Pratite nas

Kolumne

SASTALI SE ISTANBULSKI BEĆARI, PA NI JEDAN ZA KUĆU NE MARI

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme zagovaratelji Istanbulske konvencije najviše pjevuše pjesmu Josipe Lisac „Magla svuda, magla oko nas“, jer se zbog slabe vidljivosti u magli može svašta podvaliti. Hoće li Sabor RH tim podvalama stati na kraj ovisi o tome ima li u njemu više hrvatske pameti ili onih koji podvaljuju.

Zbog omjera snaga u Saboru RH važno je podsjetiti se na detalje glasovanja o Istanbulskoj konvenciji u Europskom parlamentu (EP). O Istanbulskoj konvenciji u EP-u i 489 zastupnika glasovalo je „Za“, 114 „Protiv“ i 69 suzdržano.

Ideološki raznolika ekipa hrvatskih eurozastupnika različito je glasovala što nije nikakvo čudo, ali je čudo što su se podijelili glasovi HDZ-ovih zastupnica i zastupnika. Za Istanbulsku Konvenciju glasovali su Dubravka Šuica i Željana Zovko, protiv je bio Ivica Tolić, a suzdržana Ivana Maletić. Protiv Konvencije su bili još Ruža Tomašić (Hrvatska konzervativna stranka) i neovisna Marijana Petir.

Ovaj primjer glasovanja hrvatskih zastupnika u EP-u je preslika razjedinjenog stanja i unutar saborskih zastupnika u Hrvatskoj. Nepremostive su razlike na relaciji ljevica kontra centra i desnice, ali i onih unutar HDZ-a i desnice, kao i onih koji još uvijek šute.

„U ime obitelji“ (UIO) Željke Markić – Najveća udruga konzervativnog svjetonazora u Hrvatskoj se protivi Konvenciji. Istovremeno njeni politički favoriti MOST i Neovisni za Hrvatsku (NZH) skrivaju se iza njene suknje i šute – osim ako im Željka Markić nije tajni glasnogovornik.

MOST se ne može uhvatiti niti za rep niti za glavu. Ova ideološki šarolika udruga-stranka čas se titulira desnicom, čas ljevicom, a često niti jednim od tog dvoje ili istovremeno oboje, baš kao što nalaže rodna ideologija u Istanbulskoj konvenciji. Načelno i Most se s Konvencijom slaže.

Za Božu Petrova nije nikakvo čudo što sve unatraške radi. Po Metkoviću kruži sprdanja o Božinom krštenju – Čim se svećenik malom Boži približio krenuo je unatraške dok leđima okrenut nije pao u korito puno vode i opsovao – E, sve ti unatraške bilo!

NZH – Naj, naj, najdomoljubnija desničarska stranka predvođena naj, naj, najdomoljubnijim Romeom i Julijom, odnosno Zlatkom Hasanbegovićem i Burnom Esih, svoja usta je voskom zalila. Tko bi to rekao?! Za ljubav istanbulskom moljcu oličenje hrvatske obitelji samo je sebi na usta brnjicu stavilo. Šutljiv neki par. Da se u Saboru RH nekim slučajem zarađuje po broju izgovorenih riječi onda bi Bruna i Zlatko već godinu dana na socijali preživljavali. Nisu njih dvoje krivi što su Hrvatska i BiH sređeniji od Švicarske i nemaju nikakvih problema o kojima bi oni mogli iznijet svoj stav.

U vezi Konvencije ljevičarski mediji su prenijeli tek jednu izjavu NZH kako žele „HDZ istjerati na čistac“, pa neka svatko za sebe zaključi što to u ovom prijeporu znači.

Katolička crkva u Hrvatskoj zauzima se „za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet“. Stoga pozivaju „sve odgovorne i javne djelatnike u društvu neka oslušnu glas većine hrvatskog naroda i ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni“.

Po ovom pitanju Katoličkoj crkvi se nema što predbaciti. Osim što umjesto do grla zakopčanog kardinala Bozanića sve veći broj Hrvata često poželi zamijeniti s uvijek u prijeporima aktivnim i mudrim pokojnim kardinalom Kuharićem.

Bit će da je po izreci kako riba smrdi od glave a ne od repa – kakav papa takav kardinal.
Ljevica-Liberali – Za Istanbulsku konvenciju se svim silama i sa svih sedam ofenziva bori tzv. hrvatska ljevica, liberali i drugi rod – titoisti, komunisti, ateisti, tzv. nevladine civilne udruge, plaćenici stranog kapitala, LGBT i oni koji nisu ništa od navedenog nego nešto deseto jer su ih na ovaj svijet donijeli rode Klepetan i Mala.

Ovih dana na inicijativu GLAS-a i IDS-a Anka Mrak Taritaš okupila je SDP, HSS, Živi zid, bivši mostovac i vječiti ljevičarski JNA kadar neovisni Vlaho Orepić, Ivan Lovrinović iz Promijenimo Hrvatsku, te doživotni saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin, kako bi zajedno u parlamentarnu proceduru uputili interpelaciju o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Ova „družina“ je izdala priopćenje u kojem tvrde kako im je MOST naknadno pojasnio da će i oni potpisati prijedlog, a interpelaciji su skloni i u stranci Neovisni za Hrvatsku – Brune Esih Zlatko Hasanbegović – jer žele “HDZ istjerati na čistac”.

Zbog čega su „Za“ ako se za nasilje nad ženama ne sudi na temelju Istanbulske konvencije nego na temelju važećih zakona koji već postoje i bez kojih Hrvatska sigurno ne bi postala punopravna članica EU-a?! Hoće li rodnom ideologijom žena prestati biti ženom i hoće li je njen novi „rod“ zaštiti od nasilja kojeg nije mogao spriječiti njen spol? Njima su prava ugroženih žena tek paravan, a ustvari na prvom mjestu im je podrivanje hrvatsko-katoličkih vrijednosti protiv kojih su od svojeg nastanka, jer su im prepreka za osvajanje vlasti. Dodatni i ništa manji motiv je i to što se u projektu vrti ogroman novac iz državnog proračuna, a to džabaljebaroškim parazitima ne može ispod radara proći.

Po lijevo-liberalno-LGBT-rod sceni trebalo bi uništiti sve što je konzervativno. Jesu li se zapitali da li bi bez tih konzervativnih vrijednosti oni danas uopće bili mogući?! Eto, brak je konzervativna civilizacijska vrijednost pa ako nije dobar zašto ga protukonzervativni „naprednjaci“ također žele? Je li današnja civilizacijska razina produkt konzervativnih vrijednosti ili komunista, liberalnog neokolonijalizma, LGBT zajednice, Darwina, Istanbulske konvencije,….?

Nedavna foto seansa golotinje u jednoj katoličkoj crkvi u Dubrovniku dokazuje domet „naprednjačke“ kulture. Treba li pametan popustiti budali i dopustiti rušenje kompletnog konzervativnog svjetonazora samo kako bi lijevo-liberalnim rušiteljima dokazali da su upropastili cijeli svijet?!

Predsjednica K.G. Kitarović pozvala je Vladu da primjeni ključne obveze iz Istanbulske konvencije: “Moja je dužnost kao Predsjednice Republike uputiti apel da se sadržaj Konvencije koji ne izaziva javne prijepore što prije implementira u našem državnom sustavu”

Ovako sročena izjava predsjednice ostavlja nedoumice je li ona za usklađivanje hrvatskog Zakona s Konvencijom, ili je za cenzuriranu ratifikaciju koja, zbog uvjeta o cjelovitosti, ustvari je pristanak na cjelovitu Konvenciju.

Vlada RH i HDZ – Htio ne htio predsjednik Vlade Andrej Plenković do sada je najviše zapamćen po odluci njegovog vijeća mudraca o (ne)zabrani simbola totalitarističkih ideologija i dva usko povezana slučaja – guzoštip i Istanbulska konvencija. Do sada se predsjednika Vlade moglo utemeljeno amnestirati od Agrokora i haaške presude jer je probleme naslijedio.

Međutim sada Agrokor i Istanbulska konvencija žive ili padaju isključivo Plenkovićevim navigiranjem. O tome što on zakuha s Konvencijom ipak će zadnju riječ imati Sabor RH u kojem lijevo-liberalna družina, frustrirana višestrukim gubitkom izbora, jedva čeka centru i desnici napiti se krvi, kao i svim katoličkim i hrvatskim vrijednostima.

U prijeporu oko Istanbulske konvencije u hrvatskoj politici i oko nje, nema nevinih – sastali se istanbulski bećari, pa ni jedan za kuću ne mari. Opet se ide dvosmislenom stazom koja je već utabana prethodnom dvosmislenom odlukom o (ne)zabrani totalitarističkih simbola u Hrvatskoj. Interesantno, iako nije obvezujuća ali je muljajuća, odluka je SLUČAJNO baš onakva kakvu je predsjednik Vlade Plenković samo poželjeti mogao. Nije poznato je li po ovom pitanju netko čuo nedvosmislenu izjavu predsjednice Kitarović i što je u njoj rekla?

Na žalost Konvencija ne dozvoljava„ cile-mile“ dvosmislenost. Zna li netko u Vladi čitati?! Ljevičari znaju i zato navijaju za bilo kakvu ratifikaciju, jer je sukladna njihovom protivljenju hrvatskim i kršćanskim vrijednostima.
Ovih dana iz EU-a je stigla sračunato plasirana kritika zbog izostalih reformi i odmah se krenulo s podmićivanjem tutora.

Umjesto da je preduhitrio saborskog zastupnika HRAST-a Hrvoja Zekanovića i njegovu najavu referenduma o konvenciji, Plenković je najavio da će konvencija uskoro biti na Vladinoj sjednici, nakon čega će biti upućena u Sabor na ratifikaciju. U Saboru pak Plenkovićevi oponenti, čak i neki unutar HDZ-a, imaju više ruku od njega i sigurno će mu tom prigodom rado dokazati „Naš je veći“.

Šuška se kako će Plenković, po uzor na Poljsku, u prijedlog Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije predložiti i prihvaćanje posebne interpretativne izjave kojom bi se dodatno pojasnila tumačenja pojedinih članaka Konvencije.

To je ustvari jednostrana i za drugu stranu u govoru neobvezujuća klauzula o pravu na vlastito tumačenje spornih „rodnih“ dijelova Konvencije, što je ustvari hod na tankom ledu. Time bi Plenković, isto kao deset puta brojniji i ujedinjeni Poljaci, na Hrvatsku privukao sve ljevičarsko-neoliberalne munje i gromove, plus bijes svih države koje su Konvenciju već potpisale. Naime, interpretativna izjava prikriven je POKUŠAJ negiranja dijelova međunarodnog ugovora i vrijedi samo ako je na drugoj strani prihvate druge države ugovornice, a to je ne moguća misija.

U suprotnom ako se druge države ugovornice u nekim dijelovima ne slože, ili joj čak interpretativnu izjavu odbiju, to će sigurno dovest do spora o tumačenju međunarodnog ugovora. Drugim riječima rečeno slijede pritisci i ucjene kojima će Hrvatska – s puno uljepšavanja i zaluđivanja naroda – na kraju sigurno popustiti – kad-tad.

Plenković je sam sebe doveo u mat poziciju, ali ne i hrvatsko izborno tijelo i njegove koalicione partnere HNS i Pupovčev SDSS, jer ga oni još uvijek mogu matirati. On može birati – biti državnik i narodni tribun, ili poslušnik. Ako se odluči za narod Vlada se vjerojatno raspada ali dobiva nove izbore, ako želi biti bruxelleski poslušnik onda Vlada opstaje zahvaljujući HNS-u i Pupovcu – izvjesno vrijeme ili do kraja mandata – ali se HDZ definitivno u svađi cijepa na dva dijela uz siguran gubitak idućih izbora.

Rješenje su ili primjer Velike Britanije, ili referendum.
Velika Britanija nije ratificirala Istanbulsku konvenciju nego joj prilagođava svoje zakone uz izostavljanje rodne ideologije.

Referendum daje narodu zadnju riječ o prijeporu koji ga očevidno i enormno tišti i to je najveći doseg demokracije koju EU i „Istanbulci“ moraju poštovati. Istovremeno, Plenković bi sebi privukao i birače s razbucane desnice.
U suprotnom, bez rješenja kao u V. Britaniji ili referenduma, dobit ćemo svojevrsni državni prevrat nad Ustavom RH jer će ga se podčiniti Istanbulskoj konvenciji.

Narod će nekako preživjeti ali Plenković i HDZ-ov dio uz njega sigurno neće. Najkasnije na idućim izborim od birača će dobiti otkaz i to s posvetom – Tako ti je to kad netko u svoje ruke dobije violinu Stradivari, a violinu uopće ne zna svirati.

Kad mu se fotelja izmakne onda će etno biznismen Pupovac odmah tražiti novog partnera i prvi će mu otpjevati „pesmu“ Lepe Lukić – „Srce je moje violina, što je diraš kad ne znaš da sviraš“.

Većina hrvatskog naroda skoro je poderala svoj glas vičući: „Ne“ Konvenciji – „Da“ hrvatskom Zakonu s dodatnim rješenjima prilagođenim Konvenciji, ali bez „rodne ideologije“. Tko ne vjeruje neka referendumom provjeri.
Hrvatima u BiH Istanbulska konvencija već je nametnuta. Njih se po običaju u BiH ionako ništa ne pita, ali o tome slijedi u idućem osvrtu.

Ako hrvatski narod nema moć u od njega izabranom Saboru RH, ima ga u demokratskim i legalnim prosvjedima. U suprotnom, svojom šutnjom, hrvatski narod je sudionik pakta sa đavlom.
STOP nasilju nad hrvatskim i kršćanskim vrijednostima!

Filip Antunović / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori