Pratite nas

Razgovor

Šeparović: Hrvatska će postojati unatoč i usprkos svim zlima koja nam prijete

Objavljeno

na

Kad ne bih vjerovao u svoju i našu Hrvatsku osjećao bih se krivim. Bilo bi to kao da izdajem svoju zemlju i sebe.

Razgovor s prof. dr. em. Zvonimirom Šeparovićem, predsjednikom HNES-a i Žrtvoslovnog društva te članom Europske akademije znanosti i umjetnosti

[ad id=”93788″]

Poštovani prof. Šeparoviću, u proteklih nekoliko tjedana Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), kojemu ste na čelu, održalo je nekoliko sjednica i javnih događanja. Možete li nas malo detaljnije upoznati s aktivnostima HNES-a u proteklom razdoblju?

Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES) na inicijativu Hrvatskog žrtvoslovnog društva utemeljeno je kao građanska akcija 24. travnja 2014. Članovi HNES-a su hrvatski akademici, sveučilišni profesori, znanstvenici, umjetnici, predstavnici braniteljskih udruga i iseljeništva. Ima nas više od pedeset. U dosadašnjem radu HNES je na svojim javnim sjednicama, od kojih su prva i šesta bila u Vukovaru, a ostale u Zagrebu i sedma sjednica u Sisku, etički je osudilo: Sjepana Mesića, Ivu Josipovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i Josipa Broza Tita i komunistički režim. Objavljene su tri publikacije: Hrvatske veleizdaje I. i II. i Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika.

Tako su objavljene etičke osude za etičku veleizdaju Stipe Mesića (između ostalog)za lažno svjedočenje u Haagu i izdaju Tuđmana, Ivu Josipovića jer je uveo govor mržnje i optužio Hrvate za ustaštvo („ustaška zmija u prsima“) u Knessetu u Jeruzalemu, Zorana Milanovića za tzv. Lex Perković i izjavu da je Hrvatska „slučajna država“. Vesnu Pusić jer je u Saboru optužila Hrvatsku za tobožnju agresiju u BiH i za tvrdnju da su „ubijeni na Bleiburgu krivi, ali bez sudske odluke“, Budimira Lončara za ratni zločin embarga za oružje protiv Hrvatske što je ishodio u Vijeću sigurnosti 1991. Godine, Milorada Pupovca, etno Srbina koji je pozvao na fizički obračun u Saboru, Vesnu Teršelič koja je uporno dokazivala da je u Hrvatskoj bio građanski rat, a ne agresija Srbije i Crne Gore, Carla Bildta stranog diplomata koji je poslije Oluje tražio akciju NATO-a i proglasio predsjednika Tuđmana da je bio ratni zločinac, Josipa Broza Tita za genocid nad hrvatskim narodom i za tvrdnju da se Hrvate moralo pobiti da se zadovolji Srbe. I Vojislava Stanimirovića, ratnog gradonačelnika razorenog Vukovara protiv kojeg se vode i kazneni postupci za ratne zločine.

Posebno smo osudili Gorana Radmana koji je preko svoje televizije izmišljao u Hrvatskoj fašiste i nastojao srušiti novu Vladu. Ne pretendirajući da je to bio naš učinak činjenica je da je nekoliko dana nakon naše javne osude Goran Radman uklonjen sa mjesta prvog čovjeka HRV-a.

Naši skupovi, naše javne etičke osude, naišle su na snažnu potporu onih ljudi koji su za naše aktivnosti saznali preko naših nezavisnih medija kao što je Z1 i emisija Bujica Velimira Bujanca, Hrvatskog tjednika, Hrvatskog slova i preko naših portala. Na žalost javni mediji, osim domoljubnih, nisu pratili rad našeg etičkog suda.

Hnes4Naše je etičko sudište svojim radom započelo lustraciju u Hrvatskoj. Na Petoj javnoj sjednici rekli smo: Hrvatska treba lustraciju. Pod lustracijom mislimo na ono što je inicirano Rezolucijom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava (broj 1096 iz 1996. godine) i posebno iz Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine, kojom su osuđeni zločini totalitarnih komunističkih režima. Prema članku 2 te Rezolucije totalitarni komunistički režimi što su vladali u Središnjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a kakvi i danas postoje u nekoliko zemalja u svijetu, bili su, bez iznimke, obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava. Ta kršenja, koja se razlikuju ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, uključivala su ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanje slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma.

U članku 5 Rezolucije je istaknuto da poslije pada totalitarnih komunističkih režima u Središnjoj i Istočnoj Europi nije provedeno niti iscrpno i produbljeno međunarodno istraživanje, niti rasprava o zločinima što su ih počinili ti režimi. U članku 6. stoji: Primjereno tomu široka javnost vrlo je slabo svjesna zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi. U članku 12. stoji : „Parlamentarna skupština snažno osuđuje masovna kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi, te odaje poštovanje žrtvama tih zločina. Ove snažne poruke nije mogao izbjeći ni Hrvatski sabor koji je 30. lipnja 2006. usvojio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., u kojoj je navedeno da su… „Totalitarni komunistički režimi bili, bez iznimke označeni masovnim povredama ljudskih prava„ kao i da „Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma“.

Nažalost u Hrvatskoj je ovo ostalo bez pravog odjeka, bez stvarnog učinka. Hrvatski sabor nije naložio osnivanje dokumentacijskog centra o žrtvama komunizma i drugih totalitarizama u Hrvatskoj uz sve materijalne i kadrovske uvijete za njegovo odgovarajuće djelovanje.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište čini sa svoje strane koliko može da se postupi u skladu sa Europskim i Hrvatskim spoznajama o pogubnosti komunističkog režima u prošlosti.

Koje će biti sljedeće aktivnosti HNES-a?

HNES neće stati na ovome što je do sada učinjeno. Etičke optužbe i osude do sada su bile najvažniji dio rada sudišta. Neki su spominjali da bi trebalo etički optužiti svjetskog financijskog i političkog manipulatora Sorosa. U tom pogledu sudište će raditi na izradi liste potencijalnih etičkih veleizdajnika i dobro ocijeniti da li i protiv koga pokrenuti postupak etičke osude. U svakom slučaju mi moramo nastaviti sa postupcima lustracije. U tom pogledu pripremamo nacrt zakona o lustraciji kojim će se obuhvatiti ne samo djelovanje iz prošlih ratova već i pojedince i pojave etičkih zastranjivanja iz naše suvremenosti. Hrvatska time ispunjava i međunarodnu obvezu koja slijedi iz potpisivanja i ratificiranja Ugovora o pristupu Hrvatske u EU.

Nadalje, mi ćemo pripremiti i predložiti donošenje Zakona o zabrani i uklanjanju imena ulica, trgova, obala i drugih javnih površina imenom J. B. Tita i drugih zločinaca. Pripremit ćemo i predložiti izmjenu Ustava RH u kojem će se zamijeniti i ukloniti uloga ZAVNOH-a i navesti da je u temeljima Hrvatske Domovinski rat 1991.-1995. godine. Podržat ćemo prijedlog o promjeni imena Hrvatskog sabora u Hrvatski državni sabor. Radit ćemo na čuvanju dostojanstva Vukovara, grada mučenika, zabranom uvođenja ćirilice u tom gradu.

Među najnovije akcije ulazi i naše nastojanje da energično osporimo kandidaturu etički osuđene Vesne Pusić za generalnu tajnicu UN-a, jer za to nema uvijete i ne smije dobiti potporu nove hrvatske vlade. U ovom trenutku prevodi se na engleski etička osuda za veleizdaju Vesne Pusić koja će biti poslana glavnom tajniku UN-a, predsjedniku skupštine UN-a, Vijeću sigurnosti i diplomatskim predstavnicima u Hrvatskoj.

Na etičku osudu zločinca Tita i njegovih ideoloških sljedbenika došao je i veliki broj Slovenaca, koje su nazočni izuzetno snažno pozdravili dugim pljeskom. U Hrvatskoj već dobro poznati slovenski javni borac za razotkrivanje genocida i ratnih zločina Titove partizanske vojske nakon Drugog svjetskog rata i udbaških atentata na hrvatske političke emigrante u Europi, a posebno u Austriji, Roman Leljak govorio je o Hudoj jami i udbaškom ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca. Prije Leljakovog izlaganja Molitvu za umorenu hrvatsku braću pročitala je sestra Stjepana Crnogorca Mila s. Bernardina Crnogorac.

Energično smo prosvjedovali protiv Haškog tribunala zbog drastičnih kazni šestorici hrvatskih čelnika iz Bosne i Hercegovine, koji u tamošnjim zatvorima nevino osuđeni trpe apsolutno neopravdano i predugo odgađanje odlučivanja o njihovoj sudbini u drugostupanjskom postupku.

Od hrvatskih pravosudnih vlasti tražit ćemo zaštitu ljudskih prava hrvatskog branitelja Veljka Marića koji je u Srbiji osuđen, a u svojoj zemlji sada izdržava kaznu te srpske osude. HNES će održati svoje tribine kako bi upoznao našu javnost posebno u sredinama gdje do sada nismo nastupali. Dogovaramo tribine u Varaždinu u travnju, u Dubrovniku u svibnju, u Splitu u kolovozu i na drugim mjestima.

Razmišlja se o internacionalizaciji rada HNES-a za što posebno postoji interes u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Imali smo nekoliko tribina o kulturocidu pa ćemo to nastaviti posebno zbog zatiranja hrvatskog jezika.

Osim što ste na čelu HNES-a dugogodišnji ste predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i zasigurno najistaknutiji hrvatski viktimolog. Možete li nam reći nešto o recentnim i budućim aktivnostima Hrvatskoga žrtvoslovnog društva?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo (HŽD) utemeljeno je 1990-te godine u Zagrebu. Za vrijeme rata održavali smo tribine Svjedočanstva rata, a od 1998. svake treće godine održavamo Hrvatske žrtvoslovne kongrese. Na prvom Kongresu u Zagrebu pokrovitelj je bio pokojni predsjednik Tuđman. Na drugom Kongresu 2001. održanom u Vukovaru, nismo tražili počasno predsjedništvo Stjepana Mesića, jer ga nismo smatrali dostojnim s obzirom na njegov izdajnički odnos pred sudom u Haagu već smo tada imali za počasnu predsjednicu naših Kongresa majku Hrvatsko zrtvoslovno drustvoKatu Šoljić. Kongrese smo redovito otvarali u Zagrebu, a potom radni dio održavali na mjestima znakovitim po velikim žrtvama: u Škabrnji, u Voćinu, Sisku – Baćinu.

Posljednji kongres održan je u Sisku prije tri godine. Poslije svakog kongresa objavljivali smo Zbornike radova. Tako smo na Prvom Kongresu imali Zbornik radova Hrvatski žrtvoslov I. i II., na posljednjem Kongresu objavljen je Zbornik radova Vrijeme žrtve na preko 700 stranica teksta.

Sljedeći Sedmi kongres održat ćemo u rujnu mjesecu ove godine i to svečano otvorenje 23. rujna 2016. u Muzeju Mimara u Zagrebu, a potom 24. i 25. rujna radni dio Kongresa održat ćemo u Varaždinu pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Mrzljaka. Dio Kongresa će se održati u Svibovcu Topličkome pokraj Varaždina. Sedmi hrvatski žrtvoslovni kongres ima kao teme kongresa prvo zloupotrebe krivotvorine i istina o žrtvama, drugo, društveni sustav zaštite žrtava i treće, slobodne teme. Kongres će se baviti znanstvenim istraživanjima stradanja ljudi, mučenicima – žrtva za vjeru i slobodu, filozofijom kulture života i kulture smrti, ideologijskom zlouporabom čovjeka u totalitarnim sustavima, lustracijom u Hrvatskoj, samoubojstvima branitelja Domovinskog rata, žrtvama u miru (u prometu, na radu i u športu). Posebno ćemo se baviti djecom kao žrtvama u današnjem svijetu i nasiljem u obitelji. Naravno nećemo zaobići ni temu terorizma u današnjem svijetu i opasnostima terorizma u našoj zemlji. To je tema kojom ćemo se posebno baviti u svibnju mjesecu 2016. na poslijediplomskom međunarodnom žrtvoslovnom studiju u Interuniverzitetskom Centru u Dubrovniku.

Posebno nas veseli što smo ostvarili zavidnu izdavačku djelatnost povezanu ne samo sa Kongresima nego i žrtvoslovima i studijama žrtava u Hrvatskoj. Najnovije knjige iz te serije je knjiga Franka Burmasa „Komunistički zločini na Korčuli“, knjiga Dragutina Baumana „Moj izbor nije šutnja“, te knjiga dr. sc. Ivana Jurića „Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju (Nekadašnji kotar Metković) 1941.- 1990.

Nakon četiri godine vladavine tzv. kukuriku koalicije došlo je do smjene vlasti u Banskim dvorima. Kako gledate na dosadašnji rad i perspektive nove Vlade?

Ja sam umjereni oprezni optimist. Vjerujem da nova Vlada ima pozitivne namjere i relativno dobre planove. Obećavali su velike reforme od kojih za sada još ne vidimo mnogo, ali bitno je da je prijašnja vlada pala, da je došlo do smjene vlasti i vjerujem da će nova Vlada uspjeti. Imamo sve simpatije za ministra kulture Hasanbegovića, vjerujemo da će prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko izboriti zdrave odluke većinske vlade HDZ-a. Pozdravljamo izbor ministra branitelja Tomu Medveda koji je jedan od utemeljitelja HNES-a i koji ima besprijekornu biografiju koja ga svrstava u snažne ličnosti koje su branile i oslobodile Hrvatsku.

Premijeru Oreškoviću želimo da uspije i da ostvari ono što je zacrtao na početku – od nove vlade očekujemo da surađuje i radi na provođenju lustracije u Hrvatskoj. Ali, najvažnije da se pokrene gospodarstvo, da se otvore nova radna mjesta, da se zaustavi pogubnu pojavu odlaska mladih Hrvata u maglene daljine kako bi rekao pjesnik. Dakle,ima nade za ovu Vladu koja ima težak posao i ne lakog koalicijskog partnera, no, dat će Bog i biti će bolje.

Prije smjene u Banskim dvorima došlo je i do smjene na Pantovčaku. Kako ocjenjujete dosadašnji mandat Kolinde Grabar Kitarović?

Pozitivno. Unijela je velike promjene u odnosu na svoga prethodnika. Prepoznatljiv je njezin napor da se teži ostvarenju Hrvatskih nacionalnih interesa. Da nije učinila ništa drugo do tog da je uklonila bistu J. B. Tita iz svoga ureda na Pantovčaku i da je postavila pet uvjeta četniku na čelu Srbije Nikoliću, koje taj neće moći ostvariti, a da ne promjeni cijeli svoj politički habitus, što je kod Nikolića nezamislivo, učinila je dosta.

Predsjednica je afirmirala novu geopolitičku paradigmu u vidu koncepta Jadran-Baltik. Može li taj projekt pomoći Hrvatskoj da se makne iz „Zapadnog Balkana“ odnosno „Jugosfere“ i vrati u srednju Europu kojoj je pripadala do 1918.?

To je svakako plemenita i vrijedna ideja koja mora biti i prihvaćena od onih koji bi činili tu novu geopolitičku zajednicu. Naravno Jadran-Baltik je neusporedivo bolje od bilo kakve „Jugosfere“ ili „Zapadnog Balkana“. Hrvatska nije balkanska zemlja. Hrvatska samo graniči sa balkanskim zemljama, zbog čega je imala posebno u XX. stoljeću velikih poteškoća i strašnih gubitaka. Hrvatska je svedena na ostatke ostataka, na ovaj neobičan oblik kojem nedostaje ona udubina koja je geopolitički neopravdana.

Držim da je koncept Jadran-Baltik dobra zamisao, to je povratak kući u Srednju Europu i nije se čuditi što je i ovih dana netko napisao da je Hrvatska imala šansu 1918. godine utemeljiti nezavisnu slobodnu državu Hrvatsku. To nam nije uspjelo i zbog naših Hrvata Supila i Trumbića i drugih jugoslavena koji su, kako reče Stjepan Radić, srljali u maglu Balkana. Mandat naše predsjednice je još dug i želimo joj da u svom naumu uspije. Bilo bi bolje da nema pored sebe neke od savjetnika, ali, vidjet ćemo, promjene nisu isključene. Ja poštujem i cijenim našu predsjednicu i želim joj puni uspjeh na dobro naše Hrvatske.

Kao bivši ministar vanjskih poslova, kako gledate na izbor dr. sc. Mire Kovača za ministra vanjskih poslova?

Taj izbor je dobar. Neki su iz moje okoline počeli insinuirati da smo u njemu dobili ministra – turističkog putnika. To je bezobrazno i pogrješno. Ministar Kovač je kvalificiran za posao na kojeg je izabran, on ima sve prerogative za dobrog ministra vanjskih poslova, on ne putuje turistički već ciljano i njegova putovanja od Berlina do Vatikana, od Pešte do Beča, Sarajeva i Podgorice, da nabrojim samo neke, opravdana su i donijet će rezultata. Ja sam već izjavio da je on zapravo jedini ministar koji je od prvoga dana prionuo poslu i radio je onda kada pola Vlade nije još bilo ni sastavljeno. Bio je prvi ministar koji je radio svoj posao u novoj Vladi. Vidimo da radi nezavisno, slobodno, optimistično i to su uvjeti za uspjeh u tom resoru.

U jednom razdoblju svoga političkog angažmana bili ste i ministar pravosuđa. Treba li Hrvatskoj reforma pravosuđa, kojemu mnogi pravnici i analitičari upućuju prigovor da je i dalje politički instrumentalizirano, a prema onoj „da se ne treba držati zakona kao pijan plota“?

Bio sam ministar pravosuđa samo devet mjeseci u posljednjoj godini života pok. predsjednika Tuđmana i tada nije bilo dovoljno vremena za reforme. Ovih dana čitamo da bi upravo ministarstvo pravosuđa i naše pravosuđe trebali dobiti lustraciju jer neki predsjednici sudova ostaju u „pogonu“ desetljećima bez izgleda da budu izmijenjeni. Zdravo pravosuđe nam je potrebno. Procese treba olakšati ali ne na uštrb zakonitosti. Zakon u pravosuđu vrijedi više i čvršće nego u ostalim resorima gdje je više zastupljena politička prosudba.

Vi ste se kao predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva mnogo bavili pitanjem komunističkih zločina. Treba li Hrvatskoj lustracija, o kojoj se dosta priča u posljednje vrijeme, i što bi ona prema Vašem mišljenju trebala obuhvatiti?

O tome sam naprijed već govorio. Lustracija je Hrvatskoj neophodna ona bi trebala obuhvatiti ono što slijedi iz pojma lustracije (rasvjetljivanje), a to je provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima posebno kao službenici i doušnici tajnih službi. Samo je Poljska uz Njemačku u odnosu na bivšu DDR izvršila lustraciju. Lustracija nam je potrebna, treba nam zakon o lustraciji i dobra volja da se to provede. Ne radi se o lovu na vještice, kako je netko rekao, radi se o uklanjanju onih koji su grubo kršili ljudska prava u totalitarnom sustavu.

Na udaru medija i tzv. nevladinih udruga posljednjih mjeseci posebno se je našao ministar dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Što se prema Vašem mišljenju krije iza napada na ministra kulture? Možda najava otvaranja arhiva iz vremena komunističke Jugoslavije?

Ministar Hasanbegović je nesumnjivo znanstvenik, povjesničar, društveni djelatnik zanimljive biografije. On je nama dobro došao ministar kulture i treba mu dati punu potporu u njegovom nastojanju da očisti „Augijeve štale“ da očisti ono što je čir na tijelu naše Hrvatske. Apsurdno je da Frljić i njegovi kroatomrsci drmaju jednim nacionalnim teatrom. Kulturocid je izvršen i posljedice treba sanirati. Ja sam uvjeren da dr. Zlatko Hasanbegović može i hoće ostvariti pozitivan učinak u hrvatskoj kulturi.

Hrvatska ima brojne probleme, no možda i najveći problem današnje Hrvatske je loša demografska slika koju karakteriziraju negativan prirodni prirast te iseljavanje mladih ljudi u inozemstvo. Kako Vi gledate na tu problematiku?

Demografska slika Hrvatske je zastrašujuća. Na putu smo nestanka. Ne mislim da ćemo nestati do sredine ovog stoljeća, ali, ako se ovo nastavi, a uz negativan trend useljavanja u Europu, pa, slijedom toga, i u Hrvatsku biti ćemo u velikim poteškoćama. Kao da nitko ne čuje krik one pjesme u kojem otac zove sina da voli Hrvatsku i „da mu kušin bude stina“.

Može li osnaživanje veza s hrvatskom dijasporom i iseljeništvom pridonijeti političkom, ekonomskom i demografskom oporavku Hrvatske?

Sigurno da, ali mali su izgledi za masovniji povratak hrvatskih iseljenika. Kad bi se barem htjeli vratiti, kao što su to učinili malobrojni Hrvati!. Hrvatsko iseljeništvo je druga polovica Hrvatske. Jednom sam pitao jednu majku, koja je u dalekoj Australiji utemeljila veliku obitelj, da li pomišlja na povratak. Njezin odgovor je bio: „Ne može se početi dva puta ispočetka.“ I to je to. Oni žive tamo u stabilnim državama s punim zaposlenjem sa dobrom zaradom, i socijalnom i drugom sigurnošću. Na žalost ljubav za domovinom i starim krajem se iscrpljuje tek sa ponekim posjetom zemlji porijekla, ali bez vidljivih znakova povratka. Nažalost nisu više tako domoljubni kao u vrijeme stvaranja hrvatske države, kada su s ogromnim sredstvima pomagali obranu Hrvatske.

Sada kao da su se opekli, kažu da su izgubili povjerenje, ali od njih se i ne traži da pomažu darivanjem, neka samo investiraju, neka velike novce koje su stekli uz susretljivost naših vlasti, ulažu ovdje, u svoju državu, u svoj kraj, svoje selo, svoj otok. Na žalost Hrvatska nije imala zdravu politiku prema hrvatskoj dijaspori i iseljeništvu. Ta politika, ako je neke smislene politike uopće i bilo, bila je površna, neučinkovita i nije dala očekivanih i poželjnih rezultata.

[ad id=”93788″]

Kako gledate na Hrvatsku u budućnosti? Imamo li razloga vjerovati u bolju i pravedniju Hrvatsku?

Kad ne bih vjerovao u svoju i našu Hrvatsku osjećao bih se krivim. Bilo bi to kao da izdajem svoju zemlju i sebe. Hrvatska je, koliko god bila ugrožena i koliko god bila u teškoćama, ipak ona naša vječna Hrvatska, s jednim od najstarijih naroda i jednom od najstarijih država u Europi. Hrvatska postoji i ona će postojati unatoč i usprkos svim zlima koja nam prijete. Vjerujem da će biti pravednija i bolja od jučerašnje. Hrvatsku ljubimo takva kakva jest i želimo joj da bude bolja i pravednija i, s Božjom pomoći, i s našom većom brigom, vjerujem, da ćemo u tome i uspjeti.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Plenković: Referendum nije najbolji način za odlučivanje o izbornom sustavu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Vlade Andrej Plenković smatra kako je važno da se vidi supstanca dogovora postignutog na Privremenom vjerovničkom vijeću za Agrokor a to je, kako je ocijenio u srijedu u intervjuu za Novu TV, činjenica da je tekst nagodbe podržan jednoglasno.

Premijer Plenković odgovorio je na više aktualnih pitanja, među kojima je prvo bilo ono o dogovoru postignutom na Privremenome vjerovničkom vijeću za Agrokor, dodavši kako tekst nagodbe sada, nakon što za nekoliko dana sud odredi ročište svih vjerovnika, ‘ide’ na izglasavanje svim vjerovnicima. Istaknuo je kako može prije svega biti izrazito zadovoljan s aspekta vlade i hrvatske države, te odvažnosti parlamentarne većine koja je donijela takav zakon.

Nakon novinarske konstatacije kako su postojala dva koncepta – ‘ruski’ i ‘američki’ te da je bilo dosta ‘šamaranja’ u javnosti, među ostalim i između njega i predsjednice Republike, slijedilo je i pitanje – smatra li da je normalno da dvojica stranih veleposlanika raspravljaju o nečemu što je bitno za hrvatsku državu.

Premijerov odgovor počeo je ocjenom kako ta spomenuta rasprava i mjedijski komentari nisu bitni, već je bitno da je pravni okvir koji je predložila vlada u kratkom roku spriječio gospodarsku katastrofu kompanije, dobavljača, malih poljoprivrednika i cijeloga financijskog sustava, dao kompaniji ekonomsku budućnost, održao radna mjesta i ekonomsku budućnost svih partnera Agrokora.

Plenković smatra kako se danas situacija oko Agrokora percipira kroz ‘trivije’ – je li nešto rekao veleposlanik Rusije ili SAD-a, a ne smije se zaboraviti da cijeli kontekst vjerovnika i njihovu strukturu možemo ‘zahvaliti’ bivšoj upravi i vlasniku Agrokora.

Niječno je odgovorio na novinarsku konstataciju da je “preuzeo cijeli posao oko Agrokora”, a na pitanje je li razgovarao s bivšom potpredsjednicom vlade Martinom Dalić odgovorio je kako nisu razgovarali o Agrokoru, te ocijenio kako je Dalić odradila odličan posao, a za njega je važno što su zajedničkim snagama spriječili da “hrvatska ekonomija ‘ode nadolje'”.

Široka ‘lepeza pitanja’ – od porezne reforme, odnosa s predsjednicom…

U nastavku intervjua slijedio je niz pitanja – od porezne reforme, odnosa s predsjednicom Republike, stajalištu o mogućim referendumima o izbornom zakonu i Istanbulskoj konvenciji.

Hoćemo li najprije imati veće plaće ili manji PDV, bilo je prvo pitanje vezano za poreznu reformu, a premijer je ustvrdio kako to nije ili – ili, te podsjetio da je HDZ imao izborni program u kojemu je 2016. stajalo da će to biti prva vlada koja će smanjiti PDV. Dodao je kako vlada smatra da sada možemo realizirati to predizborno obećanje od 1. siječnja iduće godine, te da je u ovome trenutku izgledno da će to biti smanjenje za jedan posto. Podsjetio je kako Hrvatska od PDV godišnje prikupi 50 milijarda kuna što je ozbiljan iznos, a Hrvatska je jedna od zemalja s najvećom stopom PDV-a.

Premijer je apelirao na odgovornost sviju u ovome trenutku i dodao kako će se u poreznoj reformi razmatrati i može li se dodatno smanjiti porez na dohodak, na doprinose i najavio da će se vlada tijekom jeseni izaći s vrlo detaljnim prijedlozima pred Hrvatski sabor.

Na pitanje razgovara li s predsjednicom Grabar-Kitarović, premijer je najavio da će se s njom čuti ovih dana, ocijenio je da je njihov odnos u redu, da razgovaraju o bitnim pitanjima, te podsjetio da se jednom mjesečno održavaju redoviti susreti premijera, predsjednice Republike i predsjednika Hrvatskoga sabora.

Što se pak tiče moguće potpore HDZ-a Kolindi Grabar-Kitarović za novi predsjednički mandat, Plenković je istaknuo kako je ta odluka na predsjednici i dodao da je već toliko puta rekao da “HDZ mora kao najveća i najodgovornija stranka znati želi li predsjednica, koja je izabrana kao kandidatkinja HDZ-a, uz potporu niza drugih stranka prije tri i pol godine, u novi mandat. Bilo bi više nego korektno da tu informaciju znamo”.

Vlada želi pomoći blokiranima; Referendum nije najbolji način za odlučivanje o izbornom sustavu

Premijer je odgovorio i na pitanje vezano za pomoć blokiranima, odnosno o trima zakonima koji bi im trebali pomoći, a o kojima će Vlada raspravljati na sjednici u četvrtak. Podsjetio je kako je već prilikom prezentacije javnoga savjetovanja o tim zakonima, vlada jasno rekla kako smatra da se sve obaveze i svi preuzeti aranžmani i dugovi moraju podmiriti i platiti. Međutim, ustvrdio je, ako imate 326.000 ljudi koji su blokirani i više od 40 milijarda kuna duga onda Vlada želi napraviti određene iskorake koji će direktno pomoći jednom krugu ljudi otpisom 10.000 kuna plus kamate, te potaknuti jedinice lokalne i područne samouprave da naprave isto, kao i s njima povezana poduzeća.

Istaknuo je kako vlada sada ‘ide’ na tri zakona: o otpisu dugova, o ovrsi na novčanim sredstvima, te o stečaju potrošača. Premijer vjeruje da će taj paket bitno olakšati situaciju poslovanja Fine, a ljudi koji žele proglasiti osobni stečaj imat će proceduru kojom će to moći riješiti.

Vezano za referendumske inicijative o promjenama izbornog zakona i odustajanju od Istanbulske konvencije, premijer je ponovio kako smatra da referendum nije najbolji način za odlučivanje o izbornom sustava neke zemlje, jer o tomu odlučuju Hrvatski sabor i Vlada, a postoje i političke stranke koje mogu na puno precizniji i detaljniji način regulirati izborni sustav.

Za premijera nije upitan broj zastupnika u Hrvatskome saboru jer, rekao je, Slovenija koja ma duplo manje stanovnika od Hrvatske ima 90 zastupnika, ali smatra da je smanjivanje prava zastupnicima manjina korak nazad.

“To rade ljudi koji ne znaju ništa o tome što je bilo 90-ih. Mi smo morali donijeti ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kako bi se omogućilo međunarodno priznanje Hrvatske”, istaknuo je.

Po napomeni kako je gotovo milijun građana potpisalo spomenute dvije inicijative, novinar ga je upitao može li se ta inicijativa pretvoriti u referendum o njemu osobno.

“Ne bih rekao. Mislim da postoje određene nevladine udruge koje puzajući žele postati političke stranke pa bi htjele izborni prag kako bi konačno ostvarile svoje ambicije. Općenito, taj trend transformacije udruga u stranke je nešto što se viđa i u Europi, a ne samo u Hrvatskoj. Međutim, jasno je koja politička opcija stoji iza ovih referendumskih inicijativa. Imate gospodina Petrova koji to podržava, gospodina Hasanbegovića, gospođu Markić i Živi zid. To su šampioni protiv cijepljenja. Sjajna ekipa”, odgovorio je Plenković.

Na pitanje o odnosima s bivšim političkim tajnikom HDZ-a Davorom Ivom Stierom, predsjednik HDZ-a odgovorio je kako su njihovi odnosi korektni te da on vodi stranku po savjesti. Ocijenio je da stranka nije debatni klub te dodao kako iz HDZ-a nije izbačen nitko tko je glasovao po savjesti.

Intevuju je zaključen pitanjem hoće li ići na utakmice hrvatske reprezentacije u Rusiju, a premijerov odgovor bio je kako u prvome krugu sigurno neće ići, ali se nada da će Hrvatska ući u drugi krug, a onda mogućnost puta na utakmicu u Rusiju bila i realna.

 

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Fra Marko Bitanga: Fra Karla Ćuluma ubili su zavojanski komunisti

Objavljeno

na

Objavio

Svećenici iz Biokovskog dekanata posebno su osjetljivi na natpise o ubojstvu fra Karla Ćuluma. Prije nekoliko godina, točnije 2010., lokalna Udruga antifašista u povodu obljetnice smrti ovog bivšeg zavojanskog župnika, organizirala je polaganje cvijeća.

Tadašnji biokovski dekan fra Petar Vrljičak, poručio im je da to ne čine, jer iz njihovih redova dolaze ubojice fra Karla. Već godinama ubojstvo svog brata, franjevca istražuje fra Marko Bitanga, zavojanski župnik. Zbog natpisa u „Makarskoj kronici“, fra Marko je odlučio izaći u javnost.

U javnosti se ovih dana pojavila vijest kako je u Zavojanima, pored Vrgorca oštećena spomen ploča fra Karlu Ćulumu, odnosno kako je netko oštrim predmetom izgrebao riječ ustaše koje navodno stoje iza njegova ubojstva. Zatim su se pojavili natpisi u nekim medijima kako nekoliko dokumenata ukazuje na to. Međutim, Vi godinama to osporavate, tvrdite kako se radi o povijesnoj laži?
– Jako me uznemirilo to što se ponovno u medijima iznose laži o fra Karlu Ćulumu, koji je bio uzoriti član naše Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Ja više ne mogu slušat ni čitat te bezočne laži koje, usuđujem se reći, ponavljaju potomci fra Karlovih ubojica i lažni antifašisti. Ovih dana ništa o tome nisam htio čitat ni slušat. Vidio sam ono što piše u „Makarskoj kronici“ o fra Karlu. Iznose stari laže, ponovno ga mrcvare, kolju.

To je strašno. Pozivaju se na nekakve dokumente koji su obični falsifikati, koji se međusobno ne slažu i proturječe jedan drugome. O tim lažnim dokumentima već sam potanko pisao. U tim dokumentima se navodi „da su ustaše jakim prepadom (26. svibnja 1943.) ušle u Zavojane i odveli 15-ak muškaraca i žena, a ubili fra Karla“. Još ima živih ljudi koji se sjećaju tog dana. Nikakvih borbi nije bilo tog dana u Zavojanima. Nitko iz Zavojana nije odveden tog dana. Neki su Zavojančani doista odvedeni, ali ne tog dana, već poslije.

Da je ta akcija u kojoj se navodi i borba Biokovskog partizanskog odreda s ustašama, koju po „Kronici“ opisuje „Štab grupe partizanskih odreda Dalmacije“ čista izmišljotina potvrđuju i partizanski izvori jer uopće nije nigdje navedena u „njihovom operativnom izvještaju od 19. svibnja do 27. svibnja 1943“. „Kronika“ se poziva i na „Partizanski list“ od 29. svibnja 1943. u kojem je opisan sam tijek fra Karlova ubojstva ili onaj kome su sudionici ili suučesnici ispripovijedali kako su mučili fra Karla.

Valja uočiti da se u tom prvom komunističkom propagandnom tekstu o fra Karlovu ubojstvu uopće ne navodi da je on na bilo koji način sudjelovao u njihovu pokretu, samo da je znao da se oni bore za slobodu i ljudsko dostojanstvo. No, prava istina je sasvim drugačija. Fra Karlo je, poput toliko drugih hrvatskih katoličkih svećenika, redovnica, redovnika, bogoslova i sjemeništaraca žrtva komunističkog zločina.

Nekoliko puta ste rekli i napisali kako je vrijeme da se iz zavojanskog groblja ukloni ploča s natpisom koju su podignuli pripadnici SUBNOR-a o ubojstvu fra Karla. Hoćete li to napravit?
– Ja tu ploču nazivam pločom laži, jer su na njoj napisane dvije notorne laži. Prva laž je da je fra Karlo ubijen „zbog aktivnog učešća u narodnooslobodilačkom pokretu“. Po toj izjavi, onaj tko ne zna da je laž, mogao bi pomisliti da je bio partizan, borac. Ne samo da nije bio partizan, već na nikakav način nije pomagao partizanskom pokretu koji se ovdje kiti riječju „narodnooslobodilački“.

Pisali su knjige i novinske članke u kojima ponavljaju tu laž, ali ničim je nisu potkrijepili jer nemaju čime. Naprotiv, svi, ama baš svi fra Karlovi župljani s kojima sam razgovarao, koji su poznavali fra Karla, slažu se u ovome: fra Karlo se u Drugom svjetskom ratu nije opredijelio ni za jednu stranu, ni za jednu političku opciju. On se bavio samo svojim svećeničkim radom i pomagao svima. On se, prije svega, opredijelio za čovjeka, za svakog čovjeka (u tom se slažu i oni koji tvrde da su fra Karla ubile ustaše).

U Zavojanima postoji još jedna spomen ploča koja je starija od ove. Na jednoj strani ispisana su imena palih boraca, a na drugoj civilnih žrtava Drugog svjetskog rata. Na toj ploči fra Karlo je ubrojen u civilne žrtve. Druga notorna laž je da je ubijen od ustaša. Ploču svakako treba maknuti zbog tih dviju laži. Bolje je reći treba je ukloniti i to legalnim putem. Za uklanjanje te ploče suglasna je i fra Karlova rodbina. Ovih dana pismeno ću zamolit upravu naše Provincije da pokrene postupak uklanjanja te ploče laži. Osim što su na njoj napisane laži o motivima i počiniteljima fra Karlova ubojstva, ružno strši i svojim izgledom, bode oči.

Godinama istražujete ubojstvo fra Karla Ćuluma, razgovarate sa svima. Zašto je dobri pastir s otoka Silbe ubijen 25. svibnja 1943.? Do kojih ste zaključaka došli?
– Kada sam u ljeto 2003. godine došao u Zavojane za župnika, gotovo ništa nisam znao o fra Karlovoj mučeničkoj smrti. Odmah po dolasku jedan starac pred trgovinom u Zavojanima, ničim izazvan, stao mi je spominjati fra Karla Ćuluma.

Kroz glavu mi je sinulo da je netko u sjemeništu spominjao jednog svećenika kojeg su ubili partizani, a poslije mu podigli spomenik i napisali da su to napravile ustaše. Pomislio sam da taj starac nema nešto sa fra Karlovim ubojstvom. No, brzo sam odbacio tu pomisao jer mi je izgledao jako dobroćudno. Poslije nekolikog godina sasvim slučajno mi je netko od rodbine tog starca rekao kako je upravo on imao noćne more od fra Karla. U njegovoj prisutnosti nije se smjelo spominjati fra Karla jer bi se on uznemirio.

Svake godine po godišnjici fra Karlove smrti slavio sam misu s narodom. U misnom slavlju sudjelovalo je desetak vjernika, uglavnom starijih ženskih osoba. Ja bih u misi spomenuo da je fra Karlo žrtva zločinačke ruke, ne navodeći čije. Tada nisam bio siguran tko ga je ubio. Poslije mise pomolili bi se na grobu koji je bio najbliži glavnim ulaznim vratima.

Netko mi je od vjernika rekao da je tu fra Karlo sahranjen. Nikako nisam mogao pomiriti tvrdnju da su fra Karla u ratu ubile ustaše sa činjenicom da su mještani, koji su o njemu govorili sve najbolje, 1957. zapalili župnu kuću u kojoj je mučen i ubijen. Nitko od njih nije odgovarao zbog paljenja kuće, nitko se nije osudio gasiti kuću. Pitao sam se: kako to da su mjesni komunisti imali tako tvrd i neprijateljski stav prema vjernicima i svećenicima poslije rata, a u ratu zbog suradnje s njima ustaše ubile zavojanskog svećenika. Zar iz tog razloga ne bi trebali biti blaži i umjereniji nego drugdje?

Malo pomalo klupko se počelo odmotavati. Iz godine u godinu posjećujući obitelji i pojedince tijekom blagoslova i u raznim prigodama otkrivao sam sve više detalja o motivima i počiniteljima fra Karlova ubojstva. Razgovarao sam sa svakim tko mi je mogao nešto reći. Razgovarao sam i sa samim počiniteljima ubojstva. Jeza bi ih hvatala na spomen fra Karlova imena. Iz tih razgovara, koje sam redovito zapisivao, doznao sam da je fra Karlo ubijen od mjesnih komunista i to zbog toga što je „govorio na misi protiv njih svega i svačega“.

Taj razlog naveo mi je jedan komunist i partizan koji je u vrijeme fra Karlova ubojstva bio punoljetan. Na spomen fra Karlova imena nije se uznemiravao i o njemu je govorio sasvim mirno nastojeći se prisjetiti i najmanjeg detalja. Fra Karlo je ubijen i pod sumnjom da surađuje s ustašama. Sve do Potpolja (Pivaca) čuli su se njegovi krici i vika njegovih mučitelja: „Priznaj, kaži s kim surađuješ….“

Tog dana, kada je ubijen fra Karlo u Zavojanima se osnivala Omladinska partijska organizacija, posvjedočio mi je taj partizan. Jedan izvor mi je rekao da su u ubojstvu sudjelovali omladinci i nekoliko starijih osoba, među kojima je bio i Krvavi Ilija iz Drvenika. Mjesni komunisti nisu se prethodno dogovorili ni koji motiv će navest za ubojstvo, a ni gdje je pokopan. Stoga su navedeni razni grobovi. Mnogi kažu da se ne zna gdje je pokopan, prema zadnjim saznanjima fra Karlo je bačen u jednu jamu u Potpolju (Pivci). Tijelo je prema izjavama bilo izmasakrirano.

Prije nekoliko godina odlučio sam pronaći nekog od fra Karlove rodbine. To je bio veliki izazov za mene. Da je njegova rodbina o ubojstvu imala suprotni stav od mojih saznanja do kojih sam postupno došao, sva bih svoja saznanja zanemario i zašutio o ovoj temi. Najbliža od živuće fra Karlove rodbine jest gospođa Hania Mover Ilijaš. Ona je unuka fra Karlove sestre Ane. U razgovoru mi je potvrdila moja saznanja o fra Karlovoj mučeničkoj smrti. Sjeća se što joj je baka, fra Karlova sestra, pričala kako su komunisti ubili i mučili njezinog brata.

Pokojni imotski franjevac fra Vjeko Vrčić, koji je jedno vrijeme bio i župnik u Vrgorcu, isto se bavio na neki način ovim ubojstvom. No, nikad za vrijeme komunizma nije htio o tome pričati?!
– Pokojni fra Vjeko Vrčić, koji je bio dugogodišnji župnik u Vrgorcu i dekan Biokovskog dekanata, u jednom neobjavljenom tekstu napisao je svoja saznanja o ovom događaju. On u tom tekstu navodi ime fra Karlova ubojice. Navodi jednog mladića iz Zavojana, koji je poslije toga otišao u partizane. Ja sam taj njegov tekst napisao u obliku posvjedočenja i on mi ga je potpisao. U usmenom razgovoru još mi je naveo neka druga saznanja koja upućuju da je dotični mladić u tome sudjelovao te imenovao dvojicu osoba kao organizatore ubojstva. Iza fra Karlova ubojstva stoje tadašnji mjesni komunistički čelnici koji su nanijeli puno zla ljudima ovog kraja pljačkajući i ubijajući nevine civile. Fra Karlo je podigao glas protiv njih, njihovih zlodjela i zato su ga ubili.

Kad ste počeli istraživati ubojstvo fra Karla, počeli su na vas razni pritisci. Jedan dio župljana ne želi da im blagoslivate kuću, provaljeno vam je u župnu kuću, ponekad vas dočekaju razni grafiti i natpisi. Prozvao vas je i saborski zastupnik GLAS-a Goran Beus Richembergh kojem je majka iz Zavojana „kako širite revizionističke laži“. Kako se nosite s tim pritiskom?
– Točno je da se na mene s raznih strana vrše pritisci da se ne bavim ovom temom. Primao sam otvorene prijetnje fizičkim napadom i smrću, doživljavao razne neugodnosti i uvrede. Prije nekoliko godina išli su od kuće do kuće i skupljali potpise protiv mene, samo zbog toga što se raspitujem za fra Karla i govorim o njegovoj mučeničkoj smrti.

Kad sam počeo tijekom mise za vrijeme obljetnice fra Karlove smrti govoriti, spominjati fra Karla kao žrtvu komunističkog zločina, neki bi urličući negodovali iz klupa i ometali mi misno slavlje. Da, jedan me nije htio primiti za vrijeme blagoslova u kuću, navodeći da ja pričam neistine o fra Karlovu ubojstvu. No, već sljedeće godine me primio srdačno. Doista, ta tema iritira članove nekih obitelji čiji su preci sudjelovali u ubojstvu fra Karla. Prijetili su mi i tužbama. Ništa mi nije teško za fra Karla. Žao mi je što nisam bio još uporniji.

Saborski zastupnik Goran Beus izvrijeđao me kao nitko. To je njegova sramota. Ja mu nisam rekao ni jednu ružnu riječ, te sam se javno ogradio od onih koji su mu zbog uvreda koje je meni uputio uzvratili istom mjerom. No, Goran se brzo povukao kad je shvatio da se našao u neobranom grožđu. Valjda nije znao da je njegova rođena majka uprla prstom u jednog mladića koji je bio sudionik fra Karlova ubojstva. Taj mladić zajedno s drugim tog dana je primljen u Omladinsku partijsku organizaciju. Imali su krvavo krštenje. Poprskani su nevinom krvlju uzornog svećenika i dobrog čovjeka fra Karla Ćuluma.

Svoja saznanja o ubojstvu fra Karla ima i splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, kako je do njih nadbiskup došao?
– Sasvim slučajno! Jedan naš svećenik, koji dođe nećak od jednog saborskog zastupnika, rekao mu je kako je jedan njegov član uže obitelji sudjelovao u ubojstvu fra Karla. Taj razgovor se vodio prije nego što se svećenik zaredio. Nadbiskup Barišić to je ispričao svećenicima Biokovskog dekanata tijekom ručka, nakon svete krizme u Velikom Prologu 2010. godine. U to vrijeme antifašisti su organizirali prigodan program na obljetnicu smrti fra Karla. Tadašnji Biokovski dekan, fra Petar Vrljičak, upozorio ih je da to ne čine, jer iz njihovih redova dolaze ubojice našeg franjevca.

Mate Primorac / Misija Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori