Pratite nas

Kolumne

Satira oliti satarluk, neš ti slovca razlike…

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/jl.jpg” name=”Jelena Lovrić” title=”ljevičarska analitičarka. Filozofska” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]„Rezultat ostvaren na jučer provedenim izborima za šefa SDP-a neminovno sada otvara pitanje je li Zoran Milanović pobijedio ili je Zlatko Komadina izgubio.“[/testimonial]

Bože, lipo li ti je bit ljevičarska analitičarka. Filozofska. O, Jelo, Jelo, bistriš li ga, bistriš.

[ad id=”93788″]

Slije su nezaboravne. Dragovan skoro osta bez vida očinjega, Milanki se zadigla vešta od sriće, nike drugar’ce su privrtile sve bobe na Očenašin (boba po boba, petokraka) do usklika, našega oka levičarskog, master čifa, Zlokića, koji se planira upisat u klapu Intrade i odsad joj tipćat domoljubne stihove tipa:

 “mi nismo monolit jer kad njega udariš, on se pretvori u prah. Mi smo stijena (dramatična pauza, op.a.): primorska, dalmatinska, i ako odbiješ komadić, ostane stijena.“

Pomisli ja na ‘Stinu pradidovu’.

Etotitevraže, sad ti svati: kako ostane cila stina ako ju razbijaš komadić po komadić u eSDepeovu kamenolomu?

Unda je uskliknija: neka živi esdepe, neka živi Hrvatska. Pajdaš Hajdaš bija mu je voditelj kampanje. I on je bija orošenih očiju nakon proglašenja pobjede. I reka – mi smo najveća stranka, a nema političkoga vođe bez strasti i erosa.

Sad je jasno zašto je otiša iz HaDeZea. Jednostavno, nije matematički tip. Vengo muškić koji tvrdi da je veće – manje. A štoš. I taki imaju pravo na život. Njegovim dolaskom postaše najveći. Platiš dva, dobiješ tri. Točno se ositilo kako na se misli kad to kaže. Miletimajke.

A s moga skromnoga ženskoga oka, erotična su oba ka alkoholičarska jetra u nekoj tegli, natopljena formalinom, u CSI laboratoriju. Pritom je tjelesni izgled – zanemariv, da se razumimo. Milanka bi bila glasovala za Komad’nu, ali nije smila. Reklo joj u stožeru nek zaokruži duže ime. Hajdaš, pače udana Dončić, reka je i kako ne će bit revanšizma jerbo oni nisu taki. Jok: manijakalne podjele na ‘mi, oni’, urlanje na srpskim televizijama kako vole srpske birače koji im daju glas – devet od deset Srba glasuje za Milančeta, vrijeđanje, omalovažavanje, niski udarci, mržnja koja se uredno servirala u blasfemičnoj satiri na Yutelu (sad imaju N1 za nastavak ‘nerevanšizma’), gromoglasni pokliči ‘dugarice i drugovi’ koji su simbolično ostatci onoga što se poput duhova i avetinja prizivalo posljednje četiri godine u unutarnjoj i vanjskoj politici; ‘šatoraši’ koji su im trn u oku od prvoga dana nesritne Savske ceste; smijeh i ismijavanje  nad ostatcima mrtvih žrtava; etiketiranje ‘ustašlukom’, ‘fašizmom’, sve to, zapravo, podsjeća na govore srpskih radikala, iako se stalno pokušavala loptica vrnuti i rječnik prikazati obranom od ‘poludjele desnice’.

Pa im lipo na sve ‘drugove i drugar’ce’ odgovaram  Pečarićevim – ‘Liam shi’!

Aj nek ga zabrane, nek provaju. Oni, vrhuška u državi, ili bilo koja nevladina udruga! Mogu odma odstupit i livi i desni i tobož desni i (o)sridnji! Mene više na izborima vidili ne bi! Amen. ESDePe ne će izumrit. I ne slažen se s onima ka Kolarićka koji to tvrde s tugom. Oni će – odumrit. Odumrit ka zaraženo tkivo, zacrvano trulim ostatcima prošlosti. A to će ić polako. I poprilično bolno. Svikli smo na bol odumiranja takve politike jer ona, kad počne odumirat, čini sve da svoje masne crve prikobaci i na čisto meso (Veljko Marić zaslugom takve politike leži u četničkom zatvoru osuđen na 12 godina.)

Zato je dobro što je Von Zlokić pobijedio.

Komadus’na bi ujedinija Škiljine, Kosoričine, Čačićeve, Holyčine otpatke, a onda nek nam Bog pomogne. Manitima i nesvjesnima. Vako, ostaje vidljivo, jasno razvidno crvenilo. Nako bi bilo ipak jače demoNkratsko regionsko ludilo.

Ja van kažen.

Usput, čujen kako su glasovali na papirićima rizle. A undak zamotali svaki svoj glas. Nesvjesno svjesni što iđe nakon toga. Ushićen pozitivnim ‘rešenjem’ u stožeru, Ante Grof dobija je krila.

Naime, nikidan su ga napala dvojica i vikali mu da je ”smeće jugoslovensko” ili nešto tako, đava je i čita, ko se njime još više more bavit. I maznili mu šešir. Bili su pijani, navodno. Ministar Hasan lipo je osudija taj nemili čin otimanja šešira i reka, čisto pedagoški, kako je Tomić koji put moga pripazit što piše pa ne bi bija na meti napadača. Na to je odma skočila Platforma 112 i HND tražeći (34567 put) ostavku našega ministra jerbo je reka nešto nečuveno. Iman osićaj kako samo za to nemilo škičanje ‘ostavka, ostavka’ dobivaju plaću. Nisan znala da je Ante Grof tako velik pisac. A bome ni da je naš Hasan avancira u policajca ili zaštitara. Mislin si baš kako ga brane jerbo, ako se pročuju detalji iz biografije, ne more unić u čitanke. Mogle bi smrdit pa ti dici govori zašto i čemu, jadantigaje.

I svi će saznat sve.

A Dalmatinci ne volu ćakule. Uuuuuu. Jok. Kad se o njima radi. Kad triba ministru na sasvim normalnu reakciju reć kako ‘nije normalno ljudsko biće’, Tomić ispada heroj u očima Lekovića i Platformaša. I neka vrsta humanoida. Valjda.Ta ekipa je inače na svakom prosvidnom skupu otakad jemamo novu Vladu. Točno ti se dođe smijat. Čak su nikidan na Zrinjevcu održali skup

‘Za satiru spreman’.

I niko da ovo ‘spremni’ osudi ka ustašluk. Nemili. I potaraca tu ekipu, sram ih i stid bilo tako nazvat skup! Oni se bore brljom, duvanom, hrpom smeća koje su uredno ostavili na travnjaku, tako kulturni, suptilni i nasilno, do mentalnoga silovanja, humoristični (satirični?), nekoj čistačkoj službi. Pa eto, štoš i očekivat: smeće s usta, smeće nakon usta. Valja čistit, lipo ja vami kažen, lipi moj i šesni svitu. Od te satire, ostane samo SATARLUK.

Cili region je ovizi dana u transu.  Nakon šoka jerbo je Karadžić dobio pustih i tustih 40 godina, a koji je momentalno zaboravljen, stiglo je pravo osvježenje u regionu – Šešelja (Fefelja) koji je već bija na slobodi, pustilo iz zatvora na tu istu slobodu, baš na dan kad je dio hrvatskoga naroda oplakao sjećanje na krvavi Uskrs i pogibiju našeg prvog redarstvenika, a drug Zoka pokaza kako su ljevičarski duhovi još ka jedan i zajedno dišu dok ih šuma ne rastrče.

Svi mogu odanit.

Šešelj je još davno haaškom sudu (ovo mećen u pravopis po novome, malo slovo) poručija da mu

‘može obaviti ono što mu je upravo obavija’.

Priča se kako je davno bija zatvoren u KPD Zenica i kako su mu tamo dali nadimak Šahbaz (‘gladak ko mačja gujica, ćoso). Ironija priče je što taj nacionalni Hrvat, a četnički vojvoda, bezdlaki, ali i bez dlake na jezičini, sasvim diplomaCki piše Kolindi na twitteru nek se spremi na njegov dolazak (Kosorica je šiznila od muke). Pa je Podrepić odma reka da ne smi uć u Hrvatsku jerbo će bit uvaćen.

Umrla san od smija. Kako su nam mišići jaki, uau!

Sve što je prethodilo presudi, samoabolirasmo. I sad ćemo što – upucat ga? Uhitit. Aj, ne benavite. O Fefelju, ne ću trošit više puno riči, a božeučuvaj cvilit jerbo eto nam ka jezero planinsko čiste šanse da pokažemo ko smo, vengo samo citirat što je moj prika nikidan napisa:

   „Trebamo donijeti zakon po kojem će se u zatvor strpati svaki ljevičar, orjunaš (čitaj četnik) koji nazove pozdrav ZA DOM SPREMNI govorom mržnje. Moramo biti ono što jesmo i što Srbima najviše smeta – hrvatski nacionalisti, pa ako treba i ustaše. I nek se draga predsjednica opet zgrozi kad Borković kaže da pozdrav ZA DOM SPREMNI uvedemo kao vojnički pozdrav. To je jedino zdravo razmišljanje. Želim da Šešelj bude predsjednik srpske vlade. Želim tu budalu koja će nategnuti odnose s Hrvatskom i dati nam povod da ih sve konačno otjeramo kamo i spadaju. Nek je i jedan četnik, previše je. Oni se sa svojima ne suočavaju, znači misle isto. Gori od njih su samo Hrvati koji šute i potiho slave ili se čak i ne skrivaju. Usput, što se čeka s povlačenjem Pušićkine kandidature?!?“

Etogac. Čitan na stranici Konzervativaca kako premijer Timski Tim navodno mulja nešto s Monsantom (svi znamo što su bili i što su sad) koji bi triba kupit 10 tisuća hektara zemlje u Slavoniji i tamo zasadit GMO soju. Nakon tretirane zemlje specijalnim herbicidima (Raundup), stručnjaci tvrde kako je neiskoristiva za sadnju bilo koje druge kulture osim GMO, čime se stvara monopol tipičan za takve korporacije.

Čekam da Tim bekne o tome. More i na engleskom da se ne zbuni. Mene zbunit ne more više niko. Mili Bože, ako se to pokaže istinitin, samo ću reć – svaki vrag i na nas napada. Oš žuti, oš zeleni, oš crveni, a pridružuju im se i GMO korporacijski vragovi. Pa nek GMO Hrvati žderu GMO soju. Ja ostajen na janjetini. Negeemoizirana. Liam shi!

Mirela Pavić/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari