Pratite nas

Kolumne

Savjetnici ‘hrvatskoga’ člana BiH Predsjedništva redom Bošnjaci

Objavljeno

na

Amerikanci za Komšića tvrdili da glumi Tita, a za savjetnike da su priglupi

Predstojnik Ureda predsjedavajućega BiH Predsjedništva Milorada Dodika Srbin je Danijel Dragičević, bošnjačkoga člana BiH Predsjedništva Šefika Džaferovića Bošnjak Elvir Čamdić, dok je Željko Komšić, koji zauzima hrvatsku poziciju u državnom vrhu BiH, na mjesto predstojnika Ureda stavio Bošnjaka Amira Ibrovića. Glasnogovornik mu je također Bošnjak Nihad Hebibović, savjetnik za vanjsku politiku notorni je kriminalac, ali Bošnjak te ‘partijski kolega’ Rusmir Mesihović. Ne treba niti pogađati da svi drugi savjetnici i članovi ureda srpskoga i bošnjačkoga člana BiH Predsjedništva dolaze iz reda tih dvaju naroda, dok jedini građanin u Predsjedništvu samo ne predstavlja Hrvate. O razini mržnje koju ovaj polusrbin Komšić ima prema Hrvatima i Hrvatskoj po svemu sudeći svjedočit ćemo sljedeće četiri godine. No njegove dosadašnje odluke govore o tomu kako su ga potezi koje su poduzeli Hrvati u BiH, ali i Hrvatska duboko pogodili te će se ovaj sukob dodatno produbiti, ali i olakšati rješavanje hrvatske političke i narodne pozicije u BiH.

Komšićeva ekipa

Ne treba zanemariti mašineriju ludila i mržnje koja stoji iza Komšića, koji je samo eksponent pokušaja asimiliranja bosanskohercegovačkih Hrvata od arapskih dolarado savjetnika i suradnika koji su mu glasnogovornici u BiH i Hrvatskoj. Najprije o najbližim suradnicima kojima je Komšić povjerio sve. Spomenuti Ibrović čovjek je koji je Komšićev školski kolega i koji je tijekom rata bio djelatnik zloglasne bošnjačke tajne policije Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) poznatu po brojnim likvidacijama neistomišljenika režima Alije Izetbegovića. Vlasnik je kafića ‘Tito’ koji se nalazi preko puta zgrade Predsjedništva BiH u središtu Sarajeva. Vjerojatno i po njegovom utjecaju veliki portret crvenoga diktatora nalazi se i u Komšićevu uredu. On je Komšiću ured vodio i u prvim dvama mandatima, ne baš pohvalno portretirali su ga američki diplomati koji su slali depeše u Washington. Po jednome od izvješćašto ga je objavio Wikileaks, Komšića, ali niti Ibrovića ne smatra se pretjerano inteligentnim. Tako se navodi da je Ibrović ‘živahan’ alkoholičar. No još su osebujniji planovi koje su Komšić, odnosno Ibrović imali u svojoj političkoj agendi.

‘Ibrović vjeruje da je stvorio ‘briljantnu’političku strategiju za pozicioniranje Komšića kao spasitelja ‘Bosne’ nakon što trenutačna oluja nacionalne dotraje. Živahni je lik koji ima kazališne ispade ljutnje, a raspršeni su glasovi da je alkoholičar, stoga njegove ideje krajnje oprezno uzimamo u obzir. U svakom slučaju, Komšićeva dosadašnja izvedba nije ispunila velike nade koje smo mi i mnogi drugi imali za njega u svjetlu općih izbora 2006. godine. Ibrović pak tvrdi kako je moguće da Komšić, predstavljajući se kao ratni heroj bošnjačke Armije BiH, ispuni misiju odlučnoga vođe koji se uzdiže iznad nacionalnih podjela zemlje ‘a la Tito’ (napomena: Komšić je naveo Tita kao uzor, a njegov ured ukrašen je s velikim portretom Tita’), stoji u opisu američkih diplomata Komšića i njegovih ključnih suradnika.

Na kraju podrugljivo zaključuju kako su mali izgledi da se njihova vizija i ostvari. Istodobno, savjetnik za vanjsku politiku također je liječeni alkoholičar, ali liječnik gastroenterolog Rusmir Mesihović. Za njega je aktualan nadimak ‘Šanko’, koji je dobio za vrijeme studija na Medicinskom fakultetu u Sarajevu jer je najviše vremena proveo ispijajući alkohol u studentskoj ‘birtiji’ i pri tome nije izlazio ni na jedan ispit. Njegov je otac bio ugledni liječnik, a po tvrdnjama sarajevske čaršije čak je i pjesma ‘Guzonjin sin’ Zabranjenoga pušenja nastala kao aluzija upravo na Šanka. Kasnije ga se moglo redovito viđati u kultnoj sarajevskoj birtiji Jagoda u kojoj su alkoholna pića najjeftinija u gradu. Mesihovićevo ime spominjalo se u nekoliko afera zbog čega nije uspio dobiti poziciju ministra zdravstva u Županiji Sarajevo, a ranije je bio pod istragom slovenskih istražitelja zbog sumnje u pranje novca jer je na račune banaka u ovoj državi prebacio 71.500 eura. U posjedu ovaj liječnik ima i 25-metarsku jahtu vrijednu više od milijun eura koja je privezana na slovenskom primorju.

Nihat/d Hebibović

Komšićev savjetnik za medije je Nihad Hebibović, koji se doslovno u ovaj ured sručio nakon što je sve svoje kapacitete iskoristio za sijanje mržnje prema Hrvatima i sudjelujući u kampanji za izbore kojoj je cilj bilo Hrvate nazvati kockoglavim fašistima, UZP-ovcima i sljedbenicima mračnih ideja samo kako bi uspio isprovocirati dovoljan broj Bošnjaka da povjeruju u ovu kampanju ludila i izaberu Komšića. Njegov je rođak također Konjičanin Enver Hebibović, koji je bio voditelj kampa Askera za vojnu obuku muslimanske djece te ideološku i vjersku indoktrinaciju nedaleko Usore oko čega se u javnosti pokrenula velika rasprava. U kampu koji je svojedobno radikalni selefija Hebibović držao u Konjicu boravio je i Muamer Topalović, radikalni islamist koji je na Badnjak 2000. godine likvidirao troje članova obitelji Anđelić kod Konjica i kada je bošnjačka policija pokušala sve svaliti na jednoga Hrvata koji je bio narkoman.

Saudijci dali 10 milijuna dolara

Cijeli projekt s kojim je Komšić stigao na vlast financiran je iz dvaju izvora – Turske, otkud je za njegovu kampanju, po tvrdnjama obavještajnih krugova, uplaćeno oko 400.000 eura, dok se za lobiranje za međunarodno ocrnjivanje Hrvatske i Hrvata u BiH koriste sredstva pristigla iz Saudijske Arabije. Jedan od ‘vjernijih’ korisnika bivši je visoki međunarodni predstavnik u BiH Cristian Schwarz Schilling, koji je nedavno s još dvojicom kolega koji su u BiH zaradili ogroman novac, CarlomBildtom i Paddyjem Ashdownom, uputio oštro pismo protiv Hrvatske i aktualnoga vodstva tvrdeći da se miješa u unutarnje stvari BiH, te su podržali Komšićev izbor.

Schilling već 12 godina predaje na Sarajevo School of Science and Technology (SSST), kojoj je vlasnik član ratnoga Predsjedništva BiH Ejup Ganić. Njegovu visokoškolsku ustanovu u više navrata iznimno bogatim donacijama na životu održava Saudijska Arabija. Sredinom ove godine aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko izvršio je snažan pritisak na ministra financija i riznice BiH Vjekoslava Bevandu da se odobri donacija od 10 milijuna dolara SSST-u. Po obavještajnim podatcima taj se novac koristi i kao paravan za financiranje političara poput Komšića, ali i provođenje velikobošnjačkih planova o stvaranju islamske države kojoj sekundiraju i likovi poput Schillinga. Kako drukčije objasniti da ovaj pomalo senilni starac, koji je u BiH dobio otkaz kao visoki predstavnik, jer je već tada spavao na sjednicama, u središtu Sarajeva ima zakupljen cijeli vrh jedne od zgrada koja se nalazi iza popularne Parkuše, odnosno nedaleko sjedišta Federalne uprave policije. U tome uredu radi pet savjetnika, a priopćenja i istupe piše mu Ahmed Žilić, sarajevski odvjetnik kojega je prije 20-ak dana nagradio i Hrvatski helsinški odbor (HHO) za nepoznate zasluge.

Osim ako i ovo priznanje nije kupljeno iz istih izvora. Ako se zna kako je Paddy Ashdown kupio vilu na obali Jablaničkoga jezera, koju je nedavno i prodao, a hrvatomrzac Carl Bildt koji je čak predlagao napad NATO-a na Hrvatsku zbog Oluje, nakon toga kupio vilu na Korčuli, onda se lako da zaključiti kako sponzori mržnje ulažu golemi novac kako bi ogadili Hrvatsku i Hrvate u BiH. Problem im je samo što je istina i pravda na strani Hrvata te su sa slučajem Komšić otvorili Pandorinu kutiju koja će im se dugoročno najviše obiti o glavu. Uostalom, kao i svakoj hegemoniji i sili.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari