Pratite nas

Kolumne

Šator ima biblijsko i braniteljsko značenje

Objavljeno

na

Šator nije samo cerada koja služi za zaštitu od nevremena.

Starozavjetni smisao Šatora je bilo mjesto gdje je Božja prisutnost boravila među ljudima; mjesto žrtvovanja, mjesto očišćenja, mjesto života, mjesto posredovanja i mjesto milosti. U biblijskom smislu predstavlja Isusa kao Šator, mjesto gdje se sveti Bog i griješni čovjek mogu susresti i imati osoban odnos koji se temelji isključivo na poticaju milosti Božje (Iv.1,14)

[ad id=”93788″]

U sotoniziranoj Republici Hrvatskoj, u kojoj sotone vladaju već petnaest godina, događaju se neviđena izopačenja, jer narod je dopustio da s njim vladaju oni koji mrze hrvatski narod i hrvatsku državu, zapravo koji mrze sve što nosi neko znakovlje o hrvatstvu i o kršćanstvu u Hrvatskoj.

U svijetu su, odmah uz najveće vjerske i nacionalne svetosti, poštivanje poginulih branitelja, a potom invalida, koji su dali dio svoga tijela za dobrobit svoga naroda, te branitelja (veterana) općenito, koji su branili i odbranili nacionalni suverenitet. Ako itko može biti ponosan na svoje branitelje, onda su Hrvati (uz Židove) na prvom mjestu. Na žalost, u poštivanju i zbrinjavanju branitelja, posebice invalida, Republika Hrvatska je na zadnjem mjestu u svijetu.

Da je to uistinu tako, imamo jedinstveni primjer, gdje su se unakaženi branitelji okupili pod šatorom i cijelu se zimu smrzavaju tražeći odstupanje ministra Predrag Matića Freda, odnosno njegovu smjenu, da ih više ne predstavlja neprijatelj u Vladi. Ministar Matić najprije je objavio imena branitelja, njihove ratne dosije, otkivao vojne tajne, što je jedinstven slučaj u svijetu; izjednačava žrtve branitelja i agresora; brine se za zbrinjavanje ratnih zločinaca, a hrvatskim braniteljima i invalidima samanjuje primanja, odugovlači smještaj i umanjuje zdravstveno osiguranje, radi čega su već preko dvije tisuće branitelja izvršili samubojstvo. Ima li igdje takvog brutalnog odnosa državne vlasti naspram onima koji su stvorili i obranili tu državu?

Šator je čir u državi

Ni taj apsurd nije toliko apsurdan kolika je apsurdnost u činjenici da se režimski ”branitelji” dižu protiv unakaženih branitelja, koji se nalaze u šatoru, jer navodno njihov prosvijed u kolicima i čamljenje u šatoru ruši ugled ” pravim braniteljima i državnim vlastima”. Da besmislenost bude još više protuslovnija, ta skupina maloumnih provokatora i nahuškani gmizavaca okupljaju se pod nazivom Pokret Occupy Croatia. Dakle, oni žele ponovo ”okupirati Hrvatsku”, koja se je nedavno oslobodila velikosrpske, odnosno komunističko-četničke okupacije u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Još se nije ni krv osušila od mučki ubijenih zatočenika i civilnog pučanstva, a nisu još ni pronađene sve masovne grobnice, nite se točno znade koliko još ima zatočenih hrvatskih mučenika u srbijanskim zloglasnim zatvorima, a Matićevi jurišnici jurišaju – to occupy Croatia!

Glavna organizatorica antiprosvjednika Marija Mirt, kojoj je uspjelo pokipiti grupicu provokatora, vidjela je trojicu ljudi koji su prešli preko glavnog zagrebačkog trga zavijeni u hrvatsku zastavu. Mirta je izvrijeđala ljude i rekla im: ”Bacite to go.no iz ruku”. Dakle, na glavnom zagrebačkom trgu, u glavnom gradu RH, jedna individua usudila se vrijeđati ljude i hrvatsku svetinju – zastavu hrvatskog naroda. Ona to ne bi mogla učiniti da nema podršku Vlade i policije, a to je govor mržnje, te bi za taj slučaj trebala biti privedena na sud i osuđena zbog nagovoranja da ljudi bace taj ”drek” (zastavu) – najveći nacionalni simbol hrvatske države. Za ovakvo nešto u mnogim država, u kojima je nacionalna svijest na visini, izgubila bi glavu, a u Zagrebu neće joj ni dlaka pasti sa glave! Ako ne Milanović, sigurno će Matić dati Mirti neko odličje.

Već drugi put čopor spodoba pokušava ”okupirati Hrvatsku”; već su drugi put okupirali glavni grad Hrvatske, gdje je policija izišla na ulice u neviđenom broju, kao da se sprema invazija IS (Islamske države) na Zagreb, ili proboj divizije rusko-srpskih ”dobrovoljaca” za zaštitu Trga ”Maršala Tita”. Sve je to učinila Milanovićeva vlada i državni mediji, koja je napuhala – prosvjed protiv prosvjeda, jer Milanoviću treba neka izmišljotina kako bi se zataškalo stvarnost i kaotično gospodarsko stanje u Hrvatskoj. Osoba koja nevjeruje u Boga ne može vjerovati ni u samoga sebe, a ne može imati povjerenje u vlastiti narod, čak ni u najbliže prijatelje, jer nema duše, a ljudi su bez duše – dvonožne životinje. Takvu osobu hrvatski katolički narod ima još na čelu države, te nije čudo što je Hrvatska na zadnjoj ljestvici na svim pokazateljima državne djelatnosti (index of the ranks of countries), izuzevši korupcije, gdje je na drugom mjestu lopovluka u Europi, odmah iza BiH. Za godinu dana (od 2013. do 2014.) Hrvtska je pala sa 48. mjesta na 61. mjesto, odmah uz Ghanu. Ako ova godina bude tako ”progresivna” stići će i Somaliju.

Republika Hrvatska prednječi samo u jednom, a to je u obožavanju Tita, jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Nije besmislena narodna poslovica, koja kaže: ”S kim si onakav si!” Dakle, što se drugo može očekivati od Titovih sljedbenika? Ni povijest nema nikakvu vrijednost za ”antifašiste” u Hrvatskoj, jer oni i danas stvaraju ”ustaše”, da bi mogli manifestirati ”antifašizam”, jer to je jedino što znaju i što imaju za manipuliranje ”građana”. Interesantno je da u RH nikad nisu prosvjedovali partizanski prvoborci i ranjenici, jer su, naime, bolje zbrinuti od hrvatskih branitelja i ratnih invalida; u RH nisu prosvjedovali ni Pupovčevi četnici, jer i oni su dobro udobljeni u novim naseljima i na državnim poslovima, čak je jedna trećina ministara srpske nacionalnosti, među kojima ima i ratnih zločinaca, u (ne)hrvatskoj vladi. Što je još zabrinjujuće, da Pupovac drži Milanovića i aktualnu vlast u svojim rukama. Horribile visu! (strašno je vidjeti!)

Šator će jednog dana pukniti kao čir, iz kojeg će gnjoj prsnuti po licima državne vrhuške, koja se suprostavlja ljudskim i prirodnim zakonima; blokira lustraciju, uništava integralnu slobodu, sabotira državnu samostalnosti i degradira ljudski ponos. Milanoviću opet nije uspjelo provocirati branitelje u šatoru, da se sukobe s uličarima i prostitutkama i tako daju povod malom fuhreru da sruši braniteljski šator. Nije to sam njemu trn u nozi nego i u oku, jer se tamo okupljaju i ugledni domoljubi, ljudi od zvanja, znanja i ponosa, a svijet se zgražava na takvom prizoru naspram najugroženijima osobama u državi.

Primjera radi, Kanada je ovih dana povećala plaću veteranima sa 24.000 na 42.000 dolara i uveli su nove programe za rehabilitaciju. ”Svi kanadski veterani, ne samo neki, zaslužuju brižan postupak, suosjećaj i poštivanje”, rekao je O’Toole, ministar veterana. Ovdje treba naglasiti razliku između kanadskih i hrvatskih veterana i invalida. Kanadski vojnici su se borili u tuđim državama za slobodu drugih naroda, a hrvatski su se branitelji borili u svojoj domovinu za slobodu svog naroda. Ovdje je očevidno da je postupak naspram veteranima i invalidima na zavidnoj visinu u demokratskoj Kanadi – u odnosu na nedemokratsku Hrvatsku, u kojoj nema osjećaja ni novaca za bezpomoćne i ugrožene branitelje, dok na drugoj strani ima sredstava za nesposobne, ali podobne raskućnike. Hrvati su izišli iz Domovinskog rata – pobjednici, a u svojoj oslobođenoj domovini danas žive kao pobjeđeni i okupirani narod!

Gubljenje nacionalne vrijednosti

Hrvatski je narod već nekoliko puta bio prisiljen na masovno iseljavanje, kojem su u njegovoj domovni stvoreni takvi uvjeti, de je jedino i konačno rješenje bilo – iseljenje u tuđi svijet. U tom pogledu također smo poznati kao iseljenički narod, poput Židova i Iraca, ali nije to konačno rješenje niti za državnu stabilnost niti za prosperitet pojedinca. Država gubi svoje sposobne ljude, domoljube i nacionalni puk, na čije mjesto moraju doći useljenici iz drugih država, drugih kultura, druge vjere, bolje i drugih nacionalnosti, koji će s vremenom dobiti i hrvatsko državljanstvo i razviti svoje posebnosti, i ostat će samo građani, ali nikad neće biti autohtoni narod – Hrvati.

Oni koji su se iselili, ili se pripremaju na iseljenje moraju znati, da nigdje u svijetu neće imati svoju domovinu, niti će biti prihvaćeni kao dio nacionalnog korpusa, nego će ostati doseljenici, pripadnici etničke skupine, koji mogu poboljšati životni standard, ali prvo što će izgubiti kad dođu u tuđi svijet – izgubit će ljudski i hrvatski ponos. Prva generacija bez ponosa ostvariti će, uz teški rad, sebi i obitelji pristojan život; neki će i školovati svoju djecu, a djeca mogu biti znanstvenici svjetskog glasa, ali u njima će ostati roditeljski kompleksi i manjak ponosa, pa će i oni ispaštati, možda mnogo manje, ali će ispaštati za onim što su njihovi roditelji ostavili u svojoj domovini, u djedovin i pradjedovini. Mi u dijaspori smo živa povijest takvog slijeda..

”Republiku Hrvatsku svakog dana napusti 30-setak ljudi, među kojima je najveći broj visokoobrazovanih. Hrvatska je sa stopom nezaposlenosti mladih od 40 posto druga u Europi. Svaki treći Hrvat s diplomom u ruci svoje znanje i talent stavlja na raspolaganje nekoj drugoj državi. Posljedica toga su depopulacija i odljev mozgova, zbog čega ovaj gorući problem mora biti nacionalni razvojni prioritet”, smatra Mislav Šimatović (večernji.hr, 14. 1. 2015.) Na drugom mjestu iznesena je još jedna zapanjujuća činjenica: ”Za usporedbu, Hrvatska svake godine, zbog negativnih demografskih trendova i smanjenog nataliteta, izgubi grad veličine Makarske”, kaže Željko Primorac, (Glas Slavonije, 8. 12. 2014.) Hrvatska će, ako ovako nastavi, ostati bez svoje nacionalne vrijednosti – bez hrvatskog naroda!

Zaključna misao

Bilo je u Hrvatskoj uvijek problema, kao i u svakoj drugoj državi, ali nikada Hrvatska nije bila u ovakvom rasulu, ne samo gospodarskom, nego i u svakom drugom pogledu. Razumnom je čovjeku neshvatljivo, da predsjednik Vlade troši vrijeme i novac, unajmljuje stručnjake kako bi prverio narod na slijedećim zastupničkim izborima, da se opet dočepa vlasti i vrati na Markov trg. Njegovi ministri iz svih resora, posebice ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, troše novac i vrijeme putujući svijetom, umjesto da traži investicije stranih država u Hrvatsku, Pusićka ih vrbuje za svoju novu karijeru, koju je sebi zamislila, ništa manje nego – tajnicu UN-a. E, baš bi ovo bilo dobro za Ujedinjene narode: imaju srpskog Vuka za Generalnog predsjednika, još im samo treba hrvatska Pusićka za generalnu tajnicu! Viva La Balkan!

Državni aparat u RH i režimski mediji uhvatili su se u koštac, ne sa gospodarskim problemima u državi, lošem natalitetu i velikom broju iseljavanja hrvatskog mozga u tuđi svijet, nego sa unakaženim hrvatskim braniteljima, stopostotnim invalidima u šatoru i sa predsjednikom HDZ-a Tomislavom Katamarkom. Iz krugova bliski drugu Milanoviću kažu, da je već nabavio uže za Karamarka. Naime, navodno ima već toliko pripremljenog materijala da može strpati predsjednika oporbene stranke u zatvor – u izbornoj godini. Milanović ima pouzdene informacije, da je Karamarkov otac bio u Bleiburgu, a to je noćna mora. Ono što čovjek želi drugome, to obično snađe njega, po toj logici Milanovića ne čeka sretna budućnost, nego – bolnica, ludnica ili uže na hrastu.

[ad id=”93788″]

Čitamo da je nakon što je Mojsije podignuo Šator, Prebivalište je ispunila Božja slava. Iz Šatora doznajemo da će Bog prebivati među ljudima. (Iv. 2, 11) Bilo bi uputno da Šator u Savskoj 66 bude sastajalište rodoljuba, domoljuba, vjernika, siromaha, ucviljenih osoba, ožalošćenih roditelja, siročadi i gladni, da s hrvatskim patnicima, braniteljima i stopostotnim invalidima, u ovim korizmenim danima zajedno mole krunicu, kao što su krunicu molili kad su se borili u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu, jer Gospa je zaštitnica Hrvatske. Na taj ćemo način sigurno savladati sotonu i očistiti nečisti duh iz Lijepe naše. Immanuel! (Bog je s nama!)

Rudi Tomić / Toronto

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i RH u okviru EU

Objavljeno

na

Objavio

Toplo vrijeme, iznadprosječne temperature, eto barem smo u nečemu nadprosječni ako u svemu drugom žalosno zaostajemo. Sunce je obasjalo i Vukovar u subotu, 13. listopada, grad kojemu je prekipjelo od tolikih licemjernih, sramotnih i dogovornih zataškanja srpskih zločina i upornoga odbijanja famoznih „institucija“ (hrvatski prijevod: ustanova) da zločince pronađu i privedu pravdi. To jest, i nisu se trebali pretrgnuti da ih nađu jer su Vukovarcima, i ne samo njima dobro poznati, ali se DORH odavno ustrojio tako da njegovi vodeći ljudi na državnoj i ostalim razinama ne vide i ne čuju, po uputama doista bolesne politike koja je žrtve i patnje hrvatskih ljudi prodavala i prodaje za održanje na vlasti. Do početka stoljeća malo se što dalo učiniti, prvi povratnici u Vukovar i hrvatsko Podunavlje stizali su u većem broju tek početkom 1998. i naletjeli na ljepote mirne reintegracije i amnestije koja je – sada je očito – tajnim i netajnim načinima uz savjete izvana – obuhvatila i zločince, premda su javno bili izuzeti od amnestije. To je činjenica. Sve su se vlasti u Hrvatskoj od 2000. godine striktno pridržavale toga podzemnog dogovora, nazovi lijeve i navodno desne, ako bi koga i uhitile, lijepo se s njim postupalo i izricane su podnošljive kazne ili oslobađajuće, ali su takvi slučajevi bili iznimke a velika većina zločinaca razumjela je da može mirno spavati.

Što je najveća vrijednost prosvjeda u Vukovaru? Govorilo se o žrtvama, i preživjele žrtve govorile su o svojim mukama, ali su se prvi put javno spominjala i imena zločinaca, na skupu od dvadeset tisuća ljudi – a to će „dogovorni“ teško moći pospremiti pod tepih. Prosvjed nije bio masovniji zbog opstrukcije uplašenih vlasti u Zagrebu, ali ako se sada nešto radikalno ne poduzme – a ne će – sljedeće će godine biti u Vukovaru stotinu tisuća Hrvata i tada će letjeti perje. Ovolistopadski prosvjed shvatili smo kao prvu i odlučnu upozorbu da takvo stanje ne može trajati u beskraj niti će Hrvati dopustiti da ubojice i silovatelji budu nekažnjeni kao što su ostali nekažnjenima komunistički zločinci nakon Drugoga svjetskog rata.

Kao u Odesi 1916.

Prije okupacije Vukovara u razaranjima grada stradalo je tri tisuće ljudi (najviše Hrvata, ali i drugih), nakon okupacije još dvije tisuće, trideset je tisuća Hrvata i Hrvatica odvedeno u logore, pretežito srbijanske, među njima i mnoga djeca, stotine i stotine logoraša ubijene su, desetci tisuća mučeni, premlaćivani i ponižavani. Pa nad svim tim, ne brojkama nego ljudima, Hrvatima, hrvatska vlast ne samo da ne pokaže sućut i sama udari šakom o stol nego se krevelji u licemjernoj obmani neupućenih da to neki tamo ustaše valjda u Vukovaru i Podunavlju povlačeći „pitanje“ (bez odgovora) žele narušiti bratstvo i jedinstvo i štoviše srušiti nju, Vlast. A Vlast je izdala i zapovijest da Hrvatska radiotelevizija ne prenosi skup, nego se više posveti kolosalnoj berbi mandarina i grožđa. Vlast je bez ikakvoga srama okrenula leđa onima koji traže sankcioniranje odgovornih za tolike tisuće i tisuće pobijenih pripadnika hrvatskoga naroda koji već dugo ima svoju hrvatsku državu, ali ta država nema reprezente koji dišu i osjećaju s narodom i njegovim zahtijevanjima da ga se ne ubija i to masovno, bez državne volje da se kazne zločinci. Vlast je u stvari otvoreno kazala isto ono što su rekli grobaru u Odesi u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nakon pokolja nad Hrvatima 1916. koji se nisu htjeli pridružiti srbijanskoj legiji – da ne treba pitati za imena, jer„to su Hrvati“. Zanemariva vrsta čiji život i smrt ništa ne znače, pa ih se ne treba ni sjećati. A još je manje važno tko ih je ubio, kako god se zvao – dobro je učinio.

U Odesi (kad sam ju već spomenuo) je sve i počelo. Ako je priglupa pretežita tadanja hrvatska politika s jugoslavenskim nagnućem trebala na trenutak zastati i zapitati se kamo srlja i s kim bismo to mi trebali imati posla, onda je to bilo kada je Aleksandar Horvat u ime pravaša podnio Saboru interpelaciju o masakriranim hrvatskim dragovoljcima (silovoljcima) regrutiranim nakon što su oslobođeni iz ruskoga zarobljeništva. Hrvatska je tada još bila u sastavu Austro-Ugarske, Prvi rat u jeku – listopad je 1918. Pa što, mislili su tada beznačajni hrvatski političari, jest da su srbijanski „časnici“ i njihovi mesari u Odesi poubijali Hrvate, ali ne ćemo valjda zato napustiti ideju o sjedinjenu južnoslavenskih naroda. Pretegnula je Hrvatsko-srpska koalicija, pod divljačkim pritiskom Pribićevića. Priča je nastavljena, kao što je poznato, kratkotrajna i nevažna, embrionalna, više fiktivna država Slovenaca, Hrvata i Srba s područja bivše Monarhije predana je u ruke Srbijancima itd. Na ovaj ili na onaj način srpski se teror nastavio bez prekida (nije se naravno prekidao ni u NDH, „Što se tamo na Dinari sjaji“), u komunističkoj Jugoslaviji i na kraju (?) u srpskoj agresiji na Hrvatsku. S najviše hrvatskih žrtava u Vukovaru.

Pa se sada vukovarski gradonačelnik pita možemo li pohvatati barem srpske zločince iz prve polovice devedesetih, kad već ne možemo one iz Odese, i nadalje.

Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca!

Plenković je odahnuo, rečeno mu je da se okupilo osam tisuća od oko četiri milijuna Hrvata. Izjavio je da ne će biti sankcija, premda ih je najavio u svrhu plašenja svojih pokornih. Sankcija za one koji žele sankcioniranje zločinaca! Ma krasno. A što kaže narod, što kažem ja? Nije važno. Glavno da je sve proteklo glatko, „civilizirano“. Narod ionako ne odlučuje, nepismeni narod ionako se ne zna čitko potpisati pa potpisi ne valjaju ni za jedan referendum, izborni zakon ne treba mijenjati jer je navodno uperen protiv manjina, oni koji su protiv Istanbulske obični su nasilnici nad ženama. Tako je pokret začet osamdeset i devete za slobodu i slobodnu volju hrvatskoga naroda, za hrvatsku državu i ljudska prava, za tzv. demokraciju i pravnu državu, napravio puni krug i vratio se na početak. Glede zločina nad Hrvatima, reče Vlast da ratni zločini ne zastarijevaju i da je briga o tome – trajna. Ma tu i jest poanta. Prosvjed u Vukovaru ne želi da briga bude trajna jer je već trajala koliko je trajala, nego da se djeluje odmah (kad nije do sada) da ne bi i opet jednom u povijesti potrajala toliko koliko je potrebno da zločinci odu u pakao bez suđenja na ovom svijetu.

Vukovar je od simbola hrvatskih stradanja postao simbol bijede hrvatske politike. Nisu Vukovarci jedini stradali, svugdje su po Hrvatskoj Hrvati ubijani. Do imena zločinaca navodno se ne može doći, ali Culej je ipak, privatnom istragom kako kaže, došao do imena stanovitog Branka, prezimenom Pavić koji je ubio dr. Šretera u Pakracu, mučenika za hrvatski jezik. Živi u Australiji. Pa dobro, ako smo nakon tolikih godina i to tvrdoglavošću pojedinca (pojedinke) uspjeli dobiti kapetana Dragana, krenimo odmah, a na suđenju suočimo Pavića i Pupovca da se čuje o čemu su razgovarali u rujnu 1991. (u društvu Đakule).

Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu

Serge BrammertzGlede Pupovca i Srpskog narodnog vijeća te Documente: vrlo su dobro organizirani, dobro ih se podmazuje iz hrvatskoga proračuna pa imaju dosta ljudi za brza operativna djelovanja. Tako su na prvi znak da se sprema prosvjed u Vukovaru, hitno pozvali u Zagreb baruna Sergea Brammertza zvanog del Ponte, prosecutora u raspuštenom Haaškom tribunalu koji je vidno propao otkako mu je Meron oduzeo Gotovinu i Markača. Na tu se svoju traumu žalio i u Zagrebu, a znajući tko mu je organizirao dolazak, instruiran da se u Hrvatskoj ne radi dovoljno na kažnjavanju hrvatskih „zločinaca“, da se štoviše odigrao neuspješan, ali dramatičan atentat na vođu svih (?) srpskih manjinaca, Brammertz je otvorio svoju protuhrvatsku dušu. Taj posjet koji hrvatske službene vlasti, da su hrvatske, nisu smjele dopustiti, trebao je – kao i potom Plenkovićeve prijetnje – amortizirati očekivani prosvjed i usmjeriti pozornost prema ugroženim Srbima…

Još o Pupovcu i time s njim završavam: nisam htio čitati taj bilten SNV-a jer me smeće ne zanima, ali mi rekoše da je u pupovačkoj „Bijeloj knjizi“ na popisu nepoćudnih portala na sjajnom prvom mjestu portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Očekujemo da nam ove godine bude dodijeljena nagrada „Svetozar Pribićević“. Spomenutu Bijelu knjigu i danas treba čitati, ne toliko poradi nestašnih spomenutih imena hrvatskih i šire, nego zbog jedne od rasprava unutar svemoćne Partije gdje su napadani stranci poput Lipsetta, Hanah Arendt, Brzezinskog i Greiffenhagena, zastupnici točne teze da su “komunizam i fašizam istovjetne pojave, odnosno dva dijela ili dvije varijante istog totalitarnog sindroma.“ Ako vam to zvuči poznato, u pravu ste. I danas će, posebno iz Pupovačkoga kruga, rečena teza izazvati lavinu budući da je, kažu oni, anti antifašistička, a oni su prisvojili, da ne kažem posvojili antifašizam.

Nesiguran hod hrvatske kulture

Za to vrijeme, naše vrijeme, hrvatska kultura korača nesigurnim hodom. Najava (podmetanje?) o pretvaranju javnih knjižnica u privatne, pokazala se netočnom i dobro da je tako. Privatnih knjižnica ima u mnogim obiteljima, čak vrlo bogatih, i neka ondje ostanu. A glede javnih i posudba iz javnih, događaju se tragikomične stvari: književnici, autori, imaju pravo na postotak od svake posudbe, ali svoj novac nisu dobili već dvije godine i nikomu ništa. Isprva su navodno popucale veze na crti Nacionalna i sveučilišna, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture i još neki posrednik, a onda je zadaću preuzeo ZAMP i opet nema kuna na računu autora. A svota baš i nije zanemariva za čitane i vrlo čitane autore.

Podatci o čitanosti također u zadnje vrijeme nedostaju ili nisam pratio, ali oni koje sam prije nekog vremena vidio kazuju da čitateljska, čitalačka publika preferira posve druge autore od onih koji se (čast iznimkama) pojavljuju po europskim sajmovima knjiga. I tu, znači, dolazi do žalosne diskrepancije: ako pišeš za hrvatsku publiku, s hrvatskim osjećajem i o hrvatskim temama, onda te stavljuju u pretinac valjda književnih konzervativaca i valjda književnih nacionalista, ma što to značilo, a ako takve teme i osjećaj nemaš onda si napredni europski liberalni književnik koji prezire svoju zemlju i narod, nema identiteta, to jest njegov je identitet navodno – europski. Što se ispod takve definicije novog identiteta skriva jest – pokazuju primjeri iz Hrvatske – izgubljeni, odnosno nikada postojeći jugoslavenski identitet koji su trebali nekako nadoknaditi pa se dosjetili europskog, samo da ne bude hrvatski.

A hrvatska država (ah) baš takve duhovno raseljene osobe nudi svijetu, ne samo u književnosti nego i u teatru, i filmu. A svijet koji ponešto zna, i dalje se čudi da im jedna hrabra zemlja koja je napravila čuda u ratu (i nogometu) šalje kao svoje predstavnike one koji ju mrze. No, ne žive svi takvi u Hrvatskoj, i pisci i spisateljice napuštaju Hrvatsku, pa iz daljina pljuckaju. Što piše Ivana Sajko, ne znam, moj grijeh, ali njezin nastup (uz njemačkog predsjednika Steinmeiera) na Sajmu knjiga u Franfurtu malo je toga imao s knjigama, više s „Europom različitih brzina“ (kako reče predsjednik), to jest kako u takvoj Europi braniti slobodu.

Jedna brzina ili Europe ne će biti

Odgovor bi bio da se sloboda može braniti samo u Europi s jednom brzinom ili je ne će biti, ali pustimo to na stranu. Spomenuta se književnica zaplela u povijest i politiku: točno je rekla da je ukidanje povijesti u strukovnim školama negativan primjer, a onda dodala da se u Hrvatskoj povijest nadomještava religijom (vjeronauk), što je „fatalna paradigma ako ne želimo ponavljati pogreške iz prošlosti.“ Tako se brkaju kruške i jabuke, te dolazi do komičnih zaključaka, no barem se malo krivotvorila hrvatska zbilja. (Razgovor sam pročitao iz pera B. Pofuka, što znači da treba provjeriti.) O književnosti kao umjetnosti riječi – ni riječi.

No da i ja zaključim: sve je manja ili nimala razlika između SR Hrvatske u okviru SFRJ i Republike Hrvatske u okviru EU. I onda i sada najveća je sablast i prijetnja tzv. hrvatski nacionalizam, i onda i sada hrvatski je čovjek bio prisiljen da što manje govori o pripadnosti hrvatskom narodu – sada može ako baš mora, ali je to nazadno i nepotrebno – sve što je doista i jedino hrvatsko nastojalo se i nastoji utopiti u staroj (Jugoslavija) ili novoj utopiji (EU). A govoriti danas o hrvatskim žrtvama u zadnjih stotinu godina ili barem o onima iz devedesetih prošloga stoljeća – eh, to je također nacionalističko maslo i pokušaj vraćanja ove uspješne, prema budućnosti okrenute Hrvatske, u prošlost koju treba prepustiti zaboravu. A nije li možda tako neuspješna (uza sve ostalo ) jer nije imala niti ima „čisti start“ upravo u tzv. povijesnim pitanjima? Počam od Odese, krvave Odese (Krleža) o kojoj će uskoro biti predstavljena knjiga, temeljito dokumentirana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Šola: Uvjerena njemačka ljevičarka stala na čelo pokreta Ustani i napala temeljnu dogmu ljevice

Objavljeno

na

Objavio

U Njemačkoj, očekivano, AfD je pretekao SPD. Ljevica propada posvuda, pa i kod nas Bernardić na tom valu klizi niz tobogan i pitanje je samo hoće li tresnuti na dupe ili na glavu.

U Njemačkoj su tresnuli, pa sada moraju ustati i postati – ustaše. Da doslovno, ustaše, a tako su se i nazvali, Pokret Aufstehen, iliti Ustani.

Prva ustašica ovog pokreta zove se Sahra Wagenknecht, koja je napala temeljnu dogmu ljevice, pa i svoje (bivše) neokomunističke stranke Linke, a to je politika “otvorenih granica” i “kultura dobrodošlice” za imigrante iz islamskog svijeta.

Sahra Wagenknecht

Ustašica Sahra shvatila je da su svi nacionalni izbori na kojima je posvuda po Europi ljevica potučena do nogu zapravo bili referendum o (protu)imigracijskoj politici, prepustivši ovu temu desnici, novim heterogenim pokretima koji sada kucaju na vrata Europskog parlamenta, čiju će sliku veoma izvjesno stubokom promijeniti. Shvativši to, ljevica mijenja kurs i stav prema migrantima.

Prvo, prestali su etiketirati drugu stranu kao ekstremnu, fašističku, rasističku, pa ustašica Sahra nedavno izjavljuje “nisu svi oni rasisti”, kako su stalno prozivani s ljevice, vrijeđajući milijune ljudi koji daju glas “populistima” i “neofašistima”.

Njoj se istim riječima pridružio perjanica britanske ljevice Jeremy Corbyn, reterirajući prema “ekstremnoj desnici”. U Francuskoj ista promjena ploče od strane propadajuće ljevice i njihovih vedeta spram Marine Le Pen i njene Fronte, pa će Jean Luc Mélenchon reći da se obraća “ljutitima, a ne fašistima”, što je na francuskom i zanimljiva igra riječi, fâchés (ljutiti) i fachos (fašisti), dozivajući obnovu ideje nacionalnog suvereniteta.

Na istom tragu krenuli su i danski i švedski ljevičari najavljujući zaustavljanje useljavanja. Eto ih sada “ustaju”, učeći de facto od Trumpa, Salvinija i Orbána umjesto da kao ljevičari nešto nauče od Marxa jer, da su ga čitali, po pitanju antiimigrantske politike sigurno ne bi doživjeli ovakav potop, i oduzeli bi temu političkim suparnicima na desnici te puno prije se obratili na ustaštvo (Aufstehen), piše Ivica Šola / Globus.

Suprotno Marxu, mantra propale ljevice kada su imigranti u pitanju bila je, kako je to rekao Benoit Hamon, kako “ne treba okrenuti jedne protiv drugih francuske i strane, useljene radnike”.

No Marx je još u 19. stoljeću, kada su irski radnici počeli masovno navaljivati u Englesku, napisao kako su Irci masovnim iseljavanjem svog stanovništva “isprovocirali pad cijene radne snage i uzrokovali moralno i materijalno srozavanje stanja engleske radničke klase”, pa Marx stoga lucidno zaključuje kako je antagonizam irskih i engleskih radnika “tajna uz pomoć koje je kapitalistička klasa zadržala svoju moć” na principu zavadi pa vladaj.

Za Marxa imigracije i imigranti masovnog tipa zapravo su nešto što treba spriječiti jer su oni “pričuvna vojska kapitalizma” uz pomoć koje se jača izrabljivanje i smanjuje cijena rada.

Bježanje radničke klase nacionalistima u tom smislu je prirodan proces, kako nekoć, tako i danas, jer dok je ljevica drvila sve ovo vrijeme o potrebi zaštite manjina, zamijenivši crveni stijeg onim duginih boja, dok su lili krokodilske suze nad dolazećim imigrantima iz islamskog svijeta zagovarajući “kulturu dobrodošlice”, prosječnom europskom radniku takva ljevica nije trebala, jer ni njoj ne trebaju oni, pa ulogu zaštite domicilnih radnika preuzimaju Salvini, Le Penova ili Orbán, koji po tom pitanju nisu fašisti nego – marksisti!

U djelu “Onkraj marksizma” Henri de Man upozorio je da kapitalizam usmjerava vladajuću klasu k internacionalizmu, pa stoga logično okreće radničku klasu nacionalizmu.

Kako je došlo do paradoksa da desnica slijedi Marxovu analizu i logiku te staje na stranu rada, a ljevica postaje trojanski konj dereguliranog kapitalizma te samim tim staje na stranu kapitala, pa sada, kada su tresnuli, ljevičari postaju ustaše, a desničari partizani?

Bilo je to godine 1959. kada se njemački SPD okupio na izvanrednom kongresu u Bad Godesbergu, danas dio grada Bonna, odbacio pojam klase, odrekao se marksističke analize društva, odrekao se radništva i odlučio da će biti narodnjačka stranka koja se obraća svim slojevima, uz popratne laude tržišnoj privredi i kapitalizmu kao sustavu.

Odrekavši se ne samo Marxa nego uopće lijeve inteligencije koja polazeći od pojma klase analizira društvena i ekonomska kretanja u kontekstu sukoba rada i kapitala bez prisezanja revolucionarnim, nasilnim metodama, ljevica je izgubila intelektualni i idejni rezervoar koji ju je činio ljevicom te obgrlila pomodne radikal-šik kulturmarksističke teorije koje s Marxom nemaju veze, nego više s Freudom i s tim tko se šika u koji otvor, naglasak su stavili na neku apstraktnu borbu na stvarne i konstruirane manjine.

No za radničku klasu u toj promjeni kursa više nije bilo mjesta. Supsumirano, ne propada ljevica danas, ona je samu sebe dokinula još šezdesetih godina, a to što se u političkoj geografiji nazivalo ljevicom zapravo je bio prazni kontejner u koji je, sukladno modama, svatko trpao što se u to vrijeme nosilo.

Stvari su na toj matrici išle kako-tako do izbijanja velike krize u prošlom desetljeću, čemu je prethodila deindustrijalizacija Zapada i seljenje kapitala u oaze azijske jeftine radne snage, sve ono što je analizirao Marx prije više od stotinu godina, a ljevica, zabavljena homićima i seksualnom emancipacijom, na sve to šutjela jer, eto, pristali smo na tržišnu privredu, iako se radilo o barbarskoj deregulaciji, pa nam Marx više nema što reći, dovoljan je Modni Mačak umjesto njega.

Kako je pak buknuo imigracijski val, ne samo iz islamskih zemalja nego i unutar Europske unije, što je dovelo do seljenja radnika iz siromašnijih zemalja Istočne Europe koji su rušili cijenu rada, a domaći radnici grintali, eto ti Brexita.

Ljevica s Corbynom u Engleskoj konačno je primijetila da postoji radnička klasa, da njen srednji sloj nestaje i propada. I, opet, taj proces Marx je opisao još u 19. stoljeću na primjeru irskih radnika u Engleskoj, samo što ljevica ne čita Marxa jer bi onda morali dati za pravo, paradoksalno, i Trumpu i Orbánu, posao koji su trebali odraditi oni. Da su (bili) ljevica…

Ne tvrdim da Marxovu analizu i djela treba uzeti kao sveto pismo, bez kritičkog odmaka, no mnoge njegove analize u kontekstu kritike kapitalizma naprosto su točne, vrijede i danas, pa i one što se tiče štetnosti masovnih migracija kao oružja kapitalističke klase uperenu protiv radničke klase, migracije bilo unutar Europe, bilo ove koje je Mutti Merkel isprovocirala uz veliki pljesak na tzv. ljevici.

Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci, Merkel’

Grijeh ljevice, njeno samorazaranje i propast započeti 1959. u Bad Godesbergu štetni su za sve, za politički pluralizam i tržište ideja. Naime, zamislite liberale koji bi se odrekli Johna Stuarta Milla, zamislite konzervativce koji bi se odrekli Burkea, zamislite katolike koji bi se odrekli Augustina ili Tome Akvinskog, ne, to ne možete zamisliti jer ne bi bili ono što tvrde da jesu, jer nemaju više izvore inspiracije, ali zato možemo zamisliti ljevičare koji su se odrekli Marxa, ne kao dog­me, nego kao (jednog od) izvora nadahnuća.

Zato se ljevica po prirodi stvari ugurala u, na Zapadu, sveprisutni politički centar, bezličan, bezidejan, gdje tzv. ljevica i desnica sliče kao jaje jajetu, gdje je nestalo borbe ideja, samo borba kapitala, šuplji materijalizam i konzumerizam zasoljen političkom korektnošću.

Taj proces koji će uskoro izbrisati sve tradicionalne stranke ne samo tzv. ljevice nego i tzv. desnice još 1995., nakon pada Berlinskog zida, Ignazio Ramonet nazvao je u Le Mondeu “Novo jednoumlje”. To novo jednoumlje sastoji se u dvije riječi: Nema alternative.

Kapitalizam nema alternative, Europske unija nema alternative, multikulturalizam nema alternative… A društvo bez alternative zove se – totalitarizam, s jedinom ideologijom, zamjenskom transcendencijom koja se zove konzumerizam.

U takvom društvu svatko tko je dva nanomilimetra desnije od Merkel je ekstremni desničar, a svatko tko je dva milimetra ljevije od Plenkovića je ekstremni ljevičar.

Umjesto borbe i razmjene ideja frcaju besmislene etikete. Oskudnost ideja u politici, pa i jakih intelektualnih autoriteta koje, za razliku od prošlih vremena, političari, pa i kod nas, izbjegavaju, postala je opasna po samu politiku i sudbinu Zapada. Pri čemu mislim na ozbiljne mislioce, a ne na političke kurve i pozere koje još nazivaju intelektualcima ili uglednim analitičarima.

Novo buđenje i promjena stava prema imigrantima na ljevici od strane pokreta Aufstehen, koji je samo dio šireg europskog osvještavanja na novoj ljevici je refleks nastao iz svijesti o propasti (ljevice). Aufšteneri, ili po naški ustaše, novi su kurs s neizvjesnim političkim ishodom i dosegom.

Za početak, neka uzmu Marxa u ruke, da ne ispadne da uče od Orbána ili Salvinija po pitanju imigrantske politike. Jer sve ovo što je tzv. ljevica do sada nudila može se sažeti u evanđeosku parafrazu: Oprosti im, Marxe, jer ne znaju što čine, piše Ivica Šola za Globus.

 

Stranke vlade Angele Merkel doživjele težak poraz u Bavarskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari