Connect with us

Iz Svijeta

Šef europske protuterorističke jedinice: Ako ne budemo oprezni, doživjet ćemo ISIL 2.0

Published

on

Koordinator protuterorističke organizacije EU-a za Euractiv o mogućim sigurnosnim ugrozama

Razina teroristike prijenje u pojedinim državama europske unije ostaje ‘vrlo visoka’, izjavio je Gilles de Kerchove, koordinator protuterorističke organizacije Europske unije u razgovoru s novinarom Euractiva.

Razgovor s koordinatorom održan je samo nekoliko sati prije terorističkog napada u Strasbourgu.

U iscrpnom intervjuu, de Kerchove je predstavio svoje stavove po pitanju protuterorističkih dostignuća Europske unije, ali je opisao i moguće izazove s kojima će se Zapad tek susresti narednih godina. S koordinatorom smo se sastali uoči Božića, a za razliku od prijašnjih godina, proteklih mjeseci nije bilo terorističkih napada na europskom tlu (intervju je održan u utorak ujutro).

Posljednjih mjeseci se nije dogodio niti jedan teroristički napad. Jesu li antiterorističke službe postale efikasnije ili su sami teroristi izgubili motivaciju?

Gilles de Kerchove

Naravno da mi nama više odgovaralo da je razlog bolja reakcija antiterorističkih postrojbi. Naša služba procjenjuje da ozbiljna i realna prijetnja još uvijek postoji samo u nekoliko država članica Europske unije, ali ne i u svima.

Istovremeno, značajno samo uspješno smanjili naše ranjive točke. Države članice su surađivale s europskim institucijama kako bi pravovremeno detektirale izazove, pa smatram da to objašnjava zašto su službe uspjele presresti plan, zaustaviti komunikaciju i otkriti sumnjivce i prije nego što počine napad. To je jedno objašnjenje.

Drugo objašnjenje je da je Svjetska koalicija obavila sjajan posao uništavanja kalifata ISIL-a, što ih je onemogućilo da planiraju napad iz svoje samoproglašene države. Međutim, to još uvijek ne znači da prijetnja ne postoji.

Naša organizacija smatra da je glavna prijetnja sada ona domaća. Građani Europske unije koji nisu otputovali u Irak i Siriju, već su postali inspirirani ideologijom ISIL-a i Al Qaede. Sigurnosnim službama to predstavlja najveći izazov iz nekoliko razloga. Prvi je svakako brojnost. Postoji uistinu značajan broj ljudi za koje se smatra da su radikalizirani.

Službe se svakodnevno suočavaju s izazovom postavljanja prioriteta i smanjenja radikaliziranih na onu brojku s kojom se možemo nositi. Upravo zato, sigurnosne službe se usredotočuju na one dionike koji predstavljaju ozbiljnu i realnu prijetnju.

Drugi izazov je nešto što kolokvijalno zovemo ‘odlučnost ključne točke’. Biti radikalan samo po sebi nije zločin. To postaje zločinom kada osoba počne aktivno planirati teroristički napad. Nije lako pravovremeno prepoznati tu ključnu točku i prevenirati napad jer nerijetko bude prekasno. Službe moraju intervenirati onda kada sumnjivci počnu nabavljati dijelove za bombu, gledati video upute za njezinu izradu i kada kupuju sumnjive količine oružja.

U mnogo nedavnih slučajeva, službe su pravovremeno imale podatke, no nisu uspjele prevenirati napad baš zato što nisu prepoznale tu ključnu točku. Francuska kontraobavještajna služba uspjela je omesti nekoliko planova napada. Da skratim, to je mješavina različitih vrsta prijetnji i mnogo učinkovitijeg kolektivnog odgovora država članica Europske unije.

Rekli ste da je glavna prijetnja ona domaća. Koje su druge prijetnje?

Domaća prijetnja uistinu je zasjela na prvo mjesto. Drugi rizik dolazi iz onoga što se danas može nazvati ostavštinom ISIlkalifata. Još uvijek postoji kontingent stranih terorističkih boraca koji su otišli u Siriju i Irak i još uvijek se nisu vratili. Upravo zato moramo biti dodatno oprezni ako se neki od njih odluče vratiti.

Treći izvor prijetnje po mojem mišljenju su oni otpušteni iz zatvora. Mnogo boraca koji su ‘služili’ kalifatu su po povratku u Europsku uniju bili osuđeni na zatvor, najčešće samo na 3 godine zbog nedostatka dokaza. S obzirom na to da su mogli biti osuđeni samo na temelju sudjelovanja u terorističkim organizacijama, nisu mogli dobiti više od tri do četiri godine zatvorske kazne.

Znamo da su zatvori često inkubatori radikalizacije. Ako pogledate brojke koje je francuska ministrica pravosuđa Nicole Belloubet istaknula, vidjet ćete da se do kraja 2019. godine predviđa da će 450 zatvorenika biti oslobođeno, od kojih je njih 50 osuđeno za terorizam. Ostalih 400 ‘uobičajenih’ zločinaca radikaliziralo se tijekom izvršenja zatvorske kazne.

Veliki je izazov odjednom reagirati na 450 radikaliziranih bivših zatvorenika koji istovremeno izlaze na slobodu. Oni su svoju zatvorsku kaznu odslužili i mogu se vratiti normalnim životima, ali mi moramo nastaviti nadzirati njihovu svakodnevicu. Međutim, ne možete nekoga pratiti 24 sata na dan, to je naprosto financijski neizdrživo. Upravo to je još jedan izazov s kojim se susrećemo.

Zašto vlade prihvaćaju činjenicu da su zatvori mjesta gdje se teroristi radikaliziraju?

Postoji aktivna politika koja to pokušava proučavati, ali nitko nema ‘čarobni štapić’ kojim bi se građani deradikalizirali. Testiranje novih ideja i metoda naprosto podrazumijeva neuspjele pokušaje i pogreške.

Mnoge države članice primjenjuju posebne metode procjene rizika kako bi identificirale one koji su u procesu radikalizacije, dok druge testiraju programe deradikalizacije mijenjanjem zatvorske politike. Francuzi su prvi oformili posebnu agenciju koja radi na detektiranju radikalizacije u zatvoru.

Stručnjaci su nam rekli da oni najradikalniji najčešće uspješno skrivaju svoju radikalizaciju. U prošlosti je bilo jednostavno raskrinkati radikalizirane građane, ali oni sada koriste tehniku ‘takhia’, što na arapskom znači ‘obmana i prevara’. To zahtjeva razvijanje puno sofisticiranijih alata.

Dakle prvo detekcija, a zatim procjena. Europska komisija financijski je podržala nekoliko studija koje se bave načinima razvijanja metodologije za procjenu rizika. Također, deradikalizacija zahtijeva uvježbano zatvorsko osoblje koje će se moći posvetiti rizičnim zatvorenicima.

Države članice investiraju u pronalazak rješenja tog problema. Trenutno u Europskom vijeću imamo nekoliko rasprava s ministrima pravosuđa EU o načinima i metodama odgovaranja na taj izazov. I sam sam imao prilike organizirati sastanak na kojem smo raspravljali o radikalizaciji u zatvoru, i tada sam se još jednom uvjerio koliko je to teška tema. No, nije moguće tvrditi da vlade nisu svjesne problema ili da se prema njemu odnose pasivno zato što to jednostavno nije istina.

Drugi aspekt koji je jednako važan je terorizam sponzoriran od strane države.

Na koje države pritom mislite?

Započnimo sa Saudijskom Arabijom.

Države članice EU ne mogu dokazati da Saudijska Arabija sponzorira terorizam. Iako možda administracija ne sponzorira direktno terorizam.

Saudijska Arabija je moćan pokretač vehabija.

Ali to je drukčije. U slučaju Hezbollaha, vjerujem da je slična situacija i u Iranu. Naime, Hezbollah smo stavili na popis terorističkih organizacija zbog napada u Burgasu 2012. godine. Međutim, ono o čemu vi pričate je nešto drugo. Ne postoji državna politika koja sponzorira terorizam.

Postiji samo određena ideologija koja tome doprinosi, a države članice još uvijek pokušavaju odrediti do koje mjere je to uistinu povezano s terorističkim napadima. To je jako teška tema na kojoj sam radio mnogo godina. Ne vjerujem da postoji konsenzur o postojanju jedinstvenog seta pokretača koji nekoga dovedu do radikalizacije, ali smo identificirali tri šira seta pokretača koji se ponekad razlikuju od aktera do aktera. Moja poruka je uvijek glasila da moramo raditi na tri seta pokretača. Nije u pitanju samo ideologija kao takva.

U Francuskoj imate beskrajne rasprave između Olivera Roya i Gillesa Keppela o tome je li radikalni islam sam po sebi pokretač terorizma. No, ja do neke razine prihvaćam da je ideologija pokretač i da se njoj moramo posebno posvetiti.

Mogu li diplomatske inicijative pomoći?

Postoje mnoge inicijative koje smo godinama razvili. Primjerice, Savez civilizacija i rad Ujedinjenih naroda na prevenciji nasilnog ekstremizma su uistinu važni. Naravno, vodimo dijalog sa svim tim državama kada raskrinkamo islamističke ekstremiste. Taj dijalog vodimo s državama Zaljeva, ali i drugih regija na svijetu.

Ukoliko pogledate izvještaj Ujedinjenog naroda ‘Put do ekstremizma u Africi’, na uzorku od 50 do 60 džihadista uvidjeli su da ideologija nije glavni pokretač. U mnogim slučajevima nasilje državnog aparata, slabe vlade i korupcija smatraju se glavnim razlozima nečijeg pribjegavanja nasilju.

Ako u obzir uzmete državu poput Iraka, u kojoj je ISIL prilično razvijen, možemo reći da je u određeno vrijeme postojao razlog zašto su sunitska plemena odlučila podržati Al Qaedu u Iraku koja je vremenom postala ISIL. Bio sam u Ramadi prošloga travnja, a Mosul sam posjetio prije dva tjedna. Poruka koju su mi sunitska plemena poslala uvijek su ista: želimo brzo vidjeti promjenu i dobiti bolji pristup temeljnim javnim uslugama poput zdravstva, obrazovanja i zapošljavanja.

Ako ne dođe do toga, moguće je stvaranje drugog kalifata nalik ISIL-u. Zašto je Mosul kao najveći sunitski grad u Iraku pao tako brzo kad ga nije okupiralo ni 2 tisuće militantnih džihadista? To je zato što su dobili tihu i pasivnu potporu sunitskog

stanovništva koje je bilo uznemireno sektaškom politikom tadašnjeg premijera Malikija. Za njih je to bilo biranje između dva zla, a odabrali su ekstremiste. Ovo treba ilustrirati činjenicu da ljudi ne postaju teroristi samo zbog radikalne interpretacije islama. Postoji set različitih faktora i nije jednako primjenjiv na svaku državu i za svakog pojedinca. Ali u pravu ste, moramo naznačiti tri seta pokretača.

Podsjetite nas na ta tri pokretača…

Prvi nazivam ‘problematikom Molenbeeka’. Možda ste druga ili treća generacija iseljenika u potrazi za identitetom, s osjećajem nepravde, islamofobije te ne pronalazite lako pristojan posao. Drugi set pokretača je ideološki argument, a treći je nešto što ja zovem olakotnim faktorima, poput interneta i zatvora. Ponekad je odgovornost i na salafitskim organizacijama poput Šerijata za Belgiju.

Belgija ima najvišu stopu stranih boraca…

Da, u Europi. Naime, većina mladih Belgijanaca koji su 2013. godine sudjelovali u borbi na području Sirije i Iraka bila je regrutirana na ulicama Antwerpena i Bruxellesa. Njih je unovačila organizacija Šerijat za Belgiju.

To je tako zato što Belgija ima jako liberalnu politiku dopuštanja stranim religijskim skupinama da oforme svoje organizacije. U južnim dijelovima države ostalo je malo mladih Belgijanaca. Istovremeno, sjeverni su dijelovi postali prosperitetniji. Zašto onda najveći broj ekstremista ne dolazi s juga? Zato što je Šerijat za Belgiju u prvom valu regrutirao one s juga, dok se sada posvetio regrutaciji u urbanim sredinama.

Može li se pronaći neka EU politika koja bi spriječila da radikalni islamisti organiziraju svoje škole i džamije na tlu zemalja Europske unije?

Države članice imaju različite ustavne odredbe. Kao primjer, navest ću vam dva oprečna pristupa. S jedne strane imate Belgiju u kojoj država isplaćuje plaće svećenicima, rabinima i imamima. S druge strane imate francuski sustav koji ima potpunu odvojenost države i crkve. Jako je teško razvijati jedinstvenu EU politiku po tom pitanju.

Ono što ja vidim jest da sve više i više država članica radi na ovoj temi uz sva ustavna ograničenja koja mogu imati. Nijemci imaju nešto što nazivaju Islamskim kongresom i na posljednjem sastanku ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer vodio je razgovor s predstavnicima muslimanske zajednice. To nije baš bio pokušaj promocije umjerenog islama. Što je umjereni islam? To je subjektivna procjena. Više se radilo o stvaranju različitosti u europskom islamu, kako ne bi postojala samo jedna vrsta koja okupira cijeli prostor, u ovom slučaju salafizam.

Postoji mnogo ljudi koji su skloni različitim interpretacijama. Jedna skupina koja je moderna i želi kontekstualizirati islam u zapadnoj Europi 21. stoljeća, s druge strane postoji skupina koja želi živjeti kao u prvim danima Proroka, a mi trebamo različitost. Nijemci to razmatraju, Francuzi također.

Vjerujem da će predsjednik Macron u siječnju predstaviti strategiju organizacije islama u Francuskoj. Nakon napada u Belgiji, vlada je odlučila reorganizirati državu. Poslali su delegaciju u Saudijsku Arabiju kako bi zaustavili vodstvo najveće džamije u Bruxellesu te pokušavaju reorganizirati Vrhovno vijeće muslimana u Belgiji.

Također, bivši talijanski ministar unutarnjih poslova je imao rasprave s muslimanskom zajednicom u Italiji. Nije imao pravnih alata, ali ih je pozvao za stol i pitao kako stvoriti više različitosti, tako da ne postoji samo islam koji promoviraju salafisti. U Njemačkoj postoji vrlo aktivna vjerska organizacija Dianet, a vidim da sve više drugih država EU radi na tim problemima različitosti, ali još uvijek ne postoji zajednička politika.

Europska unija i Turska ne slažu se oko definicije terorizma. Slažu se da je Kurdska radnička stranka (PPK) teroristička organizacija, ali se ne slažu po pitanju Kurdskih narodnih obrambenih snaga (YPG). Možete li nas podsjetiti zašto je Kurdska radnička stranka na listi terorističkih organizacija?

Odluka se temelji na mnogo dokaza obavještajnih službi o kriminalnim djelima te stranke. Također, uključeni su u organizirani kriminal krijumčarenja svih vrsta i upotrebe nasilja, time se EU vodila iako je naišla na mnoge izazove Suda pravde. No, Sud pravde to nije srušio zato što PKK želi promovirati nasilje nad civilima, stoga nemamo nikakvih neslaganja s Turskom po pitanju aktivnosti stranke.

A što se tiče Kurdskih narodnih obrambenih snaga?

Sve što mogu reći je da oni nisu na našoj listi, zasad.

Spomenuli ste teroristički napad u Burgasu i napomenuli da Hezbollah stoji iza toga. No, bugarski istražitelji nisu dovršili svoj posao i u optužnici se nigdje ne spominje Hezbollah...

Ne posjedujem najnovije informacije, ali u to vrijeme ministri su odlučivali žele li ili ne staviti militante Hezbollaha na listu terorista i raspolagali su popriličnim brojem uvjerljivih informacija. Bez da ulazim u povjerljive detalje, istraga je pokazala jasne veze, to vam mogu reći. Pronađeni su neporecivi dokazi.

Bilo je podijeljenih pogleda, neke države članice željele su staviti cijelu organizaciju na listu dok su druge mislile da je Hezbollah važan za libanonski politički i društveni kontekst i da ostavlja otvorena vrata za pregovore. No to je više problem vanjske politike o kojem možete razgovarati s europskom službom za vanjske poslove.

Georgi Gotev
euractiv

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari