Pratite nas

Povijesnice

Sedam vojnika bez imalo muke osvojili su Beograd

Objavljeno

na

Kada su njemačke snage krenule na Balkan početkom proljeća 1941. godine nije ih dočekao samo oružani otpor, već i težak teren i loše vrijeme. Talijanski podbačaj u napredovanju Grčkom, kojem je pomogla odlučnost britanskih snaga da pomogne Grčkoj, zaprijetila je njemačkom južnom boku, i na intervenciju zapravo potaknula i Adolfa Hitlera.

Talijanski diktator Benito Mussolini na Balkan je poslao 500.000 vojnika, a u prvih šest mjeseci izgubio njih 63.000. Visoka nadmorska visina i planinski prijelazi koji su bili pod snijegom čak i do svibnja, onemogućili su putovanje njemačkim konvojima sa zalihama i teško opteretili njihove mehanizirane postrojbe.

Pojačanje nije moglo stići tako brzo koliko je bilo potrebno. Trebalo je prijeći rijeke i brzace, evakuirati ranjene vojnike i zatvorenike, trebali su biti izgrađena ili osvojena uzletišta za avione, i uspostavljena linije komunikacije. Pobjeda je nekada ovisila više o sigurnoj i vrijednoj opskrbnoj liniji, nego o snazi vojne sile, piše Historynet.

Ovo je bio njihov prvi susret sa gerila borcima, planinskim terenom i zimskom borbom. Sve ključne lokacije trebale su biti brzo preuzete, a glavne mete bili su gradovi. Nijemci su očekivali kapitulaciju Grčke, a tako bi glavni grad Atena i grčke luke dospjele u njemačke ruke.

Grčke baze njemačkih zračnih snaga Luftwaffe i mornaričkih snaga Kriegsmarine učvrstile bi njihovu kontrolu na sjeveroistočnim Mediteranom i pomogle u opskrbi afričkih postrojbi. Na njihovom putu staja je Jugoslavija, koja je većinom bila naklonjena Britancima.

Strah kako bi jugoslavenski princ Pavle Karađorđević svoju naklonost mogao pokazati fašističkom kampu potaknulo je jugoslavenskog ambasadora u Washingtonu na slanje molbe u Beograd, u kojoj princa preklinje da se ne preda Hitleru.

Britanski kralj George VI, uz premijera Winstona Churchilla, poslao je poruku Karađorđeviću i jugoslavenskom premijeru Dragiši Cvetkoviću. Churchill je predvidio da ako Jugoslavija “postane sudionik u ubojstvu Grčke, njezino uništenje bit će sigurno i neopozivo”. 20. ožujka prince je službeno objavio da će se njegova zemlja priključiti Tripartitnom paktu.

Na sastanku sa američkim ambasadorom Arthurom Bliss Laneom princ je naglasio da ako se ne priključi paktu, neće moći računati na podršku Hrvata u invaziji do koje će sigurno doći. 24. ožujka 1941. godine premijer Cvetković i ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković u tajnosti su otputovali u Beč. Sporazum su potpisali 25. i vratili se kući.

U Beogradu su saznali za državni udar koji je započeo u večer 26. Vojni dužnosnici Jugoslavije zauzeli su vojne baze, zrakoplove i vladine građevine, i tako srušili slabu jugoslavensku vladu preko noći. Revolucionare snage zauzele su i telekomunikacijske dijelove, institucije ministarstva rata, sjedišta policije i glavni poštanski ured. Cvetković je uhićen. Princ je zarobljen u Zagrebu u koji je doputovao vlakom, i bio je prisiljen odstupiti s dužnosti, pa je tako mladi Petar II.Karađorđević postao monarh poput neke marionete.

Nova je vlast objavila kako će ostati vjerna Tripartitnom paktu nakon što su shvatili kako Britanija i SAD, iako su im podrška, nisu bili u poziciji pomoći im u slučaju njemačkih napada. Istog dana kada se dogodio napada u Jugoslaviji, naredio je svom vrhovnom zapovjedništvu da isplanira invaziju na zemlju. 6. travnja 1941. godine, njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, naredio je napad na Jugoslaviju.

Njemačka je već okupirala Bugarsku, a mnoge divizije prošle su kroz nju kako bi napale zemlje na jugu. Jugoslavija je morala biti brzo pokorena kako bi Nijemci osigurali i svoje puteve za zalihe. Najvažniji cilj bio je glavni grad Jugoslavije – Beograd kojeg su u pokušaju slabljenja planirati bombardirati dva tjedna te nakon toga uništiti masivnim napadima topništva i oklopnih vozila.

Nakon osvajanja planirali su zaposliti pet pješačkih divizija koje bi okupirale grad. Beograd je pretrpio nekoliko dana bombardiranja i osvojen je puno ranije nego se planiralo 12. travnja 1941. godine i to zahvaljujući šačici ljudi s malo oružja i puno morala, koje je vodio čovjek koji se nije bojao zagrabiti priliku koja mu se pružala. Dotada nečuven ‘napad’ bio je rezultat sulude hrabrosti i sreće kapetana Waffen SS, borbenog ogranka SS-a, Fritz Klingenberga, 26-godišnjak koji je stekao ugled tvrdoglava čovjeka.

“Klingenberg je inteligentan no tvrdoglav, lojalan, briljantan pod pritiskom, ali arogantan do mjere neposlušnosti”, rekao je jedan njegov bivši zapovjednik. Takvi opisi primjereni su bili nekom disidentu nego kompetentnom vojnom oficiru. Nije bio jako pričljiv i nikada se nije hvalio svojim postignućima.

Kada su ga kasnije studeniti na Bad Tölzu pitali kako je osvojio glavni grad Jugoslavije, on im je odgovorio vrlo jednostavno: “U to vrijeme nisam imao puno posla i jednostavno sam našao nešto što bih radio”. Cijeli svoj vojnički vijek odslužio je u drugoj diviziji Waffen SS Panzer, a njegovo vatreno krštenje bila je invazija Francuske, za koju je dobio odlikovanje Željezni križ.

U mnogim situacijama na nevjerojatan način izbjegao je smrt i iz opasnih situacija izlazio gotovo neokrznut. Zato su ga i prozvali “Čarobnjakom”. Poznat je bio i po tome što je uvijek mogao nabaviti sve što je trebalo, pa tako u maniri braće Trotter činio nemoguće, i druge tome podučavao. Bio je na čelu motociklističke grupe koja je bila zadužena za prikupljanje podataka i održavanje komunikacije sa drugim jedinicama na bokovima, a njegovi su ljudi držali rekord u prijavama krađa.

Nazivali su ih i ‘Klingenbergovim kriminalcima’, no čini se kako ih je šef dobro naučio, jer ni jedna optužba protiv njih nikada nije dokazana. Njegova sljedeća misija, izviđanje u Jugoslaviji, potraga za neprijateljskim aktivnostima i markiranje ulica ili prepreka na mapi, bilo je ključno za uspješan proboj njemačkih jedinica na tom području.

Njegov je zadatak tog 11. travnja bio uspostaviti nove kontrolne točke, osigurati mostove i ceste i čekati pojačanje. Jak kiše i otapanje snijega uništili su ceste a mostove je uništila jugoslavenska vojska prilikom povlačenja. Dolazak u Beograd nije bilo lak, i tenkovima gotovo nemoguć, bez podrške inženjera koji su trebali očistiti puteve.

Nekoliko sati promatranja grada preko Dunava, u Klingenbergu se javila misao kako je Beograd njegov za preuzimanje. Nakon zbunjenosti koju su uzrokovala bombardiranja, omogućilo je to njegovoj jedinici da stigne na vrijeme. Imao je samo 24 sata da preda izvještaj svom zapovjedništvu i odluka se morala donijeti brzo.

Vidio je svoju mogućnost kako se probiti dublje u grad nakn što je jedan od njegovih ljudi pronašao napušteni motorni čamac privezan uz drvo na obali Dunava. On je uz samo šest vojnika odlučio prijeći nabujalu rijeku. Brod je bio pretrpan, kada su stigli na drugu stranu poslao je dvoje ljudi nazad kako bi se vratili s novim vojnicima. U pokušaju povratka brod je udario u potopljenu prepreku i potonuo. Tako je njegova ‘mornarica’ spala na njega i šestoricu njegovih ljudi. Bili su potpuno izolirani, sa ograničenom zalihom hrane i municije.

Polako su napredovali cestom na kojoj su susreli nekoliko britanskih vozila sa jugoslavenskim vojnicima, zarobili su dva kamiona i autobus, uz 20 neprijtelsjekih vojnika. Među njima bio je i jedan pijani njemački turist koji je bio zarobljen u Beogradu od početka invazije. Turist je govorio hrvatski, a jugoslavenska vojska uhvatila ga je kao špijuna i vodila ga na egzekuciju. On je i dalje bio pijan i potpuno nesvjestan svoje mračne sudbine. Klingenberg ga je upotrijebio kao prevoditelja i tumača, na čemu im je pijani Nijemac, kad je postao svjestan svoje sudbine, bio iznimno zahvalan.

Polako su napredovali sve dalje, uz pomoć prerušavanja u zarobljeničke uniforme prolazili su kontrolne točke bez izazivanja ikakve sumnje. Na njihov pakleni plan nitko nije posumnjao, a s obzirom na nekoliko dana bombardiranje, svi su zapravo očekivali dugotrajnu opsadu umjesto napada, i shodno tome manjak sigurnosnih jedinica zapravo je išao na ruku Nijemcima.

U blizini grad upali su u dvosatni sukob. Na kraju su uspjeli uvesti zarobljena vozila u grad s nizom ranjenih zatvorenika, uključujući i tumača. No začudno nitko od njegovih vojnika nije bio ranjen u borbi. Završili su u centru grad okruženi sa zbunjenim građanima. Nijemci su bilo oduševljeni spoznajom da ih nitko nije napao u gradu, a civili su se bavili svojim uobičajenim poslovima, kao da se ništa nije dogodilo.

Klingenberg je naredio vodniku Hans Hossfelderu da podigne njemačke boje, pa je tako i zamijenio jugoslavensku zastavu njemačkom 12. travnja. Po njegovoj naredbi, vojnici su počeli patrolirati gradoom i tako stanovnicima poslali poruku kako su oni glavni. Pristupio im je gradonačelnik Beograda uz svoju pratnju i u pravoj svečanoj halji. Nakon što je pitao što se događa, počeo se raspitivati i o uvjetima predaje. Klingenberg mu je rekao kako će Luftwaffe nastaviti svoje napore da sravne grad sa zemljom ako se ne predaju.

Najavljivao je napade kopnenih i zračnih snaga. Ostali Nijemci gledali su ga u čudu. Radio im je bio uništen pa nisu mogli poslati poruku već ju samo primiti, a druge jedince su bile daleko. Polako im je nestajalo zaliha hrane i municije, i nisu bili sigurni da će njegove ideje upaliti. No gradonačelnik je povjerovao u laž, varku, i nakon nekoliko sati pregovora sa Klingenbergom, počeo je pripremati predaju grada.

Tada, kao da je to bilo već ranije dogovoreno i pripremljeno, njemački zrakoplov nadletio je grad u misiji izviđanja i lukavi ‘čarobnjak’ odlučio je iskoristiti te slučajnosti. Pogledao je prema avionu, uperio prst u nebu i podsjetio gradonačelnika kako mu vrijeme istječe. Još jednom je podsjetio gradske dužnosnike da će sve biti kako su se dogovorili i da nikakvih novih problema u gradu neće biti. Činilo se kako ih je to i umirilo.

Vojnici i gradska policija pristali su predati svoje oružje u zamjenu za prestanak novih napada na grad. Vojska se okupila na glavnom trgu a on je naredio da se zatvorenici rasporede u četiri najveća hotela u gradu. Tako je zapravo šačica Nijemaca zarobila 1300 vojnika u gradu od 200.000 stanovnika bez ispaljenog hica.

Grad je pretrpio znatna oštećenja, no ne toliko velika da bi omela lokalce u njihovim svakodnevnim poslovima. Ostali jugoslavenski vojnici koji su bili izvan grada, nesvjesni onog što se u gradu događalo, došli su u Beograd i po naređenju predali oružja, napustili svoja vozila i krenuli prema hotelima.

Bez ikakvih osporavanja svi su napravili kako je Klingenberg zatražio. On i njegovi vojnici ugodno su se smjestili u najboljem hotelu u gradu, uživali u finim vinima, oružju i ženama. Za to je vrijeme ‘čarobnjak’ konsolidirao svoj položaj, svjestan da bi cijela priča u bilo kojem trenutku mogla poći krivo, posebno ako glavne jedinice vojske ne stignu brzo. Od šefa policije zatražili su popis gradskih kriminalaca, uz informacije o zločinima koje su počinili, dobi i ostalim važnim informacijama. Medicinske sestre i liječnici bili su pozvani da se odmah jave na dužnost.

Ušli su u trag svakoj litri benzina i ulja, a medicinske zalihe i ostale potrepštine bile su smještene u posebne građevine. Škole su normalno radile a nikakvih drugi zabrana ili upletanja u svakodnevni posao grad nije bilo. No propisao je policijski sat, pa nakon 20 sati nitko bez posebne dozvole koju je on potpisao nije legalno mogao biti izvan kuće. Sljedećeg dana, 13. travnja, ostali vojnici koji su ostali na drugoj strani rijeke, došli su za svojim kapetanom u grad. Vidjevši njemačku zastavu vjerovali su da su glavne postrojbe nekako bez njih stigle i osvojile grad. Iznenadili su se kada su saznali što se zapravo dogodilo, i priključili su se toj igri obmane.

Te večeri u grad su stigle postrojbe 2. SS oklopna divizija “Das Reich” u očekivanju velike i teške borbe. Zanemarili su poruku koju su dobili preko radija o predaji grada, misleći kako je bilo riječ o šali neprijatelja, prevari kojoj je cilj bio namamiti ih u zasjedu.

Po glasinama ‘čarobnjak’ i njegovi ljudi su bili zarobljeni, mučeni i prisiljeni na odavanje kodova potrebnih za radio komunikaciju. Zapovjednik XLV Corps bio je toliko bijesan zato što nije primio nikakav izvještaj i čak je zaprijetio da će Klingenberga poslati na vojni sud ako ga pronađe u zarobljeništvu živog. O njemu se najprije raspitivao u bordelu, jer je pomislio kako će odmetnutoga kapetan pronaći tamo. No kada je saznao zašto nije dokraja ispunjavao svoje obaveze, njegov je bijes nestao.

Ostale jedinice u grad su stigle sutradan i umjesto borbi na putu ih je dočekala dobrodošlica sa vinom i sirom. Jugoslavenski vojnici unovačeni su kako bi se priključili njemačkoj obrani grada u slučaju napada partizana. Nažalost kada je gradonačelnik saznao kako je bio prevaren, upucao se. Josip Broz Tito s partizanima naredne četiri godine je vodio borbe protiv osvajača zemlje, od 1943. uz sve veću pomoć Velike Britanije.

Klingenberg je uz pomoć zarobljenika popravio neke dijelove pista za polijetanje i zaplijenio zastarjele letjelice. Njemačke obavještajne službe procijenile su kako se prije predaje Beograda broj žrtava kretao od 10.000 do 15.000, a broj mrtvih oko 2000. Broj civilnih žrtava vjeruje sebio je 10 puta veći od tih brojeva. ‘Čarobnjak’ je bio zabrinut za dobrobit svojih ljudi no isto tako i za sudbinu civila. Nije vidio potrebu za daljnjim krvoprolićem u Beogradu.

Prema njegovim ljudima civili su se dobro ponašali, jer su znali kako ih je mogla snaći puno gora sudbina. U početku njemačko vrhovno zapovjedništvo nije vjerovalo da je grad osvojen, a čak se i najavljivalo kako će Klingenberg biti smaknut zbog te laži. Dva dana razgovora preko radija bila su potrebna kako bi se Berlin uvjerio u istinitost njihovih tvrdnji. General poručnik Paul Hausser trebao je istražiti slučaj.

Dok je Klingenberg objašnjavao svojim nadređenima zašto nije slijedio njihove naredbe, bio je pijan, neobrijan i mirisao na parfem. “Što sam trebao napraviti, predati grad natrag?”, rekao je prilikom ispitivanja. Na kraju je akcija unatoč svemu, označena kao uspješno završena. Njihov je put napredovanja prema Grčkoj sada bio u okvirima plana i programa.

Trošak ove njihove operacije u Jugoslaviji bio je 151 ubijeni vojnik, 588 ranjenih, s nešto manje od deset izgubljenih zrakoplova. Više od 340.000 Jugoslavena bilo je zarobljeno. Puno više Nijemaca poginulo je u godinama nakon dok su čuvali Jugoslaviju od neprijateljskog preuzimanja. Svaki vojnik koji je služio sa ‘Čarobnjakom’ bio je nagrađen za svoj rad. Za svoj odvažni čin Klingenberg je nagrađen Željeznim križem i postao je omiljen u krugovima SS-a.

Stari čovjek, kako su ga počeli zvati, predavao je kao instruktor na vojnoj školi Bad Tölz. 15. ožujka 1944. godine postao je jedini njihov učenik koji je preuzeo upravljanje nad cijelom školom. Kada je započela operacija invazije na Sovjetski savez, Operacija Barbarossa, Das Reich se ubacio u taj sukob.

Klingenberg se još jednom dokazao i pokazao u borbama kod Krakowa, Minska i Kurska za što je dobio i ostala odlikovanja. Postao je miljenik Paula Haussera, i dobio zapovjedništvo nad SS Division Götz von Berlichingen. Iako je do tada vješto izbjegavao sve metke, poginuo je 23. ožujka 1945. godine tijekom tenkovskog napada na zapadnom rubu Herxheima. Pokopan je na njemačkom ratnom groblju u Andilly, Francuska.

Njegova akcija preuzimanja Beograd sasvim prigodno se uklapa u misteriju koja obavija Waffen SS. Unatoč zlodjelima koje su pripisivale SS jedinicama i njihovim pojedincima, takva djela i vrijednosti kao u slučaju Klingenberga i njegovih ljudi, nisu bili nešto neuobičajeno među pravim profesionalcima. Klingenberg je mogao igrati po pravilima i dati svoj doprinos potpunom uništenju drevnog grada da je došlo do daljnjeg otpora njegovih stanovnika. Ovaj njegov čin čovječnosti i hrabrosti ipak ostaje upisan u slavnu prošlost ‘Čarobnjaka’ i njegovih ljudi.

Historynet/ express.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Antemurale Christianitatis – Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

 

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari