Connect with us

Kolumne

Sava ne teče uzvodno, a Hrvatska je država!

Objavljeno

on

Žestoke reakcije protiv Predsjednice i to notornih protagonista neokomunističke ljevice, neojugoslavenstva i antihrvatskog jugoregionalizma koji počivaju kao integrirane vrednote u poništavanju stečevina hrvatske državnosti, nisu slučajne, piše Marko Ljubić/ 7 Dnevno

[ad id=”68099″]

Nekako u isto vrijeme, Jutarnji list i Novi list, iz pera svojih kolumnista Borisa Vlašića, Jelene Lovrić i Sanje Modrić, te gomila „antifa“ portala u Hrvatskoj, donijeli su nakon niza hrvatskih nacionalnih svetkovina, vrlo oštre tekstove o radu, ali i liku hrvatske Predsjednice. Kolinda Grabar Kitarović je na tim svetkovinama, uz izravni prijenos javne televizije, nedvojbeno potvrđena nacionalnom princezom. Povijesni cinizam je da je to postala upravo kamerama televizije koju hrvatski narod s razlogom ne drži hrvatskom, posebno od kada je na njenome čelu Goran Radman, bivši visoki funkcioner poretka čiji je politički zavjet bio – prije će Sava uzvodno poteći, nego će biti hrvatske države.

Panika režimskih autora i medija zbog populizma Predsjednice

Jesu li žestoke reakcije notornih protagonista neokomunističke ljevice, neojugoslavenstva i suvremenog antihrvatskoga jugoregionalizma, koji prije svega počivaju kao integrirane vrednote u poništavanju stečevina hrvatske državnosti u svakom obliku i esenciji, baš u ovom trenutku slučajne?

Ne može se ne složiti sa zapažanjem kako uloga Predsjednice ne smije biti grljenje i ljubljenje s kumicama na tržnicama, ribarima, postavljanje pločica, upravljanje kombajnom ili nastupi na zabavljačkim pozornicama s raspjevanim zabavljačima. Zašto onda tolika vika na populizam princeze Kolinde?

Oduševljenje stotina tisuća ljudi, klicanje, pozdravi, skandiranje i dugotrajni pljesak koji bi često čak i u crkvama tijekom mise, gdje to nije uobičajeno, narušavali predviđene protokole i pravila, mjesecima je vrlo opipljivo i sve snažnije oko princeze Kolinde. To nisu ankete bezimenih ispitanika koje nam je slala državna televizija tijekom mandata Ive Josipovića o bezličnoj popularnosti, niti su to bezimeni „građani“ privedeni policijskim odabirom na Pantovčak na „kavu s predsjednikom“. To su činjenice pred očima nacije i to upravo na televiziji, koja polazi od pozicije – istinu mi biramo.

Miljenica nacije i sreće

Nevjerojatno je kako je Kolinda Grabar Kitarović miljenica okolnosti, ali i sreće. Ni u čemu to nije vidljivo kao u javnim sekvencama zagrebačkoga vojnog mimohoda, koji je gotovo na silu organizirao Milanović uz tenkovsko guranje ministra Kotromanovića. Neću ulaziti u osobne namjere predsjednika hrvatske Vlade koji je tijekom ove godine od radikalnoga antihrvatskoga jurišnika (treba se sjetiti njegovih govora u Jasenovcu kada je posve povijesno neutemeljeno u više navrata optužio hrvatski narod i opteretio njegovu povijest krivotvorinom da je u Hrvatskoj, zapravo, osmišljen i započet holokaust koji je kasnije samo razradio Hitler) postao zagovornik svojevrsnog domoljublja i nekakva karikature tuđmanizma na kukuriku način, iako upravo njegova politička koalicija uništava stečevine iz najblistavijih pobjeda stvarnoga „Tuđmanizma“. Nisu bitne njegove namjere, bitne su posljedice.

A posljedice su takve da više nitko, čak ni u notornim „Novostima“, koje ne skrivaju gnjev i mržnju zbog vojnih čizama na zagrebačkome asfaltu (jer nisu stigli dovući balvane), ne dvoji da je vojni mimohod, čiji je idejni i organizacijski autor Kukuriku koalicija i njena Vlada, proizveo upravo ono što njima najmanje odgovara – nacionalni ponos, povratak nacionalnoga samopoštovanja i očiti dokaz da je Hrvatska, usprkos svim Mesićima, Grčićima, Pusićima, Josipovićima, Stazićima i usprkos svim Modrićkama, Lovrićkama i Vlašićima, te kamarili njihovih sudrugova – samostalna država. S naglaskom na – država.

Jednostavno je – Sava ne teče uzvodno, a Hrvatska je država. Pa se suoči s tim.

Kraljica i gubitnici

Druga pogubna posljedica tog mimohoda je, što je, iako je Predsjednica slijedom idiotskih reakcija iz HDZ-a kako je to preveliki trošak u ovoj situaciji, prvo nasjela na gubitničku poziciju, a onda brzo prevagnula na praktičnu stranu, zbrojila dva i dva, i posve neplanirano – postala i u toj ulozi prava nacionalna kraljica, barem na trenutak. Ljudi rado pamte lijepe slike. Nitko se ne sjeća nakon prijenosa Radmanove tv više smušenih faca Milanovića, Leke, malo tko je zapamtio, uz žensku ljepotu i vrhunski pogođenu svečanu odjeću, krakatoga i neslanoga Kotromanovića koji je zaslužio svojih pet minuta slave, barem zbog sudioništva u Domovinskom ratu, posve nekarizmatične i nebitne figure Stazića, Vesne Pusić, smiješne figure „junačine“ Matića, malo tko se nije cerekao bezbojnom Josipoviću koji je kao klasični politički gubitnik najednom morao postati tv „analitičar“.

Što god se dogodi, Kolindu Grabar Kitarović masa slavi. Oprašta joj, sukladno kršćanskom duhu i svjetonazoru gafove, o zidove njene slave razbijaju se kao komarci udari novokomponiranih „ustaša“. Kad su trebali biti ustaše, nisu bili, danas kad treba jednostavno biti Hrvat, oni ustašuju.

Ruku na srce, Predsjednica to osobno nije ničim posebnim zaslužila, vrijeme je upozoriti na to. Naime, uspoređivati je već sada, kako to neki ushićeni poklonici rade, s karizmom i državničkim autoritetom pokojnoga predsjednika Tuđmana moglo bi biti za nju ubitačno negativno, kao što je bilo Milanoviću i Pusićki organizirati mimohod. Svaki vojnik koji je prošao pored svečane pozornice zabijao je posve vidljivo političke šanse postrojene koalicijske vlasti na pozornici, u zagrebačku zemlju.

Ništa u politici nema strašnije od pogrešne prosudbe, pogotovo u tako presudnim trenucima.

Predsjednica na raskrižju

Kolinda Grabar Kitarović polako se približava dionici mandata Predsjednice Republike, na kojoj će morati odlučiti, hoće li nastaviti skupljati oslobođeno nacionalno oduševljenje dok se ne rasprsne, ili će ga kanalizirati kao golemu energiju u promjene hrvatske države. To je odluka za novu kraljicu, time se ne bave princeze.

Ivo Josipović je također bio princ. Princ neokomunističke oligarhije, dijete iz zlatnih odaja totalitarnoga režima, više vještački nego iskreno uljuđen, slatkoriječiv, klicali su mu vjernici svega antihrvatskog, medijski producenti su ga veličali, govorili o nadi u budućnost, blagostanju, uljudbi, europejstvu, navodnoj civilizaciji, s tom razlikom u odnosu na Kolindu Grabar Kitarović, što je njegova pučka baza bila zanemarivo uska, a njegove ovlasti – jednake. Njegova baza ne može nikoga okruniti bez laži i nasilja, Kolindina može i jedina ima prirodno pravo u Hrvatskoj.

Njemu nije mogla pomoći diktatura, koju su iz sjene, pod firmom demokracije i civilnoga društva, upravo agitpropovski štitili i promovirali Jelena Lovrić ili Sanja Modrić. Bila je to diktatura s mliječnim zubićima, jer je Oluja koju je Milanović tako gorljivo nastojao proslaviti, promijenila ruke na – oružju. Zauvijek.

Krah komunističkoga princa Josipovića

Komunistički i neojugoslavenski princ je veličao crvenu zvijezdu petokraku u Srbu, ne uvažavajući činjenicu da na tome mjestu nikada nije bila vrijedna ta zvijezda, već kokarda, naknadno kamuflirana u petokraku. Ivo Josipović princ, nije mogao postati hrvatski kralj, jer je slavio potpuno suprotne vrednote od vrednota na kojima je počivalo sjećanje, kolektivni duh i identitet većinskoga naroda.

U tome mu nisu mogli pomoći, iako su se svojski trudili, Vlašić, Modrić, Lovrić i kompanija. Ne može se u vrijeme kada ipak, barem formalno i uz sve nakaradne zakonske pretpostavke i podvale narod odlučuje, očekivati krunidba, a istodobno pljuvati po njemu. Koliko god bio taj narod zatucan, pa i „tovar“, kako aludira Modrićka, praiskonski ponos i društveni refleks mu ne dopuštaju poštovanje nikoga tko ga na njegov račun po svijetu vrijeđa. A princ Josipović je htio krunu, očito od nekoga izvan hrvatskog naroda, vrijeđajući njegovo dostojanstvo u Izraelu, Sarajevu, propovijedajući kapitulaciju pred srpskim zločinom i istodobno zagovarajući – prirodnu nevaljalost tog naroda. Zato je ostao samo – princ.

Grabar Kitarović je upravo u fazi kada mora jasnije artikulirati svoju krunidbenu namjeru. Ili će ostati kao Lady Di – vječita princeza, ili će postati istinska hrvatska kraljica. Drugim riječima – hrvatska državnica.

Tko će kanalizirati golemu nacionalnu energiju?

Sama to ne može, iako presudno od nje ovisi odabir takvog pravca. To u ovom trenutku nikako ne može bez HDZ-a. Zbog čega njih?

Pa prije svega zbog toga što alternative na vidiku jednostavno nema. Njeno hrvatsko kraljevstvo ovisit će izravno od odluka nove hrvatske Vlade, a svaka vlada u ovome trenutku ovisit će o volji aktualne hrvatske nacionalne princeze. Ne znam shvaća li to Predsjednica, nemam pojma shvaća li to današnji vrh HDZ-a. A siguran sam da vladari današnje Hrvatske i te kako znaju i shvaćaju. Otud i prvi vidljivi znakovi panike.

I zbog toga, upravo zbog toga, počinje sinkronizirana kampanja na Kolindu Grabar Kitarović.

Ona je svojim ponašanjem, od inauguracije pa tijekom svakoga dana mandata do danas, vraćala hrvatskom narodu nadu i oslobađala mu, naizgled banalnim stvarima, golemu nacionalnu energiju. Bez te energije, nema nikakvih promjena u Hrvatskoj, jednako kako ih nije moglo biti niti 1990. godine. Bez te energije, ni jedan Gotovina, ni jedan heroj Domovinskoga rata, ne bi uspio ništa, niti bi bila moguća Oluja.

Koliko god bilo naizgled malo, spremanje Titove biste s Pantovčaka, koliko god bilo samo nekoliko riječi uzvik – Živjela nam jedina i vječna Hrvatska, koliko god bilo sitnica za svakodnevni život običnoga pučanina ove zemlje, staviti ruku na srce prilikom taktova Lijepe naše, koliko god bilo pučki veseliti se pobijedi svoje nacionalne momčadi u šahiranom dresu, koliko god bilo posve osobno primati hostiju u Crkvi, pjevati punim glasom domoljubne ili katoličke pjesme, to je u današnjoj Hrvatskoj, otprilike kao i 1990. godine zakoniti i prirodni uvod u duboke društvene promjene. Upravo zbog svijesti o značaju tih „sitnica“ antihrvatski poredak moći u Hrvatskoj i u inozemstvu godinama vodi zastrašujuću kampanju protiv njih, a hrvatski se narod plaši kvalifikacijama od zatucanosti do fašizma.

Josipović nije mogao postati kralj, jer nikada nije bio nacionalni princ. Njegov poredak je gušio te „sitnice“, a bez svjetla, raskoši i nacionalnoga veselja, nema kraljevstva. Princeza Kolinda može postati kraljica – jer je nacionalna princeza okićena tim „sitnicama“.

Energija koja se oslobodila nakon petnaest godina žestokog sabijanja u čeličnu bocu, eksplodirala je njenim izborom za Predsjednicu. Naciji je poslana poruka da se može i što je najvažnije – smije!

Gdje će ta energija zastati? Kakvi su njeni dometi?

Nitko, baš nitko nije poveo naciju stazama uspjeha bez krune na glavi, niti je ikada i jedno društvo bez snažnoga državnoga vodstva iskoristilo svoje potencijale na najbolji način.

Princeza Kolinda postat će hrvatska kraljica Kolinda Grabar Kitarović, onoga trenutka kada uz sve do sada, ponudi i snažnu državničku inicijativu za rješavanje golemih količina mulja koji davi naciju. A takvih ideja i inicijativa ima na svakome koraku oko nje.

Princeza obilazi obespravljene, kraljica čini da ih – nema. Iako bez naroda nema krunidbe, nije ni narod više zatucan da ne zna iskoristiti ponuđene mehanizme, pa okrenuti, kao u rimskom Koloseumu, prst dolje.

[ad id=”68099″]

Autor: Marko Ljubić/ 7 Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari