Pratite nas

BiH

Sefer Halilović – nekadašnji suradnik KOS-a i snažan vjetar u leđa velikosrpskoj separatističkoj politici

Objavljeno

na

Nakon nedavnog istupa predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka izrečenoj u prigodi obilježavanja 19. obljetnice oslobađanja Jajca, mnoge je iznenadila reakcija Sefera Halilovića, koji je najavio da će ukoliko pobjedi u utrci za bošnjačkog člana  Predsjedništva BiH zabraniti ulazak Tomislavu Karamarku u BiH.

Što se u biti skriva iza jedne ovakve poruke? Prema jednima riječ je o uobičajenoj predizbornoj retorici. Drugi smatraju kako je riječ o svojevrsnom strahu Sefera Halilovića od istraga o zločinima u Uzdolu i Grabovici, dok treći otvoreno iskazuju svoje stavove o ulozi Sefera Halilovića u strukturama KOS-a, vezama koje je ostvario u tom razdoblju, ali i njegovoj ulozi na početku rata u Hrvatskoj kada je od strane KOS-a bio usmjeren na HDZ i obrambene pripreme vođene pred sam napad JNA na Slavoniju

Suradnik KOS-a od 1975.

bps-dodik-je-kukavica-ako-misli-da-je-rs-drzava-neka-je-proglasiSefer Halilović rođen je  06. siječnja 1952. u Prijepolju. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, nakon čega je obrazovanje nastavio na vojnoj akademiji kopnene vojske i Fakultetu političkih znanosti u Beogradu  te vojnoj akademiji JNA u Zadru.  Na vojnoj akademiji JNA diplomirao je 1975. godine. Tijekom boravka u JNA službovao  je Mostaru, Vinkovcima i Đalovu.

Sudeći prema dostupnim izvorima, suradnički odnos s KOS-om JNA započeo je tijekom službovanja u 222. mješovitom artiljerijskom puku u Mostaru u koji je kao mlad poručnik raspoređen koncem kolovoza 1975. U suradnički odnos s kontraobavještajnom službom JNA uveo ga je zastavnik Mile Bjelobaba, tadašnji referent KOS-a u 222. mješovitom artiljerijskom puku.

Nakon odlaska Bjelobabića, Halilovića preuzima poručnik KOS-a Petar Simović s kojim Halilović u narednim desetljećima razvija izniman obavještajno-obiteljski odnos, zahvaljujući kome je upravo Simovića izabrao i za svog vjenčanog kuma.

Pokušaj pozicioniranja u mostarski SOKO

Tijekom tih mostarskih dana dvojac Halilović-Simović razvija i dobru suradnju s kapetanom Veselkom Gabričevićem, u to vrijeme referentom KOS-a u 10. hercegovačkoj brigadi koji se osobito isticao po pitanju tzv. hrvatskog nacionalizma.

U tom razdoblju Halilovićev nadređeni poručnik Simović je pokušao ishoditi i  unaprjeđenje Sefera Halilovića. Umjesto dotadašnjeg suradničkog odnosa, preko svojih veza svome je prijatelju i kumu  pokušao osigurati prijem u djelatnu službu KOS-a. Sudeći prema informacijama naših izvora, Simović je znao da je u to vrijeme bilo upražnjeno mjesto „organa bezbednosti“ u VI Soko u Mostaru, gdje je pokušao pozicionirati Halilovića. Međutim, njegovi nadređeni nisu prihvatili taj prijedlog, jer su za to mjesto trebali inženjera sa završenom „Vazduhoplovnom akademijom“  ili oficira s mostarskog područja.

Nakon ovog neuspješnog pokušaja, koncem 1978. poručnik Pero Simović biva premješten na mjesto načelnika KS-a u pješadijskom puku smještenom u sarajevskoj vojarni Lukavica. Brigu o suradniku Seferu Haliloviću tada preuzima kapetan KOS-a Milan Drljić.

Zajedno s kapetanom Drljićem i pukovnikom Antonom Zupančićem, Sefer Halilović je 1979. radio na prikupljanju podataka o Vehbiji Kariću, u to vrijeme iznimno perspektivnom oficiru JNA koji je u to vrijeme pohađao Političku akademiju JNA. Razlog pokretanja istrage službeno su bile sumnje u hrvatski nacionalizam, za što je kao povod uzeta činjenica da je Karićeva supruga bila Hrvatica. Međutim, stvarni razlog bio je skriven u željama veliksrpskog lobija da onemoguće nagli skok jednom perspektivnom  muslimanu.

Nakon povratka s godišnjeg odmora u kolovozu 1980., Halilovića je čekala zapovijed za premještaj u Vinkovce.  Tu vijest teško je primio. U Mostaru je već bio dobio stan i osigurao širok spektar poznanstva, pa je preko svojih nadređenih u KOS-u pokušao ishoditi promjenu ove odluke.

Prekomanda u Slavoniju

Kako to nije išlo bio je primoran preseliti u Vinkovce i preuzeti dužnost u artiljerijskom puku. Nedugo nakon toga na mjesto referenta KOS-a u istoj postrojbi dolazi kapetan Milan Simeunović, koji odmah preuzima patronat nad suradnikom Seferom Halilovićem. Simeunović u Vinkovcima, uz Halilovićevu asistenciju, u tom razdoblju provodi operativne obrade nad vojnicima i oficirima albanske nacionalnosti nakon čega su slijedila masovna uhićenja i suđenje pred Vojnim sudom u Sarajevu.

Zahvaljujući takvom angažmanu Halilović je 1982. promaknut u kapetana prve klase i postavljen na dužnost pomoćnika komandanta artiljerijskog puka za moralno-političko vaspitanje (MPV) u Vinkovcima. Iste godine, Halilović je dobio stan u ulici Đure Đakovića br. 2 u Vinkovcima a supruga mu je postala jedna od najutjecajnijih osoba u financijskoj službi RO Vintex, što su snažni pokazatelji o utjecaju KOS-a u tadašnjem gospodarstvu Slavonije.

Polovicom 1984. Sefer Halilović ponovo dobiva novog nadređenog. Umjesto kapetana Milana Simeunovića na dužnost referenta KOS-a u artiljerijskom puku dolazi zastavnik Ivan Čačić, koji je izvanredno završio Fakultet „bezbjednosti“ u Skopju. Čačić, koji je posljednjih godina jedan od čelnika braniteljskih udruga u Vinkovcima, vodio je Halilovića nešto više od godinu dana, tijekom kojih je, uz albanski, u žižu interesa njihovih aktivnosti došao i tzv. hrvatski nacionalizam.

Dolazak u Đakovo

Tijekom 1985. Sefer  Halilović je iznenada dobio zapovijed na odlazak na novu dužnost. Raspoređen je u Đakovo na dužnost pomoćnika komandanta divizijuna za moralno-političko vaspitanje (MPV), gdje je ostao sve do 15. rujna 1991. kada su snage ZNG-a ovladale vojarnom u Đakovu.

Zanimljivom se čini i informacija da je zastavnik KOS-a JNA Ivan Čačić, koji je relativno kasno prešao u ZNG da bi nakon rata postao čelnik dragovoljačke braniteljske udruge u Vinkovcima, sudeći prema saznanjima kojima raspolažemo, osobno sugerirao Haliloviću da se nakon dolaska u Đakovo javi kapetanu KOS-a Miji Kneževiću, Hrvatu podrijetlom iz bosanske Posavine, kome je također bio poznat Halilovićev suradnički odnos i pseudonim „Boris“.

Nakon dolaska u Đakovo, Sefer Halilović se odmah uključuje u aktivnosti KOS-a uperene protiv vojnika albanske nacionalnosti u Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Belom Manastiru. Zanimljivo je da je cijelu ovu operaciju koordinirao Fikret Muslimović, kasniji zamjenik Aleksandra Vasiljevića, iz sjedišta KOS-a u Sarajevskoj armijskoj oblasti, koji je početkom rata postao jedan od ključnih savjetnika Alije Izetbegovića.

Cijelo to vrijeme Sefer Halilović je zbog profesionalnih razloga i direktiva KOS-a gajio iznimno blizak odnos sa Živkom Glamočanom Žižoma upraviteljem vojnog gazdinstva u Karađorđevu. Taj odnos nastavio je i sa Glamočakovim  nasljednikom Mahmutom Hašinbegovićem, svojim zemljakom iz Prijepolja, u čemu analitičari vide mogućnost da je upravo preko Sefera Halilovića, Fikreta Muslimovića i Mahmuta Hašinbegovića u sarajevske političke krugove lansirana i KOS-ova teza o tzv. dogovoru u Karađorđevu.

Uz obavještajni nadzor nad vojnim gazdinstvom u Karađorđevu, Halilović je iz profesionalnih pobuda razvijao i poznanstva s utjecajnijim osobama u  Đakovu. Tako se intenzivno družio sa Slavkom Tadićem, tadašnjim direktorom đakovačkog „Torpeda“, gdje je Halilovićeva supruga dobila mjesto financijskog direktora.

Prema instrukcijama KOS-a, zajedno sa Mijom Kneževićem, sudjelovao je i u pokušaju stvaranja SK pokret za Jugoslaviju u Đakovu. Sudeći prema dostupnim informacijama vrh KOS-a je na tom mjestu želio vidjeti Slavka Tadića. Međutim, Tadić je nakon razgovora vođenih sa Seferom Halilovićem nekoliko dana promišljao o toj mogućnosti da bi naposljetku takav prijedlog odbio.

Zajedno sa svojim nadređenim kapetanom Mijom Kneževićem, Halilović je za potrebe KOS-a pratio i aktivnosti oko osnivanja HDZ-a u Đakovu. Zanimljivo je da je za potrebe KOS-a Halilović tada osigurao i video zapis sa utemeljiteljske skupštine ove stranke.

KOS ga u potpunosti usmjeravao prema HDZ-u

Zbog dobrih rezultata koje je polučio u svome radu visokopozicionirani agenti KOS-a šalju ga u Komandno-štabnu školu JNA u Beogradu. Prije polaska s Mijom Kneževićem je dogovorio sve pojedinosti oko nastavka suradnje na praćenju sigurnosno zanimljivih pojava u Đakovu i okolici.

U Beograd je stigao u studenome 1990. Međutim, preko vikenda i dalje redovito dolazi u Đakovo, gdje preko razvijenih obiteljskih i profesionalnih veza prati formiranje prvih postrojbi ZNG-a, njihovo naoružavanje, planove uporabe tih postrojbi, ali i aktivnostima HDZ-a i tamošnjeg kriznog stožera na obrambenim pripremama

U tom razdoblju Halilović održava stalne kontakte sa Zvonkom Bušićem, tadašnjim sekretarom Sekretarijata za obranu općine Đakovo koji ga o svim aktivnostima redovito informira, o čemu Halilović izvještava sebi nadređenog kapetana Miju Kneževića.

Zabilježeno je i nekoliko Halilovićevih susreta i s Josipom Reihl Kirom, koji je s Mijom Kneževićem i Zvonkom Bušićem bio u prijateljskim odnosima, o čemu postoji i obimna dokumentacija. Susretao se i sa tadašnjim ministrom Ivanom Tarnajem, ali i tadašnjim općinskim čelnikom u Đakovu Matom Zorićem.

Susreti Sefera Halilovića s Branimirom Glavašem, tadašnjim sekretarom Sekratarijata za narodnu obranu u Osijeku, s kojim ga je upoznao Zvonko Bušić, zabilježeni su dva puta. Prvi je susret zabilježen prije emitiranja KOS-ovog filmskog uratka s Martinom Špegeljem u glavnoj ulozi, dok je drugi upriličen kasnije.

Sudeći prema dostupnim  dokumentiranim izvorima, Glavaš je tijekom susreta upoznao Sefera Halilovića o detaljima vezanim za obrambene pripreme u Osijeku, kao i nabavci i proizvodnji  naoružanja, pozivajući istodobno Sefera Halilovića da pređe u ZNG.

Približavanje Aci Vasiljeviću i pokušaj snimanja filma

Nedugo nakon što je započeo sa slušanjem predavanja na Komandno štabnoj školi JNA u Beogradu, Sefer Halilović stupa u kontakt sa  generalom JNA Milom Babićem, tadašnjim šefom KOS-a u I. armijskoj oblasti, koga je također informirao o svim njemu poznatim aktivnostima kriznog stožera i HDZ-a u Đakovu.

Nedugo nakon susreta s Babićem uslijedile su i pojačane aktivnosti Sefera Halilovića uperene protiv tada mlade hrvatske vlasti, i to na temelju instrukcija koje je Halilović dobio od tadašnjeg šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića i Mile Babića, šefa KOS-a u I. armijskoj oblasti

Sudeći prema raspoloživoj dokumentaciji cilj tih aktivnosti bilo je snimanje filma, sličnog onom kakav je napravljen sa Martinom Špegeljom.

Sefer Halilović je tada u Beogradu dobio zadaću da u Dom JNA u Đakovu namami Zvonka Bušića, gdje je spremno čekala ekipa za snimanje koju je Vasiljević poslao iz Beograda. Međutim, kako Bušić nije želio doći „na kavu“ u Dom JNA, KOS je pokušao snimiti razgovor na nekoj drugoj lokaciji. Međutim, kako kapetan Mijo Knežević, oficir KOS-a podrijetlom iz bosanske Posavine, nije uspio osigurati snimanje na nekoj od drugih lokacija u Đakovu taj plan je propao.

Nakon emitiranja uratka koje su njihove kolege režirale s Martinom Špegeljom u glavnoj ulozi, potreba za njihovim daljim angažmanom po tom pitanju postala je suvišna. Tako više nisu morali niti razmišljati o mogućnostima koje im preostaju nakon što film koji su namjeravali snimiti sa Zvonkom Bušićem u glavnoj ulozi bude emitiram.

Sve do rujna 1991. Sefer Halilović iz Beograda i dalje redovito dolazi u Đakovo, gdje mu živi i obitelj – supruga i dvoje djece. Tijekom vikend boravaka u Slavoniji redovito se i dalje susreće sa Zvonkom Bušićem, bilježi saznanja s kojima Bušić raspolaže i o svemu izvještava kapetana Miju Kneževića koji je u to vrijeme već blokiran u vojarni JNA u Đakovu. Međutim, i unatoč novonastaloj situaciji Halilović u opkoljenu vojarnu JNA u Đakovu i dalje dojavljuje obavještajno zanimljive podatke, uključujući i raspored protuoklopnog naoružanja ZNG-a postavljenog za slučaj dolaska pojačanja iz Tuzle, ali i plan napada na vojarnu JNA u Đakovu.

U razgovoru vođenim sa Bušićem, Zorićem i ministrom Tarnajom Halilović odbija prelazak u ZNG, pojašnjavajući kako je tek 13. rujna 1991. iz Prijepolja, gdje mu živi dio obitelji, odaslao zahtjev za sporazumnim raskidom ugovora s JNA.

Informacije Iz Đakova odnio Aci  Vasiljeviću

Skandalozno djeluje spoznaja kako je vrijeme napada ZNG-a na opkoljenu vojarnu JNA u Đakovu 15. rujna 1991. godine, iz koje su njegove kolege razarale grad, 15. rujna 1991, Sefer Halilović boravio u tamošnjem kriznom stožeru prateći izravno cijeli tijek operacije. Još šokantnije djeluje spoznaja da je od strane Mate Zorića, Zvonke Bušića i ministra Ivana Tarnaja bio zamoljen da u sastavu hrvatskog izaslanstva pregovara o predaji njegovih kolega blokiranih u vojarni JNA, što je odbio.

Nakon što su snage ZNG-a ovladale vojarnom, Halilović je od Kriznog štaba u Đakovu dobio propusnicu i zaputio se u Sarajevo. Nakon dolaska u glavni grad BiH, 18. ili 19 rujna 1991. godine, Halilović odmah odlazi u komandu 4. Korpusa JNA gdje svome iznenađenom vjenčanom kumu pukovniku KOS-a Peri Simoviću detaljno referira o događajima u Đakovu, lažući kako je tijekom napada bio zarobljen u svome stanu.

Tom prigodom Halilović radi i cjelovito izvješće koje je odmah proslijđeno generalu KOS-a Mili Babiću u Beograd.

Zanimljivo je kako je nakon ovog izvješća general Babić tražio žurno uhićenje Sefera Halilovića i njegovo trenutno prebacivanje u Beograd. Međutim, njegov vjenčani kum Pero Simović, koji je s Halilovićem u kontaktu još od konca sedamdesetih godina, je to opstruirao, ponudivši se kao posrednik između Ace Vasiljevića i Sefera Halilovića.

Nakon toga, pukovnik KOS-a Pero Simovića i Vehbija Karić, kasnije također visokopozicionirani oficir ARBiH, sudeći prema raspoloživoj dokumentaciji, pregovaraju s Aleksandrom Vasiljevićem koji predlaže žurni Halilovićev dolazak u Beograd.

Međutim, nastavak pregovora omela je tjeralica JNA raspisana za Halilovićem, koja ga  je prisilila da koncem rujna 1991., odnosno u trenucima kada je JNA rasoređivala snage oko Mostara, Čapljine i Ravnog ode u ilegalu. Svoj dolazak u ilegalu Halilović danas tumači kao početak organiziranog djelovanja na stvaranju Patriotske lige, paravojne formacije pod nadzorom Stranke demokratske akcije iz koje je kasnije nastala Armija BiH.

Pojašnjavajući ove procese neke Halilovićeve kolege su skloni vjerovanju kako je samim činom raspisivanja potjernice KOS jednostavno trasirao put Seferu Haliloviću prema Stranci demokratske akcije, odnosno postrojbama Patriotske lige. Istodobno ističu kako je ovaj transfer dodatno pomutio odnos snaga u BiH, što su potvrdili i događaji koji su uslijedili tijekom rata.

Tijekom boravka u JNA odlikovan je slijedećim odličjima i medaljama: Orden bratstva i jedinstva III. reda, Orden narodne armije III. reda, Orden rada III. reda, Orden za vojne zasluge III. reda, Medalja 30 godina JNA, Medalja 30 godina od pobjede nad fašizmom, Medalja 40 godina od pobjede nad fašizmom.

HDZ definirao kao vojnog neprijatelja

Sefer Halilović je autor plana obrane Sarajeva koji je od strane Alije Izetbegovića odobren 2. prosinca 1991., dok je istovremeno njegov kasniji suradnik Enver Hadžihasanović radio na provedbi plana opsade Sarajeva.

Tako je suradnik KOS-a, o čijim je aktivnostima i te kako bio upoznat i sam Aleksandar Vasiljević postao jedan od glavnih organizatora i vođa Patriotske lige i prvi vojni zapovjednik Armije RBiH.

U svojoj „Direktivi za obranu suvereniteta i integriteta BiH napisanoj 25. veljače 1992.“, Halilović je kao primarni cilj Patriotske lige odredio “zaštitu muslimanskog naroda” i “očuvanje integriteta i cjelovitosti BiH”. Među neprijateljske snage uvrstio je “snage SDS-a” i “ekstremne snage HDZ-a”, a stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske već tada je vidovito pretpostavio kao njihov krajnji cilj.

Generalom je imenovan je 25. svibnja 1992. kada je postavljen za zapovjednika Republičkog stožera Teritorijalne obrana BiH.   Pod njegovim zapovjedništvom TO BiH je transformirana u Armiju RBiH koja je bila ustrojena s pet korpusa, s oko 200 000 vojnika. Ustrojio je Armiju RBiH sa Stožerom vrhovnog zapovjedništva, upravom stožera, korpusima, operativnim grupama, brigadama, bataljunima  i specijalnim jedinicama. Do kraja rata Armija RBiH nije bitno promijenila strukturu koju je postavio upravo Halilović.

Nakon promaknuća u čin generala ubrzo je imenovan načelnikom Glavnog stožera Armije RBiH i članom krnjeg Ratnog predsjedništva RBiH. Iduće godine za njim je Ministarstvo državne sigurnosti Srbije raspisalo tjeralicu s nalogom za uhićenje. Poznato je da je cijelo vrijeme dok je bio načelnik GS A BiH bio pod operativnim mjerama bošnjačke tajne službe AID-a a postoje i transkripti njegovih razgovora iz toga vremena koji su korišteni u postupku na Sudu u Hagu u predmetu Praljak i ostali.

Glavni generator bošnjačko-hrvatskog sukoba

Sudjelovao je u raspravama muslimanskog vodstva o kreiranju plana za naseljavanje muslimanskih prognanika na područja središnje Bosne i sjeverne Hercegovine u kojima su tradicionalno Hrvati činili većinsko stanovništvo. Jedan je od inicijatora i provoditelja plana dovođenja velikog broja muslimana u Lašvansku dolinu nakon pada Jajca i ostalih dijelova u BiH, što je jedan od generatora početka bošnjačko-hrvatskog sukoba.

Zanimljivo je također da je zajedno s drugim Sandžaklijom  Ejupom Ganićem u travnju 1993., nazočio na  sastanku održanom u prostorijama Željezare Zenica, tijekom koga je od Envera Hadžihasanovića i vrha III. korpusa Armije BiH  zahtijevao neodloživ napad na Hrvatsko vijeće obrane, što je odmah nakon sastanka i uslijedilo.

Prema dostupnim informacijama cijelo vrijeme sastanka konzultirao se s Alijom Izetbegovićem,  koji je to vrijeme bio na pregovorima u Ženevi, gdje se razgovaralo o Vance-Owenovom mirovnom sporazumu i budućem ustroju BiH.

Ime Sefera Halilović spominje se i u kontekstu dovođenja islamskih ekstremista u BiH. Prema dostupnim izvorima upravo je Sefer Halilović u Visoko doveo prve instruktore iz Irana i Kuvajta koji su vodili program obučavanja i potpune islamizacije Armije RBiH.

Prije ‘Neretve 93’ dogovorio primirje sa Srbima

U rujnu 1993. Halilović je predvodio napadnu operaciju ‘Neretva 1993’ koja je imala za cilj ovladati dolinom Neretve do Ploča i Neuma. Zanimljivo je da je prije početka ove operacije Alija Izetbegović otišao u višednevni posjet SAD-u. Udarima Armije BIH na Mostar i dolinu Neretve prethodilo je i potpisivanje primirja između 4. korpusa Armije BIH i VRS, što je Seferu Haliloviću otvorilo mogućnost da sve raspoložive snage u Hercegovini usmjeri prema HVO-u.

Međutim, napadi Armije BiH su zaustavljeni a cijelo će to razdoblje ostati zabilježeno jedino po stravičnim pokoljima koje su postrojbe koje je predvodio i nadzirao počinile na Uzdolu i Grabovici.

Na Halilovića je 7. srpnja 1993. izvršen pokušaj atentata. U napadu je poginula njegova supruga Mediha i brat Edin. Za napad Halilović optužuje vrh MUP-a RBiH, službe sigurnosti i jedinicu “Ševe”. Halilović je s dužnosti smijenjen 1. studenog 1993.

U rujnu 2001.  Međunarodni sud u Den Haahu ga je optužio za ratne zločine počinjene nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici 1993. U studenome 2005. oslobođen je optužbe.

Napisao je tri knjige: Lukava strategija (1997.); Zavjera ili izdaja (2001.); Nije kriv – priča o montiranoj optužnici i haškom suđenju (2010.).

Sustavno ruši svaki pokušaj bošnjačko-hrvatske suradnje

Izigravajući žestokog oponenta Miloradu Dodiku i srpskoj separatističkoj politici u BiH, Halilović cijelo vrijeme svog djelovanja sustavno i predano radi na razbijanju svih pokušaja bošnjačko-hrvatske suradnje, uključujući i uspostavu bilo kakvog  dogovora između HDZ BiH i SDA.

Prosuđujući njegove poteze zapravo bi se moglo reći da je Sefer Halilović radni vijek  bio obična marioneta u rukama velikosrpske politike. Kao takav je  bio ugrađen u naviše redove političko-vojnog vodstva Muslimana u BiH tijekom 1990.-tih godina, što je rezultiralo dobro poznatim događajima čije će se posljedice još dugo osjećati.

Na Halilovića je očito presudan utjecaj imala njegova uloga u službi KOS-a, ali i utjecaj sarajevskog sandžačkog lobya, preko koga je KOS imao i ima snažan utjecaj među muslimanima u BiH.

Upravo u tom kontekstu treba tumačiti i Halilovićevu izjavu izrečenu nakon istupa Tomislava Karamarka u prigodi obilježavanja 19. obljetnice oslobađanja Jajca, tijekom koje je predsjednik HDZ-a osudio etničko čišćenje koje su vojna i politička vodstva druga dva naroda u nedavnom ratnom sukobu provela nad hrvatskim narodom u BiH, ustvrdivši pri tome da je Republika Srpska nastala kao posljedica etničkog čišćenja.

-Naša je obveza izboriti se za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Ako nas pitate hoćemo li se miješati u unutarnje stvari BiH ja kažem da nećemo u pitanjima kao što su infrastruktura i slično, ali hoćemo i naša je ustavna obveza umiješati se kada je jednakopravnost Hrvata u BiH ugrožena, kada Hrvati u BiH žele ostvariti pravo na svoj jezik, medije, kulturu – kazao je Karamarko u Jajcu.

Na takav istup Tomislava Karamarka, kao što vidimo, reagirao je upravo nekadašnji suradnik KOS-a Sefer Halilović, pokazujući i tom prigodom kako će i dalje ostati ono što je oduvijek i bio – snažan vjetar u leđa velikosrpskoj separatističkoj politici u BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Kardinal Puljić: Bez istine i pravde nema povjerenja

Objavljeno

na

Objavio

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić organizirao je danas svečani prijem povodom Uskrsa. Među prisutnima su članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović, premijer Federacije Bosne i Hercegovine Fadil Novalić, delegat u Domu naroda Parlamenta BiH Zlatko Miletić i drugi…

Na Kristovu Uskrsnuću se temelji naša kršćanska vjera, a i naša nada. Zato želim, ne samo nama vjernicima nego svim ljudima, da svako vjerničko slavlje jača čovjeka u nadi, ali i osposobljava ga biti više čovjek među ljudima ljudskiji – kazao je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, obraćajući se zvanicama na prijemu organiziranom povodom Uskrsa.

– Ovo spominjem jer sam kao sin ove zemlje iskreno zabrinut nad tamnim oblacima beznađa koje pritište mnoge ljude, te ih vodi u očaj sve dotle da dignu ruku na svoj vlastiti život. To nas posebno zabrinjava. Posebno nas potresaju tragedije koje donosi zločin kada ljudi dignu ruku nad tuđim životima uzurpirajući ono što Bogu pripada – gospodariti tuđim životima, dakle ubojstvo, razbojništva, ubijanje nerođene djece, zloupotreba djece, to je zločin koji optrerećuje naše pondeblje i podneblje čovječanstva – istaknuo je kardinal Puljić.

Po njegovim riječima, u našoj zemlji toliki se izjašnjavaju vjernicima, “a ta vjera se niječe na svakom koraku, kršeći osnovne Božje zapovijedi, te se uvuklo toliko nemorala, kriminala, korupcije…“

– Svi želimo da dođe do procesa pomirenja, praštanja i vraćanja povjerenja. Ali bez istine i pravde nema povjerenja. Sve dok se svaki događaj ne nazove pravim imenom: da je zločin – zločin, bez obzira tko ga napravio, teško je vratiti povjerenje. Svi koji opravdavaju zločin ili ga niječu postaju dionici zločina – naveo je kardinal Puljić.

Istaknuo je da “pravo na moje osobno dostojanstvo, slobode i ljudska i građanska prava – to se ne daje, nego u društvo se ugrađuje“.

 

– Pravo na rad se ne daje, nego se stvaraju uvjeti da se ta prava ostvaruju. Pravo na privatno vlasništvo, to država ne daje nego poštuje, i osigurava ostvarenje tih prava. Pravo na identitet vjerski, kulturni i nacionalni. To ne daje ni stranka, ni država, ni međunarodna zajednica, nego vlast osigurava ostvarenja tih prava – kazao je Puljić.

Dodao je da je sin ove zemlje i zato s ljubavlju govori, nikoga ne napada, nego želi da “istinski, zajedno gradimo bolju budućnost“.

– Treba ovu zemlju voljeti, a ono što se voli za to se žrtvuje. Jasno i izgrađivati ovu zemlju da se u njoj osjećamo sigurni, kao kod kuće. U tom duhu želim da ovakva druženja stvaraju klimu da slavlje pređe u život – kazao  je kardinal Vinko Puljić, obraćajući se brojnim zvanicama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

BiH na trećem mjestu po iseljavanju u Njemačku

Objavljeno

na

Objavio

BiH se prošle godine nalazila na trećem mjestu po broju useljenika u Njemačku, i to iza dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu – Indije i Kine, pokazuju najnoviji objavljeni podaci Zavoda za statistiku Njemačke Destatis iz Wiesbadena, pišu Nezavisne novine.

Odmah iza BiH, na četvrtom mjestu, nalazi se treća najmnogoljudnija zemlja na svijetu – Sjedinjene Američke Države.

Prema ovim podacima, od ukupno 266.000 novouseljenih u Njemačku izvan zemalja EU tijekom 2018. godine, 12 posto otpada na Indijce, devet na Kineze, osam na bh. građane, a sedam posto na Amerikance.

Sudeći prema ovim podacima, to znači da se u Njemačku lani službeno uselilo oko 22.000 bh. građana. Ova brojka se, navode banjalučke novine, uklapa u službeni podatak Veleposlanstva Njemačke u Sarajevu da je 2017. godine to veleposlanstvo izdalo 17.000 viza za bh. građane.

Inače, zanimljiv je podatak da je njemačka statistika izračunala da je 2018. godine u toj zemlji živjelo gotovo 11 milijuna ljudi koji nisu njemački državljani.

Iz BiH trećina novouseljenih

Od spomenutih 266.000 novouseljenih, 83 posto ih je dobilo ograničeni boravak, a ostatak boravak na neodređeno vrijeme. Prosječna starost novouseljenih je 35 godina, a 68 posto su muškarci.

Posebno se zapaža, kako su istaknuli, da je migracija sa zapadnog Balkana u proteklih nekoliko godina naglo porasla. ”Do kraja 2018. godine su Albanija, BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora i Sjeverna Makedonija u ukupnom broju migranata zastupljeni sa skoro 25 posto.

U ovaj broj ubrojeni su oni koji su došli s namjerom zaposlenja”, istaknuto je u dokumentu. Nezavisne pišu kako se, ako je vjerovati ovim podacima, može zaključiti da BiH predstavlja skoro trećinu svih novouseljenih u prošloj godini sa zapadnog Balkana u Njemačku.

Dodaju kako je krajem 2015. godine ovaj broj predstavljao tek osam posto ukupne useljeničke populacije u Njemačku, a sada samo BiH popunjava taj broj.

BiH od zadnjeg popisa bez 300.000 ljudi

”Porast broja useljenika sa zapadnog Balkana može se objasniti time da su te zemlje 2014. godine proglašene sigurnim, što im je otežalo ulazak u Njemačku pod humanitarnim uvjetima, a 2016. godine olakšan im je pristup njemačkom tržištu rada”, navedeno je u dokumentu.

Navodi se i kako je do 2020. godine usvojena nova regulativa koja omogućava zapošljavanje državljanima zemalja zapadnog Balkana po olakšanom postupku.

Demograf Stevo Pašalić podsjeća da Njemačkoj već sada nedostaje 1,2 milijuna radnika, a u EU ukupno 2,5 milijuna radnika. ”Gdje će oni naći potrebne radnike? Očigledno je da će zemlje zapadnog Balkana imati sve veći problem”, rekao je Pašalić, koji tvrdi da BiH već sada realno ima oko 3.240.000 ljudi odnosno 300.000 manje nego što je pokazao popis 2013. godine.

 

Tado Jurić: Val iseljavanja zapravo je osveta i kazna političarima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari