Pratite nas

Istaknuto

SDP je ostala postkarađorđevska, jugoslavenska komunistička partija

Objavljeno

na

Zašto antifašizam u Hrvatskoj predstavljaju antifašisti jugoslavenske orijentacije, a ne oni hrvatske? Cijela ova zbrka je zapravo vrlo duboka i u svojoj biti seže do razine opstanka, održanja materijalnih interesa i društvenih pozicija, piše Marko Jurič/Direktno.hr

[ad id=”93788″]

Naime, hrvatski antifašisti su početkom devedesetih prišli Tuđmanu, prešli u HDZ i potom devedesetih sudjelovali u stvaranju Hrvatske. Većinom se radilo o ljudima koji su sedamdesetprve stradali kao proljećari i potom narednih dvadeset godina bili društveno marginalizirani, izloženi milicijskoj i pravosudnoj represiji. Jugoslavenski su antifašisti nakon Karađorđeva ostali okupljeni oko ondašnjeg Saveza komunista Hrvatske koji je svoju političku impotenciju uprizorio u sintagmi ‘Hrvatske šutnje’. Taj SKH je početkom devedesetih pokušao svojevrsnu promjenu spola pa si je dodao ekstenziju u naslovu – Stranka demokratskih promjena. Vremenom je ta SDP kratica promijenila svoju riječnu osnovicu u Socijaldemokratska partija, ali je u suštini ostala ista ona jugoslavenska, postkarađorđevićevska srpsko-hrvatska komunistička partija koja u svemu osluškuje signale iz Beograda i traži odobrenje za svaku važniju odluku.

Razlika između jugoslavenskog i hrvatskog antifašizma je ogromna. Dok je hrvatski antifašizam bio jedan pomalo romantičan idealistički pokret za socijalno i nacionalno oslobođenje zemlje od kapitalističkih izrabljivača i okupatora, uglavnom talijanskog. Jugoslavenski je antifašizam imao isključivu programatsku odrednicu očuvanje Jugoslavije po modelu Staljinovog Sovjetskog saveza.

Budući su i jedan i drugi antifašizam sačinjavali Hrvati postavlja se pitanje u čemu je razlika? Hrvatski je antifašizam proizišao iz svejugoslavenskog komunističkog pokreta koji je po naredbi Staljina počeo pružati otpor novo uspostavljenim vlastima. Hrvatski je antifašizam, odnosno partizanski pokret po svojem obimu i organiziranosti bio najveća snaga u jugoslavenskom. Najviše je časnika i vojnika bilo upravo Hrvata. I tako je bilo sve do pred kraj 1944. godine kad četnici prihvaćaju Titovu aboliciju i masovno prelaze u partizane. U tom se trenutku mijenja karakter partizanskog pokreta i on počinje biti izrazito velikosrpski, ali pod formalnom egidom jugoslavenstva. Takvoj novoj ideološkoj koncepciji su hrvatski orijentirani partizani bili velika smetnja. Događa se raslojavanje pokreta. Hrvatski antifašizam, odnosno ZAVNOH, gubi svoju nacionalnu osobinu i u njemu kontrolu preuzimaju Srbi i Jugoslaveni. Kako bi sakrili tu nacionalnu prevaru na isturene su pozicije ostavljali Hrvate za koje su bili sigurni da su im privrženi. Privrženost se postizavala raznim metodama ucjene, potkupljivanja, društvenog napredovanja itd.

Takav karakter jugoslavenskog partizanskog pokreta se prenio na hrvatsku komunističku partiju gdje su Srbi imali većinu i kontrolirali važnije funkcije. Prevratom koji se dogodio 1990. godine izbornom pobjedom HDZ-a hrvatske komuniste unutar Saveza komunista hrvatske je preplavio strah od revanšizma. Devedesete su za njih bile prepune strahova, paranoja pa i frustracija kao posljedica povremenih prijetnji ili osveta zbog svega što su činili prethodnih desetljeća. Međutim pred kraj devedesetih su se uspjeli konsolidirati i uz potporu Srba što onih u Hrvatskoj, ali dakako i onih izvan, a što im je donijelo odgovarajuću međunarodnu političku, a time i logističku potporu, preuzeti vlast u RH.

Za vrijeme Domovinskog rata komunistički su direktori pomoću famoznih ‘menadžerskih kredita’ privatizirali (zapravo oteli) većinu hrvatskog gospodarstva i pozicionirali se u bankarskom sektoru, koji su također nedugo potom preuzeli. Tako su ulaskom u doba nakon Tuđmana jugoslavenski komunisti okupljeni oko Ivice Račana, uz potporu Srba imali na tanjuru cijelu Hrvatsku. Takva se situacija održala do danas. Stoga kada se pobjedom Kolinde G. Kitarović počeo nazirati kraj takve srpsko-hrvatske uprave nad Hrvatskom razumljivo je da su pokrenuli svoju mašineriju kako bi osujetili takav slijed događaja.

Osnivanje Antifašističke lige Republike Hrvatske je dio takvog plana – pokretanje antihrvatske mašinerije. Da je to potpuno jugoslavenska, odnosno prosrpska, a onda u drugoj ili trećoj liniji i pročetnička liga vidljivo je iz činjenice da se kod osnivanja te lige ni jednog trenutka nije spominjalo ni jedno ime najvećih hrvatskih antifašista poput Ive Lole ribara, Marka Oreškovića, Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora, Andrije Hebranga i dr. Ali prije svega nije izgovoreno ono najvažnije ime hrvatskog antifašizma, a to je ime dr. Franje Tuđmana. Umjesto toga okupljeni su zamjerili Slavku Goldsteinu što ih je prekorio kako im pozivanje na Tita nije uputno zbog njegovog notornog zločinačkog djelovanja koje ga svrstava među dva, tri najveća zlikovca u povijesti čovječanstva.

[ad id=”93788″]

Tito je jugoslavenskim antifašistima potreban kao legitimacija kojom skrivaju svoj projugoslavenski, u biti prosrpski kontinuitet. Naime, tim tzv. hrvatskim, a zapravo jugoslavenskim antifašistima, komunistima, socijalistima, liberalima ili kako god da se danas u Hrvatskoj nazivaju ključ opstanka i ostanka na vlasti je njihov prosrpski karakter. Oni bez potpore Srba ne bi mogli ostati na vlasti u Hrvatskoj. Stoga moraju u svojim redovima na važnijim državnim funkcijama, u Vladi ili unutar pojedinih državnih resora, javnih poduzeća, državnih agencija, ali i medija imati Srbe jer im to jamči potporu Srbije, a time i dijela međunarodne zajednice koja u Srbiji vidi glavnog igrača u ‘regionu’. Tu je još i famozni nevladin sektor u kojem upravo dominiraju razni manjinci, pretežito Srbi. Naravno, to se radi skriveno pa se svako razotkrivanje ove nacionalne kadrovske križaljke proglašava prebrojavanjem krvnih zrnaca, inkriminira i žestoko se napada onog tko to čini. U tu se svrhu i svakodnevno pumpaju razni mitovi o hrvatskoj genocidnosti od Jasenovca do Grubora, Garaže, Lore ili Aleksandre Zec.

Kroz više generacija pojedinim je hrvatskim obiteljima jugoslavenstvo postalo obiteljski obrt. Taj jugoslavenski egzistencijalizam je postao čudan derivat sluganskog i veleizdajničkog mentaliteta te je kroz desetljeća toliko mutirao da upravo u tim sramotnim nedostacima prepoznaje svoje vrline i pravda ih kao jedinu mogućnost nacionalnog, ali i svojeg opstanka.

Tako je i s tim ‘antifašistima’ okupljenim u toj ligi u kojoj stoluje Zoran Pusić, Ivo Josipović, Milorad Pupovac, Vesna Teršelič, Ivan Fumić i drugi kojima je jugoslavenstvo obiteljska tradicija materijalnog opstanka. Takva ih politička formacija drži prihvatljivom srbijanskim političkim sponzorima, ali i Srbima koji ih stoga podupiru i održavaju na vlasti u Hrvatskoj. Dakle, ta Antifašistička liga Republike Hrvatske je najobičnija simbioza izdaje, jugoslavenstva i četništva. Znači svega onoga što se nalazilo na drugoj strani za vrijeme Domovinskog rata. Kao takvu je treba raskrinkati i prikazati hrvatskoj javnosti.

Marko Jurič/Direktno.hr

Marko Jurič: ‘Dizanje revolucije’ – ‘Može, ali prije moramo dobiti dozvolu policije’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari