Pratite nas

Kolumne

Satira oliti satarluk, neš ti slovca razlike…

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/jl.jpg” name=”Jelena Lovrić” title=”ljevičarska analitičarka. Filozofska” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]„Rezultat ostvaren na jučer provedenim izborima za šefa SDP-a neminovno sada otvara pitanje je li Zoran Milanović pobijedio ili je Zlatko Komadina izgubio.“[/testimonial]

Bože, lipo li ti je bit ljevičarska analitičarka. Filozofska. O, Jelo, Jelo, bistriš li ga, bistriš.

[ad id=”93788″]

Slije su nezaboravne. Dragovan skoro osta bez vida očinjega, Milanki se zadigla vešta od sriće, nike drugar’ce su privrtile sve bobe na Očenašin (boba po boba, petokraka) do usklika, našega oka levičarskog, master čifa, Zlokića, koji se planira upisat u klapu Intrade i odsad joj tipćat domoljubne stihove tipa:

 “mi nismo monolit jer kad njega udariš, on se pretvori u prah. Mi smo stijena (dramatična pauza, op.a.): primorska, dalmatinska, i ako odbiješ komadić, ostane stijena.“

Pomisli ja na ‘Stinu pradidovu’.

Etotitevraže, sad ti svati: kako ostane cila stina ako ju razbijaš komadić po komadić u eSDepeovu kamenolomu?

Unda je uskliknija: neka živi esdepe, neka živi Hrvatska. Pajdaš Hajdaš bija mu je voditelj kampanje. I on je bija orošenih očiju nakon proglašenja pobjede. I reka – mi smo najveća stranka, a nema političkoga vođe bez strasti i erosa.

Sad je jasno zašto je otiša iz HaDeZea. Jednostavno, nije matematički tip. Vengo muškić koji tvrdi da je veće – manje. A štoš. I taki imaju pravo na život. Njegovim dolaskom postaše najveći. Platiš dva, dobiješ tri. Točno se ositilo kako na se misli kad to kaže. Miletimajke.

A s moga skromnoga ženskoga oka, erotična su oba ka alkoholičarska jetra u nekoj tegli, natopljena formalinom, u CSI laboratoriju. Pritom je tjelesni izgled – zanemariv, da se razumimo. Milanka bi bila glasovala za Komad’nu, ali nije smila. Reklo joj u stožeru nek zaokruži duže ime. Hajdaš, pače udana Dončić, reka je i kako ne će bit revanšizma jerbo oni nisu taki. Jok: manijakalne podjele na ‘mi, oni’, urlanje na srpskim televizijama kako vole srpske birače koji im daju glas – devet od deset Srba glasuje za Milančeta, vrijeđanje, omalovažavanje, niski udarci, mržnja koja se uredno servirala u blasfemičnoj satiri na Yutelu (sad imaju N1 za nastavak ‘nerevanšizma’), gromoglasni pokliči ‘dugarice i drugovi’ koji su simbolično ostatci onoga što se poput duhova i avetinja prizivalo posljednje četiri godine u unutarnjoj i vanjskoj politici; ‘šatoraši’ koji su im trn u oku od prvoga dana nesritne Savske ceste; smijeh i ismijavanje  nad ostatcima mrtvih žrtava; etiketiranje ‘ustašlukom’, ‘fašizmom’, sve to, zapravo, podsjeća na govore srpskih radikala, iako se stalno pokušavala loptica vrnuti i rječnik prikazati obranom od ‘poludjele desnice’.

Pa im lipo na sve ‘drugove i drugar’ce’ odgovaram  Pečarićevim – ‘Liam shi’!

Aj nek ga zabrane, nek provaju. Oni, vrhuška u državi, ili bilo koja nevladina udruga! Mogu odma odstupit i livi i desni i tobož desni i (o)sridnji! Mene više na izborima vidili ne bi! Amen. ESDePe ne će izumrit. I ne slažen se s onima ka Kolarićka koji to tvrde s tugom. Oni će – odumrit. Odumrit ka zaraženo tkivo, zacrvano trulim ostatcima prošlosti. A to će ić polako. I poprilično bolno. Svikli smo na bol odumiranja takve politike jer ona, kad počne odumirat, čini sve da svoje masne crve prikobaci i na čisto meso (Veljko Marić zaslugom takve politike leži u četničkom zatvoru osuđen na 12 godina.)

Zato je dobro što je Von Zlokić pobijedio.

Komadus’na bi ujedinija Škiljine, Kosoričine, Čačićeve, Holyčine otpatke, a onda nek nam Bog pomogne. Manitima i nesvjesnima. Vako, ostaje vidljivo, jasno razvidno crvenilo. Nako bi bilo ipak jače demoNkratsko regionsko ludilo.

Ja van kažen.

Usput, čujen kako su glasovali na papirićima rizle. A undak zamotali svaki svoj glas. Nesvjesno svjesni što iđe nakon toga. Ushićen pozitivnim ‘rešenjem’ u stožeru, Ante Grof dobija je krila.

Naime, nikidan su ga napala dvojica i vikali mu da je ”smeće jugoslovensko” ili nešto tako, đava je i čita, ko se njime još više more bavit. I maznili mu šešir. Bili su pijani, navodno. Ministar Hasan lipo je osudija taj nemili čin otimanja šešira i reka, čisto pedagoški, kako je Tomić koji put moga pripazit što piše pa ne bi bija na meti napadača. Na to je odma skočila Platforma 112 i HND tražeći (34567 put) ostavku našega ministra jerbo je reka nešto nečuveno. Iman osićaj kako samo za to nemilo škičanje ‘ostavka, ostavka’ dobivaju plaću. Nisan znala da je Ante Grof tako velik pisac. A bome ni da je naš Hasan avancira u policajca ili zaštitara. Mislin si baš kako ga brane jerbo, ako se pročuju detalji iz biografije, ne more unić u čitanke. Mogle bi smrdit pa ti dici govori zašto i čemu, jadantigaje.

I svi će saznat sve.

A Dalmatinci ne volu ćakule. Uuuuuu. Jok. Kad se o njima radi. Kad triba ministru na sasvim normalnu reakciju reć kako ‘nije normalno ljudsko biće’, Tomić ispada heroj u očima Lekovića i Platformaša. I neka vrsta humanoida. Valjda.Ta ekipa je inače na svakom prosvidnom skupu otakad jemamo novu Vladu. Točno ti se dođe smijat. Čak su nikidan na Zrinjevcu održali skup

‘Za satiru spreman’.

I niko da ovo ‘spremni’ osudi ka ustašluk. Nemili. I potaraca tu ekipu, sram ih i stid bilo tako nazvat skup! Oni se bore brljom, duvanom, hrpom smeća koje su uredno ostavili na travnjaku, tako kulturni, suptilni i nasilno, do mentalnoga silovanja, humoristični (satirični?), nekoj čistačkoj službi. Pa eto, štoš i očekivat: smeće s usta, smeće nakon usta. Valja čistit, lipo ja vami kažen, lipi moj i šesni svitu. Od te satire, ostane samo SATARLUK.

Cili region je ovizi dana u transu.  Nakon šoka jerbo je Karadžić dobio pustih i tustih 40 godina, a koji je momentalno zaboravljen, stiglo je pravo osvježenje u regionu – Šešelja (Fefelja) koji je već bija na slobodi, pustilo iz zatvora na tu istu slobodu, baš na dan kad je dio hrvatskoga naroda oplakao sjećanje na krvavi Uskrs i pogibiju našeg prvog redarstvenika, a drug Zoka pokaza kako su ljevičarski duhovi još ka jedan i zajedno dišu dok ih šuma ne rastrče.

Svi mogu odanit.

Šešelj je još davno haaškom sudu (ovo mećen u pravopis po novome, malo slovo) poručija da mu

‘može obaviti ono što mu je upravo obavija’.

Priča se kako je davno bija zatvoren u KPD Zenica i kako su mu tamo dali nadimak Šahbaz (‘gladak ko mačja gujica, ćoso). Ironija priče je što taj nacionalni Hrvat, a četnički vojvoda, bezdlaki, ali i bez dlake na jezičini, sasvim diplomaCki piše Kolindi na twitteru nek se spremi na njegov dolazak (Kosorica je šiznila od muke). Pa je Podrepić odma reka da ne smi uć u Hrvatsku jerbo će bit uvaćen.

Umrla san od smija. Kako su nam mišići jaki, uau!

Sve što je prethodilo presudi, samoabolirasmo. I sad ćemo što – upucat ga? Uhitit. Aj, ne benavite. O Fefelju, ne ću trošit više puno riči, a božeučuvaj cvilit jerbo eto nam ka jezero planinsko čiste šanse da pokažemo ko smo, vengo samo citirat što je moj prika nikidan napisa:

   „Trebamo donijeti zakon po kojem će se u zatvor strpati svaki ljevičar, orjunaš (čitaj četnik) koji nazove pozdrav ZA DOM SPREMNI govorom mržnje. Moramo biti ono što jesmo i što Srbima najviše smeta – hrvatski nacionalisti, pa ako treba i ustaše. I nek se draga predsjednica opet zgrozi kad Borković kaže da pozdrav ZA DOM SPREMNI uvedemo kao vojnički pozdrav. To je jedino zdravo razmišljanje. Želim da Šešelj bude predsjednik srpske vlade. Želim tu budalu koja će nategnuti odnose s Hrvatskom i dati nam povod da ih sve konačno otjeramo kamo i spadaju. Nek je i jedan četnik, previše je. Oni se sa svojima ne suočavaju, znači misle isto. Gori od njih su samo Hrvati koji šute i potiho slave ili se čak i ne skrivaju. Usput, što se čeka s povlačenjem Pušićkine kandidature?!?“

Etogac. Čitan na stranici Konzervativaca kako premijer Timski Tim navodno mulja nešto s Monsantom (svi znamo što su bili i što su sad) koji bi triba kupit 10 tisuća hektara zemlje u Slavoniji i tamo zasadit GMO soju. Nakon tretirane zemlje specijalnim herbicidima (Raundup), stručnjaci tvrde kako je neiskoristiva za sadnju bilo koje druge kulture osim GMO, čime se stvara monopol tipičan za takve korporacije.

Čekam da Tim bekne o tome. More i na engleskom da se ne zbuni. Mene zbunit ne more više niko. Mili Bože, ako se to pokaže istinitin, samo ću reć – svaki vrag i na nas napada. Oš žuti, oš zeleni, oš crveni, a pridružuju im se i GMO korporacijski vragovi. Pa nek GMO Hrvati žderu GMO soju. Ja ostajen na janjetini. Negeemoizirana. Liam shi!

Mirela Pavić/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari