Pratite nas

Reagiranja

Sedlar: Prikazana naslovnica Vjesnika je autentična

Objavljeno

na

Redatelj dokumentarnog filma “Jasenovac-istina” Jakov Sedlar u pismu izraelskoj veleposlanici Zini Kalay Kleitman ustvrdio je kako njegov film “ne želi revidirati povijest, osim u onome dijelu koji se odnosi na ponavljanje laži koje su ponavljanjem gotovo postale istina, jer su bile dio čak i školskih programa kao i jugoslavenske antihrvatske propagande koja, na žalost , još uvijek traje”.

[ad id=”93788″]

Izraelska veleposlanica u četvrtak je u pisanoj izjavi ocijenila, među ostalim, da njegov film “povijest prikazuje vrlo selektivno, pokušava revidirati mnoge povijesne činjenice i vrijeđa osjećaje ljudi koji su u Jasenovcu izgubili najmilije”.

Izraelska veleposlanica: Sedlarov film povijest prikazuje selektivno i vrijeđa osjećaje ljudi koji su izgubili najmilije u Jasenovcu

Sedlar joj je u pismu poručio da mu je drago što je bila na premijeri filma, gdje je dobila “veliki, iskreni aplauz od publike”. “Budite sigurni da je taj pljesak, osim Vama osobno, bio upućen i državi koju predstavljate, a koju Hrvatska i Hrvati doživljavaju kao prijatelja, kao i svemu onome što je židovski narod, koji od prvog stoljeća živi u Hrvatskoj ostavio tijekom povijesti nama Hrvatima u Lijepoj našoj, ali i civilizaciji uopće”, rekao je.

Složio se s njezinom ocjenom da je film njegovo osobno viđenje toga dijela povijesti, jer smatra da je pravo i obveza svakoga redatelja da na osobni način , ali na činjenicama, tretira bilo koju temu, jer je potpisuje kao pojedinac, imenom i prezimenom. “Ne spadam među autore koji bi napravili nešto po bilo čijem nalogu”, istaknuo je.

Kao razlog za činjenicu da je veliki dio filma posvećen povijesti dolaska pro-nacističkog ustaškog režima na vlast u Hrvatskoj navodi “laži kojima je hrvatska , ali i svjetska javnost, desetljećima, tijekom Titove totalitarne diktature, bila zasipana u tumačenju toga dijela povijesti”.

 “Gledateljima je vrlo važno objasniti povijesni kontekst, mislim da se slažete s tim. Ja sam samo naveo bolne činjenice koje su u očaj i smrt otjerale masu Hrvata pod srpskim terorom koji je u Hrvatskoj trajao od 1918.”, napomenuo je.

Ne slaže se da je riječ o politizaciji bolnih činjenica jer se “vrlo jasno odredio prema svemu što je od strane ustaškog režima učinjeno tijekom četiri tragične ratne godine u Jasenovcu, jasno je rekao tko su krivci, a tko žrtve, našao je i autentične svjedoke koji o tome govore”.

Osvrnuvši se na tvrdnju da taj film želi revidirati povijest podsjetio je na ono što je rekao na premijeri – da su bitan razlog za njegov novi film bile riječi Meira Amita, legendarnog šefa Mosada o kojemu je radio film i s kojim je bio prijatelj, a da je “obveza novih generacija da napišu povijest ponovno”.

“Mislio je, naravno, na mnoge lažno napisane tvrdnje koje su u cijelom svijetu, a posebno u totalitarnim sistemima poput jugoslavenskog, desetljećima bile ponavljane, a bile su lažne”, dodao je.

 “Kada bih u filmu nijekao ustaške zločine počinjene u Jasenovcu, onda bi to bilo revidiranje na koje ste, vjerojatno, mislili. No, ako film po prvi put govori i o žrtvama Titovoga komunističkog režima od 1945. do 1951. na istom mjestu gdje je bio ustaški logor, onda to za mene ni u kom slučaju nije revidiranje povijesti. To je samo moja želja da doprinesem temeljitom istraživanju o punoj istini o tom logoru. O punoj istinu tijekom cijelog njegovog postojanja”, naglasio je.

Ustvrdio je i da mu se čini kako je najveći broj informacija o toj temi do nje “došao samo iz izvora poput onoga kojega desetljećima nudi amater-povjesničar Slavko Goldstein”.

“On i njemu slični kao da su prespavali tih šest godina nakon Drugoga svjetskog rata kada je totalitarni zločinački Titov režim smaknuo nekoliko stotina tisuća hrvatskih ljudi. Za ovu tvrdnju postoji niz materijalnih dokaza, a najbolja bi revizija bila kada bi aktivni sudionici tih zbivanja rekli istinu. Na žalost, samo su rijetki, u trenucima rijetke iskrenosti, priznali tako nešto”, napomenuo je.

 Upitao ju je što “misli o tome kako su se tijekom dugih desetljeća jugoslavenske komunističke diktature osjećali članovi obitelji mnogih Hrvata koji su nakon završetka rata ubijeni u Jasenovcu, a njima se od strane partizanskih zločinaca nitko, do dana današnjega, nije ispričao”.

 “Iz dugogodišnjega iskustva znam i točno ste rekli kako je Izrael demokratska zemlja koja nema cenzuru i prikazivanje je dopušteno ako ne poziva na nasilje, antisemitizam ili govor mržnje. Drago mi je da ste to rekli , jer upravo to poništava veliki dio onoga što ste rekli o filmu”.

 “Naime, netko tko nije vidio film, a koji je samo pročitao Vaše pismo, mogao bi pomisliti da film, ako baš i ne širi antisemitizam, onda svakako govori jezikom mržnje. Vrlo dobro znam što je govor mržnje, znam što je antisemitizam i koliko je sve to zlo, a velikim dijelom i povijest i život, neposredno, iz osobnih druženja, učio sam od velikih sinova Izraela kao što su bili Ezer Weizman, Ariel Sharon, Meir Amit, Motti Hod”, rekao je.

 Istaknuo je da se nije i da se ne želi baviti uzaludnim poslovima poput revizija bilo čega što je dokazano kao povijesno točno, ali “sam neovisno o žrtvi koju će podnijeti, spreman braniti istinu i borbu za istinu koja se odnosi na moj hrvatski narod”.

 Sedlar kaže kako je mnogo naučio u zemlji koju veleposlanica predstavlja i ona je njegov “drugi dom u kojoj ima mnogobrojne iskrene prijatelje i suradnike”.

 “Moje poznavanje kriterija koji su u Izraelu na snazi dovelo me u situaciju da je devet mojih filmova dio kolekcije Yad Vashem muzeja Holokausta u Jeruzalemu, a mnogi moji filmovi s temama iz povijesti Izraela prikazivani su i prikazuju se širom svijeta.

Trebalo mi je vremena kako bih shvatio svu kompleksnost povijesti Vaše zemlje i svega onoga što ste u povijesti kao narod prošli. Nadam se da ćete dio Vašega vremena u Hrvatskoj posvetiti i zanimanju za povijest koja je bila zabranjena tijekom dugih desetljeća življenja Hrvata pod komunizmom i srpskom agresijom”, ustvrdio je.

 Izrazio je uvjerenje da joj nakon toga neće biti čudno što se u filmu bavio “nekim ljudima koji danas pišu različito od autora filma”. “Nisu ti ljudi spomenuti zato što pišu različito od mene, oni su u filmu jer nastavljaju u ponavljanju Goldsteinovog amaterizma i laži u pisanju i prosuđivanju različitih hrvatskih tema. Oni su, prema Jonahu Goldbergu, stvarni liberalni fašisti zbog svoje isključivosti i snažno iskazane mržnje prema mnogo čemu što je ogromnoj većini hrvatskoga naroda sveto”, zaključio je.

Upitao ju je i kakav je njezin stav od jednom od njih, Miljenku Jergoviću i “njegovom crtanju kukastih križeva u Sarajevu zbog čega je bio i priveden u policijsku stanicu”. “Da li bi i to, kao i pisanje riječi ‘židov’ malim slovom, spadalo u reviziju povijesti ili je to ipak nešto drugo?”, dodao je.

 Sedlar kaže kako je osim na zagrebačkoj, nakon projekcije pljesak publike bio jednako snažan i u Splitu i Rijeci. “Hrvatski ljudi prepoznali su ono što sam želio pokrenuti: traganje za istinom koje , za sada, ima tek u nekoliko rijetkih knjiga. Taj pljesak i podrška koju mi svakodnevno daju Hrvati iz cijeloga svijeta najbolji su znak da sam uspio u svojoj namjeri. Jednako kao što sam za svoje radove o izraelskim velikanima (Motti Hod, Meir Amit …) doživljavao i uvijek doživljavam podršku, jer su me u tim filmovima vodili slični motivi”, ustvrdio je.

slider_jasenovac-sedlar
[ad id=”93788″]

‘Naslovnica Vjesnika prikazana u filmu je autentična’

Redatelj filma “Jasenovac – istina” Jakov Sedlar opovrgnuo je da je u filmu koristio fotomontažu naslovnice Vjesnika iz svibnja 1945. istaknuvši kako je riječ o autentičnoj naslovnici “koja pokazuje svu nakaznu logiku sistema u kojemu je nastala”.

U Sedlarovu filmu koji je nedavno premijerno prikazan u Hrvatskoj, prikazana je naslovnica Vjesnika iz svibnja 1945. godine na kojoj je otisnut naslov “Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava je donijela do Zagreba”, a za koju portal Lupiga tvrdi da je falsificirana, odnosno da je zapravo riječ o naslovnici Vjesnika od 15. svibnja 1945. na kojoj je otisnut isti članak, ali uz drugi naslov i koja se može pronaći u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Sedlar kaže kako je naslovnica prikazana u filmu specijalno izdanje Vjesnika koje nije pronašao u Zagrebu, u NSK nego, kako navodi, “na jednom drugom mjestu”.

“Bez obzira što ona iz današnje perspektive može izgledati čudno, ona je autentična i pokazuje svu nakaznu logiku sistema u kojemu je nastala”, odgovorio je Sedlar na Hinin upit da prokomentira tvrdnje da je u svojem filmu objavio falsificirani dokument.

Najavio je i da će “uskoro biti u prilici pokazati javnosti još neke originalne dokumente koji su iz današnje perspektive smiješni, ali su stvarno tiskani u tom, za mnoge Hrvate, tragičnom vremenu”.

Tvrdeći da je riječ o falsificiranom dokumentu, portal Lupiga, uz ostalo, navodi da je tekst objavljen ispod obaju naslova isti, no da po sadržaju ne odgovara naslovu prikazanom u filmu, font prikazane naslovnice ne odgovara fontu koji je Vjesnik koristio u to vrijeme, a praznine oko naslova su velike i netipične za to doba.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Objavio

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari