Pratite nas

Kolumne

Satira oliti satarluk, neš ti slovca razlike…

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/jl.jpg” name=”Jelena Lovrić” title=”ljevičarska analitičarka. Filozofska” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]„Rezultat ostvaren na jučer provedenim izborima za šefa SDP-a neminovno sada otvara pitanje je li Zoran Milanović pobijedio ili je Zlatko Komadina izgubio.“[/testimonial]

Bože, lipo li ti je bit ljevičarska analitičarka. Filozofska. O, Jelo, Jelo, bistriš li ga, bistriš.

[ad id=”93788″]

Slije su nezaboravne. Dragovan skoro osta bez vida očinjega, Milanki se zadigla vešta od sriće, nike drugar’ce su privrtile sve bobe na Očenašin (boba po boba, petokraka) do usklika, našega oka levičarskog, master čifa, Zlokića, koji se planira upisat u klapu Intrade i odsad joj tipćat domoljubne stihove tipa:

 “mi nismo monolit jer kad njega udariš, on se pretvori u prah. Mi smo stijena (dramatična pauza, op.a.): primorska, dalmatinska, i ako odbiješ komadić, ostane stijena.“

Pomisli ja na ‘Stinu pradidovu’.

Etotitevraže, sad ti svati: kako ostane cila stina ako ju razbijaš komadić po komadić u eSDepeovu kamenolomu?

Unda je uskliknija: neka živi esdepe, neka živi Hrvatska. Pajdaš Hajdaš bija mu je voditelj kampanje. I on je bija orošenih očiju nakon proglašenja pobjede. I reka – mi smo najveća stranka, a nema političkoga vođe bez strasti i erosa.

Sad je jasno zašto je otiša iz HaDeZea. Jednostavno, nije matematički tip. Vengo muškić koji tvrdi da je veće – manje. A štoš. I taki imaju pravo na život. Njegovim dolaskom postaše najveći. Platiš dva, dobiješ tri. Točno se ositilo kako na se misli kad to kaže. Miletimajke.

A s moga skromnoga ženskoga oka, erotična su oba ka alkoholičarska jetra u nekoj tegli, natopljena formalinom, u CSI laboratoriju. Pritom je tjelesni izgled – zanemariv, da se razumimo. Milanka bi bila glasovala za Komad’nu, ali nije smila. Reklo joj u stožeru nek zaokruži duže ime. Hajdaš, pače udana Dončić, reka je i kako ne će bit revanšizma jerbo oni nisu taki. Jok: manijakalne podjele na ‘mi, oni’, urlanje na srpskim televizijama kako vole srpske birače koji im daju glas – devet od deset Srba glasuje za Milančeta, vrijeđanje, omalovažavanje, niski udarci, mržnja koja se uredno servirala u blasfemičnoj satiri na Yutelu (sad imaju N1 za nastavak ‘nerevanšizma’), gromoglasni pokliči ‘dugarice i drugovi’ koji su simbolično ostatci onoga što se poput duhova i avetinja prizivalo posljednje četiri godine u unutarnjoj i vanjskoj politici; ‘šatoraši’ koji su im trn u oku od prvoga dana nesritne Savske ceste; smijeh i ismijavanje  nad ostatcima mrtvih žrtava; etiketiranje ‘ustašlukom’, ‘fašizmom’, sve to, zapravo, podsjeća na govore srpskih radikala, iako se stalno pokušavala loptica vrnuti i rječnik prikazati obranom od ‘poludjele desnice’.

Pa im lipo na sve ‘drugove i drugar’ce’ odgovaram  Pečarićevim – ‘Liam shi’!

Aj nek ga zabrane, nek provaju. Oni, vrhuška u državi, ili bilo koja nevladina udruga! Mogu odma odstupit i livi i desni i tobož desni i (o)sridnji! Mene više na izborima vidili ne bi! Amen. ESDePe ne će izumrit. I ne slažen se s onima ka Kolarićka koji to tvrde s tugom. Oni će – odumrit. Odumrit ka zaraženo tkivo, zacrvano trulim ostatcima prošlosti. A to će ić polako. I poprilično bolno. Svikli smo na bol odumiranja takve politike jer ona, kad počne odumirat, čini sve da svoje masne crve prikobaci i na čisto meso (Veljko Marić zaslugom takve politike leži u četničkom zatvoru osuđen na 12 godina.)

Zato je dobro što je Von Zlokić pobijedio.

Komadus’na bi ujedinija Škiljine, Kosoričine, Čačićeve, Holyčine otpatke, a onda nek nam Bog pomogne. Manitima i nesvjesnima. Vako, ostaje vidljivo, jasno razvidno crvenilo. Nako bi bilo ipak jače demoNkratsko regionsko ludilo.

Ja van kažen.

Usput, čujen kako su glasovali na papirićima rizle. A undak zamotali svaki svoj glas. Nesvjesno svjesni što iđe nakon toga. Ushićen pozitivnim ‘rešenjem’ u stožeru, Ante Grof dobija je krila.

Naime, nikidan su ga napala dvojica i vikali mu da je ”smeće jugoslovensko” ili nešto tako, đava je i čita, ko se njime još više more bavit. I maznili mu šešir. Bili su pijani, navodno. Ministar Hasan lipo je osudija taj nemili čin otimanja šešira i reka, čisto pedagoški, kako je Tomić koji put moga pripazit što piše pa ne bi bija na meti napadača. Na to je odma skočila Platforma 112 i HND tražeći (34567 put) ostavku našega ministra jerbo je reka nešto nečuveno. Iman osićaj kako samo za to nemilo škičanje ‘ostavka, ostavka’ dobivaju plaću. Nisan znala da je Ante Grof tako velik pisac. A bome ni da je naš Hasan avancira u policajca ili zaštitara. Mislin si baš kako ga brane jerbo, ako se pročuju detalji iz biografije, ne more unić u čitanke. Mogle bi smrdit pa ti dici govori zašto i čemu, jadantigaje.

I svi će saznat sve.

A Dalmatinci ne volu ćakule. Uuuuuu. Jok. Kad se o njima radi. Kad triba ministru na sasvim normalnu reakciju reć kako ‘nije normalno ljudsko biće’, Tomić ispada heroj u očima Lekovića i Platformaša. I neka vrsta humanoida. Valjda.Ta ekipa je inače na svakom prosvidnom skupu otakad jemamo novu Vladu. Točno ti se dođe smijat. Čak su nikidan na Zrinjevcu održali skup

‘Za satiru spreman’.

I niko da ovo ‘spremni’ osudi ka ustašluk. Nemili. I potaraca tu ekipu, sram ih i stid bilo tako nazvat skup! Oni se bore brljom, duvanom, hrpom smeća koje su uredno ostavili na travnjaku, tako kulturni, suptilni i nasilno, do mentalnoga silovanja, humoristični (satirični?), nekoj čistačkoj službi. Pa eto, štoš i očekivat: smeće s usta, smeće nakon usta. Valja čistit, lipo ja vami kažen, lipi moj i šesni svitu. Od te satire, ostane samo SATARLUK.

Cili region je ovizi dana u transu.  Nakon šoka jerbo je Karadžić dobio pustih i tustih 40 godina, a koji je momentalno zaboravljen, stiglo je pravo osvježenje u regionu – Šešelja (Fefelja) koji je već bija na slobodi, pustilo iz zatvora na tu istu slobodu, baš na dan kad je dio hrvatskoga naroda oplakao sjećanje na krvavi Uskrs i pogibiju našeg prvog redarstvenika, a drug Zoka pokaza kako su ljevičarski duhovi još ka jedan i zajedno dišu dok ih šuma ne rastrče.

Svi mogu odanit.

Šešelj je još davno haaškom sudu (ovo mećen u pravopis po novome, malo slovo) poručija da mu

‘može obaviti ono što mu je upravo obavija’.

Priča se kako je davno bija zatvoren u KPD Zenica i kako su mu tamo dali nadimak Šahbaz (‘gladak ko mačja gujica, ćoso). Ironija priče je što taj nacionalni Hrvat, a četnički vojvoda, bezdlaki, ali i bez dlake na jezičini, sasvim diplomaCki piše Kolindi na twitteru nek se spremi na njegov dolazak (Kosorica je šiznila od muke). Pa je Podrepić odma reka da ne smi uć u Hrvatsku jerbo će bit uvaćen.

Umrla san od smija. Kako su nam mišići jaki, uau!

Sve što je prethodilo presudi, samoabolirasmo. I sad ćemo što – upucat ga? Uhitit. Aj, ne benavite. O Fefelju, ne ću trošit više puno riči, a božeučuvaj cvilit jerbo eto nam ka jezero planinsko čiste šanse da pokažemo ko smo, vengo samo citirat što je moj prika nikidan napisa:

   „Trebamo donijeti zakon po kojem će se u zatvor strpati svaki ljevičar, orjunaš (čitaj četnik) koji nazove pozdrav ZA DOM SPREMNI govorom mržnje. Moramo biti ono što jesmo i što Srbima najviše smeta – hrvatski nacionalisti, pa ako treba i ustaše. I nek se draga predsjednica opet zgrozi kad Borković kaže da pozdrav ZA DOM SPREMNI uvedemo kao vojnički pozdrav. To je jedino zdravo razmišljanje. Želim da Šešelj bude predsjednik srpske vlade. Želim tu budalu koja će nategnuti odnose s Hrvatskom i dati nam povod da ih sve konačno otjeramo kamo i spadaju. Nek je i jedan četnik, previše je. Oni se sa svojima ne suočavaju, znači misle isto. Gori od njih su samo Hrvati koji šute i potiho slave ili se čak i ne skrivaju. Usput, što se čeka s povlačenjem Pušićkine kandidature?!?“

Etogac. Čitan na stranici Konzervativaca kako premijer Timski Tim navodno mulja nešto s Monsantom (svi znamo što su bili i što su sad) koji bi triba kupit 10 tisuća hektara zemlje u Slavoniji i tamo zasadit GMO soju. Nakon tretirane zemlje specijalnim herbicidima (Raundup), stručnjaci tvrde kako je neiskoristiva za sadnju bilo koje druge kulture osim GMO, čime se stvara monopol tipičan za takve korporacije.

Čekam da Tim bekne o tome. More i na engleskom da se ne zbuni. Mene zbunit ne more više niko. Mili Bože, ako se to pokaže istinitin, samo ću reć – svaki vrag i na nas napada. Oš žuti, oš zeleni, oš crveni, a pridružuju im se i GMO korporacijski vragovi. Pa nek GMO Hrvati žderu GMO soju. Ja ostajen na janjetini. Negeemoizirana. Liam shi!

Mirela Pavić/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari