulogu žena i pitanje zastupljenosti na svim razinama u RH. Govorila je o ulozi žena u Domovinskom ratu i navela hrvatska iskustva u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.

„Žene u Hrvatskoj imale su aktivnu i važnu ulogu u obrani naše zemlje i doprinose izgradnji trajnog mira i naprednog društva“, kazala je ministrica.

Istaknula je zastupljenost žena u svim djelatnostima, od policije i vojske, preko znanstveno-istraživačkog sektora do liderskih pozicija u poduzetništvu.

„Više od 330 žena iz Hrvatske služilo je u mirovnim misijama i operacijama širom svijeta, uključujući i onu u Afganistanu“, istaknula je ministrica.

Zaključno je rekla kako je jedan od izazova kako zadržati i stalno unapređivati razinu zaštite žena i osjetljivih skupina te uključiti sve potencijale i talente koje društvo ima. To se može optimalno ostvariti ako su jednako uključeni svi – žene i muškarci jednako.

Potpredsjednica Vlade i ministrica Pejčinović Burić sudjelovala je na panelima o osnaživanju žena, političkom sudjelovanju i vodstvu, unaprjeđenju globalnog mira, sigurnosti i napretka u okviru međunarodnog poretka koji se temelji na pravu te naporima za suzbijanje svih vrsta nasilja na osnovu spola u konfliktnim i post-konfliktnim društvima.

Drugog dana održan je sastanak ministrica vanjskih poslova s predstavnicima organizacija civilnog društva u sklopu kojega je otvorena i izložba fotografija pod nazivom “Ne bojimo se” o ženama žrtvama nasilja u ratnim sukobima.

Nakon sastanka upriličena je komemoracija za žrtve masakra na Montrealskom sveučilištu u École Polytechnique. Ministrice su odale počast ženama koje su ubijene na sveučilištu i prisjetile se tragedije koja je u Kanadi pokrenula velike promjene po pitanju kontrole oružja te zaštite žena od nasilja.

Zaključno je dogovorena daljnja suradnja djelovanja na područjima od međusobnog interesa, a dijalog će se nastaviti i na marginama predstojećeg sastanka Opće skupštine UN-a u New Yorku.

Prigodom boravka u Montrealu, ministrica se također susrela na Sveučilištu McGill s uglednim hrvatskim profesorima i studentima. Domaćin susreta bio je prof. Ante Padjen, profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta i predsjednik AMCA Montreal.

Program u Montrealu završen je susretom s predstavnicima hrvatske zajednice.

U godini u kojoj se obilježava 25. obljetnica uspostavljanja diplomatskih odnosa između Hrvatske i Kanade, ministrica je zahvalila hrvatskoj zajednici na cjelokupnom doprinosu u izgradnji demokratske Hrvatske te istaknula kako oni predstavljaju važnu poveznicu između dviju zemalja. Pohvalila je napore hrvatskih župa kao i folklornih i umjetničkih društava u očuvanju hrvatske kulture i identiteta.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari