Pratite nas

Kolumne

Šator ima biblijsko i braniteljsko značenje

Objavljeno

na

Šator nije samo cerada koja služi za zaštitu od nevremena.

Starozavjetni smisao Šatora je bilo mjesto gdje je Božja prisutnost boravila među ljudima; mjesto žrtvovanja, mjesto očišćenja, mjesto života, mjesto posredovanja i mjesto milosti. U biblijskom smislu predstavlja Isusa kao Šator, mjesto gdje se sveti Bog i griješni čovjek mogu susresti i imati osoban odnos koji se temelji isključivo na poticaju milosti Božje (Iv.1,14)

[ad id=”93788″]

U sotoniziranoj Republici Hrvatskoj, u kojoj sotone vladaju već petnaest godina, događaju se neviđena izopačenja, jer narod je dopustio da s njim vladaju oni koji mrze hrvatski narod i hrvatsku državu, zapravo koji mrze sve što nosi neko znakovlje o hrvatstvu i o kršćanstvu u Hrvatskoj.

U svijetu su, odmah uz najveće vjerske i nacionalne svetosti, poštivanje poginulih branitelja, a potom invalida, koji su dali dio svoga tijela za dobrobit svoga naroda, te branitelja (veterana) općenito, koji su branili i odbranili nacionalni suverenitet. Ako itko može biti ponosan na svoje branitelje, onda su Hrvati (uz Židove) na prvom mjestu. Na žalost, u poštivanju i zbrinjavanju branitelja, posebice invalida, Republika Hrvatska je na zadnjem mjestu u svijetu.

Da je to uistinu tako, imamo jedinstveni primjer, gdje su se unakaženi branitelji okupili pod šatorom i cijelu se zimu smrzavaju tražeći odstupanje ministra Predrag Matića Freda, odnosno njegovu smjenu, da ih više ne predstavlja neprijatelj u Vladi. Ministar Matić najprije je objavio imena branitelja, njihove ratne dosije, otkivao vojne tajne, što je jedinstven slučaj u svijetu; izjednačava žrtve branitelja i agresora; brine se za zbrinjavanje ratnih zločinaca, a hrvatskim braniteljima i invalidima samanjuje primanja, odugovlači smještaj i umanjuje zdravstveno osiguranje, radi čega su već preko dvije tisuće branitelja izvršili samubojstvo. Ima li igdje takvog brutalnog odnosa državne vlasti naspram onima koji su stvorili i obranili tu državu?

Šator je čir u državi

Ni taj apsurd nije toliko apsurdan kolika je apsurdnost u činjenici da se režimski ”branitelji” dižu protiv unakaženih branitelja, koji se nalaze u šatoru, jer navodno njihov prosvijed u kolicima i čamljenje u šatoru ruši ugled ” pravim braniteljima i državnim vlastima”. Da besmislenost bude još više protuslovnija, ta skupina maloumnih provokatora i nahuškani gmizavaca okupljaju se pod nazivom Pokret Occupy Croatia. Dakle, oni žele ponovo ”okupirati Hrvatsku”, koja se je nedavno oslobodila velikosrpske, odnosno komunističko-četničke okupacije u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Još se nije ni krv osušila od mučki ubijenih zatočenika i civilnog pučanstva, a nisu još ni pronađene sve masovne grobnice, nite se točno znade koliko još ima zatočenih hrvatskih mučenika u srbijanskim zloglasnim zatvorima, a Matićevi jurišnici jurišaju – to occupy Croatia!

Glavna organizatorica antiprosvjednika Marija Mirt, kojoj je uspjelo pokipiti grupicu provokatora, vidjela je trojicu ljudi koji su prešli preko glavnog zagrebačkog trga zavijeni u hrvatsku zastavu. Mirta je izvrijeđala ljude i rekla im: ”Bacite to go.no iz ruku”. Dakle, na glavnom zagrebačkom trgu, u glavnom gradu RH, jedna individua usudila se vrijeđati ljude i hrvatsku svetinju – zastavu hrvatskog naroda. Ona to ne bi mogla učiniti da nema podršku Vlade i policije, a to je govor mržnje, te bi za taj slučaj trebala biti privedena na sud i osuđena zbog nagovoranja da ljudi bace taj ”drek” (zastavu) – najveći nacionalni simbol hrvatske države. Za ovakvo nešto u mnogim država, u kojima je nacionalna svijest na visini, izgubila bi glavu, a u Zagrebu neće joj ni dlaka pasti sa glave! Ako ne Milanović, sigurno će Matić dati Mirti neko odličje.

Već drugi put čopor spodoba pokušava ”okupirati Hrvatsku”; već su drugi put okupirali glavni grad Hrvatske, gdje je policija izišla na ulice u neviđenom broju, kao da se sprema invazija IS (Islamske države) na Zagreb, ili proboj divizije rusko-srpskih ”dobrovoljaca” za zaštitu Trga ”Maršala Tita”. Sve je to učinila Milanovićeva vlada i državni mediji, koja je napuhala – prosvjed protiv prosvjeda, jer Milanoviću treba neka izmišljotina kako bi se zataškalo stvarnost i kaotično gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Osoba koja nevjeruje u Boga ne može vjerovati ni u samoga sebe, a ne može imati povjerenje u vlastiti narod, čak ni u najbliže prijatelje, jer nema duše, a ljudi su bez duše – dvonožne životinje. Takvu osobu hrvatski katolički narod ima još na čelu države, te nije čudo što je Hrvatska na zadnjoj ljestvici na svim pokazateljima državne djelatnosti (index of the ranks of countries), izuzevši korupcije, gdje je na drugom mjestu lopovluka u Europi, odmah iza BiH. Za godinu dana (od 2013. do 2014.) Hrvtska je pala sa 48. mjesta na 61. mjesto, odmah uz Ghanu. Ako ova godina bude tako ”progresivna” stići će i Somaliju.

Republika Hrvatska prednječi samo u jednom, a to je u obožavanju Tita, jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Nije besmislena narodna poslovica, koja kaže: ”S kim si onakav si!” Dakle, što se drugo može očekivati od Titovih sljedbenika? Ni povijest nema nikakvu vrijednost za ”antifašiste” u Hrvatskoj, jer oni i danas stvaraju ”ustaše”, da bi mogli manifestirati ”antifašizam”, jer to je jedino što znaju i što imaju za manipuliranje ”građana”. Interesantno je da u RH nikad nisu prosvjedovali partizanski prvoborci i ranjenici, jer su, naime, bolje zbrinuti od hrvatskih branitelja i ratnih invalida; u RH nisu prosvjedovali ni Pupovčevi četnici, jer i oni su dobro udobljeni u novim naseljima i na državnim poslovima, čak je jedna trećina ministara srpske nacionalnosti, među kojima ima i ratnih zločinaca, u (ne)hrvatskoj vladi. Što je još zabrinjujuće, da Pupovac drži Milanovića i aktualnu vlast u svojim rukama. Horribile visu! (strašno je vidjeti!)

Šator će jednog dana pukniti kao čir, iz kojeg će gnjoj prsnuti po licima državne vrhuške, koja se suprostavlja ljudskim i prirodnim zakonima; blokira lustraciju, uništava integralnu slobodu, sabotira državnu samostalnosti i degradira ljudski ponos. Milanoviću opet nije uspjelo provocirati branitelje u šatoru, da se sukobe s uličarima i prostitutkama i tako daju povod malom fuhreru da sruši braniteljski šator. Nije to sam njemu trn u nozi nego i u oku, jer se tamo okupljaju i ugledni domoljubi, ljudi od zvanja, znanja i ponosa, a svijet se zgražava na takvom prizoru naspram najugroženijima osobama u državi.

Primjera radi, Kanada je ovih dana povećala plaću veteranima sa 24.000 na 42.000 dolara i uveli su nove programe za rehabilitaciju. ”Svi kanadski veterani, ne samo neki, zaslužuju brižan postupak, suosjećaj i poštivanje”, rekao je O’Toole, ministar veterana. Ovdje treba naglasiti razliku između kanadskih i hrvatskih veterana i invalida. Kanadski vojnici su se borili u tuđim državama za slobodu drugih naroda, a hrvatski su se branitelji borili u svojoj domovinu za slobodu svog naroda. Ovdje je očevidno da je postupak naspram veteranima i invalidima na zavidnoj visinu u demokratskoj Kanadi – u odnosu na nedemokratsku Hrvatsku, u kojoj nema osjećaja ni novaca za bezpomoćne i ugrožene branitelje, dok na drugoj strani ima sredstava za nesposobne, ali podobne raskućnike. Hrvati su izišli iz Domovinskog rata – pobjednici, a u svojoj oslobođenoj domovini danas žive kao pobjeđeni i okupirani narod!

Gubljenje nacionalne vrijednosti

Hrvatski je narod već nekoliko puta bio prisiljen na masovno iseljavanje, kojem su u njegovoj domovni stvoreni takvi uvjeti, de je jedino i konačno rješenje bilo – iseljenje u tuđi svijet. U tom pogledu također smo poznati kao iseljenički narod, poput Židova i Iraca, ali nije to konačno rješenje niti za državnu stabilnost niti za prosperitet pojedinca. Država gubi svoje sposobne ljude, domoljube i nacionalni puk, na čije mjesto moraju doći useljenici iz drugih država, drugih kultura, druge vjere, bolje i drugih nacionalnosti, koji će s vremenom dobiti i hrvatsko državljanstvo i razviti svoje posebnosti, i ostat će samo građani, ali nikad neće biti autohtoni narod – Hrvati.

Oni koji su se iselili, ili se pripremaju na iseljenje moraju znati, da nigdje u svijetu neće imati svoju domovinu, niti će biti prihvaćeni kao dio nacionalnog korpusa, nego će ostati doseljenici, pripadnici etničke skupine, koji mogu poboljšati životni standard, ali prvo što će izgubiti kad dođu u tuđi svijet – izgubit će ljudski i hrvatski ponos. Prva generacija bez ponosa ostvariti će, uz teški rad, sebi i obitelji pristojan život; neki će i školovati svoju djecu, a djeca mogu biti znanstvenici svjetskog glasa, ali u njima će ostati roditeljski kompleksi i manjak ponosa, pa će i oni ispaštati, možda mnogo manje, ali će ispaštati za onim što su njihovi roditelji ostavili u svojoj domovini, u djedovin i pradjedovini. Mi u dijaspori smo živa povijest takvog slijeda..

”Republiku Hrvatsku svakog dana napusti 30-setak ljudi, među kojima je najveći broj visokoobrazovanih. Hrvatska je sa stopom nezaposlenosti mladih od 40 posto druga u Europi. Svaki treći Hrvat s diplomom u ruci svoje znanje i talent stavlja na raspolaganje nekoj drugoj državi. Posljedica toga su depopulacija i odljev mozgova, zbog čega ovaj gorući problem mora biti nacionalni razvojni prioritet”, smatra Mislav Šimatović (večernji.hr, 14. 1. 2015.) Na drugom mjestu iznesena je još jedna zapanjujuća činjenica: ”Za usporedbu, Hrvatska svake godine, zbog negativnih demografskih trendova i smanjenog nataliteta, izgubi grad veličine Makarske”, kaže Željko Primorac, (Glas Slavonije, 8. 12. 2014.) Hrvatska će, ako ovako nastavi, ostati bez svoje nacionalne vrijednosti – bez hrvatskog naroda!

Zaključna misao

Bilo je u Hrvatskoj uvijek problema, kao i u svakoj drugoj državi, ali nikada Hrvatska nije bila u ovakvom rasulu, ne samo gospodarskom, nego i u svakom drugom pogledu. Razumnom je čovjeku neshvatljivo, da predsjednik Vlade troši vrijeme i novac, unajmljuje stručnjake kako bi prverio narod na slijedećim zastupničkim izborima, da se opet dočepa vlasti i vrati na Markov trg. Njegovi ministri iz svih resora, posebice ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, troše novac i vrijeme putujući svijetom, umjesto da traži investicije stranih država u Hrvatsku, Pusićka ih vrbuje za svoju novu karijeru, koju je sebi zamislila, ništa manje nego – tajnicu UN-a. E, baš bi ovo bilo dobro za Ujedinjene narode: imaju srpskog Vuka za Generalnog predsjednika, još im samo treba hrvatska Pusićka za generalnu tajnicu! Viva La Balkan!

Državni aparat u RH i režimski mediji uhvatili su se u koštac, ne sa gospodarskim problemima u državi, lošem natalitetu i velikom broju iseljavanja hrvatskog mozga u tuđi svijet, nego sa unakaženim hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima u šatoru i sa predsjednikom HDZ-a Tomislavom Katamarkom. Iz krugova bliski drugu Milanoviću kažu, da je već nabavio uže za Karamarka. Naime, navodno ima već toliko pripremljenog materijala da može strpati predsjednika oporbene stranke u zatvor – u izbornoj godini. Milanović ima pouzdene informacije, da je Karamarkov otac bio u Bleiburgu, a to je noćna mora. Ono što čovjek želi drugome, to obično snađe njega, po toj logici Milanovića ne čeka sretna budućnost, nego – bolnica, ludnica ili uže na hrastu.

[ad id=”93788″]

Čitamo da je nakon što je Mojsije podignuo Šator, Prebivalište je ispunila Božja slava. Iz Šatora doznajemo da će Bog prebivati među ljudima. (Iv. 2, 11) Bilo bi uputno da Šator u Savskoj 66 bude sastajalište rodoljuba, domoljuba, vjernika, siromaha, ucviljenih osoba, ožalošćenih roditelja, siročadi i gladni, da s hrvatskim patnicima, braniteljima i stopostotnim invalidima, u ovim korizmenim danima zajedno mole krunicu, kao što su krunicu molili kad su se borili u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, jer Gospa je zaštitnica Hrvatske. Na taj ćemo način sigurno savladati sotonu i očistiti nečisti duh iz Lijepe naše. Immanuel! (Bog je s nama!)

Rudi Tomić / Toronto

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari