Pratite nas

Vijesti

Senzacionalno: Rješena najveća zagonetka imotske krajine: Otkrivena dubina Crvenog jezera!

Objavljeno

na

Dubina Crvenog jezera varira i sada kada je pedesetak metara ispod takozvanog Kazana ruba jezera gdje se može nesmetano prići vodi, a dubina je 252 metra. Na samom Kazanu oko 300 metara, u vrijeme ekstremno visokog vodostaja, kakav je zabilježen 9. travnja ove godine, nivo vode popne se za još pedesetak metara, što znači da je vodostaj i viši od 350 metara.Inače, hrvatski i japanski znanstvenici jučer su započeli s rješavanjem najveće zagonetke imotske krajine i prirodnog fenomena Crvenog jezera

Dno Crvenog jezera snimila je posebna podmornica s kamerom. Jučer oko 15 sati ronilica je došla do dna jezera na dubini oko 252 metra. Otkriveno je i da je konfiguracija stjenovitoga dna 16 puta osam metara i kada se uzme podatak da je širina jezera na samom vrhu njegovih litica i do 400 metara, zaključuje se da je konfiguracija jezera jedan veliki lijevak, piše Slobodna Dalmacija.

Ekspediciji iz 1998. nije bilo dovoljno 300 metara da snimi dno ovog jezera, ali onda je nivo vode bio viši kada su snimali s platforme. Dubina Crvenog jezera varira i sada kada je pedesetak metara ispod takozvanog Kazana ruba jezera gdje se može nesmetano prići vodi, a dubina je 252 metra.
Na samom Kazanu oko 300 metara, u vrijeme ekstremno visokog vodostaja, kakav je zabilježen 9. travnja ove godine, nivo vode popne se za još pedesetak metara, što znači da je vodostaj i viši od 350 metara.Inače, hrvatski i japanski znanstvenici jučer su započeli s rješavanjem najveće zagonetke imotske krajine i prirodnog fenomena Crvenog jezera.

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Državni tajnik Milas uputio Uskršnju čestitku Hrvatima izvan Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

U povodu nadolazećeg blagdana – Uskrsa, Zvonko Milas, državni tajnik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske uputio je čestitku Hrvatima izvan Republike Hrvatske u kojoj stoji:

Drage Hrvatice i Hrvati izvan Republike Hrvatske,  

čestitam vam Uskrs, najveći kršćanski blagdan, koji se u našem hrvatskom narodu, ma gdje živio, osobito štuje.

Uskrs, kao simbol pobjede života i ljubavi, uvijek nas podsjeti na važnost tako potrebitog  zajedništva, razumijevanja i međusobnog poštovanja. Svih onih vrijednosti koje su nas kroz prošlost vodile i koje su nas, kao narod i državu, dovele do ostvarenje svih zacrtanih ciljeva.

 Danas, kada u svojim obiteljima slavimo ovaj blagdan radosti i ljubavi, blagdan koji u sebi nosi snažnu poruku optimizma i vjere, svima nama, u domovini i svijetu, želim da nam ovo Uskrsno vrijeme bude dodatni poticaj i nadahnuće za ustrajnost i predanost u zauzimanju za dobro svojih bližnjih i naše domovine. ‘

U ime Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske te u svoje osobno ime želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs!“

 S poštovanjem

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Pater Ike Mandurić: Meni je ipak žao naše crkve Naše Gospe u Parizu

Objavljeno

na

Objavio

Naše Notre Dame! Naše katoličke crkve! Da, to je moja crkva! Nije tuđa, nije strana; ona meni nije „francuska“, nego moja katolička. I što god da u njoj drugi vide, ja u njoj vidim dom Božji.

Dok je gorjela, prolazile su mi mislima lica nekih dobrih graditelja Katolika: s kakvim su zanosom gradili tu crkvu, majstora koji su stoljećima prije krojili grede i klesali kamen; njihovoga znoja i suza, i molitava.

Palo mi je na pamet i koliko li duša boli nadbiskupa koji je apelirao da se popravi taj dio krova, ali političari ga nisu čuli. I kako ga je duša boljela u onoj katoličkobesćutnoj državi, u suočenjima sa svim nesusretljivostima; pali su mi na pamet i oni naši Katolici što su klečali i molili gledajući kako njihova katedrala, naša katolička crkva, gori.

Kako mi to ne bi bilo žao? Ako je neka crkva i napuštena, onda mi je još više žao i onda me to još više boli.

Žao mi je nekog napuštenog žumberačkoga sela, pa kada zastanem pred nekom kućom koja se ondje urušava, ja čujem skiku i igru djece i kako razdragano puni života trče… i vidim radnike i težake kako se vraćaju iz polja… Žao mi i njihove crkve kad gledam kako izlazi tek pet baka, dok mi kroz misli prolaze stotine mladih punih života kojih više nema.

Žao mi je i naše velebne crkve Aja Sofija u Carigradu (iako ona to funkcionalno više nije, arhitektonski i dalje jest, te i dalje u njoj ima nešto sveto, i treba je nazivati crkvom), i ne daj Bože da se sruši; premrla bi mi duša od boli.

To je naša povijesna crkva Svete Mudrosti uz koju nas toliko toga veže, i volim je, unatoč tome što je ondje bila džamija stoljećima, i što je to sada obični muzej. Još je nikada nisam posjetio. Ali znam, kad bih stajao pred njom, gledao bih u mislima monahe, biskupe, svećenike, ppbožni puk, propovjednike, sakramente koji se dijele, plam Crkve i snagu Evanđelja, i sve živo što se po onom hramu događalo…

Žao mi je bilo do dna duše i kad sam prije nekoliko godina gledao kako bageri ruše jednu prekrasnu gotičku crkvu baš u Francuskoj. Dok su se rozete, rigalice i lebdeći upornjaci rušili pod nasrtajima bagera i lomili se u krhotine i dizala prašina od teških udaraca, došlo mi je da plačem.

Činilo mi se da to i Boga vrijeđa. Premda je je napuštena, i premda je ni konzervatorska struka, očito, nije zaštitila, ja sam duboko bio protiv. Razlog za rušenje je bio banalan: bila je preskupa za održavanje.

Žao mi je, i trebalo je da mi bude žao duboko u srcu što je gorjela naša katolička crkva u Parizu. Nimalo manje stoga što neki bešćutnici odande nisu znali žaliti naše crkve po Hrvatskoj, Hercegovini, Bosni, Vukovaru…. i time neka naša crkva u Parizu nije ni malo manje postala moja.

Nego je vjerojatno uvijek bila više moja nego njihova. Pa strahujem ovih dana hoće li se onaj krhki svod urušiti i sve stropoštati. Stalno mi to dolazi u misli i pitam se kako li tek nadbiskup strahuje, kako on ne spava, što čini nemoćan da išta učini… Kako da mi to ne bude važno?

Tko god i kako god da je kriv što se neka naša katolička crkva ruši ili gori, pa i kad je napuštena, i kad ljudi ne časte prisutnost Presvetoga u njoj; i tada; odnosno, tada još više me boli, te moram suosjećati sa nekoliko revnih Katolika koji joj pripadaju: s njihovom boli i ljubavi, i ranama koje su proživjeli svih posljednjih desetljeća, koje im ona vatra još više prži.

Kako da mi ne bude važno što onaj požar peče i njihove duše, i kako da na to ne mislim? Kako da napustim crkvu kojoj Gospodin u Presvetom sakramentu još nije napustio; ili kako da je, ma zbog kojega razloga – sve dok se Njemu sviđa boraviti u njoj – manje ljubim?

Neki su spominjali Isusovu kletvu Jeruzalema i navještaj kako u Hramu neće ni kamen na kamenu ostati. Pa im se, sigurno dobronamjerno ali pogrešno, učinilo da je zgodno analogno likovati nad suzama onih koji u crkvi Naše Gospe – ovom našemu svetomu hramu, vide samo umjetnost. Da, to je pogrešno! Imalo bi to smisla ako mislite da je nadbiskup pariški sličan farizejima koji su zasjeli na taj hram i obeščastili ga. Kad bi doista bilo tako, možda bi usporedba imala smisla.

No, ovako, mi pomalo likujemo što se naš hram ruši ne bi li se onima koji nisu Katolici – srušila lijepa građevina koju zbog njezine ljepote obožavaju – iako je to i dalje naš hram. To je daleko gore od logike „neka susjedu crkne krava.“ To je logika: “neka crkne moja krava – jer je susjedu lijepa.” Zar ne?

Ako i postoji 90 posto nevjernika koji ne drže do Katoličke vjere, zašto bi mi smetalo da se barem dive umjetnosti koja – ako je sakralna – a jest, i ako je lijepa – a jest; i ako je nadahnuta – a jest – ipak nešto propovijeda ateističkim dušama. Ja sam siguran da i plemeniti nevjernici tu svetost osjećaju.

Ako se osjećaj za lijepo koji se ovdje toliko probudio i kod nevjernika da su podigli cijeli svijet na noge, onda smo barem mogli napokon naći nešto što dijelimo s njima, i prepoznati da – dok u plamenu nestaje nešto što je tako lijepo i vrijedno – možda Bog podiže nešto što nismo ni znali da je moguće: mi ipak – i vjernici i nevjernici – imamo nešto zajedničko.

To smo trebali prepoznati i uz to pristati. Kako nismo zamijetili da naša intencija da gradimo velebne hramove zadivljujuće ljepote, svoju svrhu ispunja upravo po tome što izaziva divljenje, radi koje smo ih i gradili takvima? Zašto bi nam smetalo i bilo bogohulno njihovo divljenje? To apsolutno nikako ne razumijem.

Hoće li nam onda sutra pasti na pamet da poželimo da se više ne izvodi Shubertova Ave Maria; Beethovenove simfonije, ili da se više ne gleda slika Spasitelja starih majstora, Michelangelov Mojsije, itd – jer to umjetničko djelo promatra samo umjetnički?

Zašto ne povjerujemo da genij pobožnog umjetničkoga stvaralaštva može taknuti dušu nevjernika iako on djelo promatra “samo umjetnički?” Ovako, ne daj Bože, ali, za malo ispade da ne-katolici diljem svijeta više suosjećaju s Katolicima Pariza, nego Katolici diljem toga istoga svijeta.

Da, meni je ipak bezrezervno i bezuvjetno žao naše crkve Naše Gospe u Parizu. Ako još imate dilema spram toga kakve osjećaje pobuditi, samo pogledajte na mrzitelje Katoličke crkve: Isil, četništvo, Antifu Istra, i njima slične… Ili, još bolje: proniknite u osjećaje Katolika Pariza… Ili, ako vas ni to još nije ošinulo, zamislite da, ne daj Bože, gori naša Zagrebačka katedrala…

Ja vam dakle, preporučam: slobodnu dopustite sebi da i vas bezuvjetno duša boli radi greda starih 700 godina, jer su nekome važne, jer se netko oko njih trudio, i jer ništa nikome zla ne čine. I jer su pokrivale Dom Božji, u kojemu Mu se očito sviđa biti – jer je ondje.

Pater Ivan Ike Mandurić

 

Davor Domazet Lošo: Ništa ovdje nije slučajno! Ovo je prava istina o požaru u Parizu…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari