Pratite nas

Kultura

Sedmorica protiv Tebe

Objavljeno

na

Eto, dragi čitatelji, Boljehna nam je obolio od crijevne viroze jer je pojeo malo pljesniva sira (eh da je znao sparagovićki bi plijesnik danas resio talijanske konobe koliko i gorgonzila naše oštarije u kojima se jede samo talijansko, pa se nazivaju picerijama) i stade radnja romana vrtijeljke. Ogladnio čovjek, Vuka je sadila kupus u vrtlu, a daleko mu se bilo dovući do tri metra udaljene trpeze, sa zemljanoga je poda pokupio komadić i…

HRVATSKI_JEZIKx

Sad je stalno na zahodu (Vuke, o Vukana, moran učinjet još jedan mali klistirić da mi bude boje.), što nije nužno loše jer je Boljehna tako postao pretečom ljudi radi kojih se danas održavaju tjedni kretanja (rekli bi oni što se grade Englezima mobilnosti) te je napokon dobio prigodu raditi na sebi i upoznati čari tjelesnoga samoupravljanja (reklo bi se novohrvatski osvijestiti si vlastite ljudske resurse ili potencijale), tj. spoznati da se ipak može doklatiti do vrčine u kutu vlastita dvora koju prazni, pogađate, Vuka. Lijepe li pretpriče Palmotićevoj Gomnaidi.

Kako Boljehnu ne bismo ometali dok se čisti i prije Korizme, prijeđimo na već odavna zanemarene jezikoslovne teme. Razdražuju me, naime, športski osvrtnici (reče se danas komentatori) koji neobično shvaćaju poprilično raširen pojam izvrsnost koji obožava MZOS, moje matično ministarstvo donedavno zvano MZOŠ. Veli tako osvrtnik neki da je Filip Zubčić ostvario najbolje 21. najbolje vrijeme druge vožnje u trenutku kad su svoj nastup završila 23 skijaša. U prijevodu na zdravorazumski hrvatski naš je skijaš u tome trenutku bio pretpretposljednji, no ako smo za Šegedina svi bili odgovorni, u novome smo dobu svi izvrsni te bi u skladu s tim uskoro trebalo očekivati da će u udžbenicima iz zemljopisa (u Hrvatskoj preimenovana u geografiju jer međunarodica skovana od grčkih riječi u značenju zemlja i pismo savršeno opisuje čime se ta znanost bavi, a hrvatska složenica koja se sastoji od riječi zemlja i opis, naravno, ne valja jer nije dovoljno precizna) pisati kako je San Marino 224. najveća država ili 214. najnapučenija država na svijetu. Moj bi pak razrednik Mato Mustapić valjda morao reći da sam 27. prvi po abecedi u imeniku. Volimo mi te strane jezične natruhe, a i volimo da pri usporednoj uporabi strane i domaće riječi više piza strana. Tako se viski, škotska rakija, u Edinburghu proizvodi u destilerijama, a obična hrvatska rakija, primjerice iz Vašarovića, nije dostojna veleučene riječi destilerija te se proizvodi u pecarama. Viski se, dakle, destilira, a rakija peče jer stano je strano, a naše ne valja.

Kako pecare žive tek u područjima nastanjenim divljim hrvatskim plemenima, koja nemaju pretjerane sklonosti destilaciji i europejštini nego hodaju u narodnoj nošnji i diče se natražnim hrvatstvom, vrijeme je, kad se već sami gizdamo time, da se podsjetimo kako je 28. siječnja 1971. u Oslobođenju mala, ali odlučna skupina bosanskohercegovačkih Hrvata objavila Sarajevsku deklaraciju o hrvatskome jeziku. Odmilja je nazovimo Sarajkom. Kao i o svemu što se naziva deklaracijom, ponešto se pročita, prigodno se odbudniči i odavorija, ali se o sadržaju ne govori preveć jer se jednima ne čita, a drugima su, među kojima ima i zatiratelja i orvelijanskih prešućivača, puna usta u svrhu samopromidžbe. Gotovo je nevjerojatno da se 24 godina nakon nastanka Sarajke, kad je njezin sadržaj dostupan na mreži, o njezinoj biti i dalje šuti. Gotovo je nevjerojatno, ali nije slučajno! Pogotovo ako vam je poznata sudbina Mile Pešorde, jednoga od sedmorice potpisnika Sarajke, koji je nedavno u sporu s Predragom Matvejevićem dobio sudsku, ali je pitanje hoće li ikad dobiti moralnu zadovoljštinu. Toliko o nama Hrvatima – narodu tvrde šije i kratke pameti.

O okolnostima u kojima je Sarajka nastala ponešto se i piše. Poznato je da je nastala četiri godine nakon zagrebačke prethodnice (nazovimo ju Zagrebkinja), ali se rijetko ističe da je između dviju deklaracija objavljena školska inačica novosadca te je pitanje hrvatskoga jezika i u Hrvatskoj bilo daleko od rješenja. Kako je bilo biti Hrvatom u BiH, dostatno govori činjenica da se i u isključivo hrvatskim sredinama poput zapadne Hercegovine prvo učila ćirilica (dakako ne bosančica), a kako li je tek bilo u Laktašima ili Srebreniku? Sadržaj Sarajke možda nije bio jezikoslovno izbrušen poput sadržaja Zagrebkinje, nije imao ni izbliza tolik javni odjek, ali je u mnogim točkama bio izravniji (jer i danas je znatno teže biti Hrvatom u Sarajevu nego u Zagrebu), rekao bih i iskreniji. Na jednome mjestu potpisnici zahtijevaju da „neki predstavnici hrvatskog dijela kulture ne budu statisti po nacionalnom ključu“. Prokazuju se i tada, dakle, tobožnji borci za hrvatsku jezičnu i inu ravnopravnost koji su odlučni u tome da se održi status quo. Lažna se ravnopravnost hrvatskoga jezika najočitije oblikuje u zahtjevu da se u praksi „osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom“. Jučer niste mogli napisati glagol na –irati u Oslobođenju, a danas nemate utjecajan hrvatski medij. Čak i Večernji.ba, naime,često piše zloglasnim BHS-om jer se zakon tržišta pretpostavlja težnji za jezičnom ravopravnošću.

U podštivu se Sarajke nazire pozivanje na jezičnu kulturu Hrvata u BiH: od Humačke ploče, preko stećaka i aljhamiado-književnosti (čiji su se najizvrsniji pripadnici smatrali Hrvatima koliko god tko to nastojao izbaciti iz hrvatskih enciklopedija) do franjevačke književnosti na čijoj je tradiciji ponikao i razmetni Ivo Andrić (pa i Miljenko Jergović ako hoćete), tradiciji o kojoj strahovito malo znamo i stoga što su naši mecene skloniji punjenju vlastita trbuha negoli uzdizanju duha. Imena prokazivača pomalo blijede, muk će minuti, a imena Stanka Bašića, Veselka Koromana, Vitomira Lukića, Mire Marjanovića, Nikole Martića, Vladimira Pavlovića i Mile Pešorde svijetlit će u mraku. Do žuđene pravde koju su Sarajkom potpisinici zazivali vjerojatno ne će tako skoro doći, no nije li donekle i to dokaz da su zemljica Bosna i zemlja Hercegova povijesne hrvatske zemlje jer nije li Hrvatska zemlja tragičnih pjesnika?

I za kraj upozorenje stanovnicima Zažablja i Popova. Viđene su dvije skitnice u bludnji tim krajevima. Jedan od lutalica neobično sliči na jednoga kulturnog trudbenika (kažu da bi skitnica bio isti trudbenik da pusti brkove), a drugi mu je navodno šegrt. Priča se da su u potrazi za blagom iz zdenaca te kako glavar tjera šegrta da pije vodu iz zdenaca kako bi provjerio ima li na dnu zlata. I dok se za vodu i vodopiju ne morate bojati jer daleko je ljeto i suša, na vašemu bih mjestu, dragi Zažapci i Popovci, zatvorio konobe jer od silnoga nadgledanja vođa brzo ogladni, a potom i ožedni. Ukratko, pripazite na pršut i vino jer su u Hercegovini odavno izumrli Vodopići, ali i danas ima Samopijana.

[ad id=”40551″]

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 23. siječnja 2015.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MUNJE

Objavljeno

na

Objavio

MUNJE

Kada vidiš svjetlost kako nebo para,
tamo negdje iznad Mostara,
sjeti se njih što za dom su pali,
što su živote kao Munje dali .

Sjeti se njih i zapali im svijeću
a ni ja ih nikad zaboravit neću,
padali su hrabro bez straha na licu,
za slobodu našu i za trobojnicu.

Padali su hrabro jedan za drugoga
s krunicom u ruci i vjerom u Boga,
po njima danas povijest se piše,
takvi kao oni ne rađaju se više !

Ne rađa majka takvih heroja,
niti može reći ova pjesma moja,
kolika njihova ljubav je bila
u toj zadnjoj suzi što niz lice se slila.

Prijatelji moji na svemu vam hvala
i hvala majci što vas je dala
a ja još jedino što mogu ,
za vas zahvaliti dragom Bogu !

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Uzeše mi anđela čuvara, pa ja nemam koga zvati tata

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljena knjiga Višnje Starešine: “Hrvatska pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga “Hrvatska pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je, prenosi Hina.

“To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o ‘fašizaciji Hrvatske’ i ‘građanskog rata’ snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću.

“U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju. Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u  Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier.

Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici.

“Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine. Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH –  tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris./HMS/

Višnja Starešina: Skrivena povijesna i politička pozadina najvećeg i najdužeg procesa haškog suda

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari