Pratite nas

Kolumne

Satira oliti satarluk, neš ti slovca razlike…

Objavljeno

na

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/jl.jpg” name=”Jelena Lovrić” title=”ljevičarska analitičarka. Filozofska” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]„Rezultat ostvaren na jučer provedenim izborima za šefa SDP-a neminovno sada otvara pitanje je li Zoran Milanović pobijedio ili je Zlatko Komadina izgubio.“[/testimonial]

Bože, lipo li ti je bit ljevičarska analitičarka. Filozofska. O, Jelo, Jelo, bistriš li ga, bistriš.

[ad id=”93788″]

Slije su nezaboravne. Dragovan skoro osta bez vida očinjega, Milanki se zadigla vešta od sriće, nike drugar’ce su privrtile sve bobe na Očenašin (boba po boba, petokraka) do usklika, našega oka levičarskog, master čifa, Zlokića, koji se planira upisat u klapu Intrade i odsad joj tipćat domoljubne stihove tipa:

 “mi nismo monolit jer kad njega udariš, on se pretvori u prah. Mi smo stijena (dramatična pauza, op.a.): primorska, dalmatinska, i ako odbiješ komadić, ostane stijena.“

Pomisli ja na ‘Stinu pradidovu’.

Etotitevraže, sad ti svati: kako ostane cila stina ako ju razbijaš komadić po komadić u eSDepeovu kamenolomu?

Unda je uskliknija: neka živi esdepe, neka živi Hrvatska. Pajdaš Hajdaš bija mu je voditelj kampanje. I on je bija orošenih očiju nakon proglašenja pobjede. I reka – mi smo najveća stranka, a nema političkoga vođe bez strasti i erosa.

Sad je jasno zašto je otiša iz HaDeZea. Jednostavno, nije matematički tip. Vengo muškić koji tvrdi da je veće – manje. A štoš. I taki imaju pravo na život. Njegovim dolaskom postaše najveći. Platiš dva, dobiješ tri. Točno se ositilo kako na se misli kad to kaže. Miletimajke.

A s moga skromnoga ženskoga oka, erotična su oba ka alkoholičarska jetra u nekoj tegli, natopljena formalinom, u CSI laboratoriju. Pritom je tjelesni izgled – zanemariv, da se razumimo. Milanka bi bila glasovala za Komad’nu, ali nije smila. Reklo joj u stožeru nek zaokruži duže ime. Hajdaš, pače udana Dončić, reka je i kako ne će bit revanšizma jerbo oni nisu taki. Jok: manijakalne podjele na ‘mi, oni’, urlanje na srpskim televizijama kako vole srpske birače koji im daju glas – devet od deset Srba glasuje za Milančeta, vrijeđanje, omalovažavanje, niski udarci, mržnja koja se uredno servirala u blasfemičnoj satiri na Yutelu (sad imaju N1 za nastavak ‘nerevanšizma’), gromoglasni pokliči ‘dugarice i drugovi’ koji su simbolično ostatci onoga što se poput duhova i avetinja prizivalo posljednje četiri godine u unutarnjoj i vanjskoj politici; ‘šatoraši’ koji su im trn u oku od prvoga dana nesritne Savske ceste; smijeh i ismijavanje  nad ostatcima mrtvih žrtava; etiketiranje ‘ustašlukom’, ‘fašizmom’, sve to, zapravo, podsjeća na govore srpskih radikala, iako se stalno pokušavala loptica vrnuti i rječnik prikazati obranom od ‘poludjele desnice’.

Pa im lipo na sve ‘drugove i drugar’ce’ odgovaram  Pečarićevim – ‘Liam shi’!

Aj nek ga zabrane, nek provaju. Oni, vrhuška u državi, ili bilo koja nevladina udruga! Mogu odma odstupit i livi i desni i tobož desni i (o)sridnji! Mene više na izborima vidili ne bi! Amen. ESDePe ne će izumrit. I ne slažen se s onima ka Kolarićka koji to tvrde s tugom. Oni će – odumrit. Odumrit ka zaraženo tkivo, zacrvano trulim ostatcima prošlosti. A to će ić polako. I poprilično bolno. Svikli smo na bol odumiranja takve politike jer ona, kad počne odumirat, čini sve da svoje masne crve prikobaci i na čisto meso (Veljko Marić zaslugom takve politike leži u četničkom zatvoru osuđen na 12 godina.)

Zato je dobro što je Von Zlokić pobijedio.

Komadus’na bi ujedinija Škiljine, Kosoričine, Čačićeve, Holyčine otpatke, a onda nek nam Bog pomogne. Manitima i nesvjesnima. Vako, ostaje vidljivo, jasno razvidno crvenilo. Nako bi bilo ipak jače demoNkratsko regionsko ludilo.

Ja van kažen.

Usput, čujen kako su glasovali na papirićima rizle. A undak zamotali svaki svoj glas. Nesvjesno svjesni što iđe nakon toga. Ushićen pozitivnim ‘rešenjem’ u stožeru, Ante Grof dobija je krila.

Naime, nikidan su ga napala dvojica i vikali mu da je ”smeće jugoslovensko” ili nešto tako, đava je i čita, ko se njime još više more bavit. I maznili mu šešir. Bili su pijani, navodno. Ministar Hasan lipo je osudija taj nemili čin otimanja šešira i reka, čisto pedagoški, kako je Tomić koji put moga pripazit što piše pa ne bi bija na meti napadača. Na to je odma skočila Platforma 112 i HND tražeći (34567 put) ostavku našega ministra jerbo je reka nešto nečuveno. Iman osićaj kako samo za to nemilo škičanje ‘ostavka, ostavka’ dobivaju plaću. Nisan znala da je Ante Grof tako velik pisac. A bome ni da je naš Hasan avancira u policajca ili zaštitara. Mislin si baš kako ga brane jerbo, ako se pročuju detalji iz biografije, ne more unić u čitanke. Mogle bi smrdit pa ti dici govori zašto i čemu, jadantigaje.

I svi će saznat sve.

A Dalmatinci ne volu ćakule. Uuuuuu. Jok. Kad se o njima radi. Kad triba ministru na sasvim normalnu reakciju reć kako ‘nije normalno ljudsko biće’, Tomić ispada heroj u očima Lekovića i Platformaša. I neka vrsta humanoida. Valjda.Ta ekipa je inače na svakom prosvidnom skupu otakad jemamo novu Vladu. Točno ti se dođe smijat. Čak su nikidan na Zrinjevcu održali skup

‘Za satiru spreman’.

I niko da ovo ‘spremni’ osudi ka ustašluk. Nemili. I potaraca tu ekipu, sram ih i stid bilo tako nazvat skup! Oni se bore brljom, duvanom, hrpom smeća koje su uredno ostavili na travnjaku, tako kulturni, suptilni i nasilno, do mentalnoga silovanja, humoristični (satirični?), nekoj čistačkoj službi. Pa eto, štoš i očekivat: smeće s usta, smeće nakon usta. Valja čistit, lipo ja vami kažen, lipi moj i šesni svitu. Od te satire, ostane samo SATARLUK.

Cili region je ovizi dana u transu.  Nakon šoka jerbo je Karadžić dobio pustih i tustih 40 godina, a koji je momentalno zaboravljen, stiglo je pravo osvježenje u regionu – Šešelja (Fefelja) koji je već bija na slobodi, pustilo iz zatvora na tu istu slobodu, baš na dan kad je dio hrvatskoga naroda oplakao sjećanje na krvavi Uskrs i pogibiju našeg prvog redarstvenika, a drug Zoka pokaza kako su ljevičarski duhovi još ka jedan i zajedno dišu dok ih šuma ne rastrče.

Svi mogu odanit.

Šešelj je još davno haaškom sudu (ovo mećen u pravopis po novome, malo slovo) poručija da mu

‘može obaviti ono što mu je upravo obavija’.

Priča se kako je davno bija zatvoren u KPD Zenica i kako su mu tamo dali nadimak Šahbaz (‘gladak ko mačja gujica, ćoso). Ironija priče je što taj nacionalni Hrvat, a četnički vojvoda, bezdlaki, ali i bez dlake na jezičini, sasvim diplomaCki piše Kolindi na twitteru nek se spremi na njegov dolazak (Kosorica je šiznila od muke). Pa je Podrepić odma reka da ne smi uć u Hrvatsku jerbo će bit uvaćen.

Umrla san od smija. Kako su nam mišići jaki, uau!

Sve što je prethodilo presudi, samoabolirasmo. I sad ćemo što – upucat ga? Uhitit. Aj, ne benavite. O Fefelju, ne ću trošit više puno riči, a božeučuvaj cvilit jerbo eto nam ka jezero planinsko čiste šanse da pokažemo ko smo, vengo samo citirat što je moj prika nikidan napisa:

   „Trebamo donijeti zakon po kojem će se u zatvor strpati svaki ljevičar, orjunaš (čitaj četnik) koji nazove pozdrav ZA DOM SPREMNI govorom mržnje. Moramo biti ono što jesmo i što Srbima najviše smeta – hrvatski nacionalisti, pa ako treba i ustaše. I nek se draga predsjednica opet zgrozi kad Borković kaže da pozdrav ZA DOM SPREMNI uvedemo kao vojnički pozdrav. To je jedino zdravo razmišljanje. Želim da Šešelj bude predsjednik srpske vlade. Želim tu budalu koja će nategnuti odnose s Hrvatskom i dati nam povod da ih sve konačno otjeramo kamo i spadaju. Nek je i jedan četnik, previše je. Oni se sa svojima ne suočavaju, znači misle isto. Gori od njih su samo Hrvati koji šute i potiho slave ili se čak i ne skrivaju. Usput, što se čeka s povlačenjem Pušićkine kandidature?!?“

Etogac. Čitan na stranici Konzervativaca kako premijer Timski Tim navodno mulja nešto s Monsantom (svi znamo što su bili i što su sad) koji bi triba kupit 10 tisuća hektara zemlje u Slavoniji i tamo zasadit GMO soju. Nakon tretirane zemlje specijalnim herbicidima (Raundup), stručnjaci tvrde kako je neiskoristiva za sadnju bilo koje druge kulture osim GMO, čime se stvara monopol tipičan za takve korporacije.

Čekam da Tim bekne o tome. More i na engleskom da se ne zbuni. Mene zbunit ne more više niko. Mili Bože, ako se to pokaže istinitin, samo ću reć – svaki vrag i na nas napada. Oš žuti, oš zeleni, oš crveni, a pridružuju im se i GMO korporacijski vragovi. Pa nek GMO Hrvati žderu GMO soju. Ja ostajen na janjetini. Negeemoizirana. Liam shi!

Mirela Pavić/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari