Pratite nas

Kolumne

Satira oliti satarluk, neš ti slovca razlike…

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/jl.jpg” name=”Jelena Lovrić” title=”ljevičarska analitičarka. Filozofska” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]„Rezultat ostvaren na jučer provedenim izborima za šefa SDP-a neminovno sada otvara pitanje je li Zoran Milanović pobijedio ili je Zlatko Komadina izgubio.“[/testimonial]

Bože, lipo li ti je bit ljevičarska analitičarka. Filozofska. O, Jelo, Jelo, bistriš li ga, bistriš.

[ad id=”93788″]

Slije su nezaboravne. Dragovan skoro osta bez vida očinjega, Milanki se zadigla vešta od sriće, nike drugar’ce su privrtile sve bobe na Očenašin (boba po boba, petokraka) do usklika, našega oka levičarskog, master čifa, Zlokića, koji se planira upisat u klapu Intrade i odsad joj tipćat domoljubne stihove tipa:

 “mi nismo monolit jer kad njega udariš, on se pretvori u prah. Mi smo stijena (dramatična pauza, op.a.): primorska, dalmatinska, i ako odbiješ komadić, ostane stijena.“

Pomisli ja na ‘Stinu pradidovu’.

Etotitevraže, sad ti svati: kako ostane cila stina ako ju razbijaš komadić po komadić u eSDepeovu kamenolomu?

Unda je uskliknija: neka živi esdepe, neka živi Hrvatska. Pajdaš Hajdaš bija mu je voditelj kampanje. I on je bija orošenih očiju nakon proglašenja pobjede. I reka – mi smo najveća stranka, a nema političkoga vođe bez strasti i erosa.

Sad je jasno zašto je otiša iz HaDeZea. Jednostavno, nije matematički tip. Vengo muškić koji tvrdi da je veće – manje. A štoš. I taki imaju pravo na život. Njegovim dolaskom postaše najveći. Platiš dva, dobiješ tri. Točno se ositilo kako na se misli kad to kaže. Miletimajke.

A s moga skromnoga ženskoga oka, erotična su oba ka alkoholičarska jetra u nekoj tegli, natopljena formalinom, u CSI laboratoriju. Pritom je tjelesni izgled – zanemariv, da se razumimo. Milanka bi bila glasovala za Komad’nu, ali nije smila. Reklo joj u stožeru nek zaokruži duže ime. Hajdaš, pače udana Dončić, reka je i kako ne će bit revanšizma jerbo oni nisu taki. Jok: manijakalne podjele na ‘mi, oni’, urlanje na srpskim televizijama kako vole srpske birače koji im daju glas – devet od deset Srba glasuje za Milančeta, vrijeđanje, omalovažavanje, niski udarci, mržnja koja se uredno servirala u blasfemičnoj satiri na Yutelu (sad imaju N1 za nastavak ‘nerevanšizma’), gromoglasni pokliči ‘dugarice i drugovi’ koji su simbolično ostatci onoga što se poput duhova i avetinja prizivalo posljednje četiri godine u unutarnjoj i vanjskoj politici; ‘šatoraši’ koji su im trn u oku od prvoga dana nesritne Savske ceste; smijeh i ismijavanje  nad ostatcima mrtvih žrtava; etiketiranje ‘ustašlukom’, ‘fašizmom’, sve to, zapravo, podsjeća na govore srpskih radikala, iako se stalno pokušavala loptica vrnuti i rječnik prikazati obranom od ‘poludjele desnice’.

Pa im lipo na sve ‘drugove i drugar’ce’ odgovaram  Pečarićevim – ‘Liam shi’!

Aj nek ga zabrane, nek provaju. Oni, vrhuška u državi, ili bilo koja nevladina udruga! Mogu odma odstupit i livi i desni i tobož desni i (o)sridnji! Mene više na izborima vidili ne bi! Amen. ESDePe ne će izumrit. I ne slažen se s onima ka Kolarićka koji to tvrde s tugom. Oni će – odumrit. Odumrit ka zaraženo tkivo, zacrvano trulim ostatcima prošlosti. A to će ić polako. I poprilično bolno. Svikli smo na bol odumiranja takve politike jer ona, kad počne odumirat, čini sve da svoje masne crve prikobaci i na čisto meso (Veljko Marić zaslugom takve politike leži u četničkom zatvoru osuđen na 12 godina.)

Zato je dobro što je Von Zlokić pobijedio.

Komadus’na bi ujedinija Škiljine, Kosoričine, Čačićeve, Holyčine otpatke, a onda nek nam Bog pomogne. Manitima i nesvjesnima. Vako, ostaje vidljivo, jasno razvidno crvenilo. Nako bi bilo ipak jače demoNkratsko regionsko ludilo.

Ja van kažen.

Usput, čujen kako su glasovali na papirićima rizle. A undak zamotali svaki svoj glas. Nesvjesno svjesni što iđe nakon toga. Ushićen pozitivnim ‘rešenjem’ u stožeru, Ante Grof dobija je krila.

Naime, nikidan su ga napala dvojica i vikali mu da je ”smeće jugoslovensko” ili nešto tako, đava je i čita, ko se njime još više more bavit. I maznili mu šešir. Bili su pijani, navodno. Ministar Hasan lipo je osudija taj nemili čin otimanja šešira i reka, čisto pedagoški, kako je Tomić koji put moga pripazit što piše pa ne bi bija na meti napadača. Na to je odma skočila Platforma 112 i HND tražeći (34567 put) ostavku našega ministra jerbo je reka nešto nečuveno. Iman osićaj kako samo za to nemilo škičanje ‘ostavka, ostavka’ dobivaju plaću. Nisan znala da je Ante Grof tako velik pisac. A bome ni da je naš Hasan avancira u policajca ili zaštitara. Mislin si baš kako ga brane jerbo, ako se pročuju detalji iz biografije, ne more unić u čitanke. Mogle bi smrdit pa ti dici govori zašto i čemu, jadantigaje.

I svi će saznat sve.

A Dalmatinci ne volu ćakule. Uuuuuu. Jok. Kad se o njima radi. Kad triba ministru na sasvim normalnu reakciju reć kako ‘nije normalno ljudsko biće’, Tomić ispada heroj u očima Lekovića i Platformaša. I neka vrsta humanoida. Valjda.Ta ekipa je inače na svakom prosvidnom skupu otakad jemamo novu Vladu. Točno ti se dođe smijat. Čak su nikidan na Zrinjevcu održali skup

‘Za satiru spreman’.

I niko da ovo ‘spremni’ osudi ka ustašluk. Nemili. I potaraca tu ekipu, sram ih i stid bilo tako nazvat skup! Oni se bore brljom, duvanom, hrpom smeća koje su uredno ostavili na travnjaku, tako kulturni, suptilni i nasilno, do mentalnoga silovanja, humoristični (satirični?), nekoj čistačkoj službi. Pa eto, štoš i očekivat: smeće s usta, smeće nakon usta. Valja čistit, lipo ja vami kažen, lipi moj i šesni svitu. Od te satire, ostane samo SATARLUK.

Cili region je ovizi dana u transu.  Nakon šoka jerbo je Karadžić dobio pustih i tustih 40 godina, a koji je momentalno zaboravljen, stiglo je pravo osvježenje u regionu – Šešelja (Fefelja) koji je već bija na slobodi, pustilo iz zatvora na tu istu slobodu, baš na dan kad je dio hrvatskoga naroda oplakao sjećanje na krvavi Uskrs i pogibiju našeg prvog redarstvenika, a drug Zoka pokaza kako su ljevičarski duhovi još ka jedan i zajedno dišu dok ih šuma ne rastrče.

Svi mogu odanit.

Šešelj je još davno haaškom sudu (ovo mećen u pravopis po novome, malo slovo) poručija da mu

‘može obaviti ono što mu je upravo obavija’.

Priča se kako je davno bija zatvoren u KPD Zenica i kako su mu tamo dali nadimak Šahbaz (‘gladak ko mačja gujica, ćoso). Ironija priče je što taj nacionalni Hrvat, a četnički vojvoda, bezdlaki, ali i bez dlake na jezičini, sasvim diplomaCki piše Kolindi na twitteru nek se spremi na njegov dolazak (Kosorica je šiznila od muke). Pa je Podrepić odma reka da ne smi uć u Hrvatsku jerbo će bit uvaćen.

Umrla san od smija. Kako su nam mišići jaki, uau!

Sve što je prethodilo presudi, samoabolirasmo. I sad ćemo što – upucat ga? Uhitit. Aj, ne benavite. O Fefelju, ne ću trošit više puno riči, a božeučuvaj cvilit jerbo eto nam ka jezero planinsko čiste šanse da pokažemo ko smo, vengo samo citirat što je moj prika nikidan napisa:

   „Trebamo donijeti zakon po kojem će se u zatvor strpati svaki ljevičar, orjunaš (čitaj četnik) koji nazove pozdrav ZA DOM SPREMNI govorom mržnje. Moramo biti ono što jesmo i što Srbima najviše smeta – hrvatski nacionalisti, pa ako treba i ustaše. I nek se draga predsjednica opet zgrozi kad Borković kaže da pozdrav ZA DOM SPREMNI uvedemo kao vojnički pozdrav. To je jedino zdravo razmišljanje. Želim da Šešelj bude predsjednik srpske vlade. Želim tu budalu koja će nategnuti odnose s Hrvatskom i dati nam povod da ih sve konačno otjeramo kamo i spadaju. Nek je i jedan četnik, previše je. Oni se sa svojima ne suočavaju, znači misle isto. Gori od njih su samo Hrvati koji šute i potiho slave ili se čak i ne skrivaju. Usput, što se čeka s povlačenjem Pušićkine kandidature?!?“

Etogac. Čitan na stranici Konzervativaca kako premijer Timski Tim navodno mulja nešto s Monsantom (svi znamo što su bili i što su sad) koji bi triba kupit 10 tisuća hektara zemlje u Slavoniji i tamo zasadit GMO soju. Nakon tretirane zemlje specijalnim herbicidima (Raundup), stručnjaci tvrde kako je neiskoristiva za sadnju bilo koje druge kulture osim GMO, čime se stvara monopol tipičan za takve korporacije.

Čekam da Tim bekne o tome. More i na engleskom da se ne zbuni. Mene zbunit ne more više niko. Mili Bože, ako se to pokaže istinitin, samo ću reć – svaki vrag i na nas napada. Oš žuti, oš zeleni, oš crveni, a pridružuju im se i GMO korporacijski vragovi. Pa nek GMO Hrvati žderu GMO soju. Ja ostajen na janjetini. Negeemoizirana. Liam shi!

Mirela Pavić/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari