Pratite nas

Kolumne

Šator ima biblijsko i braniteljsko značenje

Objavljeno

na

Šator nije samo cerada koja služi za zaštitu od nevremena.

Starozavjetni smisao Šatora je bilo mjesto gdje je Božja prisutnost boravila među ljudima; mjesto žrtvovanja, mjesto očišćenja, mjesto života, mjesto posredovanja i mjesto milosti. U biblijskom smislu predstavlja Isusa kao Šator, mjesto gdje se sveti Bog i griješni čovjek mogu susresti i imati osoban odnos koji se temelji isključivo na poticaju milosti Božje (Iv.1,14)

[ad id=”93788″]

U sotoniziranoj Republici Hrvatskoj, u kojoj sotone vladaju već petnaest godina, događaju se neviđena izopačenja, jer narod je dopustio da s njim vladaju oni koji mrze hrvatski narod i hrvatsku državu, zapravo koji mrze sve što nosi neko znakovlje o hrvatstvu i o kršćanstvu u Hrvatskoj.

U svijetu su, odmah uz najveće vjerske i nacionalne svetosti, poštivanje poginulih branitelja, a potom invalida, koji su dali dio svoga tijela za dobrobit svoga naroda, te branitelja (veterana) općenito, koji su branili i odbranili nacionalni suverenitet. Ako itko može biti ponosan na svoje branitelje, onda su Hrvati (uz Židove) na prvom mjestu. Na žalost, u poštivanju i zbrinjavanju branitelja, posebice invalida, Republika Hrvatska je na zadnjem mjestu u svijetu.

Da je to uistinu tako, imamo jedinstveni primjer, gdje su se unakaženi branitelji okupili pod šatorom i cijelu se zimu smrzavaju tražeći odstupanje ministra Predrag Matića Freda, odnosno njegovu smjenu, da ih više ne predstavlja neprijatelj u Vladi. Ministar Matić najprije je objavio imena branitelja, njihove ratne dosije, otkivao vojne tajne, što je jedinstven slučaj u svijetu; izjednačava žrtve branitelja i agresora; brine se za zbrinjavanje ratnih zločinaca, a hrvatskim braniteljima i invalidima samanjuje primanja, odugovlači smještaj i umanjuje zdravstveno osiguranje, radi čega su već preko dvije tisuće branitelja izvršili samubojstvo. Ima li igdje takvog brutalnog odnosa državne vlasti naspram onima koji su stvorili i obranili tu državu?

Šator je čir u državi

Ni taj apsurd nije toliko apsurdan kolika je apsurdnost u činjenici da se režimski ”branitelji” dižu protiv unakaženih branitelja, koji se nalaze u šatoru, jer navodno njihov prosvijed u kolicima i čamljenje u šatoru ruši ugled ” pravim braniteljima i državnim vlastima”. Da besmislenost bude još više protuslovnija, ta skupina maloumnih provokatora i nahuškani gmizavaca okupljaju se pod nazivom Pokret Occupy Croatia. Dakle, oni žele ponovo ”okupirati Hrvatsku”, koja se je nedavno oslobodila velikosrpske, odnosno komunističko-četničke okupacije u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Još se nije ni krv osušila od mučki ubijenih zatočenika i civilnog pučanstva, a nisu još ni pronađene sve masovne grobnice, nite se točno znade koliko još ima zatočenih hrvatskih mučenika u srbijanskim zloglasnim zatvorima, a Matićevi jurišnici jurišaju – to occupy Croatia!

Glavna organizatorica antiprosvjednika Marija Mirt, kojoj je uspjelo pokipiti grupicu provokatora, vidjela je trojicu ljudi koji su prešli preko glavnog zagrebačkog trga zavijeni u hrvatsku zastavu. Mirta je izvrijeđala ljude i rekla im: ”Bacite to go.no iz ruku”. Dakle, na glavnom zagrebačkom trgu, u glavnom gradu RH, jedna individua usudila se vrijeđati ljude i hrvatsku svetinju – zastavu hrvatskog naroda. Ona to ne bi mogla učiniti da nema podršku Vlade i policije, a to je govor mržnje, te bi za taj slučaj trebala biti privedena na sud i osuđena zbog nagovoranja da ljudi bace taj ”drek” (zastavu) – najveći nacionalni simbol hrvatske države. Za ovakvo nešto u mnogim država, u kojima je nacionalna svijest na visini, izgubila bi glavu, a u Zagrebu neće joj ni dlaka pasti sa glave! Ako ne Milanović, sigurno će Matić dati Mirti neko odličje.

Već drugi put čopor spodoba pokušava ”okupirati Hrvatsku”; već su drugi put okupirali glavni grad Hrvatske, gdje je policija izišla na ulice u neviđenom broju, kao da se sprema invazija IS (Islamske države) na Zagreb, ili proboj divizije rusko-srpskih ”dobrovoljaca” za zaštitu Trga ”Maršala Tita”. Sve je to učinila Milanovićeva vlada i državni mediji, koja je napuhala – prosvjed protiv prosvjeda, jer Milanoviću treba neka izmišljotina kako bi se zataškalo stvarnost i kaotično gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Osoba koja nevjeruje u Boga ne može vjerovati ni u samoga sebe, a ne može imati povjerenje u vlastiti narod, čak ni u najbliže prijatelje, jer nema duše, a ljudi su bez duše – dvonožne životinje. Takvu osobu hrvatski katolički narod ima još na čelu države, te nije čudo što je Hrvatska na zadnjoj ljestvici na svim pokazateljima državne djelatnosti (index of the ranks of countries), izuzevši korupcije, gdje je na drugom mjestu lopovluka u Europi, odmah iza BiH. Za godinu dana (od 2013. do 2014.) Hrvtska je pala sa 48. mjesta na 61. mjesto, odmah uz Ghanu. Ako ova godina bude tako ”progresivna” stići će i Somaliju.

Republika Hrvatska prednječi samo u jednom, a to je u obožavanju Tita, jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Nije besmislena narodna poslovica, koja kaže: ”S kim si onakav si!” Dakle, što se drugo može očekivati od Titovih sljedbenika? Ni povijest nema nikakvu vrijednost za ”antifašiste” u Hrvatskoj, jer oni i danas stvaraju ”ustaše”, da bi mogli manifestirati ”antifašizam”, jer to je jedino što znaju i što imaju za manipuliranje ”građana”. Interesantno je da u RH nikad nisu prosvjedovali partizanski prvoborci i ranjenici, jer su, naime, bolje zbrinuti od hrvatskih branitelja i ratnih invalida; u RH nisu prosvjedovali ni Pupovčevi četnici, jer i oni su dobro udobljeni u novim naseljima i na državnim poslovima, čak je jedna trećina ministara srpske nacionalnosti, među kojima ima i ratnih zločinaca, u (ne)hrvatskoj vladi. Što je još zabrinjujuće, da Pupovac drži Milanovića i aktualnu vlast u svojim rukama. Horribile visu! (strašno je vidjeti!)

Šator će jednog dana pukniti kao čir, iz kojeg će gnjoj prsnuti po licima državne vrhuške, koja se suprostavlja ljudskim i prirodnim zakonima; blokira lustraciju, uništava integralnu slobodu, sabotira državnu samostalnosti i degradira ljudski ponos. Milanoviću opet nije uspjelo provocirati branitelje u šatoru, da se sukobe s uličarima i prostitutkama i tako daju povod malom fuhreru da sruši braniteljski šator. Nije to sam njemu trn u nozi nego i u oku, jer se tamo okupljaju i ugledni domoljubi, ljudi od zvanja, znanja i ponosa, a svijet se zgražava na takvom prizoru naspram najugroženijima osobama u državi.

Primjera radi, Kanada je ovih dana povećala plaću veteranima sa 24.000 na 42.000 dolara i uveli su nove programe za rehabilitaciju. ”Svi kanadski veterani, ne samo neki, zaslužuju brižan postupak, suosjećaj i poštivanje”, rekao je O’Toole, ministar veterana. Ovdje treba naglasiti razliku između kanadskih i hrvatskih veterana i invalida. Kanadski vojnici su se borili u tuđim državama za slobodu drugih naroda, a hrvatski su se branitelji borili u svojoj domovinu za slobodu svog naroda. Ovdje je očevidno da je postupak naspram veteranima i invalidima na zavidnoj visinu u demokratskoj Kanadi – u odnosu na nedemokratsku Hrvatsku, u kojoj nema osjećaja ni novaca za bezpomoćne i ugrožene branitelje, dok na drugoj strani ima sredstava za nesposobne, ali podobne raskućnike. Hrvati su izišli iz Domovinskog rata – pobjednici, a u svojoj oslobođenoj domovini danas žive kao pobjeđeni i okupirani narod!

Gubljenje nacionalne vrijednosti

Hrvatski je narod već nekoliko puta bio prisiljen na masovno iseljavanje, kojem su u njegovoj domovni stvoreni takvi uvjeti, de je jedino i konačno rješenje bilo – iseljenje u tuđi svijet. U tom pogledu također smo poznati kao iseljenički narod, poput Židova i Iraca, ali nije to konačno rješenje niti za državnu stabilnost niti za prosperitet pojedinca. Država gubi svoje sposobne ljude, domoljube i nacionalni puk, na čije mjesto moraju doći useljenici iz drugih država, drugih kultura, druge vjere, bolje i drugih nacionalnosti, koji će s vremenom dobiti i hrvatsko državljanstvo i razviti svoje posebnosti, i ostat će samo građani, ali nikad neće biti autohtoni narod – Hrvati.

Oni koji su se iselili, ili se pripremaju na iseljenje moraju znati, da nigdje u svijetu neće imati svoju domovinu, niti će biti prihvaćeni kao dio nacionalnog korpusa, nego će ostati doseljenici, pripadnici etničke skupine, koji mogu poboljšati životni standard, ali prvo što će izgubiti kad dođu u tuđi svijet – izgubit će ljudski i hrvatski ponos. Prva generacija bez ponosa ostvariti će, uz teški rad, sebi i obitelji pristojan život; neki će i školovati svoju djecu, a djeca mogu biti znanstvenici svjetskog glasa, ali u njima će ostati roditeljski kompleksi i manjak ponosa, pa će i oni ispaštati, možda mnogo manje, ali će ispaštati za onim što su njihovi roditelji ostavili u svojoj domovini, u djedovin i pradjedovini. Mi u dijaspori smo živa povijest takvog slijeda..

”Republiku Hrvatsku svakog dana napusti 30-setak ljudi, među kojima je najveći broj visokoobrazovanih. Hrvatska je sa stopom nezaposlenosti mladih od 40 posto druga u Europi. Svaki treći Hrvat s diplomom u ruci svoje znanje i talent stavlja na raspolaganje nekoj drugoj državi. Posljedica toga su depopulacija i odljev mozgova, zbog čega ovaj gorući problem mora biti nacionalni razvojni prioritet”, smatra Mislav Šimatović (večernji.hr, 14. 1. 2015.) Na drugom mjestu iznesena je još jedna zapanjujuća činjenica: ”Za usporedbu, Hrvatska svake godine, zbog negativnih demografskih trendova i smanjenog nataliteta, izgubi grad veličine Makarske”, kaže Željko Primorac, (Glas Slavonije, 8. 12. 2014.) Hrvatska će, ako ovako nastavi, ostati bez svoje nacionalne vrijednosti – bez hrvatskog naroda!

Zaključna misao

Bilo je u Hrvatskoj uvijek problema, kao i u svakoj drugoj državi, ali nikada Hrvatska nije bila u ovakvom rasulu, ne samo gospodarskom, nego i u svakom drugom pogledu. Razumnom je čovjeku neshvatljivo, da predsjednik Vlade troši vrijeme i novac, unajmljuje stručnjake kako bi prverio narod na slijedećim zastupničkim izborima, da se opet dočepa vlasti i vrati na Markov trg. Njegovi ministri iz svih resora, posebice ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, troše novac i vrijeme putujući svijetom, umjesto da traži investicije stranih država u Hrvatsku, Pusićka ih vrbuje za svoju novu karijeru, koju je sebi zamislila, ništa manje nego – tajnicu UN-a. E, baš bi ovo bilo dobro za Ujedinjene narode: imaju srpskog Vuka za Generalnog predsjednika, još im samo treba hrvatska Pusićka za generalnu tajnicu! Viva La Balkan!

Državni aparat u RH i režimski mediji uhvatili su se u koštac, ne sa gospodarskim problemima u državi, lošem natalitetu i velikom broju iseljavanja hrvatskog mozga u tuđi svijet, nego sa unakaženim hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima u šatoru i sa predsjednikom HDZ-a Tomislavom Katamarkom. Iz krugova bliski drugu Milanoviću kažu, da je već nabavio uže za Karamarka. Naime, navodno ima već toliko pripremljenog materijala da može strpati predsjednika oporbene stranke u zatvor – u izbornoj godini. Milanović ima pouzdene informacije, da je Karamarkov otac bio u Bleiburgu, a to je noćna mora. Ono što čovjek želi drugome, to obično snađe njega, po toj logici Milanovića ne čeka sretna budućnost, nego – bolnica, ludnica ili uže na hrastu.

[ad id=”93788″]

Čitamo da je nakon što je Mojsije podignuo Šator, Prebivalište je ispunila Božja slava. Iz Šatora doznajemo da će Bog prebivati među ljudima. (Iv. 2, 11) Bilo bi uputno da Šator u Savskoj 66 bude sastajalište rodoljuba, domoljuba, vjernika, siromaha, ucviljenih osoba, ožalošćenih roditelja, siročadi i gladni, da s hrvatskim patnicima, braniteljima i stopostotnim invalidima, u ovim korizmenim danima zajedno mole krunicu, kao što su krunicu molili kad su se borili u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, jer Gospa je zaštitnica Hrvatske. Na taj ćemo način sigurno savladati sotonu i očistiti nečisti duh iz Lijepe naše. Immanuel! (Bog je s nama!)

Rudi Tomić / Toronto

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori