Pratite nas

Kolumne

SASTALI SE ISTANBULSKI BEĆARI, PA NI JEDAN ZA KUĆU NE MARI

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme zagovaratelji Istanbulske konvencije najviše pjevuše pjesmu Josipe Lisac „Magla svuda, magla oko nas“, jer se zbog slabe vidljivosti u magli može svašta podvaliti. Hoće li Sabor RH tim podvalama stati na kraj ovisi o tome ima li u njemu više hrvatske pameti ili onih koji podvaljuju.

Zbog omjera snaga u Saboru RH važno je podsjetiti se na detalje glasovanja o Istanbulskoj konvenciji u Europskom parlamentu (EP). O Istanbulskoj konvenciji u EP-u i 489 zastupnika glasovalo je „Za“, 114 „Protiv“ i 69 suzdržano.

Ideološki raznolika ekipa hrvatskih eurozastupnika različito je glasovala što nije nikakvo čudo, ali je čudo što su se podijelili glasovi HDZ-ovih zastupnica i zastupnika. Za Istanbulsku Konvenciju glasovali su Dubravka Šuica i Željana Zovko, protiv je bio Ivica Tolić, a suzdržana Ivana Maletić. Protiv Konvencije su bili još Ruža Tomašić (Hrvatska konzervativna stranka) i neovisna Marijana Petir.

Ovaj primjer glasovanja hrvatskih zastupnika u EP-u je preslika razjedinjenog stanja i unutar saborskih zastupnika u Hrvatskoj. Nepremostive su razlike na relaciji ljevica kontra centra i desnice, ali i onih unutar HDZ-a i desnice, kao i onih koji još uvijek šute.

„U ime obitelji“ (UIO) Željke Markić – Najveća udruga konzervativnog svjetonazora u Hrvatskoj se protivi Konvenciji. Istovremeno njeni politički favoriti MOST i Neovisni za Hrvatsku (NZH) skrivaju se iza njene suknje i šute – osim ako im Željka Markić nije tajni glasnogovornik.

MOST se ne može uhvatiti niti za rep niti za glavu. Ova ideološki šarolika udruga-stranka čas se titulira desnicom, čas ljevicom, a često niti jednim od tog dvoje ili istovremeno oboje, baš kao što nalaže rodna ideologija u Istanbulskoj konvenciji. Načelno i Most se s Konvencijom slaže.

Za Božu Petrova nije nikakvo čudo što sve unatraške radi. Po Metkoviću kruži sprdanja o Božinom krštenju – Čim se svećenik malom Boži približio krenuo je unatraške dok leđima okrenut nije pao u korito puno vode i opsovao – E, sve ti unatraške bilo!

NZH – Naj, naj, najdomoljubnija desničarska stranka predvođena naj, naj, najdomoljubnijim Romeom i Julijom, odnosno Zlatkom Hasanbegovićem i Burnom Esih, svoja usta je voskom zalila. Tko bi to rekao?! Za ljubav istanbulskom moljcu oličenje hrvatske obitelji samo je sebi na usta brnjicu stavilo. Šutljiv neki par. Da se u Saboru RH nekim slučajem zarađuje po broju izgovorenih riječi onda bi Bruna i Zlatko već godinu dana na socijali preživljavali. Nisu njih dvoje krivi što su Hrvatska i BiH sređeniji od Švicarske i nemaju nikakvih problema o kojima bi oni mogli iznijet svoj stav.

U vezi Konvencije ljevičarski mediji su prenijeli tek jednu izjavu NZH kako žele „HDZ istjerati na čistac“, pa neka svatko za sebe zaključi što to u ovom prijeporu znači.

Katolička crkva u Hrvatskoj zauzima se „za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet“. Stoga pozivaju „sve odgovorne i javne djelatnike u društvu neka oslušnu glas većine hrvatskog naroda i ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni“.

Po ovom pitanju Katoličkoj crkvi se nema što predbaciti. Osim što umjesto do grla zakopčanog kardinala Bozanića sve veći broj Hrvata često poželi zamijeniti s uvijek u prijeporima aktivnim i mudrim pokojnim kardinalom Kuharićem.

Bit će da je po izreci kako riba smrdi od glave a ne od repa – kakav papa takav kardinal.
Ljevica-Liberali – Za Istanbulsku konvenciju se svim silama i sa svih sedam ofenziva bori tzv. hrvatska ljevica, liberali i drugi rod – titoisti, komunisti, ateisti, tzv. nevladine civilne udruge, plaćenici stranog kapitala, LGBT i oni koji nisu ništa od navedenog nego nešto deseto jer su ih na ovaj svijet donijeli rode Klepetan i Mala.

Ovih dana na inicijativu GLAS-a i IDS-a Anka Mrak Taritaš okupila je SDP, HSS, Živi zid, bivši mostovac i vječiti ljevičarski JNA kadar neovisni Vlaho Orepić, Ivan Lovrinović iz Promijenimo Hrvatsku, te doživotni saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin, kako bi zajedno u parlamentarnu proceduru uputili interpelaciju o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Ova „družina“ je izdala priopćenje u kojem tvrde kako im je MOST naknadno pojasnio da će i oni potpisati prijedlog, a interpelaciji su skloni i u stranci Neovisni za Hrvatsku – Brune Esih Zlatko Hasanbegović – jer žele “HDZ istjerati na čistac”.

Zbog čega su „Za“ ako se za nasilje nad ženama ne sudi na temelju Istanbulske konvencije nego na temelju važećih zakona koji već postoje i bez kojih Hrvatska sigurno ne bi postala punopravna članica EU-a?! Hoće li rodnom ideologijom žena prestati biti ženom i hoće li je njen novi „rod“ zaštiti od nasilja kojeg nije mogao spriječiti njen spol? Njima su prava ugroženih žena tek paravan, a ustvari na prvom mjestu im je podrivanje hrvatsko-katoličkih vrijednosti protiv kojih su od svojeg nastanka, jer su im prepreka za osvajanje vlasti. Dodatni i ništa manji motiv je i to što se u projektu vrti ogroman novac iz državnog proračuna, a to džabaljebaroškim parazitima ne može ispod radara proći.

Po lijevo-liberalno-LGBT-rod sceni trebalo bi uništiti sve što je konzervativno. Jesu li se zapitali da li bi bez tih konzervativnih vrijednosti oni danas uopće bili mogući?! Eto, brak je konzervativna civilizacijska vrijednost pa ako nije dobar zašto ga protukonzervativni „naprednjaci“ također žele? Je li današnja civilizacijska razina produkt konzervativnih vrijednosti ili komunista, liberalnog neokolonijalizma, LGBT zajednice, Darwina, Istanbulske konvencije,….?

Nedavna foto seansa golotinje u jednoj katoličkoj crkvi u Dubrovniku dokazuje domet „naprednjačke“ kulture. Treba li pametan popustiti budali i dopustiti rušenje kompletnog konzervativnog svjetonazora samo kako bi lijevo-liberalnim rušiteljima dokazali da su upropastili cijeli svijet?!

Predsjednica K.G. Kitarović pozvala je Vladu da primjeni ključne obveze iz Istanbulske konvencije: “Moja je dužnost kao Predsjednice Republike uputiti apel da se sadržaj Konvencije koji ne izaziva javne prijepore što prije implementira u našem državnom sustavu”

Ovako sročena izjava predsjednice ostavlja nedoumice je li ona za usklađivanje hrvatskog Zakona s Konvencijom, ili je za cenzuriranu ratifikaciju koja, zbog uvjeta o cjelovitosti, ustvari je pristanak na cjelovitu Konvenciju.

Vlada RH i HDZ – Htio ne htio predsjednik Vlade Andrej Plenković do sada je najviše zapamćen po odluci njegovog vijeća mudraca o (ne)zabrani simbola totalitarističkih ideologija i dva usko povezana slučaja – guzoštip i Istanbulska konvencija. Do sada se predsjednika Vlade moglo utemeljeno amnestirati od Agrokora i haaške presude jer je probleme naslijedio.

Međutim sada Agrokor i Istanbulska konvencija žive ili padaju isključivo Plenkovićevim navigiranjem. O tome što on zakuha s Konvencijom ipak će zadnju riječ imati Sabor RH u kojem lijevo-liberalna družina, frustrirana višestrukim gubitkom izbora, jedva čeka centru i desnici napiti se krvi, kao i svim katoličkim i hrvatskim vrijednostima.

U prijeporu oko Istanbulske konvencije u hrvatskoj politici i oko nje, nema nevinih – sastali se istanbulski bećari, pa ni jedan za kuću ne mari. Opet se ide dvosmislenom stazom koja je već utabana prethodnom dvosmislenom odlukom o (ne)zabrani totalitarističkih simbola u Hrvatskoj. Interesantno, iako nije obvezujuća ali je muljajuća, odluka je SLUČAJNO baš onakva kakvu je predsjednik Vlade Plenković samo poželjeti mogao. Nije poznato je li po ovom pitanju netko čuo nedvosmislenu izjavu predsjednice Kitarović i što je u njoj rekla?

Na žalost Konvencija ne dozvoljava„ cile-mile“ dvosmislenost. Zna li netko u Vladi čitati?! Ljevičari znaju i zato navijaju za bilo kakvu ratifikaciju, jer je sukladna njihovom protivljenju hrvatskim i kršćanskim vrijednostima.
Ovih dana iz EU-a je stigla sračunato plasirana kritika zbog izostalih reformi i odmah se krenulo s podmićivanjem tutora.

Umjesto da je preduhitrio saborskog zastupnika HRAST-a Hrvoja Zekanovića i njegovu najavu referenduma o konvenciji, Plenković je najavio da će konvencija uskoro biti na Vladinoj sjednici, nakon čega će biti upućena u Sabor na ratifikaciju. U Saboru pak Plenkovićevi oponenti, čak i neki unutar HDZ-a, imaju više ruku od njega i sigurno će mu tom prigodom rado dokazati „Naš je veći“.

Šuška se kako će Plenković, po uzor na Poljsku, u prijedlog Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije predložiti i prihvaćanje posebne interpretativne izjave kojom bi se dodatno pojasnila tumačenja pojedinih članaka Konvencije.

To je ustvari jednostrana i za drugu stranu u govoru neobvezujuća klauzula o pravu na vlastito tumačenje spornih „rodnih“ dijelova Konvencije, što je ustvari hod na tankom ledu. Time bi Plenković, isto kao deset puta brojniji i ujedinjeni Poljaci, na Hrvatsku privukao sve ljevičarsko-neoliberalne munje i gromove, plus bijes svih države koje su Konvenciju već potpisale. Naime, interpretativna izjava prikriven je POKUŠAJ negiranja dijelova međunarodnog ugovora i vrijedi samo ako je na drugoj strani prihvate druge države ugovornice, a to je ne moguća misija.

U suprotnom ako se druge države ugovornice u nekim dijelovima ne slože, ili joj čak interpretativnu izjavu odbiju, to će sigurno dovest do spora o tumačenju međunarodnog ugovora. Drugim riječima rečeno slijede pritisci i ucjene kojima će Hrvatska – s puno uljepšavanja i zaluđivanja naroda – na kraju sigurno popustiti – kad-tad.

Plenković je sam sebe doveo u mat poziciju, ali ne i hrvatsko izborno tijelo i njegove koalicione partnere HNS i Pupovčev SDSS, jer ga oni još uvijek mogu matirati. On može birati – biti državnik i narodni tribun, ili poslušnik. Ako se odluči za narod Vlada se vjerojatno raspada ali dobiva nove izbore, ako želi biti bruxelleski poslušnik onda Vlada opstaje zahvaljujući HNS-u i Pupovcu – izvjesno vrijeme ili do kraja mandata – ali se HDZ definitivno u svađi cijepa na dva dijela uz siguran gubitak idućih izbora.

Rješenje su ili primjer Velike Britanije, ili referendum.
Velika Britanija nije ratificirala Istanbulsku konvenciju nego joj prilagođava svoje zakone uz izostavljanje rodne ideologije.

Referendum daje narodu zadnju riječ o prijeporu koji ga očevidno i enormno tišti i to je najveći doseg demokracije koju EU i „Istanbulci“ moraju poštovati. Istovremeno, Plenković bi sebi privukao i birače s razbucane desnice.
U suprotnom, bez rješenja kao u V. Britaniji ili referenduma, dobit ćemo svojevrsni državni prevrat nad Ustavom RH jer će ga se podčiniti Istanbulskoj konvenciji.

Narod će nekako preživjeti ali Plenković i HDZ-ov dio uz njega sigurno neće. Najkasnije na idućim izborim od birača će dobiti otkaz i to s posvetom – Tako ti je to kad netko u svoje ruke dobije violinu Stradivari, a violinu uopće ne zna svirati.

Kad mu se fotelja izmakne onda će etno biznismen Pupovac odmah tražiti novog partnera i prvi će mu otpjevati „pesmu“ Lepe Lukić – „Srce je moje violina, što je diraš kad ne znaš da sviraš“.

Većina hrvatskog naroda skoro je poderala svoj glas vičući: „Ne“ Konvenciji – „Da“ hrvatskom Zakonu s dodatnim rješenjima prilagođenim Konvenciji, ali bez „rodne ideologije“. Tko ne vjeruje neka referendumom provjeri.
Hrvatima u BiH Istanbulska konvencija već je nametnuta. Njih se po običaju u BiH ionako ništa ne pita, ali o tome slijedi u idućem osvrtu.

Ako hrvatski narod nema moć u od njega izabranom Saboru RH, ima ga u demokratskim i legalnim prosvjedima. U suprotnom, svojom šutnjom, hrvatski narod je sudionik pakta sa đavlom.
STOP nasilju nad hrvatskim i kršćanskim vrijednostima!

Filip Antunović / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas

Objavljeno

na

Objavio

AP
Bodljikavu žicu mađarska komunistička vlast držala je do 1989., kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva DDR-a, pa se raspao komunistički istočni blok, ujedinila Njemačka, a zatim i Europa…

Prije skoro sedamdeset godina mađarski pravnik, sociolog i političar Istvan Bibo napisao je da je egzistencijalni strah za zajednicu najznakovitija crta istočnoeuropske i srednjoeuropske političke duhovnosti. Da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno ju je samo zanijekati, osporiti, dovesti u pitanje njezine korijene, povijest ili čak njezine mitove. Ta bi konstatacija mogla pomoći onima koji žele razumjeti današnju društvenu stvarnost i politička kretanja u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. Naravno, ako netko uopće želi razumjeti tu stvarnost i te procese. Onaj tko to doista želi mogao bi poći od činjenice da su Mađari ponovno postavili bodljikavu žicu na granice. Ponovno, zato što je tu žicu mađarska komunistička vlast držala sve do svibnja 1989. kada je uklonjena, što je onda uzrokovalo opći bijeg stanovništva Njemačke Demokratske Republike u Austriju i Saveznu Republiku Njemačku.

Mađari su uklonili žicu, raspao se komunistički istočni blok, ujedinila se Njemačka, zatim se ujedinila i Europa. Što će se dogoditi sada kada su Mađari vratili žicu, vidjet ćemo. Svakako treba imati na umu da je ona prva žica sprečavala Mađare (i druge Srednjo/istočnoeuropljane) da pobjegnu iz zemalja “s pravednom, plemenitom vlašću i idealnim uređenjem”, dok ova danas sprečava strance ilegalno ući u Mađarsku (i druge zemlje Europske Unije) koja navodno ima “korumpiranu i lošu vlast”. No, od onih koji razumiju samu stvarnost puno su jači i utjecajniji oni koji imaju moć nametnuti svoju sliku stvarnosti. Sva društvena i humanistička istraživanja, svi znanstveni časopisi, monografije i skupovi, koliko god znanstveno, savjesno i pošteno rađeni, u sjeni su političkih tribina.

Veći odjek u javnosti ima jedan Trumpov tweet nego sve što tijekom godine objavi Američka akademija umjetnosti i znanosti. Potpuno je nevažno koliko se izneseno slaže ili ne slaže jedno s drugim, odnosno koliko je izrečeno točno ili netočno, pa čak i kolika je dugoročna vrijednost jednoga ili drugoga. To ne bi bilo tako da se sama znanost u velikom dijelu nije dala ispolitizirati, a time posljedično i korumpirati odnosno obezvrijediti. Već spomenuti I. Bibo piše da takvo postupanja i takav odnos (društvenih i humanističkih) znanosti dovode nacionalne odnosno političke elite u “radikalno lažan odnos sa stvarnošću”. Naviknuti su “da umjesto na stvarnosti grade na zahtjevima, umjesto na učinke usredotočuju se na težnje i, što je najgore, razmišljaju i zaključuju izvan jednostavne povezanosti uzroka i posljedica”. To je pisano u vrijeme kada je informacija bila povlastica moćnih, dok se danas moć temelji na nametanju dezinformacije, odnosno laži kao istine. Posljednjih godina populariziran je izraz “fake news”, koji označava lažnu vijest plasiranu putem medija radi postizanja određenog propagandnog učinka. Nitko neće reći da se služi takvim sredstvima. To rade isključivo “oni drugi”, čiji je tisak “žuti tisak” a čije su ideje i ciljevi “opasni”, “nelegitimni”, “ekstremistički” i “pogrešni”. Naravno, po istoj logici, takvim se metodama nikako ne služe “ugledni” mediji. A “ugledni” su oni koji imaju moć i čiju “istinu” brane diplomacija, vojska, policija i tužiteljstva. Dio medija u Hrvatskoj s posebnim respektom prenosi vijesti iz “uglednog The Guardiana”, kao i iz “uglednog Foreign Policyja” i “uglednog Financial Timesa”. Najugledniji su onda kada pišu o Hrvatskoj kao “fašističkoj zemlji”, osvrćući se na marginalce i pozivajući se na neugledne pojedince i “ugledne” medije u Hrvatskoj, čiji je ugled toliki da bi bez vladinih ili “nevladinih” subvencija (čije “istine” propagiraju) propali u vrlo kratkom roku.

Na početku spomenuti pojam “egzistencijalni strah za zajednicu” nameće potrebu definicije te zajednice, danas, u srednjoj i (jugo)istočnoj Europi. U vrijeme kada je Bibo pisao o njima, zajednice su bile jasno određene – državnim granicama, nacionalnim identitetima, jezikom, kulturom, poviješću. U širem smislu bile su podijeljene u vojno političke blokove ili su bile labavo povezane idejom nesvrstavanja. Što je to danas “zajednica” u Europi “bez granica” čije granice ilegalno prelaze stotine tisuća ljudi bez dokumenata, ali s vrlo čvrstim i teško promjenjivim identitetom? Tradicionalne europske vrijednosti, definicije pa i zajednice dovedene su u pitanje. Svakodnevno gledamo kako se nacionalni i kulturni identiteti sustavno razaraju u ime ideologije internacionalizma i multikulturalizma. Temelji “staroga” društva – složna obitelj i krepostan pojedinac relativizirani su do neprepoznatljivosti. Dezorijentacija je proglašena orijentacijom.

Tradicionalne vjerske zajednice, političke stranke i veliki dio institucija su se kompromitirali, izgubili vjerodostojnost, utjecaj i podršku. Navodna “rasna superiornost” i “nacionalna čistoća” s pravom su postali sinonimi zla i opačine. Ideja “klasne jednakosti” i “socijalne pravde” izdahnula je u komunističkim gulazima, dodatno osramoćena masovnim zločinima i još masovnijim manifestacijama totalitarizma i jednoumlja odnosno kolektivističkog bezumlja. Liberalizam se pogubio u svojim antinomijama, elitizmu i relativizmu, odustao je od racionalizma, osilio se i okomio na demokraciju, a “demokracija” se udaljila od demosa i skliznula u “populizam” podajući se onima koji nude brza i jednostavna rješenja, bez osjećaja za stvarnost i stvarne veze s njom. Komunisti nisu uspjeli zavladati svijetom i dokinuti privatnu svojinu, ali su zato moderne tehnologije i s njima povezane društvene norme gotovo potpuno ukinule privatnost i ljudsku intimu, podredivši ih istoj privatnoj svojini. Što je svojina u odnosu na ljudske duše? U ime intime, tog skrovitog, unutarnjeg dijela duševnog života pojedinca, organiziraju se parade. U ime duhovnosti, Boga, metafizičkog i vječnog, planiraju se teroristički napadi. Istovremeno, milijuni ljudi povezani u virtualne zajednice oglašavaju “urbi et orbi” gdje su i s kim su bili, kamo će ići, što su jeli, o čemu razmišljaju, što rade i planiraju. Osim takvog izlaganja, trajno se obilježavaju tetovažama, čime dodatno olakšavaju (zlu ne trebalo) identifikaciju i kontrolu nad sobom. Samo naprijed, to je “in” i “cool”, već su pripremljeni dragovoljci za ugradnju biočipova. Žigosanje je počelo, slobodu smo žrtvovali na oltar “sigurnosti” i komfora.

Nakon svega, pitajmo se ponovno kojoj zajednici pripadamo i koje to vrijednosti štitimo. Jesmo li slobodni odgovoriti na to pitanje, je li to uopće pametno i politički korektno? Odgovor dijelom možemo očitati i iz rezultata izbora na koje izlazimo i na kojima sudjelujemo. Krajem svibnja iduće godine održat će se izbori za Europski parlament. U Hrvatskoj ćemo birati 12 (od ukupno 705) zastupnika i pokazat ćemo kakvu Europu želimo i želimo li je uopće. Naime, u radu tog Parlamenta sudjeluju i zastupnici koji tvrde da Europska unija uopće ne treba postojati. Na drugoj su pak strani oni koji srčano brane Uniju, ali su im Europljani premalo “Europljani”, pa se zalažu za prihvat (što većeg broja) emigranata iz Azije i Afrike. Dobra je elita (vlast) samo ne valja narod. Iako se rado predstavljaju legalistima i zagovornicima “pravne države”, ne smetaju im ilegalni (nezakoniti i protuzakoniti) prelasci granice. To je valjda neki vid zakasnjele osvete društvu, revolucije kojoj su u mladosti težili, ali nisu imali hrabrosti ni snage otići dalje od one seksualne, u kojoj se mogla izgubiti pamet, ali ne i glava. Kojoj onda zajednici pripadamo i koje vrijednosti štitimo? Nacionalnoj, religijskoj, europskoj? Ili je možda važnija pripadnost nekoj regionalnoj ili lokalnoj zajednici, nogometnom klubu, LGBT ili nekoj drugoj skupini. Svejedno, etablirani mediji, koji se uglavnom određuju kao ljevičarski, sugeriraju da je važno ne biti radikal, ne biti ekstremist, a posebno ne biti desničar. To je, navodno, samo korak od fašizma ili neonacizma!? Tko su, zapravo, radikali: oni koji beskompromisno i dosljedno brane postojeće vrijednosti ili oni koji ih jednako tako beskompromisno i dosljedno žele razoriti odnosno promijeniti? Nisu li oni koji radikalno mijenjaju europska društva radikali i ekstremisti? Zar nije društveno opasnije iskapati mrtve iz njihovih grobova nego tražiti pravo ukopa davno ubijenih, a tek pronađenih?

Nama susjedna Mađarska, velikim dijelom i zbog one već spomenute žice, nametnula se kao glavna tema budućih europskih izbora. Odnos prema njezinu predsjedniku Viktoru Orbánu određuje vrijednosti za koje se zalažemo, a dijelom karakterizira i zajednicu kojoj pripadamo. Na svojevrsnom “suđenju” koje mu je upriličeno prošloga tjedna u Bruxellesu odlučivalo se o oduzimanju prava glasa mađarskoj državi u europskim institucijama. Orbán je odbacio optužbe protiv sebe i svoje vlade te je izjavio: “Jasno vam poručujem: Mađarska će i ubuduće samostalno braniti svoje granice i samo ćemo mi odlučivati kome ćemo dopustiti da u našoj zemlji živi zajedno s nama… Mađarska nikada neće pokleknuti pred bilo čijim ucjenama. Mađarska će nastaviti braniti svoje granice, onemogućavati ilegalnim migrantima stupanje na mađarsku zemlju i afirmirati svoje državno pravo, ako bude potrebno, i protiv svih vas koji ovdje sjedite.” Ima li jasnijeg svjedočenja i odlučnije obrane identiteta, odnosno odgovora na pitanje pripadnosti zajednici? Jedan od brojnih mađarskih disidenata, sudionik (kontra)revolucije iz 1956. György Konrád nešto drukčije je 1980. godine opisao Mađare odnosno narode Srednje Europe: “Mi – Srednjoeuropljani, ni zapadnjaci ni Rusi – nismo nikada bili doista građani, a nećemo to nikada ni biti. Pitanje što smo zapelo nam je u grlu. Čak ni naš društveni položaj nije za nas karakterističan: bili dolje ili gore – na nas se stropoštava država. Na nas se uvijek stropoštava neka vlast. Na nama je uvijek bio višak pritiska, teret je toliki da nam se noga naučila na posrtanje. Mi smo uvijek pišali uz vjetar, a nedaće smo jedva preživjeli. S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacijskih planova i mirovnih konferencija.

Iz Sarajeva je došao prvi, iz Gdanjska drugi svjetski rat. Treba paziti na nas.” Treba li doista “paziti na nas” ili barem na Mađare koji pokazuju začudnu žilavost i odlučnost u obrani svoje države i svoga (možda i našega?) identiteta, ili zapravo treba uložiti truda i razumjeti taj svijet? Jer, da bi se na jugoistoku Europe jedna nacija osjetila ugroženom, nije ju potrebno napasti ili joj zaprijetiti ratom. Dovoljno joj je zaprijetiti milijunima ilegalnih emigranata ili doktrinom “ograničenog suvereniteta” koja ne znači ništa drugo nego svrgavanje nepoćudne domaće vlasti uz pomoć “uglednih” medija, političke većine, a po potrebi možda i tenkova. U ime socijalizma ili europskih vrijednosti – svejedno.

dr.sc. Ivo Lučić/Globus

Odjeci suđenja mađarskoj Mađarskoj u Euro-parlamentu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kažnjenička bojna i preudaje u Saboru

Objavljeno

na

Objavio

U spojenim posudama SDP-u i HDZ-u trenutačno se odvijaju suprotni procesi. Jedni se u Saboru osipaju i žele srušiti vođu, a drugi se podebljavaju otpadnicima sa svih strana i natječu u iskazivanju potpore Najboljem i Najpametnijem.

Neuspjelo pokušavanje rušenja Bernardića već se mjesecima odigrava javno, poput neke reality sapunice, dok se mutni proces Plenkovićeva ostajanja u igri odigrava tajno, zakulisnim igrama o kojima možemo samo nagađati.

SDP je napustio koalicijski partner HNS kojeg su sami uvukli u Sabor pa su ispali naivni rogonje, a HDZ-ovci su sebe uvjerili da su superinteligentni osvajači iako dugoročno nije sigurno tko je takvom preudajom HNS-a dobio, a tko izgubio.

SDP ni milimetra ne odustaje od ideologije, još naklapaju o antifašizmu i ustašizaciji Hrvatske, dok se Plenkovićev HDZ potpuno ispraznio od političkog i vrijednosnog sadržaja, štoviše sve više postaje novi okvir za održanje lijevo-liberalne kulturne hegemonije.

Današnja događanja u SDP-u još jednom potvrđuju tezu kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Na samim počecima te partije u borbi za čelnu poziciju doslovno su padale glave, u zlatna drugarska vremena kad je Broz usred staljinističkih čistki u Moskvi otkucavao tadašnjeg partijskog čelnika Gorkića i ostale drugove šaljući ih time u sigurnu smrt, dok se sam uspinjao na njihovo mjesto.

U usporedbi s tim danima, današnji pokušaj skidanja nepopularnog Bere djeluje kao farsa, a unutarpartijska borba za vlast više podsjeća na antički boj žaba i miševa negoli na kakav tragični obrazac.

Mediji već mjesecima izvještavaju kako Bernardić samo što nije pao, štoviše, prošlog tjedna već su ozbiljno raspravljali o tome hoće li ga naslijediti Komadina ili Borzan, a onda se ništa od toga nije dogodilo.

U medijima bi trebalo uvesti dodatnu rubriku, između vremenske prognoze i sporta, o stanju smjenjivanja Bernardića ili, dok se nešto ne dogodi, držati natpis: Beru još nisu smijenili, a kad će, ne znamo.

Ta čudna situacija rezultat je diskrepancije između formalne moći u stranci koju ima Bernardić koji je kao dobar Bandićev učenik mlad usvojio ključna birokratsko-partijska znanja, ukratko zna kako stranka funkcionira i kako se unutarpartijskim rudarenjem ostaje u sedlu, i lijeve bulumente, od medija i javne scene do saborskih zastupnika koje je naslijedio došavši na čelo stranke nakon izgubljenih izbora, a koji ga iz nekog razloga, premda još nije dobio priliku okušati se na parlamentarnim izborima, žele smijeniti.

Oni bi ga srušili, ali ne uspijevaju, on bi ih počistio, a ne može. Trakavica oko smjenjivanja Bernardića u medijima je postala neka vrsta domaćeg pandana opozivu Trumpa koji, eto, samo što se nije dogodilo.

Naši kukavni prepisivači globalnog fake-newsa uvjeravaju nas već drugu godinu kako predsjednik Trump samo što nije pao. U međuvremenu američka ekonomija cvjeta, Trump održava obećanja, širi biračko tijelo na skupine do sada pretplaćene na glasovanje za demokrate. Ukratko, ako ga zdravlje posluži, bit će još šest godina predsjednik Amerike s dobrim izgledima da još osam godina nakon njega to bude kći Ivanka. Do tada će ovi možda i srušiti Bernardića.

U međuvremenu se SDP-ov saborski klub opasno tanji. Prvi partijski otpadnik bio je Tomislav Saucha koji je lani, u vrijeme kad je od USKOK-a optužen za lažiranje putnih naloga i podizanje fiktivnih dnevnica, svojim čudesnim preletom Plenkoviću spasio HDZ-ovu većinu. Ta akrobacija potaknula me na kreativnu reformulaciju Arhimedova zakona koji bi u Hrvatskoj 2018. zvučao ovako: Tijelo političara uronjeno u probleme s pravosuđem istiskuje onoliku količinu ljubavi prema Plenkoviću i privrženosti njegovoj većini koliko je olakšanje njegovih pravosudnih problema.

Pravosuđe je, bez sumnje, najveći hrvatski problem. Čini se da ladice u DORH-u danas više od bilo čega utječu na politička savezništva i održavanje većine. Plenković okuplja oko sebe svojevrsnu kažnjeničku bojnu koja ga održava u političkom životu. Dirljivo je vidjeti kako oko njega stoje Saucha, Glavaš, Kalmeta, Bandić i niz drugih likova pod pravosudnom sjenom.

Situacija s HDZ-om i partnerima podsjeća na modificirano kozaračko kolo, u kojem ukrštenim rukama svatko svakoga drži za jaja, svi se boje i samo je pitanje dana kada će se ravnoteža straha poremetiti i netko prvi stisnuti, a onda nastaje opći jauk. Saborsku većinu na okupu drži strah. Neke strah od zakona, a neke strah od društvene marginalnosti ako ostanu izvan politike. Za takav politički milje idealni su ljudi s greškom ili ljudi bez svojstava. Prvi jer su ucjenjivi, drugi jer nemaju nikakvih sposobnosti i znanja, dakle nikakvih mogućnosti za ozbiljnu karijeru izvan stranke i politike.

Najsigurniji Plenkovićevi saborski saveznici, ali i najveći protivnici prijevremenih izbora, stoga su oni poput HNS-a, Sauche i sličnih za koje sljedeći izbori znače politički kraj. No postoje i neki racionalni razlozi koji bi Plenkovića mogli nagnati na rizik prijevremenih izbora. Prvi je da ih održi po starom Izbornom zakonu koji mu ide u korist.

Teško će zaustaviti referendum o promjeni izbornog sustava. Eventualnom muljažom oko prebrojavanja potpisa oligarhija riskira ulicu, a nema nikakvog suvislog objašnjenja zašto bi Ustavni sud oborio referendumska pitanja, posebno prvo jer je nezamislivo što bi to moglo, i uz najnategnutije tumačenje, biti neustavno u tri preferencijalna glasa ili elektroničkom i dopisnom glasovanju, čega se oligarhija najviše i boji.

Zatim, plenkistima kao eurofanaticima ne ide na ruku ni razvoj situacije u Europi, što bi se već moglo vidjeti na izborima za Europski parlament na proljeće, a kulminirat će na sljedećim izborima u Francuskoj i Njemačkoj. Jesu li naši euroni čuli za Brexit? Ili za to da je Macron na povijesno najnižoj razini popularnosti nekog predsjednika u ovoj točki mandata, da Nacionalna fronta dijeli prvo mjesto kao najpopularnija stranka u Francuskoj?

Znaju li da je AfD po anketama već sada najjača stranka na istoku Njemačke te da je pretekao SPD i postao druga stranka na razini cijele države? Znaju li da je potpuno potopljen stari euronski lijevi i desni centar u Italiji? Dubinski se mijenjaju stvari u cijeloj Europi i uskoro bi se moglo dogoditi da naši “bruxelleski ćate” više nemaju kome biti ćate. No oni se ponašaju se kao da je to još uvijek jak i neupitan EU od prije petnaestak godina kad su počeli naši pristupni pregovori pa kao glavno obećanje nude Hrvatima uvođenje eura i ulazak u Schengen.

Odlijepili su od stvarnosti, a Plenković podsjeća na tragične duvanjske gangaše ponosne na činjenicu – Berlin pao, Roško Polje nije. Europarlamentarni izbori će im, dakle, dodatno delegitimirati temeljnu vanjskopolitičku priču, i to bi trebali imati na umu. Dodatan razlog za raspisivanje prijevremenih izbora, ako razmišljaju trezveno, jest i mogući neugodan rasplet Agrokora i Uljanika u bliskoj budućnosti, prije čega bi im bilo bolje pokušati dodatno se učvrstiti na vlasti, dok još mogu.

Posebno je zanimljiva pozicija dijela saborskih zastupnika HDZ-a koji se nisu ni u čemu suprotstavljali Plenkovićevoj volji, ali nisu ni “njegovi ljudi” pa se srednjoročno nalaze u bezizlaznoj situaciji. Neće biti na listama za sljedeće izbore, a pristajanjem uz ovakvu većinu kompromitiraju sebi bilo kakvu mogućnost dalje političke karijere u nekom drugom okviru ili u nekom hipotetskom HDZ-u poslije Plenkovića, kojem bi bili balast.

Imaju li oni dovoljno snage da se u zadnji tren suprotstave Plenkoviću i spase vlastite karijere? Za svaku HDZ-ovu, ili partnersku mu ruku koju izgubi – od Hasanbegovića, Esih, Zekanovića, sutra možda Milinovića itd., Plenković dobiva najmanje po jednu iz SDP-ove koalicije. Privukao je HNS, Sauchu, Ronka, a sad navodno i Milanku Opačić, koja na pitanje hoće li se nekome prikloniti zagonetno odgovara: “Ja sam se tek razvela, a vi bi mene već udavali. Strpite se malo.” Za razliku od nje, Ronko se već otvoreno preudao za Plenkovića.

Ako ova Vlada izdrži još dvije godine, ovom dinamikom prelijevanja iz jedne spojene partijske posude u drugu, moguće je zamisliti kako će s vremenom većina zastupnika HDZ-a prestati podupirati Plenkovićevu većinu, ali će je podupirati svi SDP-ovi i HNS-ovi. Time bi on de facto postao vođa ljevice u Hrvatskoj i ispunio Milanovićevu tezu kako “Plenković više pripada u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ“. Ono što je zajedničko HDZ-u i SDP-u protivljenje je bilo kakvim stvarnim promjenama.

Stoga se zajedno grčevito bore protiv promjene Izbornog zakona. Zadržali bi pod svaku cijenu ovu igru spojenih posuda. Razlog više za poželjeti prijevremene izbore koji bi ih natjerali u veliku koaliciju i izveli stvar na čistac. Bolje je da se taj korak ubrza i da se ne gube još dvije godine jer tek kad konačno padnu jedni drugima u veliki koalicijski zagrljaj, počet će prava politička borba za stvarne promjene u Hrvatskoj.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Trenutna situacija u Hrvatskoj je moralno dno političkog trgovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari