Pratite nas

Reagiranja

Sedlar odbrusio ‘velikosrpskim Novostima i opskurnoj Ligi antifašista’

Objavljeno

na

Jakov Sedlar u utorak je, nakon negativnih reakcija na prijedlog Odbora za dodjelu priznanja da mu se ove godine dodijeli Nagrada Grada Zagreba, odbacio optužbe za revizionizam i poticanje mržnje podsjećajući na nekoliko činjenica koje, kako navodi, “svjedoče koliko su one monstruozne”.

“Nikada, niti u jednome svome filmu ili javnom istupu, nisam poticao na mržnju, nikada nisam pokušao zatajiti bilo koji i bilo čiji zločin, nikada niti u jednoj primisli nisam rekao bilo što pozitivno o fašizmu. Fašizam (kao i komunizam) zla su koja samo bolestan čovjek može podržavati i promovirati”, ističe Sedlar.

Podsjetivši da se u osam igranih i više od 70 dokumentarnih filmova bavio hrvatskim povijesnim temama te, uz ostale, snimio filmove o Stepincu, Paveliću, Titu, Tuđmanu, Kuhariću, Hrvatima i Srbima, ustašama, Jasenovcu, Domovinskom ratu i Gotovini, Sedlar ističe da je uvijek “koliko je bilo moguće, nastojao potaknuti rasprave o bolnim temama hrvatske povijesti kojih su se drugi moji kolege klonili, pri tome nikada ne želeći nikoga uvrijediti”.

U nizu slučajeva, dodaje, “bio sam inicijator dijaloga i rasprava, nerijetko i žučnih, kada se radilo o novootkrivenim podatcima koji su tijekom vladavine komunista bili skrivani sa svrhom da se pojedinci ili cijeli hrvatski narod optuže za genetski genocid”.

Podsjeća i da se u međunarodnim projektima velikim dijelom bavio temama Izraela, njegovih značajnih ljudi, te, uopće, Židova kao naroda te da trenutačno radi na filmovima ‘Utakmica’ (izrazelsko-američkoj koprodukciji o meču smrti koji je između nacista i logoraša odigran 1944. u Budimpešti) i ‘Protokoli sionskih mudraca’ (dugometražni dokumentarni film o najpoznatijoj antisemitskoj knjizi).

Također podsjeća da ga je 1997. Organizacija Ujedinjenih naroda u New Yorku nagradila priznanjem ‘Harmony of Star’ za promicanje različitih kultura te da je za film ‘Jeruzalemski sindrom’ u kojemu sudjeluju Martin Sheen, Charlotte Rampling i Macualay Culkin, na festivalu u Veneciji 2004. dobio nagradu za poticanje kulture dijaloga u politici.

“Uvijek sam argumentima pokušavao reći što mislim o pojedincima ili o događajima o kojima su nam u doba komunizma servirani lažni podatci kao konačne i nepromjenjive istine. Smatram da je nekoliko mojih filmova potaknulo diskusije koje će, uvjeren sam, donijeti rezultate da se približimo istini kada su u pitanju, recimo, Tito, Stepinac, Jasenovac…”, ističe Sedlar u odgovoru.

“Ono što velikosrpskoj komunističkoj bratiji, recimo, smeta u mome pokušaju da se dođe što bliže istini oko Jasenovca jest dokazana činjenica da je taj logor nastavio svoje djelovanje i nakon 1945., samo u tom poratnom periodu nisu ubijale ustaše nego Titovi komunisti. Ni u tome filmu nisam branio ili umanjivao bilo čiji zločin, samo sam potaknuo raspravu o svemu što se tamo dešavalo, ali bez ničim dokazanih tvrdnji da su tamo Hrvati pobili milijun Židova i Srba. Niti jedan zločin ne smije se zatajiti , bez obzira tko ga je počinio, to je moj stav kojega nisam rekao samo u tome filmu”, ističe Sedlar.

Postavljajući pitanje zašto su se oko toga angažirale, kako ih naziva, velikosrpske ‘Novosti’, opskurna ‘Liga antifašista’, nekakva inicijativa ‘Zagreb je naš’, ‘Socijalistička radnička partija Hrvatske’ te nekoliko srbijanskih portala”, Sedlar tvrdi kako se njihovo djelovanje “temelji na negiranju svega što je hrvatsko (osim uzimanja ‘ustaških’ kuna iz hrvatskoga državnoga proračuna) te promicanju ideja jugoslavenstva i svega što je po Hrvate bilo negativno u totalitarnom Titovom komunističkom režimu”. Žele, kaže, “na svaki način žele oblatiti bilo koga za koga znaju da želi promicati istinu, a ne laži o hrvatskim ljudima i hrvatskoj povijesti”.

Milorad Pupovac i Zoran Pusić, zbog filma o Jasenovcu, se bune protiv dodjele nagrade Sedlaru

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari