Pratite nas

Kolumne

Savjetnici ‘hrvatskoga’ člana BiH Predsjedništva redom Bošnjaci

Objavljeno

na

Amerikanci za Komšića tvrdili da glumi Tita, a za savjetnike da su priglupi

Predstojnik Ureda predsjedavajućega BiH Predsjedništva Milorada Dodika Srbin je Danijel Dragičević, bošnjačkoga člana BiH Predsjedništva Šefika Džaferovića Bošnjak Elvir Čamdić, dok je Željko Komšić, koji zauzima hrvatsku poziciju u državnom vrhu BiH, na mjesto predstojnika Ureda stavio Bošnjaka Amira Ibrovića. Glasnogovornik mu je također Bošnjak Nihad Hebibović, savjetnik za vanjsku politiku notorni je kriminalac, ali Bošnjak te ‘partijski kolega’ Rusmir Mesihović. Ne treba niti pogađati da svi drugi savjetnici i članovi ureda srpskoga i bošnjačkoga člana BiH Predsjedništva dolaze iz reda tih dvaju naroda, dok jedini građanin u Predsjedništvu samo ne predstavlja Hrvate. O razini mržnje koju ovaj polusrbin Komšić ima prema Hrvatima i Hrvatskoj po svemu sudeći svjedočit ćemo sljedeće četiri godine. No njegove dosadašnje odluke govore o tomu kako su ga potezi koje su poduzeli Hrvati u BiH, ali i Hrvatska duboko pogodili te će se ovaj sukob dodatno produbiti, ali i olakšati rješavanje hrvatske političke i narodne pozicije u BiH.

Komšićeva ekipa

Ne treba zanemariti mašineriju ludila i mržnje koja stoji iza Komšića, koji je samo eksponent pokušaja asimiliranja bosanskohercegovačkih Hrvata od arapskih dolarado savjetnika i suradnika koji su mu glasnogovornici u BiH i Hrvatskoj. Najprije o najbližim suradnicima kojima je Komšić povjerio sve. Spomenuti Ibrović čovjek je koji je Komšićev školski kolega i koji je tijekom rata bio djelatnik zloglasne bošnjačke tajne policije Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) poznatu po brojnim likvidacijama neistomišljenika režima Alije Izetbegovića. Vlasnik je kafića ‘Tito’ koji se nalazi preko puta zgrade Predsjedništva BiH u središtu Sarajeva. Vjerojatno i po njegovom utjecaju veliki portret crvenoga diktatora nalazi se i u Komšićevu uredu. On je Komšiću ured vodio i u prvim dvama mandatima, ne baš pohvalno portretirali su ga američki diplomati koji su slali depeše u Washington. Po jednome od izvješćašto ga je objavio Wikileaks, Komšića, ali niti Ibrovića ne smatra se pretjerano inteligentnim. Tako se navodi da je Ibrović ‘živahan’ alkoholičar. No još su osebujniji planovi koje su Komšić, odnosno Ibrović imali u svojoj političkoj agendi.

‘Ibrović vjeruje da je stvorio ‘briljantnu’političku strategiju za pozicioniranje Komšića kao spasitelja ‘Bosne’ nakon što trenutačna oluja nacionalne dotraje. Živahni je lik koji ima kazališne ispade ljutnje, a raspršeni su glasovi da je alkoholičar, stoga njegove ideje krajnje oprezno uzimamo u obzir. U svakom slučaju, Komšićeva dosadašnja izvedba nije ispunila velike nade koje smo mi i mnogi drugi imali za njega u svjetlu općih izbora 2006. godine. Ibrović pak tvrdi kako je moguće da Komšić, predstavljajući se kao ratni heroj bošnjačke Armije BiH, ispuni misiju odlučnoga vođe koji se uzdiže iznad nacionalnih podjela zemlje ‘a la Tito’ (napomena: Komšić je naveo Tita kao uzor, a njegov ured ukrašen je s velikim portretom Tita’), stoji u opisu američkih diplomata Komšića i njegovih ključnih suradnika.

Na kraju podrugljivo zaključuju kako su mali izgledi da se njihova vizija i ostvari. Istodobno, savjetnik za vanjsku politiku također je liječeni alkoholičar, ali liječnik gastroenterolog Rusmir Mesihović. Za njega je aktualan nadimak ‘Šanko’, koji je dobio za vrijeme studija na Medicinskom fakultetu u Sarajevu jer je najviše vremena proveo ispijajući alkohol u studentskoj ‘birtiji’ i pri tome nije izlazio ni na jedan ispit. Njegov je otac bio ugledni liječnik, a po tvrdnjama sarajevske čaršije čak je i pjesma ‘Guzonjin sin’ Zabranjenoga pušenja nastala kao aluzija upravo na Šanka. Kasnije ga se moglo redovito viđati u kultnoj sarajevskoj birtiji Jagoda u kojoj su alkoholna pića najjeftinija u gradu. Mesihovićevo ime spominjalo se u nekoliko afera zbog čega nije uspio dobiti poziciju ministra zdravstva u Županiji Sarajevo, a ranije je bio pod istragom slovenskih istražitelja zbog sumnje u pranje novca jer je na račune banaka u ovoj državi prebacio 71.500 eura. U posjedu ovaj liječnik ima i 25-metarsku jahtu vrijednu više od milijun eura koja je privezana na slovenskom primorju.

Nihat/d Hebibović

Komšićev savjetnik za medije je Nihad Hebibović, koji se doslovno u ovaj ured sručio nakon što je sve svoje kapacitete iskoristio za sijanje mržnje prema Hrvatima i sudjelujući u kampanji za izbore kojoj je cilj bilo Hrvate nazvati kockoglavim fašistima, UZP-ovcima i sljedbenicima mračnih ideja samo kako bi uspio isprovocirati dovoljan broj Bošnjaka da povjeruju u ovu kampanju ludila i izaberu Komšića. Njegov je rođak također Konjičanin Enver Hebibović, koji je bio voditelj kampa Askera za vojnu obuku muslimanske djece te ideološku i vjersku indoktrinaciju nedaleko Usore oko čega se u javnosti pokrenula velika rasprava. U kampu koji je svojedobno radikalni selefija Hebibović držao u Konjicu boravio je i Muamer Topalović, radikalni islamist koji je na Badnjak 2000. godine likvidirao troje članova obitelji Anđelić kod Konjica i kada je bošnjačka policija pokušala sve svaliti na jednoga Hrvata koji je bio narkoman.

Saudijci dali 10 milijuna dolara

Cijeli projekt s kojim je Komšić stigao na vlast financiran je iz dvaju izvora – Turske, otkud je za njegovu kampanju, po tvrdnjama obavještajnih krugova, uplaćeno oko 400.000 eura, dok se za lobiranje za međunarodno ocrnjivanje Hrvatske i Hrvata u BiH koriste sredstva pristigla iz Saudijske Arabije. Jedan od ‘vjernijih’ korisnika bivši je visoki međunarodni predstavnik u BiH Cristian Schwarz Schilling, koji je nedavno s još dvojicom kolega koji su u BiH zaradili ogroman novac, CarlomBildtom i Paddyjem Ashdownom, uputio oštro pismo protiv Hrvatske i aktualnoga vodstva tvrdeći da se miješa u unutarnje stvari BiH, te su podržali Komšićev izbor.

Schilling već 12 godina predaje na Sarajevo School of Science and Technology (SSST), kojoj je vlasnik član ratnoga Predsjedništva BiH Ejup Ganić. Njegovu visokoškolsku ustanovu u više navrata iznimno bogatim donacijama na životu održava Saudijska Arabija. Sredinom ove godine aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko izvršio je snažan pritisak na ministra financija i riznice BiH Vjekoslava Bevandu da se odobri donacija od 10 milijuna dolara SSST-u. Po obavještajnim podatcima taj se novac koristi i kao paravan za financiranje političara poput Komšića, ali i provođenje velikobošnjačkih planova o stvaranju islamske države kojoj sekundiraju i likovi poput Schillinga. Kako drukčije objasniti da ovaj pomalo senilni starac, koji je u BiH dobio otkaz kao visoki predstavnik, jer je već tada spavao na sjednicama, u središtu Sarajeva ima zakupljen cijeli vrh jedne od zgrada koja se nalazi iza popularne Parkuše, odnosno nedaleko sjedišta Federalne uprave policije. U tome uredu radi pet savjetnika, a priopćenja i istupe piše mu Ahmed Žilić, sarajevski odvjetnik kojega je prije 20-ak dana nagradio i Hrvatski helsinški odbor (HHO) za nepoznate zasluge.

Osim ako i ovo priznanje nije kupljeno iz istih izvora. Ako se zna kako je Paddy Ashdown kupio vilu na obali Jablaničkoga jezera, koju je nedavno i prodao, a hrvatomrzac Carl Bildt koji je čak predlagao napad NATO-a na Hrvatsku zbog Oluje, nakon toga kupio vilu na Korčuli, onda se lako da zaključiti kako sponzori mržnje ulažu golemi novac kako bi ogadili Hrvatsku i Hrvate u BiH. Problem im je samo što je istina i pravda na strani Hrvata te su sa slučajem Komšić otvorili Pandorinu kutiju koja će im se dugoročno najviše obiti o glavu. Uostalom, kao i svakoj hegemoniji i sili.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zamislite da netko Labroviću kaže: ‘Kakav krkan!’

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji čitaju moje tekstove već su mogli uočiti da nemam baš visoko mišljenje o konceptualnoj umjetnosti, osobito prema suvremenim hrvatskim performerima. No, nema ljudske djelatnosti s umjetničkom nakanom ili čak bez nje koja ne bi mogla rezultirati ostvarenjem od iznimne umjetničke vrijednosti, pa takvo što moguće je, naravno, i u konceptualnoj umjetnosti.

Sjećam se jedne zgode iz studentskih osamdesetih. Vraća se djevojka moga tadašnjeg cimera iz grada i s vrata naše sobe uzbuđeno govori: Zamislite što sam vidjela iz tramvaja, nasred Trga skinuo se čovjek do gola! A cimer će, pomalo mrko: Koliki mu je? I da nikakvu drugu reakciju nije izazvao, tadašnji performans Toma Gotovca zaslužio je da samo na temelju te prostodušne muške reakcije bude proglašen umjetničkim činom. Naravno, pod uvjetom da se ne držimo strogo tradicionalnog poimanja umjetnosti.

Ovih mi je dana pozornost privukao performans jednog anonimnog konceptualnog umjetnika u Sarajevu. Video snimka performansa prikazuje mladog muškarca u naponu snage kako blago raskrečenih nogu leđima okrenut onome koji snima mokri po Vječnoj vatri u Sarajevu. Vatra se migolji i povija pod nemilosrdnim mlazom. Da bi na kraju popustila i ugasila se. Ostao je samo besmisleni natpis: HRABROŠĆU I ZAJEDNIČKOM PROLIVENOM KRVLJU BORACA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH, HRVATSKIH, CRNOGORSKIH I SRPSKIH BRIGADA SLAVNE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA I ŽRTVAMA SARAJEVSKI RODOLJUBA SRBA, MUSLIMANA I HRVATA 6. APRILA 1945. OSLOBOĐENO JE SARAJEVO… I tako dalje. Besmisao tog natpisa i te ”vječne” vatrice zorno su svjedočila događanja početkom devedesetih kada je Sarajevo uz velike žrtve oslobađano od te iste JNA.

Performans je kao osviješteni umjetnički čin nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća i uvijek sadrži određene scenske elemente. S vremenom performans sve više gubi obilježja pojedinačnosti i neponovljivosti te postaje”utrživ produkt”, često nerazlučiv od drugih kazališnih praksi. Možda je u okvirima hrvatske umjetnosti najpoznatija u tom smislu djelatnost Vlaste Delimar, čiji sam provokativni nastup također imao prilike pratiti osamdeset i neke u SKUC-u na Savi. Dvorana je bila tako puna da šibica više nije mogla stati. Na žalost, opravdano je bilo sumnjati da je studensku masu privukao više glas da se umjetnica skida do kraja negoli sklonost umjetnosti.

Sarajevski performans ima nešto od one čistoće, neponovljivosti i istraživačke provokativnosti izvornog performansa. U njemu se prepliću i spajaju u jedno umjetnost, antropologija i filozofija te zrcali politička, kulturna i društvena kompleksnost suvremenog Sarajeva i svijeta. Anonimno je stvaralac sjajno pogodio bosanski smisao za humor s jedne strane te dobro podcrtao bremenitost, težinu, pa i svojevrsnu unutarnju kontradiktornost povijesti ovih prostora s druge strane. Pojedinačno i opće, lokalno i univerzalno sretno se sreću u umjetničkom činu anonimnog sarajevskog konceptualnog umjetnika. Poslije filma Nemanje Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell ovo možda prvo interesantno umjetničko djelo s tog prostora.

Naoko sličan performans svojedobno je izveo sinjski performer Siniša Labrović koji se pomokrio na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Međutim, to je izveo dosta aljkavo i na brzinu poput kakva egzibicionista. Zato je osjećao potrebu da svoj umjetnički čin podupre naknadnim objašnjavanjem što je htio reći, a taj postupak nikada u umjetnosti nije potreban djelima koja vrijede sama po sebi. Suvereni sarajevski umjetnik nije osjećao potrebu ni da otkrije vlastiti identitet kamoli da objašnjava što je htio reći. U svakom slučaju, anonimni konceptualni umjetnik pravo je osvježenje u odnosu na sve one teške i pretenciozne replike, geste i grimase bošnjačkih političkih performera na koje smo navikli da nam dolaze iz te zemlje u posljednje vrijeme.

Zato me još više ražalošćuje činjenica da autentični umjetnički čin nije prepoznat kao takav, nego smo iz sve plićih tiskovina i portala zasuti komentarima tipa: ”Skandal u Sarajevu”, ”Nesavjesni muškarac urinirao po Vječnoj vatri…”, ”Kakav krkan…” i sl. Zamislite da netko Labroviću kaže: ”Kakav krkan!” Digla bi se cijela domaća kulturna i umjetnička javnost na, kako oni to vole reći, stražnje noge.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Urinirao po ‘Vječnoj vatri’ u Sarajevu i ugasio je

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari