Pratite nas

Kolumne

Seminarski rad Lore Vidović ispao iz arhiva Partijske škole u Kumrovcu

Objavljeno

na

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović pokazala se revnom sljedbenicom i poznavateljicom „opštenarodne odbrane i društvene samozaštite“. Opsegom od 18,7 novinskih kartica teksta obranila je puk od nemani nezavisne i neprijatelja naroda republikanske Hrvatske. Pročitao sam ih i odmah osjetio kako sam zaštićen doktrinom ONO i DSZ. Kako i ne bih bio kad je dva dana sa seminarskim radom i parolama Političkih nauka preplavila sve medije glavne struje.

Slučajno sam 21. studenoga slušao i njezin „intervju“ na jugoslavenskoj N1 dalekovidnici. Skoro sam zanijemio. Kardelj, Ranković i Kadijević proletješe mi kroz misli, dok sam razrogačenih očiju slušao elaboraciju seminarskoga rada zreloga za prijem autora u Srpsku akademiju nauka i pravobraniteljstva. A onda još i N. list s naslovnicom: „Veličanje NDH narušava Ustav, na vlasti najveća odgovornost“. Doista, unutarnja okupacija nema namjeru stati. Očekujem odlazak drugova „u šumu“ u očekivanju dolaska „nepobedive“ armije s istoka, da nas oslobodi fašizma.

Proizvodnja fašizacije Hrvatske ne smije stati

Tema seminarskoga rada je stara ponešto reciklirana klasika iz teorije i prakse samoupravnoga socijalizma: „Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“. Ne navlačim čitatelje sa slabijim živcima i hercom na to da pročitaju tih skoro dvadeset kartica. Dovoljan je naslov. Ima, znamo, dosta onih koji su ne samo diplomirali, već i magistrirali, a onda i doktorirali na toj temi. Siguran sam da će kod profesora i doktora za ONO i DSZ seminarski rad dobiti najvišu ocjenu i opravdati povjerenje koje je autorici ukazao Hrvatski sabor godine 2013. S obzirom da je perspektivna možemo očekivati da će seminaristica još nekoliko godina štititi puk blateći mu državu, budući da joj mandat traje osam lijepih godinica hladovine. No, jedno je sigurno, više nemam namjeru čitati njezine buduće seminarske radove. Ovaj mi je sasvim dosta za ocjenu lika i djela. Učvrstiše me u spoznaji kako fašizacija Hrvatske ne smije stati, budući da godi zapadnobalkanskom poretku stvari u jugosferi.

Stara je taktika jugokomunista i velikosrba bila i ostala ova: Najprije ocrni i paraliziraj Hrvate, a onda sprovedi u Hrvatskoj ono što si naumio. Ako treba, primjerice, izmisli neprijatelja. Evo, ono i dsz izmislio je neprijatelja, koji mu služi kako bi sproveo osnovni cilj – optuživanje Hrvatske. Ne ću ići u dalju povijest. Ostanimo na ovoj 2018. godini u kojoj obilježavamo stotu obljetnicu nikad u nas verificiranoga i demokratski potvrđenoga „prisajedinjenja“ punoga tolerancije, govora ljubavi i sveopće sreće.

Ove je, naime, godine Pupovčev i SNV-ov Bilten br. 13 bez ijednoga objektivnoga pokazatelja uočio „fašizaciju“ Hrvatske u dokumentu koji se bavi pitanjem budućnosti „Srba u Hrvatskoj“ do godine 2027. Da ne zaostane za suvremenim jugotekovinama revolucije i da dokaže pravovjernost antifašizmu beogradskoga tipa, Lora je Vidović braneći hrvatski puk alatima općenarodne obrane i društvene samozaštite, uspjela u nemogućemu. Hrvatsku je smjestila u fašistički kontekst. Što je duže država u tom kontekstu, to je jugobolju lakše preboljeti gubitak tvrđave samoupravnoga socijalizma, radničkoga samoupravljanja i bratstva i jedinstva. I sanjati novu istu tvrđavu. A ona je nemoguća ako je Hrvatska hrvatskom. Zato je potrebno neprestano dokazivati da je fašistička.

Kad Beograd kaže fašizacija, hrvatske sluge odmah se prime posla

Međutim, osnovni posao pučkoga pravobranitelja nije izmišljanje fašizma i provođenje jugoslavenske doktrine ONO i DSZ, već nešto sasvim drugo. Već zbog toga Hrvatski sabor morao bi aktualnu pravobraniteljicu po hitnom i zakonitom postupku jednostavno smijeniti. U Hrvatskoj, naime, ima sasvim dovoljno, pa i previše ustanova i pojedinaca koji su apsolvirali ONO i DSZ s pripadajućom proizvodnjom „fašizacije“. Ako ju Hrvatski sabor ne smijeni, to će značiti da i on smatra kako je na djelu „fašizacija Hrvatske“, o čemu tako lijepo guslaju Vučić, Dačić i Vulin sa svojim „saradnicima“ u Hrvatskoj.

Ustanova Pučkoga pravobranitelja ne bi u nas smjela biti u funkciji službene politike Republike Srbije. Njoj je svaka hrvatska država neprihvatljiva, budući da obaseže neke „srpske oblasti“ velike Srbije, uistinu – sve osim Istre i Zagorja. Zato je i Republika Hrvatska, ovisno o okolnostima u većoj ili manjoj mjeri fašistička. Nije posao pučke pravobraniteljice proizvodnja fašizacije i obrana puka od nepostojeće NDH.

Nadam se da ne treba dokazivati kako pučku pravobraniteljicu u Hrvatskoj nije postavio Vučić ili N1. Vjerujem, kad bi Hrvati, svi do jednoga otišli na Mars (a ovdje ostavili samo Loru – pučku ili palanačku – Vidović) i tamo utemeljili svoju državu (Cromars, recimo), kako bi i ona bila etiketirana fašističkom. Preventivno. Za svaki slučaj da se Hrvati ne vrate natrag u veliku Srbiju ili blaže rečeno Jugoslaviju, koju ovdje, na Zemlji, nikako da izbace iz Hrvatske kao da im je milo stanje sadanje meke okupacije poraženih snaga u Domovinskom ratu.

Hrvati su fašisti, ako nisu postat će

Promatrajući iz povijesne perspektive seminarski rad je odličan prilog proslavi stote obljetnice jugoslavenskoga „prisajedinjenja“ (1918.) Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Uklopio se prigodničarski s ostalim obilježavanjima. Samo u tom kontekstu rad drži vodu. No, kako većina Hrvata ne želi biti ponovo „prisajedinjena“, onda i njih i državu treba i dalje pljačkati, etiketirati, onemogućavati joj razvitak i time omogućavati odlazak Hrvata s „vekovnih ognjišta“ velike Srbije koju neki neinformirani ili ideološki ispeglani još zovu Jugoslavijom. Polazište je blesavo: Svi koji su protiv beogradske umotvorine jesu – ustaše. Ako nisu, postat će.

To je sva doktrina „opštenarodne odbrane i društvene samozaštite“ koja se izvrsno čita u spomenutom seminarskom radu pučke pravobraniteljice općenarodne obrane i društvene samozaštite. Rješenje? Ostavka ili cipela. Svaka druga opcija je pristajanje na teze govora ljubavi i bolesne tolerancije, kao ustavne kategorije, iznesenih u partijski više negoli korektnom radu – „Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“. Rad zapravo, zdrave mi pameti, poziva na mržnju Hrvatske. Izostanak reakcije otvara prostor poraženim snagama u Domovinskom ratu i učvršćuje ih u zabludi da su s pravom ustali protiv ustavnopravnoga položaja hrvatske države.

E, moj pesek, kamoli sreće da je Lora jedina

Radovi, rani i kasni, koji otvaraju prostor mržnji na pučane, Hrvate i Hrvatsku, trebali bi biti predmet obrade ustanove pučkoga pravobranitelja i drugih državnih ustanova. Samo u Hrvatskoj moguće je takve radove očekivati od pučke pravobraniteljice. Kamoli sreće da je jedina! Kako će se sad hrvatski puk obraniti od pučke pravobraniteljice nikome nije jasno. Pa sad neka netko kaže da Pupovac nije u pravu kad optužuje Hrvatsku za „fašizaciju“ od koje je silno ugrožen!

Izostane li ostavka ili cipela, treba iznova otvoriti Partijsku školu i institut pučkoga pravobranitelja premjestiti u Kumrovec. Zajedno sa bivšim Hrvatskim državnim saborom. U kumrovečku arhivu spada i ovaj drugarski seminarski rad. I nigdje drugdje. A što se pak tiče šupljikavih teza iznesenih u seminarskom radu, mogu jedino reći da ih „s prijezirom odbacujem“ u koš za smeće. Da ih nije potpisala ustanova Pučkoga pravobranitelja na memorandumu s hrvatskim grbom, dao bih svih 18,7 kartica peseku Hosu da se s njima zabavlja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari