Pratite nas

Reagiranja

‘Sastavljanje registra ‘čestitih ljudi’ u nekom narodu je fašistički obrazac i gotovo!’

Objavljeno

na

Nakon što je poznati, u “regionu omiljeni” glumac Emir Hadžihafizbegović, nastupajući u popularnoj emisiji HTV-a “Nedjeljom u 2”, nabrajao podobne Hrvate te pozvao HDZ BiH da napravi isti odabir među Bošnjacima, premijer Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić u izjavi za Hrvatski Medijski Servis javno je izrazio svoju odioznost i kao dopredsjednik prozvane stranke odbacio svaki oblik “fašističkog sudovanja o prihvatljivim pojedincima iz loših naroda”

Reagirao je SDA-av ministar Edin Ramić, ne da bi osporavao ili demantirao nego da bi Ćosića optužio za “progon neistomišljenika u maniru komunističkog jednoumlja.”

Komentirajući ovaku Ramićevu reakciju Ćosić za Hrvatski Medijski Servis kaže kako je nejasno, kako onaj tko iznese drugačije mišljenje u odnosu na ono o kojem se govori, može biti optužen za progon u ime jedoumlja!?

-Iznoseći drukčije u odnosu na ranije rečeno, valjda se promovira pluralizam mišljenja, a ne zagovara jedoumlje! To meni nije dopušteno, već u prvoj rečenici kaže ministar!? Ne kaže samo tko daje to dopuštenje. Možda on?, pita se Ćosić, te pojašnjava:

Moj “progon” je usmjeren na politiku sastavljanja registra “čestitih ljudi” u nekom narodu, jer je to fašistički obrazac i gotovo!, kaže kategorički Ćosić.

Ramić, primjećuje premijer ZHŽ, ne govori o tome nego o “ugledu, časti, omiljenosti i antifašizmu” koji rese Emira Hadžihafizbegovića.

-Uglavnom, brani ono što nitko ne napada. Ni riječi o tome jesu li iznesene teze fašističke ili nisu? Ne samo da to prešućije nego dodatno fašizira spornu tezu uvodeći kategoriju “korektih ljudi iz hrvatskog korpusa”! O kakvom antifašizmu govore ljudi koji koji sastavljaju popise prihvatljivih, popise “korektih ljudi” iz drugih naroda? O “antifašizmu pokoravanja”, poznatom novovjekom obliku fašizma koji se sadržajno ne razlikuje od izvornog, kaže Ćosić za HMS.

Edin Ramić je “siguran da će bilo gdje u regionu Emir skupiti više ljudi pozivom na kafu” nego Ćosić “pozivom na miting”.

-Vjerujem! Argument bi bio snažan i neoboriv kad bi se antifašizam mjerio brojem ljudi koji se nekome odazavu “na kafu”. Disciplina masovnog ispijanja kave može biti zanimljiva samo urednicima Guinnessove knjige rekorda, veli sugovornik HMS, te dodaje:

-Tako, dakle, stvari stoje u apstraktom svijetu “regiona” ili “civiliziranom svijetu kojem želimo pripadati”, tamo negdje “na Rodosu”, tamo je mnoštvo “poštovalaca ideja koje zastupa Hadžihafizbegović”, mnoštvo ljudi koji bi se skupili “pozivom na kafu”. Nešto je drukčije u stvarnom, svijetu, u Bosni i Hercegovini u kojoj živimo, u izbornoj jedinici u kojoj je Hadžihafizbegović pozivao birače kao kandidat SDA za Parlamentarnu skupštinu BiH. Nisu ga izabrali. Možda zato što ne piju kavu ili što se nije kandidirao u civiliziranoj izboroj jedinici gdje žive njegovi poštovaoci, tko bi to znao. Uglavnom, narodu koji ne želi izabrati omiljenog patriotu, časnog čovjeka i antifašistu, treba netko drugi na silu nametnuti “korektnog” čovjeka iz korpusa bošnjačkog naroda – rekao bi neki fašist, a s njim bi se složili “antifašisti” Edin ili Emir, veli Ćosić./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zašto šute zastupnici SDP-a u EU parlamentu o rezoliciji za koju su glasovali?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“.

Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).

Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.

Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova.

Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.

Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH.

Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.

Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.

Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića:

Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima?

To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.

Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime.

Glasovati za dokumenta kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti.

Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj.

Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha.

Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dr. Hebrang odgovorio SDP-ovom Srići: Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu

Objavljeno

na

Objavio

“Ministar zdravstva u sjeni Saša Srića predstavlja SDP-ovu zdravstvenu reformu”, naveo je Večernji list za dr. Sašu Sriću, člana Nacionalnog Savjeta za zdravlje SDP-a, koji bi mogao biti ministar zdravstva dođe li na vlast SDP.

“Želimo da svi imaju jednako pravo pristupa zdravstvu. Vraćamo se javnozdravstvenom sustavu iz 1993. koji je funkcionirao, a ukinuo ga je tadašnji ministar Andrija Hebrang i započeo agoniju javnog zdravstva. Tada je ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu, preventivnu stomatološku medicinu i tada je krenuo najtiši oblik privatizacije koju je ministar Kujundžić pretvorio u glasnu privatizaciju. Borimo se i borit ćemo se protiv tihe privatizacije zdravstva”, naveo je Srića.

Dr. Hebrang na navedeni intervju poslao je demanti te ustvrdio da “je ministar u sjeni iznio neistine”. Upozorava i da je cenzura opet napravila svoje jer su mu iz odgovora Večernjem listu izbacili dva podatka (koji su podebljani da ih lakše vidite).

Komentar dr. Hebranga na optužbe iznesene u Večernjem listu prenosimo u cijelosti:

“U Vašem cijenjenom listu od 3. studenoga 2019. godine objavili ste intervju s SDP-ovim ministrom zdravstva u sjeni. Tom prilikom je ministar u sjeni dr Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i „započeo agoniju javnoga zdravstva“. Navodi da sam ja „ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu…i pokrenuo najtiši oblik privatizacije…“.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko- crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća, da nije mogao dobiti podatke od svojih stranačkih kolega jer ih tada nije bilo ni u politici (imali su oko 5% na izborima), a niti u ratnom sanitetu. Primjerice, u Glavnom stožeru saniteta, kojega sam vodio cijeli rat, nije bilo ni jednoga. Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba.

Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu, a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba. U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o preko stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30 520 najtežih, i o preko pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno zbog razaranja srpsko-crnogorskog agresora srušeno nam je 14 bolnica, od koji neke potpuno kao one u Pakracu i Vinkovcima. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, 2 morali smo u hodu raditi drastične reforme.

Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga je bi rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših boraca i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javniga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Postigli smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) od 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne popbjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene taštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije.

Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje.

Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim kriznim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnm liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima, ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize.

Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi, ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari