Saucha nije znao ništa, a Milanović je znao sve, Sauchi se sudi – Milanoviću ne!

Prije nekoliko dana Tomislav Saucha u svojstvu optuženika pred sudom reče kako, kao bivši predstojnik Ureda bivšeg predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića, nije znao ništa. Još je i molio da mu dodijele nekog iskusnijeg, nekoga koji barem nešto zna. No, za to nije bilo stvarne potrebe. Naime, Saucha je imao šefa iz snova – čovjeka koji je sve znao.

Dešifriranje Milanovićevih verbalnih hijeroglifa

A da bi netko sve znao, ma koliko sposoban bio, to iziskuje i nemale žrtve, posebno u otežanim okolnostima. A okolnosti karantene uslijed bolesti COVID-19 su objektivno gledano bile upravo takve. Što tanki ženini sendviči, ne znaš je l’ im tanja šnita kruha ili popudbina, što suspenzija matičnog Milanovićevog kluba, Tača, natjerale su tog čovjeka neutaživo željnog znanja da se potuca po kojekakvim rupama, rupčagama i tako privremeno skrasi u novome klubu. Iako ne pruža neki bajan pogled, mjesto, danas kolokvijalno zvano Klubom Dragana Kovačevića, pokazalo se za tu svrhu idealnim svratištem. Kako reče načelnik Glavnog stožera OSRH, admiral Hranj, i on je dvaput pohodio taj Klub – na poziv Predsjednika RH. Znakovito, ne kaže u društvu Predsjednika, nego na njegov poziv. A poziva domaćin, ili barem netko tko se takvim osjeća, a ne tamo neki zadnji zvekan ili magarac.

Milanovićevo priznanje i naglo prisjećanje kako je ipak boravio u proskribiranom Klubu, i to prilično nedavno pa pomalo zabrinjava što se nije mogao odmah sjetiti, uvelike je pripomoglo dešifrirati njegov zbrčkani govor, katkad već u istoj rečenici sam sebi proturječan, prepun verbalnih hijeroglifa nerijetko nabacanih bez glave i repa. Do jučer je još, dakle, mislio kako u Kovačevićevom Klubu za karantene nije bio, ali uz znakovit dodatak – A što ako sam i bio? U čemu je problem? Što ne pitate Plenkovića gdje je bio? Mislite da je svaki dan poslije 4 popodne molio Očenaše? Sličnom vratolomnom jezičnom bravurom Milanović se poslužio prije nekih mjesec dana kad ga se pitalo je li u vrijeme dok je formalno bio izvan politike služio šnite kruha savjetujući albansku Vladu na putu u EU. Reče – Nisam! Ali što i da jesam? U čemu je problem? Ma kakav sukob interesa! I upravo je taj ALI ključan u razumijevanju njegovih prividnih demantija. Naime, izmotavanje tipa „Nisam bio, ali…“ ili „Mislim da nisam bio, ali ako sam i bio,…“ zapravo ne znači drugo doli – BIO SAM!

Sveznalica i neznalica

Slično, i iza navodnog Milanovićevog sveznanja kao i Plenkovićevog potpunog neznanja stoji jedno veliko ALI, koje ih čini potpunim antipodima. Naime, sveznalica Milanović zna samo ono što po prirodi zakona ne bi smio znati, odnosno zna ono što da bi saznao, netko prethodno mora prekršiti zakon, dok o onome što bi morao znati da bi bio od koristi na visokom državnom položaju – ne zna ništa! I ne samo da ne zna ništa, nego ne zna ni ljude u svijetu koji nešto znaju, kao i one koji donose važne odluke za Hrvatsku. To i ne čudi kad je sklon u neposrednoj blizini okružiti se onima koji ništa ne znaju. S druge strane, u neznalice Plenkovića upravo je suprotno. Ne zna ono što po sili zakona i naravi demokratskog političkog sustava ne smije znati, ali zato jako dobro zna sve ono što treba znati da bi uspješno obavljao svoj posao. Kako radi isti posao kojeg je Milanović nekad radio, lako ih je prepoznati po plodovima.

Kad neznalica Andrej ode u Bruxelles, vrati se iz Bruxellesa s 22 milijarde eura za Hrvatsku. Kad je sveznalica Milanović – koji je, kako slučaj Saucha nedvojbeno pokazuje, budno motrio na svaku pronevjerenu kunu – odlazio u Bruxelles, vraćao bi se probušenih džepova, tako da ako bi nešto i kapnulo, završilo bi u nogavici. Iako je i u Milanovićevo vrijeme Hrvatskoj odobrena izvjesna, doduše prilično skromnija svota iz europskih fondova, njezino je korištenje iz nekog razloga bilo znatno otežano. Kako svojedobno reče siroti Branko Grčić, imali su problema s pokretanjem kompjutera. Je l’ posrijedi bio pad napona? Ili možda sveznalice nisu znale lozinku za pristup? Tko će ga znati!

K tome, neznalica Plenković se pokazao umješnim i pri rješavanju kostura iz ormara (Agrokor, Uljanik, Petrokemija,…), koji su se za vladanja sveznalice Milanovića neometano kiselili, štoviše i bubrili. A da se u Plenkovićevo vrijeme upravlja u maniri dobrog gospodara, prepoznale su i mjerodavne svjetske rejting-agencije, vrativši Lijepu Našu u investicijski razred, dočim je za upravljanja sveznajućeg Milanovića Hrvatska i u tom području tavorila u smeću. I dok se za vrijeme neviđene zdravstveno-gospodarske korona krize, gledajući spoj oba navedena elementa, Hrvatska vođena neznalicom Plenkovićem i „para-stožerom“ pokazuje ponajboljom u Europi, Milanović sve vrijeme kritički preispituje pobjedničku strategiju, pokazujući se tvrdokornim pobornikom, u neku ruku i predvodnikom alternativne epidemiologije. Uglavnom, gdjegod pikneš, između tog dvojca, primoranog surađivati voljom naroda, koji se u svega pola godine uspio nekako preobraziti iz Mr. Hydea u Dr. Jekylla – nebo i zemlja!

Ja sam ti jedini drug

Kad je već, bdijući nad Hrvatskom kao kobac nad livadom, sve znao, Milanovićevo predbacivanje Plenkoviću što je iz neznanja dao novi mandat Draganu Kovačeviću na čelu Janafa bilo bi znatno uvjerljivije kad bi Njegova Ekselencija kazala koliko je to dužnosnika i šefova državnih poduzeća u doba njegova premijerovanja moralo odstupiti s položaja ili im mandat nije produžen, zato što su bili predmetom izvida istražnih tijela. Ne bi bilo zgoreg da pritom spomene i konkretna imena. U suprotnom bi netko mogao pomisliti kako Hrvatska koju je zatekao i nije baš bila toliko korumpirana kako se uvriježilo misliti. Ili, pak, da je šuteći o tome što je o zatečenima s prstima u pekmezu znao, osiguravao njihovu slijepu poslušnost, stavljajući ih u poziciju da budu spremni njemu u korist činiti svakojake marifetluke. Ukratko, moglo bi se pomisliti da ih je kompromitirajućim materijalima i mogućnošću pokretanja nastavka izvida držao u šaci, držeći se maksime – ja sam ti jedini drug i nemaj drugih drugova uz mene!

A da je pravi drug, Milanović pokazuje i sad pomažući starom drugu Kovačeviću – koji je prvi put postavljen za čelnika Janafa u njegovu premijerskom mandatu, što sigurno ne bi postao da je bio HDZ-ovac – na dva načina. Tako što uz pomoć medijskog aparata diskreditira istražna tijela prikazujući ih šarlatanima zbog navodno upropaštenih dokaza, zato što nisu uhitili Kovačevića na licu mjesta. S druge strane, osuđuje Kovačevića unaprijed ograđujući se od njega sad kad je zbog gnjeva javnosti njegova pozicija neobranjiva, no time mu ujedno otvara dugoročni manevarski prostor da se izvuče. Naime, bude li osuđen, Kovačević će se moći žaliti Europskom sudu za ljudska prava što ga je politika unaprijed proglasila krivim vršeći tako pritisak na sudstvo.

Najvjerniji Milanovićevi saveznici u „kolindizaciji“ Plenkovića

Inače, čitava ova operacija „kolindizacije“ Plenkovića (ni on ništa ne zna, a što ima rezultate koga briga!) osmišljena je kao dvosjekli mač – štogod izabrao, porezat će se! Iz početka ga je Milanović navlačio da prizna kako je znao ono što nije smio znati, svjestan kako mediji prema Plenkoviću ne bi bili tako dobrohotni kao što su prema njemu. Pa kad se Plenković nije upecao, uslijedilo je hinjeno iznenađenje – Ajooooj! Pa on zbilja ništa nije znao! Ili je budala ili bježi od odgovornosti! Pa se onda, dodajući kako bi bilo bolje da je Plenković lagao nego da nije znao, na Milanovićev sitan vez nadovezao kripto-desničar, eto baš onaj koji ga je i doveo na vlast, koristeći i ovu prigodu, kao i primjerice temu korona krize, kako bi kopirao Milanovićev destruktivni narativ. I sad se još u silnom nastojanju da postane netko i nešto u čemu je nitko i ništa suptilno nudi za Kovačevićeva nasljednika u Janafu (prijava pod šifrom: Mrtva kokoš).

Nikoga iole upućenog više ne bi trebalo čuditi što u rastakanju institucija sustava Milanović uživa podršku dokonih anarhoidnih ljevičara prerušenih u desničare. Na radost im i veselje, sad je preuzeo i njihovu retoriku, koja se začudno poklapa s retorikom slavnih mu predaka. Poziva se na narod, čiji izravni legitimitet, zahvaljujući arhitekturi političkog sustava, među najvišim državnim dužnosnicima jedini on uživa. Jednako kako su neki pozivajući se na narod najviše znali o izbornom zakonu, pa predlagali onaj pisan po mjeri Aleksandra Vučića i patrijarha Ireneja, tako i on, samo zato što ga je narod izravno izabrao, zna bolje od epidemiologa o epidemiologiji, ali i od vodećih pravnih stručnjaka o konceptu trodiobe vlasti, pa bez srama tumači kako se ta trodioba odnosi samo na to da se ne miješa u njihove procedure rada (a u sam operativni rad se može miješati, je l’ de?).

Pozivanje na narod i pretpostavljanje neposrednog izbornog legitimiteta posrednome samo je još jedna inačica zahtjeva za uvođenjem direktne demokracije, čiji su rodonačelnici u Hrvatskoj svojedobno bili okupljeni oko Mate Kapovića, antifa profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je sad na doškolovanju New Yorku, onako kako se dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća išlo u Moskvu. Potom su ju zdušno preuzeli priručni Milanovićevi „desničari novog kova“, stasali u kružoku istog fakulteta, koji se, samo kako bi u povodljivih stekli vjerodostojnost, od krajnjih ljevičara razlikuju tek u ponekom svjetonazorskom pitanju i pogledu na prošlost. Što se, pak, tiče budućnosti i usko političkih pitanja, na istom su kolosijeku.

Stoga je posve prirodno što su Milanovićevi najvjerniji pobočnici, katkad i trbuhozborci, upravo asovi u desnom mu rukavu. Ti neprestance trube o demokratskom deficitu institucija što hrvatskih, što europskih, ali kao svaka avangarda idu i korak dalje, pa pozivaju na ukidanje institucija poput Ustavnog suda, te rušenje operativnih tijela za upravljanje globalnom krizom bez presedana, po njihovu para-stožera. Pritom se prave da ne razumiju koncept predstavničke demokracije temeljene na praktičnom i pragmatičnom prijenosu legitimiteta s izabranih predstavnika naroda na neovisne institucije, za čiji su rad odgovorne sukladno demokratskoj proceduri izabrane osobe, a ne, kako bi rekao Milanović, neki anonimusi koji se ponašaju kao da je istraga njihova ćaćevina.

Razotkrivanje takozvane lijevo-liberalne medijske scene

Ajde još što Zoran Milanović u ime šire slike opravdava kršenje zakona spočitavajući kolegama pravnicima što se drže Zakona o kaznenom postupku kao pijani plota, zakoni ionako svoj puni smisao postižu tek kad se prekrše (mada, možda ne od onih koji ih su dužni provoditi?). Ali kako objasniti medijsko odobravanje Milanovićeva potkopavanja same srži predstavničke demokracije zapadnog tipa, utemeljene na trodiobi međusobno neovisnih vlasti – zakonodavne, izvršne i sudbene – otvorenim priznanjem da je imao saznanja u tajnim fazama izvida dok još šira javnost za njih nije znala? Pa nije ih valjda imao samo kako bi zadovoljio vlastitu radoznalost, nego zato što je upravo u fazi tajnosti, dok još priča ne procuri u medije, najelegantnije i najbezbolnije odrediti – ovo DA, ovo NE? U „ovo DA“ bi, čini se, potpali ne samo otvoreni mu politički suparnici, nego i neki neposlušni mu bivši bliski suradnici, barem tako i danas svjedoče. Skandalozno rušenje demokratskih temelja sad se slobodno propitkuje i stavlja u javni prostor kao legitimna tema za raspravu. Ma to se samo Plenković i Milanović prepucavaju, svak’ ima pravo na svoje mišljenje. Očigledan je to znak potpunog moralnog bankrota kvazi-liberalne medijske scene, čije su perjanice do jučer poučavale Hrvate o nužnosti onemogućavanja koncentracije moći (jer moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno), a koja se sad, dopuštajući Milanovićev totalitarni diskurs kao legitiman, vraća na „prastaro normalno“. Te se baštine totalitarizma iz kojeg je proistekla, čitava ta klika – unatoč zapadnjačkoj liberalnoj fasadi – podržavajući Milanovića u sveznanju dok je bio u poziciji svemoći, u biti samo u teoriji odrekla. U praksi je sve ostalo po starom. Stoga uopće nije čudno što sad mediji napadno preusmjeravaju događaje povezujući Kovačevića s bivšim ministrom državne imovine Goranom Marićem, koji se svojedobno netaktično drznuo postaviti pitanje zakonitosti uživanja državnog imanja nedaleko Samobora od strane Miše Broza, doslovce, a ne samo mentalno, mladunčeta King Konga, praoca svih naših današnjih „vampirskih šišmiša“.

Katolička crkva i Božo Petrov imaju razloga biti zabrinuti

Možda čak i čudnovatija od ponašanja takozvanih lijevo-liberalnih medija poruka je iz Vlade Milanoviću da se stabilizira. Naime, i laicima je jasno kako stabilizirati onoga koji (pod)svjesno priznaje da čini nepodnošljivi pritisak na zdrav razum mogu samo zdravstvene službe.

Vlada Milanoviću poručila da se ispriča i stabilizira

Štoviše, upravo je njegov slučaj eklatantan primjer kako one, usmjerene na novog neprijatelja, COVID-19, otežano funkcioniraju na starim frontovima. Milanović se tako pokazuje dvostrukom kolateralnom žrtvom ove opake bolesti. Em je u Klubu završio kako bi utažio ne samo glad za znanjem, nego i glad u rudimentarnom smislu te riječi, kao gladuš uslijed ne odveć raskošnih ženinih sendviča, em zdravstveni sustav uopće ne mari za njegovu stabilizaciju, čak i ostave li se rabies i karijes po strani. No, Milanović je u jednome u pravu – s pravosuđem nešto gadno ne štima. Nije li u tom smislu simptomatičan apsurd naveden u naslovu ovoga teksta?

Znakovito je i kako se Milanović, doduše, pomalo neuvjerljivo, sad kiti moralnom vertikalom u borbi protiv korupcije, a nije se sjetio sjesti s kompanjonom mu Josipovićem i boriti protiv curenja informacija iz istraga kad je taj nacionalni sport počeo uzimati maha. Ha, tada je valjda cilj opravdavao sredstvo, a sad kad se dirnulo u njihovog tog opravdanja više nema. Sudeći prema smjeru moralne teologije kojim je krenuo, Milanović je dužnost Predsjednika Republike izgleda shvatio samo kao odskočnu dasku za korak dalje. Ili se taj gorljivi borac protiv korupcije namjerava kandidirati za papu, za što treba prethodno konvertirati na katoličku vjeru, ili, pak, kani postati predsjednikom Mosta, za što je već ispunio sve preduvjete uključujući poput provalije zjapeću kognitivnu disonancu.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?