Pratite nas

Komentar

Šeparović otkrio favorite za Ustavni sud, Pusić se ne bi složila s izborom

Objavljeno

na

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta Zvonimir Šeparović za Direktno hr. komentirao je izbor ustavnih sudaca, otkrio favorite, ali se osvrnuo i na napad Vesne Pusić na kandidata Željka Olujića.

[ad id=”93788″]

Ovo je vrlo ozbiljan trenutak, vrlo je važna odluka Sabora koja se očekuje, objasnio je Šeparović.

“Za razliku od onih koji su htjeli da ga se ukine, ja smatram da Ustavni sud treba pojačati. On je garancija naše ustavnosti, naše zakonitosti, naše pravednosti. Biti sucem Ustavnog suda je apsolutno najviša funkcija koju može doseći u državi, osim da bude šef države, jedan pravnik. U slučaju izbora imamo situaciju da već sam Ustav predlaže koga i kako bi trebalo birati. Kaže da se ustavne suce može birati iz reda istaknutih pravnika, to je ono najvažnije, najvažniji kriterij, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora. Ovaj redoslijed mogao bi biti i obrnut. Mogli su početi sa sveučilišnim profesorima, to bi moralo biti jamstvo za stručnost. Visoki moralni integritet, bi uz stručnost, morao biti kriterij za ustavnog suca. Tu se pojavljuje i odvjetnički kadar”, kazao je Šeparović.

Za Direktno hr. otkrio je svoje favorite.

“Imamo situaciju da se prijavilo 14 sudaca, 11 odvjetnika, jedan državni odvjetnik i samo jedna sveučilišna profesorica. Mislim da je najjasniji slučaj upravo slučaj profesorice Ustavnog prava iz Rijeke, koja je predložena i koja predvodi taj red visoke stručnosti, Sanja Barić. Nju bih favorizirao jer je stručna, jer je to dokazala. Jaka pozicija je i dokazana stručnost kod Željka Olujića. Ako bismo išli uzimati nekog tko ima političko iskustvo, ali i stručno, to je svakako Davorin Mlakar. Bit će dobro ako se među stručnjake uključi Katarinu Buljan, Gorana Šelanca i Šteficu Stažnik. Kod njih je naglašen stručni momenat”, rekao nam je Šeparović.

Velik broj kandidata pokazuje da neki imaju prevelike ambicije, smatra.

“To da se prijavilo 46 kandidata pokazuje velike ambicije kod nekih ljudi koji prelaze njihove sposobnosti i ugled, iskustvo. Pokazuje da je položaj ustavnog suca privlačan i rado bi ga mnogi obnašali, ali treba biti realan, treba stvar svesti u prave granice. Ono čemu bi trebalo težiti – to je da se dobije neovisnost. Takvu nezavisnost ne nalazimo sigurno kod gospođe Ingrid Antičević-Marinović, koja se nije dokazala nikakvom stručnošću, a čak je i u politici skliznula negdje neuspješnom kandidaturom za europsku parlamentarku”, kazao je Šeparović.

Otkrio je i koga bi među političarima bilo bi zanimljivo vidjeti u Ustavnom sudu.

“Jedan je Davorin Mlakar koji ima i visoku stručnost, ali i iskustvo ministra uprave, člana Vlade i tako dalje. Za mene je neupitno da bi on mogao zadovoljiti. Druga je osoba bivši predsjednik Sabora, gospodin Leko. Gospodin Leko sigurno je dokazano stručan, on bi mogao biti ustavni sudac, ali on negdje na jesen postiže lijepu dob od 70 godina. Kako ovdje mandat traje osam godina, mislim da nije preporučljivo ići s onima koji će vrlo brzo preći gornju granicu za rad sudaca, a to je 70 godina života. Taj kriterij bi, ako se primjeni, diskvalificirao Leku, iako smatram da bi mogao biti solidan sudac s obzirom na veliko iskustvo u ‘ravnanjanju’ Saborom, pokazao je dostojanstvo, bez vulgarne političnosti koju neki drugi pokazuju. Zanimljivo je da se javilo 11 odvjetnika. Među njima je bivši predsjednik Županijskog suda, Miroslav Šumanović, koji je sigurno stručan, ima i dob zrelu. Ako prijeđemo listu kandidata, to su neke osobe koje bi, prema mom mišljenju, pokazivale visoku stručnost, kod kojih se nazire moralni integritet, a onda i donekle neovisnost. Ne znači da ovi koji imaju politički pedigre nisu stručni i da nisu neovisni. Oni to sutra mogu postati kao članovi suda, onda mu više stranka nije važna, mada ga je ona možda i dovela do toga, možda će ga i predložiti. Treba vrlo oprezno uvesti političare, ali ne ih i isključiti, a snažno naglasiti stručno”, smatra Šeparović.

Šeparović je istaknuo i kako bi reizbor Jasne Omejec bio dobar.

“Ustavni sudac je sudac iznad sudaca, iznad drugih pravnika. Mora apsolutno vladati pravom i biti u mogućnosti da presudi stvari kako treba. Pravni fakultet podržao je ponavljanje mandata, što je malo nategnuto. Mislim da je Jasna Omejec dokazana stručna osoba, koja sada ima i iskustvo ustavnog suca i pokazala je relativnu neovisnost, mislim da bi njen reizbor mogao biti dobar. Zanimljivo će biti vidjeti hoće li Pero Kovačević, koji ima stručnost i političnost, iskustvo u Saboru, proći kao kandidat”, kazao je Šeparović.

Kao favorita naveo je Željka Olujića i osvrnuo se na jučerašnji napad Vesne Pusić na njega.

“Moj je favorit iz oblasti prava Željko Olujić koji ima veliko iskustvo, vodio je velike sporove i dobivao ih, član je Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta i mislim, mada mu neće biti lako proći kroz političke sile i granica onih koji su na suprotnoj strani i koji će ga sigurno negirati, ali što se stručnosti tiče – mislim da bi Olujić mogao biti sudac. Velik je broj kandidata i ne treba im zamjeriti tu lakoću s kojom se oni vide kao ustavni suci, to je neuspio pokušaj, kako mi to zovemo u pravu, ali to nije sramotno.

S druge strane, svi se dokazuju ovih dana pred Odborom za Ustav i želim im da u tome uspiju. Zanimljiv je jučerašnji sukob između Vesne Pusić i Željka Olujića. Ona ga napada neopravdano ‘kako mislite biti ustavni sudac kad ste lagali o meni’, ali on nije lagao o njoj. On već desetak godina vuče tu tezu da je Vesna Pusić zapravo završila neku površnu školu, neke potvrde ima, nema, da je diplomirala, nema dokaza da je maturirala ovdje u Hrvatskoj. Ima neke dokaze da je neke surogate za to postigla u svijetu.

Ona je favorizirana sigurno od svog velikog pokojnog oca, koji je bio ustaški sudac na prijekom sudu do ’45-e, a onda je vedrio i oblačio po svijetu u pitanjima znanosti, nauke o upravi. Odgojio je cijeli niz političara budućih, Pusićeva škola. Njegova kćer u svijetu je doktorirala, postala je profesor, a Željko Olujić joj je osporio završetak njenog srednjoškolskog obrazovanja. Ona se nikad od toga nije obranila. Mi smo u HNES-u etički osudili Vesnu Pusić za veliki broj propusta etičke naravi, osobito kad je osudila svoju zemlju da je izvršila agresiju na BiH, i čitav niz moralnih grijeha. Posebno smo joj to spočitnuli kad je pokušala, a taj pokušaj još traje, postati glavna tajnica UN-a. Ona tjera dalje, a ima onih koji ju podržavaju, oni su tanak soj, ali su jaki. Jedva da ima jedan posto podrške kod birača. To je gotovo nepostojeća stranka, koja ima nulti stupanj podrške. To bi bio apsurd. Nije uobičajeno da ljudi iz zemlje koja kandidira osporavaju kandidata. Zamjeram Tomislavu Karamarku koji je rekao da ju on ne bi izabrao, ali da ju moraju podržati. Nisu ju morali podržati samo zato što je iz tvoje ‘avlije’. Ona nama ne može pomoći, ona može samo sebi stvoriti karijeru, a mi smo učinili sve da se to ne dogodi. To je proces koji će sad teći, nadajmo se da ona neće proći, velike su šanse da prođe Bugarka koja ima dobre rezultate. Taj sukob Olujić – Pusić je znakovit. Ona je zloupotrijebila tu svoju situaciju, iako ništa nije učinila da ukloni tu etičku osudu. Mi ju nismo osudili na zatvor u Lepoglavi, nego na etički zatvor. Učinila je sve protiv ove države i nije kvalificirana za svjetsku organizaciju. Kad netko ne vrijedi u svojoj državi, kako onda može vrijediti svijetu”, upitao je Šeparović u razgovoru za Direktno hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Josip Klemm: ‘Predsjednica je Vučića pozvala na naš zahtjev!’

Objavljeno

na

Objavio

U izjavi za Večernji list povodom 5 godina od postavljanja braniteljskog šatora u Savskoj Josip Klemm tvrdi.:  „U ostalom, ono za što svi prozivaju Kolindu Grabar Kitarović, a to je susret s Vučićem, to se dogodilo na moj zahtjev, na moj i prijedlog Dražimira Jukića, kako bismo pomogli u potrazi za nestalim”.

Ova Klemmova izjava u potpunosti je razoružala njene protukandidate u utrci za novi mandat na mjestu Predsjednice Republike Hrvatske, te poremetila njihove planove u daljnjem tijeku njihovih kampanja.

Adut kojim su se stožeri predsjedničkih kandidata trudili da aktualnu Predsjednicu RH ocrne kod domoljubnog biračkog tijela samo jednom izjavom tako je potpuno pao u vodu.

Prljava kampanja kojom se služe neformalni članovi stožera pojedinih predsjedničkih kandidata će, bez sumnje, nastaviti plasirati razni “fake news”, no to bi isto tako moglo biti kratkoga vijeka. Danas u doba interneta, uz malo truda, sve je moguće pronaći, a bitno je samo jedno: Da je releventan izvor.

Takav izvor je danas rijetkost, a pojedini mediji koji podržavaju nekritički neke kandidate, zapravo rade u korist njihove štete. Kada se poslodavci i oni koji ih plaćaju sami uvjere da se šteta ne može više popraviti, tada će krenuti i ograđivanje od takvih, pa i okretanje retorike prema drugim i drukčijim temama.

A tada bi mogli osjetiti isto što i sada osjećaju nekad podržavani “kandidati”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Oktobarska revolucija jugokomunističkih snaga A. D. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Volja naroda u preši politike neoproštene pobjede

U razdoblju Tuđmanove „hrvatske mlade demokracije“ proistekle iz volje naroda, poražene snage (komunistička, velikosrpska i jugoslavenska ideja) tijekom listopada u Hrvatskoj su izvele stanovitu „oktobarsku revoluciju“. Na meti zaostalih revolucionarnih snaga bili su hrvatski jezik, Dani kruha, udžbenici… Važne identitetske točke hrvatske većine. U udžbenicima revolucionarima smeta sve što je hrvatsko i kršćansko, Biblija, pa i sam starozavjetni Jahve. Na Danima kruha poraženim snagama smeta ne samo kruh naš svagdašnji već i nazočnost katoličkoga svećenika. A hrvatskom jeziku je, poručuju ocvali pioniri jugokomunizma, navodno „svejedno“ je li srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili behaes gulaš.

Pupovac: Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda

Dodajmo još kako u ofenzivu spada, s jedne strane zaobilaženje Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja izjednačava sve totalitarizme, pa zbog toga ne odgovara totalitarnim poraženim snagama od „mlade hrvatske demokracije“. A s druge strane, tu je i kontinuirano olajavanje Hrvatske kao prostora nove fašizacije, što je, da se razmemo, osmišljeno u srbijanskim strateškim dokumentima, a provoditelj olajavanja dolazi iz ovdašnje vladajuće koalicije. Stara je to praksa „na ovim prostorima“. Ono što je na planu totalitarizama osmišljeno u Europi, u nas se prešućuje, a ono što je osmišljeno u „naprednom“ Beogradu, provodi se bez ikakva otpora – u otpor ne ubrajam inscenirane igrokaze npr. Đakića i njegove udruge. To je nama podarila politika „lokomotive Zapadnoga Balkana“, jedan od krakova temeljne politike neoproštene pobjede s kojom se nijedna politička stranka ne želi ozbiljno uhvatiti u koštac.

Takvoj unutarnjoj agresiji Hrvatska se i nadalje ne odupire na onim razinama koje po definiciji moraju skrbiti za nacionalnu sigurnost i ustavnopravni poredak. Pobunjene snage, štoviše, imaju snažnu potporu na političkoj razini. One mogu računati na gotovo pa sve parlamentarne stranke. Stupanj odnarođenosti „političke klase“ dosegnuo je gornju granicu izdržljivosti. Država i nacija strpane su u luđačku košulju. Iz nje mogu promatrati, samo kao zarobljeni statisti, silne uspjehe: predsjedanjem EU, uvođenju eura, petljanjima oko ulaska u „šengensku zonu“, instaliranju najpodobnijih eurofila u tijela EU. S tako slabašnom nacionalnom državom svi njezini protivnici, pa i oni povijesno poraženi, mogu računati na uspjeh svojih dobro osmišljenih, kadrovski ekipiranih (KOG-ova) i vrhunski podmazanih ofenziva i kontraofenziva.

Nacionalna država u svim svojim segmentima izložena je cjelogodišnjoj, non-stop politici neoproštene pobjede. Kako Hrvatskoj može oprostiti pobjedu nad jugoslavenskom, velikosrbijanskom i komunističkom idejom, primjera radi, jedan Milorad Pupovac, kad je on ideološki pravovjerno godine 1991. zastupao totalitarno stajalište da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“, a u naše dane u Hrvatskom saboru izjavljuje: „Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda“?

Cijeđenje životnoga soka i odgoj za neoproštenu pobjedu

Budući da je Hrvatska izašla iz Jugoslavije voljom naroda i bez suglasnosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i bez suglasnosti hrvatskih komunista!), nezadovoljnima preostaje dugotrajna politička borba za uspostavu protuustavnih jugoslavenskih odnosa u bilo kom obliku s cijelom ili samo s nekim dijelovima Hrvatske, te za proglašenje zločinom hrvatski egzodus i uspostavu pune državnosti. Vrhunski je doseg činjenica da takvu politiku izdašno plaća „narod“ protiv čije se volje „politička klasa“ bori namećući Hrvatima dušu i mozak Beograda, kako je to nalagao Vladimir Čerina prije negoli je i sam završio u luđačkoj košulji, baš kao i desetljećima kasnije njegov istomišljenik Jovan Rašković.

Dugotrajna i kontinuirana politička borba protiv iz Jugoslavije izašle Hrvatske, uz pomoć osmišljene širokopojasne politike neoproštene pobjede, poražene snage proistekle iz dvaju nikad lustriranih totalitarizama (komunizma i velikosrpstva), provode na svim strateški važnim područjima nacionalne države. Kako i ne bi!? Vremena imaju napretek. Love, također. Pozicije su im nedodirljive. Sinekure trajne. Politički sustav i izborni sustav posložili su prema svojim, a ne nacionalnim interesima. Višestranačje je svedeno na „jednu, jedinu i jedinstvenu“ partiju s dvije dominantne i nekoliko prikrpanih frakcija. Sve su to pretpostavke za uspješne ofenzive hrvatske manjine uz pomoć kojih se gricka nacionalna država, urušava hrvatska državnost, zaobilazi volja i razvodnjava težnja hrvatskoga naroda. Samo „hulja“ (M. Pupovac) ne može to ne vidjeti.

Još za vrijeme, a osobito poslije izlaska iz Austro-Ugarske Hrvatska je neprestano na meti jugoslavenskih gusaka i srbijanskih agenata. Njima su se u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji pridružile komunističke zmije. Poraz kakav im je nanijela „mlada hrvatska demokracija“ tijekom devedesetih godina, nikad ranije nisu doživjeli. Hrvatska, međutim, nije znala kako pobjedu pretvoriti u trajno stanje države i nacije. S druge strane poražene su snage odmah shvatile kako trebaju raditi samo i jedino na tome da poraz pretvore u pobjedu. Kako bi to ostvarile morale su svojim ciljevima podčiniti političke stranke, kulturalne ustanove, civilno društvo i napokon politički sustav. I tu im treba skinuti kapu, odlično su to odradile, krinkajući krajnje ciljeve i postupne izdaje, uglavnom postizborne.

Posljedica je politički poražena volja hrvatskoga naroda. Sad više ništa ne krinkaju. Preostaje im zatezanje preše i cijeđenje životnoga soka države i nacije. Provode otvorene ofenzive neoproštene pobjede, prolaze kroz državne ustanove, medijski prostor i društvo u cjelini kao kroz rupe ementalera. I pritom izdvajaju nemala sredstva za odgoj novih naraštaja koji će prema Hrvatskoj nastaviti provoditi politiku neoproštene pobjede.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari