Pratite nas

Povijesnice

Sedam vojnika bez imalo muke osvojili su Beograd

Objavljeno

na

Kada su njemačke snage krenule na Balkan početkom proljeća 1941. godine nije ih dočekao samo oružani otpor, već i težak teren i loše vrijeme. Talijanski podbačaj u napredovanju Grčkom, kojem je pomogla odlučnost britanskih snaga da pomogne Grčkoj, zaprijetila je njemačkom južnom boku, i na intervenciju zapravo potaknula i Adolfa Hitlera.

Talijanski diktator Benito Mussolini na Balkan je poslao 500.000 vojnika, a u prvih šest mjeseci izgubio njih 63.000. Visoka nadmorska visina i planinski prijelazi koji su bili pod snijegom čak i do svibnja, onemogućili su putovanje njemačkim konvojima sa zalihama i teško opteretili njihove mehanizirane postrojbe.

Pojačanje nije moglo stići tako brzo koliko je bilo potrebno. Trebalo je prijeći rijeke i brzace, evakuirati ranjene vojnike i zatvorenike, trebali su biti izgrađena ili osvojena uzletišta za avione, i uspostavljena linije komunikacije. Pobjeda je nekada ovisila više o sigurnoj i vrijednoj opskrbnoj liniji, nego o snazi vojne sile, piše Historynet.

Ovo je bio njihov prvi susret sa gerila borcima, planinskim terenom i zimskom borbom. Sve ključne lokacije trebale su biti brzo preuzete, a glavne mete bili su gradovi. Nijemci su očekivali kapitulaciju Grčke, a tako bi glavni grad Atena i grčke luke dospjele u njemačke ruke.

Grčke baze njemačkih zračnih snaga Luftwaffe i mornaričkih snaga Kriegsmarine učvrstile bi njihovu kontrolu na sjeveroistočnim Mediteranom i pomogle u opskrbi afričkih postrojbi. Na njihovom putu staja je Jugoslavija, koja je većinom bila naklonjena Britancima.

Strah kako bi jugoslavenski princ Pavle Karađorđević svoju naklonost mogao pokazati fašističkom kampu potaknulo je jugoslavenskog ambasadora u Washingtonu na slanje molbe u Beograd, u kojoj princa preklinje da se ne preda Hitleru.

Britanski kralj George VI, uz premijera Winstona Churchilla, poslao je poruku Karađorđeviću i jugoslavenskom premijeru Dragiši Cvetkoviću. Churchill je predvidio da ako Jugoslavija “postane sudionik u ubojstvu Grčke, njezino uništenje bit će sigurno i neopozivo”. 20. ožujka prince je službeno objavio da će se njegova zemlja priključiti Tripartitnom paktu.

Na sastanku sa američkim ambasadorom Arthurom Bliss Laneom princ je naglasio da ako se ne priključi paktu, neće moći računati na podršku Hrvata u invaziji do koje će sigurno doći. 24. ožujka 1941. godine premijer Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković u tajnosti su otputovali u Beč. Sporazum su potpisali 25. i vratili se kući.

U Beogradu su saznali za državni udar koji je započeo u večer 26. Vojni dužnosnici Jugoslavije zauzeli su vojne baze, zrakoplove i vladine građevine, i tako srušili slabu jugoslavensku vladu preko noći. Revolucionare snage zauzele su i telekomunikacijske dijelove, institucije ministarstva rata, sjedišta policije i glavni poštanski ured. Cvetković je uhićen. Princ je zarobljen u Zagrebu u koji je doputovao vlakom, i bio je prisiljen odstupiti s dužnosti, pa je tako mladi Petar II.Karađorđević postao monarh poput neke marionete.

Nova je vlast objavila kako će ostati vjerna Tripartitnom paktu nakon što su shvatili kako Britanija i SAD, iako su im podrška, nisu bili u poziciji pomoći im u slučaju njemačkih napada. Istog dana kada se dogodio napada u Jugoslaviji, naredio je svom vrhovnom zapovjedništvu da isplanira invaziju na zemlju. 6. travnja 1941. godine, njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, naredio je napad na Jugoslaviju.

Njemačka je već okupirala Bugarsku, a mnoge divizije prošle su kroz nju kako bi napale zemlje na jugu. Jugoslavija je morala biti brzo pokorena kako bi Nijemci osigurali i svoje puteve za zalihe. Najvažniji cilj bio je glavni grad Jugoslavije – Beograd kojeg su u pokušaju slabljenja planirati bombardirati dva tjedna te nakon toga uništiti masivnim napadima topništva i oklopnih vozila.

Nakon osvajanja planirali su zaposliti pet pješačkih divizija koje bi okupirale grad. Beograd je pretrpio nekoliko dana bombardiranja i osvojen je puno ranije nego se planiralo 12. travnja 1941. godine i to zahvaljujući šačici ljudi s malo oružja i puno morala, koje je vodio čovjek koji se nije bojao zagrabiti priliku koja mu se pružala. Dotada nečuven ‘napad’ bio je rezultat sulude hrabrosti i sreće kapetana Waffen SS, borbenog ogranka SS-a, Fritz Klingenberga, 26-godišnjak koji je stekao ugled tvrdoglava čovjeka.

“Klingenberg je inteligentan no tvrdoglav, lojalan, briljantan pod pritiskom, ali arogantan do mjere neposlušnosti”, rekao je jedan njegov bivši zapovjednik. Takvi opisi primjereni su bili nekom disidentu nego kompetentnom vojnom oficiru. Nije bio jako pričljiv i nikada se nije hvalio svojim postignućima.

Kada su ga kasnije studeniti na Bad Tölzu pitali kako je osvojio glavni grad Jugoslavije, on im je odgovorio vrlo jednostavno: “U to vrijeme nisam imao puno posla i jednostavno sam našao nešto što bih radio”. Cijeli svoj vojnički vijek odslužio je u drugoj diviziji Waffen SS Panzer, a njegovo vatreno krštenje bila je invazija Francuske, za koju je dobio odlikovanje Željezni križ.

U mnogim situacijama na nevjerojatan način izbjegao je smrt i iz opasnih situacija izlazio gotovo neokrznut. Zato su ga i prozvali “Čarobnjakom”. Poznat je bio i po tome što je uvijek mogao nabaviti sve što je trebalo, pa tako u maniri braće Trotter činio nemoguće, i druge tome podučavao. Bio je na čelu motociklističke grupe koja je bila zadužena za prikupljanje podataka i održavanje komunikacije sa drugim jedinicama na bokovima, a njegovi su ljudi držali rekord u prijavama krađa.

Nazivali su ih i ‘Klingenbergovim kriminalcima’, no čini se kako ih je šef dobro naučio, jer ni jedna optužba protiv njih nikada nije dokazana. Njegova sljedeća misija, izviđanje u Jugoslaviji, potraga za neprijateljskim aktivnostima i markiranje ulica ili prepreka na mapi, bilo je ključno za uspješan proboj njemačkih jedinica na tom području.

Njegov je zadatak tog 11. travnja bio uspostaviti nove kontrolne točke, osigurati mostove i ceste i čekati pojačanje. Jak kiše i otapanje snijega uništili su ceste a mostove je uništila jugoslavenska vojska prilikom povlačenja. Dolazak u Beograd nije bilo lak, i tenkovima gotovo nemoguć, bez podrške inženjera koji su trebali očistiti puteve.

Nekoliko sati promatranja grada preko Dunava, u Klingenbergu se javila misao kako je Beograd njegov za preuzimanje. Nakon zbunjenosti koju su uzrokovala bombardiranja, omogućilo je to njegovoj jedinici da stigne na vrijeme. Imao je samo 24 sata da preda izvještaj svom zapovjedništvu i odluka se morala donijeti brzo.

Vidio je svoju mogućnost kako se probiti dublje u grad nakn što je jedan od njegovih ljudi pronašao napušteni motorni čamac privezan uz drvo na obali Dunava. On je uz samo šest vojnika odlučio prijeći nabujalu rijeku. Brod je bio pretrpan, kada su stigli na drugu stranu poslao je dvoje ljudi nazad kako bi se vratili s novim vojnicima. U pokušaju povratka brod je udario u potopljenu prepreku i potonuo. Tako je njegova ‘mornarica’ spala na njega i šestoricu njegovih ljudi. Bili su potpuno izolirani, sa ograničenom zalihom hrane i municije.

Polako su napredovali cestom na kojoj su susreli nekoliko britanskih vozila sa jugoslavenskim vojnicima, zarobili su dva kamiona i autobus, uz 20 neprijtelsjekih vojnika. Među njima bio je i jedan pijani njemački turist koji je bio zarobljen u Beogradu od početka invazije. Turist je govorio hrvatski, a jugoslavenska vojska uhvatila ga je kao špijuna i vodila ga na egzekuciju. On je i dalje bio pijan i potpuno nesvjestan svoje mračne sudbine. Klingenberg ga je upotrijebio kao prevoditelja i tumača, na čemu im je pijani Nijemac, kad je postao svjestan svoje sudbine, bio iznimno zahvalan.

Polako su napredovali sve dalje, uz pomoć prerušavanja u zarobljeničke uniforme prolazili su kontrolne točke bez izazivanja ikakve sumnje. Na njihov pakleni plan nitko nije posumnjao, a s obzirom na nekoliko dana bombardiranje, svi su zapravo očekivali dugotrajnu opsadu umjesto napada, i shodno tome manjak sigurnosnih jedinica zapravo je išao na ruku Nijemcima.

U blizini grad upali su u dvosatni sukob. Na kraju su uspjeli uvesti zarobljena vozila u grad s nizom ranjenih zatvorenika, uključujući i tumača. No začudno nitko od njegovih vojnika nije bio ranjen u borbi. Završili su u centru grad okruženi sa zbunjenim građanima. Nijemci su bilo oduševljeni spoznajom da ih nitko nije napao u gradu, a civili su se bavili svojim uobičajenim poslovima, kao da se ništa nije dogodilo.

Klingenberg je naredio vodniku Hans Hossfelderu da podigne njemačke boje, pa je tako i zamijenio jugoslavensku zastavu njemačkom 12. travnja. Po njegovoj naredbi, vojnici su počeli patrolirati gradoom i tako stanovnicima poslali poruku kako su oni glavni. Pristupio im je gradonačelnik Beograda uz svoju pratnju i u pravoj svečanoj halji. Nakon što je pitao što se događa, počeo se raspitivati i o uvjetima predaje. Klingenberg mu je rekao kako će Luftwaffe nastaviti svoje napore da sravne grad sa zemljom ako se ne predaju.

Najavljivao je napade kopnenih i zračnih snaga. Ostali Nijemci gledali su ga u čudu. Radio im je bio uništen pa nisu mogli poslati poruku već ju samo primiti, a druge jedince su bile daleko. Polako im je nestajalo zaliha hrane i municije, i nisu bili sigurni da će njegove ideje upaliti. No gradonačelnik je povjerovao u laž, varku, i nakon nekoliko sati pregovora sa Klingenbergom, počeo je pripremati predaju grada.

Tada, kao da je to bilo već ranije dogovoreno i pripremljeno, njemački zrakoplov nadletio je grad u misiji izviđanja i lukavi ‘čarobnjak’ odlučio je iskoristiti te slučajnosti. Pogledao je prema avionu, uperio prst u nebu i podsjetio gradonačelnika kako mu vrijeme istječe. Još jednom je podsjetio gradske dužnosnike da će sve biti kako su se dogovorili i da nikakvih novih problema u gradu neće biti. Činilo se kako ih je to i umirilo.

Vojnici i gradska policija pristali su predati svoje oružje u zamjenu za prestanak novih napada na grad. Vojska se okupila na glavnom trgu a on je naredio da se zatvorenici rasporede u četiri najveća hotela u gradu. Tako je zapravo šačica Nijemaca zarobila 1300 vojnika u gradu od 200.000 stanovnika bez ispaljenog hica.

Grad je pretrpio znatna oštećenja, no ne toliko velika da bi omela lokalce u njihovim svakodnevnim poslovima. Ostali jugoslavenski vojnici koji su bili izvan grada, nesvjesni onog što se u gradu događalo, došli su u Beograd i po naređenju predali oružja, napustili svoja vozila i krenuli prema hotelima.

Bez ikakvih osporavanja svi su napravili kako je Klingenberg zatražio. On i njegovi vojnici ugodno su se smjestili u najboljem hotelu u gradu, uživali u finim vinima, oružju i ženama. Za to je vrijeme ‘čarobnjak’ konsolidirao svoj položaj, svjestan da bi cijela priča u bilo kojem trenutku mogla poći krivo, posebno ako glavne jedinice vojske ne stignu brzo. Od šefa policije zatražili su popis gradskih kriminalaca, uz informacije o zločinima koje su počinili, dobi i ostalim važnim informacijama. Medicinske sestre i liječnici bili su pozvani da se odmah jave na dužnost.

Ušli su u trag svakoj litri benzina i ulja, a medicinske zalihe i ostale potrepštine bile su smještene u posebne građevine. Škole su normalno radile a nikakvih drugi zabrana ili upletanja u svakodnevni posao grad nije bilo. No propisao je policijski sat, pa nakon 20 sati nitko bez posebne dozvole koju je on potpisao nije legalno mogao biti izvan kuće. Sljedećeg dana, 13. travnja, ostali vojnici koji su ostali na drugoj strani rijeke, došli su za svojim kapetanom u grad. Vidjevši njemačku zastavu vjerovali su da su glavne postrojbe nekako bez njih stigle i osvojile grad. Iznenadili su se kada su saznali što se zapravo dogodilo, i priključili su se toj igri obmane.

Te večeri u grad su stigle postrojbe 2. SS oklopna divizija “Das Reich” u očekivanju velike i teške borbe. Zanemarili su poruku koju su dobili preko radija o predaji grada, misleći kako je bilo riječ o šali neprijatelja, prevari kojoj je cilj bio namamiti ih u zasjedu.

Po glasinama ‘čarobnjak’ i njegovi ljudi su bili zarobljeni, mučeni i prisiljeni na odavanje kodova potrebnih za radio komunikaciju. Zapovjednik XLV Corps bio je toliko bijesan zato što nije primio nikakav izvještaj i čak je zaprijetio da će Klingenberga poslati na vojni sud ako ga pronađe u zarobljeništvu živog. O njemu se najprije raspitivao u bordelu, jer je pomislio kako će odmetnutoga kapetan pronaći tamo. No kada je saznao zašto nije dokraja ispunjavao svoje obaveze, njegov je bijes nestao.

Ostale jedinice u grad su stigle sutradan i umjesto borbi na putu ih je dočekala dobrodošlica sa vinom i sirom. Jugoslavenski vojnici unovačeni su kako bi se priključili njemačkoj obrani grada u slučaju napada partizana. Nažalost kada je gradonačelnik saznao kako je bio prevaren, upucao se. Josip Broz Tito s partizanima naredne četiri godine je vodio borbe protiv osvajača zemlje, od 1943. uz sve veću pomoć Velike Britanije.

Klingenberg je uz pomoć zarobljenika popravio neke dijelove pista za polijetanje i zaplijenio zastarjele letjelice. Njemačke obavještajne službe procijenile su kako se prije predaje Beograda broj žrtava kretao od 10.000 do 15.000, a broj mrtvih oko 2000. Broj civilnih žrtava vjeruje sebio je 10 puta veći od tih brojeva. ‘Čarobnjak’ je bio zabrinut za dobrobit svojih ljudi no isto tako i za sudbinu civila. Nije vidio potrebu za daljnjim krvoprolićem u Beogradu.

Prema njegovim ljudima civili su se dobro ponašali, jer su znali kako ih je mogla snaći puno gora sudbina. U početku njemačko vrhovno zapovjedništvo nije vjerovalo da je grad osvojen, a čak se i najavljivalo kako će Klingenberg biti smaknut zbog te laži. Dva dana razgovora preko radija bila su potrebna kako bi se Berlin uvjerio u istinitost njihovih tvrdnji. General poručnik Paul Hausser trebao je istražiti slučaj.

Dok je Klingenberg objašnjavao svojim nadređenima zašto nije slijedio njihove naredbe, bio je pijan, neobrijan i mirisao na parfem. “Što sam trebao napraviti, predati grad natrag?”, rekao je prilikom ispitivanja. Na kraju je akcija unatoč svemu, označena kao uspješno završena. Njihov je put napredovanja prema Grčkoj sada bio u okvirima plana i programa.

Trošak ove njihove operacije u Jugoslaviji bio je 151 ubijeni vojnik, 588 ranjenih, s nešto manje od deset izgubljenih zrakoplova. Više od 340.000 Jugoslavena bilo je zarobljeno. Puno više Nijemaca poginulo je u godinama nakon dok su čuvali Jugoslaviju od neprijateljskog preuzimanja. Svaki vojnik koji je služio sa ‘Čarobnjakom’ bio je nagrađen za svoj rad. Za svoj odvažni čin Klingenberg je nagrađen Željeznim križem i postao je omiljen u krugovima SS-a.

Stari čovjek, kako su ga počeli zvati, predavao je kao instruktor na vojnoj školi Bad Tölz. 15. ožujka 1944. godine postao je jedini njihov učenik koji je preuzeo upravljanje nad cijelom školom. Kada je započela operacija invazije na Sovjetski savez, Operacija Barbarossa, Das Reich se ubacio u taj sukob.

Klingenberg se još jednom dokazao i pokazao u borbama kod Krakowa, Minska i Kurska za što je dobio i ostala odlikovanja. Postao je miljenik Paula Haussera, i dobio zapovjedništvo nad SS Division Götz von Berlichingen. Iako je do tada vješto izbjegavao sve metke, poginuo je 23. ožujka 1945. godine tijekom tenkovskog napada na zapadnom rubu Herxheima. Pokopan je na njemačkom ratnom groblju u Andilly, Francuska.

Njegova akcija preuzimanja Beograd sasvim prigodno se uklapa u misteriju koja obavija Waffen SS. Unatoč zlodjelima koje su pripisivale SS jedinicama i njihovim pojedincima, takva djela i vrijednosti kao u slučaju Klingenberga i njegovih ljudi, nisu bili nešto neuobičajeno među pravim profesionalcima. Klingenberg je mogao igrati po pravilima i dati svoj doprinos potpunom uništenju drevnog grada da je došlo do daljnjeg otpora njegovih stanovnika. Ovaj njegov čin čovječnosti i hrabrosti ipak ostaje upisan u slavnu prošlost ‘Čarobnjaka’ i njegovih ljudi.

Historynet/ express.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

15. listopada 1992. – Zračni most iz Pleternice

Objavljeno

na

Objavio

Dana 15. listopada 1992. iz Pleternice je posljednji put poletio zrakoplov koji je u Zagreb prevozio teške ranjenike iz Bosanske Posavine.

Ondje je još u ožujku 1992. napadom na Bosanski Brod počela velikosrpska agresija. S obzirom na to da je i Slavonski Brod bio izložen neprestanim razaranjima, brodski je sanitet djelovao u nemogućim uvjetima, zbog čega se najteže ranjenike prebacivalo u Zagreb.

Brzina transporta bila je znatno umanjena jer je zbog okupacije autoceste kod Okučana cestovni prijevoz tekao Podravskom magistralom, piše HRT

Pilot Miroslav Alaber predložio je pukovniku Tomislavu Begoviću iz Operativne zone Osijek da se iskoriste potencijali zrakoplovne staze za tretiranje usjeva na Ivanin Dvoru kojom se desetljećima koristio Poljoprivredni kombinat Kutjevo.

Inicijativa je prihvaćena pa je Glavni stožer iznova mobilizirao dio pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, odnosno početkom rujna 1992. ustrojio Aviosanitetski vod oslonjen na 123. požešku brigadu.

Vod su činile tri posade, a u spašavanje ranjenika bio je uključen velik broj domicilnih vojnika zaduženih za osiguranje i logistiku.

Pripadnici voda još prije su izradili prilagođena postolja, nosila-ležajeve, za šest ranjenika koliko ih se moglo prevesti po jednom letu. Izgrađena je pričuvna pista Dolovi u području Dilj gore koja je prirodno štitila zrakoplove.

Nakon što bi bio javljen broj ranjenika koji dolaze u Pleternicu, u Dolovima bi zagrijali zrakoplove, i za petnaest minuta sletjeli na stazu Ivanin Dvor, te uzletjeli prema Zagrebu.

Ranjenike bi već za oko sat vremena od polijetanja na Plesu čekala sanitetska vozila. Na taj način zbrinuto je oko stotinu teških ranjenika.

Zračni most što su ga uspostavili hrabri pripadnici Sanitetskog voda, koji su nakon pada Bosanskog Broda premješteni u Cernu kod Županje, nepoznata je epizoda Domovinskog rata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

13.10.1991. Spaljeno hrvatsko selo Ravno

Objavljeno

na

Objavio

Postrojbe tzv. “JNA” i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u prvoj polovini listopada 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, u trebinjskoj općini, u zaleđu Dubrovnika, da bi ga na kraju potpuno sravnili sa zemljom.

Time je zapravo počela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok se Hrvatska, unatoč brojnim primirjima grčevito branila od opće ofenzive srbizirane armije. Razlog za ovaj zločin bio je izmišljen, kao u slučaju mnogobrojnih drugih mjesta.
“JNA” je objavila da je uništeno “snažno ustaško uporište” iako u Ravnom nije bilo ni radno ni borbeno sposobnog pučanstva.

Uništenje tog hrvatskog sela u istočnoj Hercegovini bio je dio strateškog plana “JNA” za opkoljavanje Dubrovnika koji je trebalo oteti Hrvatskoj i priključiti Velikoj Srbiji Slobodana Miloševića. S tim su ciljem tenkovi “JNA” već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale. Kada su 1. listopada 1991., blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.

Opkljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a dio stanovnika odveden u Trebinje.

Tri dana poslije srpsko je topništvo granatiralo Ravno. Većina preostalih stanovnika pobjegla je u okolna brda. Mnogi koji su ostali, ubijeni su kada je u selo ušlo pješaštvo.

Koliki je bio bijes “JNA” pokazuje i to da je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kad su odbili topom srušiti toranj crkve u Ravnom. Od 11. do 13. listopada je nastavila razarati sela, kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.

Rukovodstvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini.

Poslije osam mjeseci okupacije selo Ravno u brzom naletu oslobodile su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari