Pratite nas

Kolumne

SASTALI SE ISTANBULSKI BEĆARI, PA NI JEDAN ZA KUĆU NE MARI

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme zagovaratelji Istanbulske konvencije najviše pjevuše pjesmu Josipe Lisac „Magla svuda, magla oko nas“, jer se zbog slabe vidljivosti u magli može svašta podvaliti. Hoće li Sabor RH tim podvalama stati na kraj ovisi o tome ima li u njemu više hrvatske pameti ili onih koji podvaljuju.

Zbog omjera snaga u Saboru RH važno je podsjetiti se na detalje glasovanja o Istanbulskoj konvenciji u Europskom parlamentu (EP). O Istanbulskoj konvenciji u EP-u i 489 zastupnika glasovalo je „Za“, 114 „Protiv“ i 69 suzdržano.

Ideološki raznolika ekipa hrvatskih eurozastupnika različito je glasovala što nije nikakvo čudo, ali je čudo što su se podijelili glasovi HDZ-ovih zastupnica i zastupnika. Za Istanbulsku Konvenciju glasovali su Dubravka Šuica i Željana Zovko, protiv je bio Ivica Tolić, a suzdržana Ivana Maletić. Protiv Konvencije su bili još Ruža Tomašić (Hrvatska konzervativna stranka) i neovisna Marijana Petir.

Ovaj primjer glasovanja hrvatskih zastupnika u EP-u je preslika razjedinjenog stanja i unutar saborskih zastupnika u Hrvatskoj. Nepremostive su razlike na relaciji ljevica kontra centra i desnice, ali i onih unutar HDZ-a i desnice, kao i onih koji još uvijek šute.

„U ime obitelji“ (UIO) Željke Markić – Najveća udruga konzervativnog svjetonazora u Hrvatskoj se protivi Konvenciji. Istovremeno njeni politički favoriti MOST i Neovisni za Hrvatsku (NZH) skrivaju se iza njene suknje i šute – osim ako im Željka Markić nije tajni glasnogovornik.

MOST se ne može uhvatiti niti za rep niti za glavu. Ova ideološki šarolika udruga-stranka čas se titulira desnicom, čas ljevicom, a često niti jednim od tog dvoje ili istovremeno oboje, baš kao što nalaže rodna ideologija u Istanbulskoj konvenciji. Načelno i Most se s Konvencijom slaže.

Za Božu Petrova nije nikakvo čudo što sve unatraške radi. Po Metkoviću kruži sprdanja o Božinom krštenju – Čim se svećenik malom Boži približio krenuo je unatraške dok leđima okrenut nije pao u korito puno vode i opsovao – E, sve ti unatraške bilo!

NZH – Naj, naj, najdomoljubnija desničarska stranka predvođena naj, naj, najdomoljubnijim Romeom i Julijom, odnosno Zlatkom Hasanbegovićem i Burnom Esih, svoja usta je voskom zalila. Tko bi to rekao?! Za ljubav istanbulskom moljcu oličenje hrvatske obitelji samo je sebi na usta brnjicu stavilo. Šutljiv neki par. Da se u Saboru RH nekim slučajem zarađuje po broju izgovorenih riječi onda bi Bruna i Zlatko već godinu dana na socijali preživljavali. Nisu njih dvoje krivi što su Hrvatska i BiH sređeniji od Švicarske i nemaju nikakvih problema o kojima bi oni mogli iznijet svoj stav.

U vezi Konvencije ljevičarski mediji su prenijeli tek jednu izjavu NZH kako žele „HDZ istjerati na čistac“, pa neka svatko za sebe zaključi što to u ovom prijeporu znači.

Katolička crkva u Hrvatskoj zauzima se „za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet“. Stoga pozivaju „sve odgovorne i javne djelatnike u društvu neka oslušnu glas većine hrvatskog naroda i ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni“.

Po ovom pitanju Katoličkoj crkvi se nema što predbaciti. Osim što umjesto do grla zakopčanog kardinala Bozanića sve veći broj Hrvata često poželi zamijeniti s uvijek u prijeporima aktivnim i mudrim pokojnim kardinalom Kuharićem.

Bit će da je po izreci kako riba smrdi od glave a ne od repa – kakav papa takav kardinal.
Ljevica-Liberali – Za Istanbulsku konvenciju se svim silama i sa svih sedam ofenziva bori tzv. hrvatska ljevica, liberali i drugi rod – titoisti, komunisti, ateisti, tzv. nevladine civilne udruge, plaćenici stranog kapitala, LGBT i oni koji nisu ništa od navedenog nego nešto deseto jer su ih na ovaj svijet donijeli rode Klepetan i Mala.

Ovih dana na inicijativu GLAS-a i IDS-a Anka Mrak Taritaš okupila je SDP, HSS, Živi zid, bivši mostovac i vječiti ljevičarski JNA kadar neovisni Vlaho Orepić, Ivan Lovrinović iz Promijenimo Hrvatsku, te doživotni saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin, kako bi zajedno u parlamentarnu proceduru uputili interpelaciju o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Ova „družina“ je izdala priopćenje u kojem tvrde kako im je MOST naknadno pojasnio da će i oni potpisati prijedlog, a interpelaciji su skloni i u stranci Neovisni za Hrvatsku – Brune Esih Zlatko Hasanbegović – jer žele “HDZ istjerati na čistac”.

Zbog čega su „Za“ ako se za nasilje nad ženama ne sudi na temelju Istanbulske konvencije nego na temelju važećih zakona koji već postoje i bez kojih Hrvatska sigurno ne bi postala punopravna članica EU-a?! Hoće li rodnom ideologijom žena prestati biti ženom i hoće li je njen novi „rod“ zaštiti od nasilja kojeg nije mogao spriječiti njen spol? Njima su prava ugroženih žena tek paravan, a ustvari na prvom mjestu im je podrivanje hrvatsko-katoličkih vrijednosti protiv kojih su od svojeg nastanka, jer su im prepreka za osvajanje vlasti. Dodatni i ništa manji motiv je i to što se u projektu vrti ogroman novac iz državnog proračuna, a to džabaljebaroškim parazitima ne može ispod radara proći.

Po lijevo-liberalno-LGBT-rod sceni trebalo bi uništiti sve što je konzervativno. Jesu li se zapitali da li bi bez tih konzervativnih vrijednosti oni danas uopće bili mogući?! Eto, brak je konzervativna civilizacijska vrijednost pa ako nije dobar zašto ga protukonzervativni „naprednjaci“ također žele? Je li današnja civilizacijska razina produkt konzervativnih vrijednosti ili komunista, liberalnog neokolonijalizma, LGBT zajednice, Darwina, Istanbulske konvencije,….?

Nedavna foto seansa golotinje u jednoj katoličkoj crkvi u Dubrovniku dokazuje domet „naprednjačke“ kulture. Treba li pametan popustiti budali i dopustiti rušenje kompletnog konzervativnog svjetonazora samo kako bi lijevo-liberalnim rušiteljima dokazali da su upropastili cijeli svijet?!

Predsjednica K.G. Kitarović pozvala je Vladu da primjeni ključne obveze iz Istanbulske konvencije: “Moja je dužnost kao Predsjednice Republike uputiti apel da se sadržaj Konvencije koji ne izaziva javne prijepore što prije implementira u našem državnom sustavu”

Ovako sročena izjava predsjednice ostavlja nedoumice je li ona za usklađivanje hrvatskog Zakona s Konvencijom, ili je za cenzuriranu ratifikaciju koja, zbog uvjeta o cjelovitosti, ustvari je pristanak na cjelovitu Konvenciju.

Vlada RH i HDZ – Htio ne htio predsjednik Vlade Andrej Plenković do sada je najviše zapamćen po odluci njegovog vijeća mudraca o (ne)zabrani simbola totalitarističkih ideologija i dva usko povezana slučaja – guzoštip i Istanbulska konvencija. Do sada se predsjednika Vlade moglo utemeljeno amnestirati od Agrokora i haaške presude jer je probleme naslijedio.

Međutim sada Agrokor i Istanbulska konvencija žive ili padaju isključivo Plenkovićevim navigiranjem. O tome što on zakuha s Konvencijom ipak će zadnju riječ imati Sabor RH u kojem lijevo-liberalna družina, frustrirana višestrukim gubitkom izbora, jedva čeka centru i desnici napiti se krvi, kao i svim katoličkim i hrvatskim vrijednostima.

U prijeporu oko Istanbulske konvencije u hrvatskoj politici i oko nje, nema nevinih – sastali se istanbulski bećari, pa ni jedan za kuću ne mari. Opet se ide dvosmislenom stazom koja je već utabana prethodnom dvosmislenom odlukom o (ne)zabrani totalitarističkih simbola u Hrvatskoj. Interesantno, iako nije obvezujuća ali je muljajuća, odluka je SLUČAJNO baš onakva kakvu je predsjednik Vlade Plenković samo poželjeti mogao. Nije poznato je li po ovom pitanju netko čuo nedvosmislenu izjavu predsjednice Kitarović i što je u njoj rekla?

Na žalost Konvencija ne dozvoljava„ cile-mile“ dvosmislenost. Zna li netko u Vladi čitati?! Ljevičari znaju i zato navijaju za bilo kakvu ratifikaciju, jer je sukladna njihovom protivljenju hrvatskim i kršćanskim vrijednostima.
Ovih dana iz EU-a je stigla sračunato plasirana kritika zbog izostalih reformi i odmah se krenulo s podmićivanjem tutora.

Umjesto da je preduhitrio saborskog zastupnika HRAST-a Hrvoja Zekanovića i njegovu najavu referenduma o konvenciji, Plenković je najavio da će konvencija uskoro biti na Vladinoj sjednici, nakon čega će biti upućena u Sabor na ratifikaciju. U Saboru pak Plenkovićevi oponenti, čak i neki unutar HDZ-a, imaju više ruku od njega i sigurno će mu tom prigodom rado dokazati „Naš je veći“.

Šuška se kako će Plenković, po uzor na Poljsku, u prijedlog Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije predložiti i prihvaćanje posebne interpretativne izjave kojom bi se dodatno pojasnila tumačenja pojedinih članaka Konvencije.

To je ustvari jednostrana i za drugu stranu u govoru neobvezujuća klauzula o pravu na vlastito tumačenje spornih „rodnih“ dijelova Konvencije, što je ustvari hod na tankom ledu. Time bi Plenković, isto kao deset puta brojniji i ujedinjeni Poljaci, na Hrvatsku privukao sve ljevičarsko-neoliberalne munje i gromove, plus bijes svih države koje su Konvenciju već potpisale. Naime, interpretativna izjava prikriven je POKUŠAJ negiranja dijelova međunarodnog ugovora i vrijedi samo ako je na drugoj strani prihvate druge države ugovornice, a to je ne moguća misija.

U suprotnom ako se druge države ugovornice u nekim dijelovima ne slože, ili joj čak interpretativnu izjavu odbiju, to će sigurno dovest do spora o tumačenju međunarodnog ugovora. Drugim riječima rečeno slijede pritisci i ucjene kojima će Hrvatska – s puno uljepšavanja i zaluđivanja naroda – na kraju sigurno popustiti – kad-tad.

Plenković je sam sebe doveo u mat poziciju, ali ne i hrvatsko izborno tijelo i njegove koalicione partnere HNS i Pupovčev SDSS, jer ga oni još uvijek mogu matirati. On može birati – biti državnik i narodni tribun, ili poslušnik. Ako se odluči za narod Vlada se vjerojatno raspada ali dobiva nove izbore, ako želi biti bruxelleski poslušnik onda Vlada opstaje zahvaljujući HNS-u i Pupovcu – izvjesno vrijeme ili do kraja mandata – ali se HDZ definitivno u svađi cijepa na dva dijela uz siguran gubitak idućih izbora.

Rješenje su ili primjer Velike Britanije, ili referendum.
Velika Britanija nije ratificirala Istanbulsku konvenciju nego joj prilagođava svoje zakone uz izostavljanje rodne ideologije.

Referendum daje narodu zadnju riječ o prijeporu koji ga očevidno i enormno tišti i to je najveći doseg demokracije koju EU i „Istanbulci“ moraju poštovati. Istovremeno, Plenković bi sebi privukao i birače s razbucane desnice.
U suprotnom, bez rješenja kao u V. Britaniji ili referenduma, dobit ćemo svojevrsni državni prevrat nad Ustavom RH jer će ga se podčiniti Istanbulskoj konvenciji.

Narod će nekako preživjeti ali Plenković i HDZ-ov dio uz njega sigurno neće. Najkasnije na idućim izborim od birača će dobiti otkaz i to s posvetom – Tako ti je to kad netko u svoje ruke dobije violinu Stradivari, a violinu uopće ne zna svirati.

Kad mu se fotelja izmakne onda će etno biznismen Pupovac odmah tražiti novog partnera i prvi će mu otpjevati „pesmu“ Lepe Lukić – „Srce je moje violina, što je diraš kad ne znaš da sviraš“.

Većina hrvatskog naroda skoro je poderala svoj glas vičući: „Ne“ Konvenciji – „Da“ hrvatskom Zakonu s dodatnim rješenjima prilagođenim Konvenciji, ali bez „rodne ideologije“. Tko ne vjeruje neka referendumom provjeri.
Hrvatima u BiH Istanbulska konvencija već je nametnuta. Njih se po običaju u BiH ionako ništa ne pita, ali o tome slijedi u idućem osvrtu.

Ako hrvatski narod nema moć u od njega izabranom Saboru RH, ima ga u demokratskim i legalnim prosvjedima. U suprotnom, svojom šutnjom, hrvatski narod je sudionik pakta sa đavlom.
STOP nasilju nad hrvatskim i kršćanskim vrijednostima!

Filip Antunović / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari