Pratite nas

Intervju

Sergio Rabar: Jedini general Hrvatske vojske iz Istre

Objavljeno

na

Međunarodni vojni stručnjaci smatraju da je za stvaranje prave vojske potrebno do 8 godina. Međutim, uz veliko samoodricanje i uključenjem desetaka tisuće boraca, 1990-ih je u Hrvatskoj stvorena snažna vojna sila koja je obranila i munjevitim akcijama Bljeskom i Olujom oslobodila okupirana područja. Povijest ne smijemo zaboraviti jer samo tako možemo biti sigurni da se neće ponoviti. Svi međunarodni čimbenici očekivali su brz hrvatski slom, temeljeći svoje prosudbe na ubojitoj snazi JNA, tada četvrte vojne sile u Europi.

Tih godina razbuđeni su dugo potisnuti osjećaji domoljublja i vjere u bolje sutra. Poučeni spoznajom da nijedan narod nije izborio slobodu i nezavisnost bez vlastitih oružanih snaga, krenulo se u organiziranje istih. Jedan od aktivnih sudionika toga vremena je i Rovinjac Sergio Rabar, umirovljeni brigadni general, koji se prisjećajući tih događaja osvrnuo i na današnju situaciju u društvu.

– Smatram nemjerljivim doprinosom svakog građanina koji je na bilo koji način dao dio sebe. Od slanja novčane pomoći, hrane, oružja, zbrinjavanjem izbjeglica, skladanjem pjesama itd. Za očuvanje doma i domovine bilo je potrebno zajedništvo i ustrojavanje obrambenih snaga. Bez toga, do oslobađajućih operacija nikada ne bi došlo. Danas, 20 godina poslije, pozornost treba dati obrani istine i integriteta Domovinskog rata, a isto tako, treba usmjeriti napore u očuvanju radnih mjesta i radit na gospodarskom i ekonomskom uzdizanju zemlje, rekao je brigadni general Sergio Rabar.

Rođen u Rovinju, nakon završene gimnazije upisuje vojnu akademiju KOV koju završava sa odličnim uspjehom. Službuje u Sloveniji jer na zahtjev da istu obavlja u Hrvatskoj, rečeno mu je da JNA ne pravi republičke vojske. Od 1981. boravi u Rijeci i s vremenom dolazi do promjena u političkim odnosima. JNA “postaje“ srpska vojska. Ponosan na antifašističko nasljeđe i u sve njegove vrijednosti u najširem smislu, zabrinuto gleda na diskriminirajuće stanje u vojsci, a i u politici. Iz JNA odlazi kao prvi školovani časnik znajući da mirnog razlaza neće biti, a u što ga je uvjerio boravak od mjesec dana na seminaru u Kruševcu gdje je prvi put vidio maskirane četnike na skupovima i na ulici. Sve je to jasno upućivalo na realnost brzog izbijanja ratnog sukoba.

Nijedna ulica se ne zove po poginulima

– Nema mira i blagostanja bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet, a država i lokalna zajednica moraju osiguravati ostvarenje tih prava. Naravno, tu mislim i na osnovna ljudska prava i slobode općenito. Uostalom, hrvatski narod i branitelji tome su se tada nadali. Sjećanjem na naše hrabre i poginule vojnike, odajemo im počast i zahvalnost što sada možemo kreirati vlastitu sudbinu. Na to smo naprosto obavezni. U teškim vremenima nije lako održati moralne vrijednosti kada na to utječu razni faktori. Važno je održati dostojanstvo. Moram naglasiti da su četiri naša suborca dali život za domovinu, a nijedna rovinjska ulica ne nosi njihovo ime i to nije u redu.

Do 1990. načelnik artiljerijskog stožera 13. korpusa JNA, a iz JNA odlazi u ljeto 1990. te se krajem godine zaposlio u MUP-u. Rabar, brigadni general u mirovini, zapravo je jedini general s prostora dviju županija, Istarske i Primorsko-goranske, koje su tijekom Domovinskog rata ukupno dale sedam brigada i oko 150 časnika. 111. brigada, čiji je prvi zapovjednik bio general Sergio Rabar, sa svojim ljudstvom, okupljala je pripadnike s područja Rijeke, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja s otocima i dijela Istre. Po osnivanju, brigadu su tvorile dvije bojne s područja Rijeke, te po jedna iz Senja, Krka, Delnica i Cresa, odnosno Lošinja. Kroz brigadu prošlo je oko 20 tisuća pripadnika, djelatnih, pričuvnih ili ročnih.

Za vrijeme trajanja desetodnevnog rata u Sloveniji, intenzivno se u tišini radilo na dovršetku formiranja brigade što je Predsjednikovom zapovijedi službeno i potvrđeno. Istovremeno, provedeno je izviđanje za sprečavanje prolaska JNA kao i utvrđivanje crta obrane Rijeke s točno utvrđenim položajima obrane. Kao načelnik OZ Rijeka, prisjeća se odluke o rasformiranju TO i formiranje pričuvnog sastava koji je trebao služiti za popunu ratnih jedinica, dok je 111. sa otočkom 133. oslobađala područja u Lici. No on je čuvao devastirane kasarne te je nekoliko mjeseci kasnije ugašen.

Naime, radi se o prvoj riječkoj brigadi koja je otišla u rat, više od 100 kilometara daleko od doma. Moralo se pritom paziti na dvije stvari: istovremeno u Lici krenuti u napad i blokirati JNA u Rijeci. Zato je jedna rezervna bojna od skoro 700 ljudi bila u Rijeci u pripremi, pa je i stanje zapovijedanja u brigadi bilo specifično. Radilo se o 2.500 ljudi od čega preko 500 vrhunskih obučenih i motiviranih mladih ljudi. Formirana je i elitna postrojba nazvana A bojna. U listopadu 1991. formirana je 128. brigada i tada su shvatili da nema više opasnosti za Rijeku, već da postoji opasnost presijecanja Hrvatske kod Senja čime su započele pripreme za odlazak na ličko ratište.

Kako ističe Rabar, postrojba se bez iskustva u ratovanju, sa skromnim naoružanjem i opremom, ali vrlo motivirana, početkom studenoga 1991. uključila u žestoke bitke u oslobađanju okupiranoga teritorija. Brigada je svoju zadaću uspješno izvršila, te je u prvoj bitci oslobodila oko 150 km2 teritorija uz minimalne žrtve, čime je osiguran nesmetan prolaz komunikacijom. Sjeća se ružne scene kada je eksplozija skladišta pripisana udaru groma, a golem oblak prekrio grad. Prilikom uviđaja utvrdili su da je to bio spin jer su shvatili da ne mogu sa sobom uzeti svu tehniku i naoružanje, pa su ga minirali.

Sigurnost i plaću zamijenio neizvjesnošću

– 1990. napustio sam vojsku i otišao na ulicu. Sigurnost i plaću zamjenio sam neizvješnošću. Itekako razumijem one koji izgube posao i žive bez plaće, jer to sam nekoliko mjeseci i ja proživljavao. Priznajem, to mi je bilo najteže razdoblje. Gore nego ono što je kasnije uslijedilo, jer sve što se radilo, radilo se sa srcem. Stvari treba postaviti realno i ne zanemarit značaj, ulogu i obavljene zadaće hrvatske policije, kao i više od 5.000 dragovoljaca, organiziranih i naoružanih i dijelom mobiliziranih u 111. brigadi ZNG-a koja je nosila nadimak Zmajevi. U to vrijeme, vod krčkog bataljuna zauzeo je položaje na osiguranju aerodroma na Krku. Područje Rijeke bilo je pod ingerencijom 13. korpusa JNA, koji je pokrivao područje sa garnizonima u Ilirskoj Bistrici (SLO), Rijeci, Delnicama, Karlovcu, Petrinji, Gospiću i Bihaću (BiH). Nakon zamišljenog vojnog udara JNA došlo se do spoznaje da se pristupi organizaciji mimo snaga MUP-a, ali u sastavu MUP-a tako da se pristupilo dragovoljačkom novačenju. Imali smo spremnu brigadu i prije same zapovijedi o njezinom formiranju čiji je formalni datum osnutka 2. srpnja. Zahvaljući Kriznom štabu i krivim informacijama o stanju JNA, ista odlazi nedirnuta sa vojnom tehnikom koja nam je bila silno potrebna iako smo procjenjivali da za svega nekoliko sati možemo osloboditi vojarne. Snaga tog 13. korpusa najbolje se vidi u tome što se po prvi puta u povijesti ratovanja dogodilo da jedna neprijateljska vojska pomaže evakuaciju druge vojske. Istovremeno zbrinjavali smo dezertere koji bi nam predali puške, a oni bi otišli u krizni stožer koji bi ih presvukao i organizirao im povratak kućama. Naši dečki bili su gotovo svugdje gdje su oslobađane vojarne i time smo se naoružavali. Velik posao odradili su i naši obavještajci. Nismo čekali da nam netko nešto da, jer ovisili smo sami o sebi. Na taj način u roku 15 dana dobili smo više od 100 pušaka, sjeća se Rabar.

Burna politička previranja, mitinzi, balvani, pokušaj uvođenja izvanrednog stanja, podmetnute eksplozije, prijetnje, širenje straha i navještanje nasilja i rata. Bila je to hrvatska stvarnost 1991. Mlade hrvatske oružane snage tada nastajući u okviru MUP-a kao specijalne postrojbe MUP-a, što je u to vrijeme bila jedina legalna mogućnost, kao naobučenije i najorganiziranije, morale su se tome suprostaviti. Svakim danom bilo je sve teže. U ožujku 1991. uslijedila je oružana pobuna u Pakracu i teroristička zasjeda na Plitvicama za “krvavi Uskrs“, a pogibijom 12 policajaca 2. svibnja u Borovu Selu potvrdila je sumnje u ratna nagađanja. Proces pripreme i ustrojavanja snaga tada su se intenzivirali. Odlučeno je da se stvori operativna jezgra hrvatske vojske. Na pobunjeničke barikade i uvježbavanjem “tampon zona“ od strane JNA, Hrvatska je na opće iznenađenje odgovorila predstavljanjem prvih postrojba hrvatske vojske 28. svibnja na svečanoj smotri u Kranjčevićevoj pod nazivom ZNG u sastavu MUP-a.

– Sjećajući se tih dinamičnih dana, kažem da smo mi svoj posao tada napravili, a pitanje je jesu li ga obavili i svi ostali. Devedesetih, bili smo ponosni, a kad je rat završio za mnoge više nije bilo posla i radnih mjesta. Dočekala ih je neimaština i socijala. Kada dođemo u Liku, Zadar, Osijek, bilo gdje, uvijek nas dočekuju s poštovanjem, i to ne samo u većinski hrvatskim naseljima, nego i tamo gdje su većina bili Srbi. Naši pripadnici uvijek su na svim bojištima dočekivani riječima – to je prava vojska, i na to sam iznimno ponosan. Mi smo čitav svoj pobjednički ratni put prešli bez i jedne jedine mrlje na obrazu, jer smo bili organizirani, dobro ustrojeni, a nadasve jer smo od prvog dana poštivali ratno pravo i Ženevsku konvenciju. Uvijek ističem da nitko iz 111. brigade nije išao u rat zato što je mrzio nekog drugog, nego zato što smo voljeli svoj narod, svoj kraj i svoju zemlju. Oni koji nisu, neka odgovaraju za ono što su učinili, ali to sigurno neće baciti mrlju na Domovinski rat, zaključuje Rabar.

– 53 pripadnika 111. pješačke brigade položila su svoje živote za obranu, čast i budućnost domovine. Njima i njihovim obiteljima dugujemo vječnu zahvalnost na uzvišenoj žrtvi svog života. Ukupno u brigadi svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu ostvarila su 12.462 branitelja, najvećim dijelom iz grada Rijeke i Primorsko-goranske županije te su osposobljena 9.834 ročna vojnika, rekao je Rabar    .

Dodaje kako je bilo mišljenja da Istrijani, Primorci i Boduli nisu stvoreni za rat i vođenje vojske. Međutim, kaže kako su vrlo brzo dokazali da su itekako sposobni i da mogu, i to mnogo bolje od onih koji su mislili da su bogom dani. Danas ga, ističe, bole nepravde prema Domovinskom ratu i njegovim sudionicima. U prvom redu to je zanemarivanje najvećih vrijednosti i postignuća proizašlih iz Domovinskog rata, te guranje u prvi plan ratnih zločina i počinitelja zločina, zbog čega se, kako kaže, u javnosti, posebice kod mladih koji se rata ne sjećaju, stvara potpuno pogrešna slika.

Čin generala dobio je tek kasnije, kaže prvi ratni zapovjednik, danas umirovljeni brigadni general, odgovarajući na pitanje kako komentira činjenicu da za vrijeme rata, unatoč golemom odazivu stanovnika Istre i Primorja u rat, iz tih krajeva nije bilo niti jednog generala. Ističe da je vjerojatno zbog toga što je netko vidio i shvatio koliki je bio njegov doprinos u organizaciji obrane Hrvatske, pa je to na koncu ipak bilo vrednovano na taj način. Mišljenja je da se radi i o tome što je u to doba u krugovima vojske i politike vladalo mišljenje da su generali mogli biti samo ljudi izvan ovog našeg područja.

Najveći odaziv među Istranima

Na pitanje kakvi su bili Istrijani i kakav je doprinos Istre, ističe da je izuzetno ponosan na svoje istarsko podrijetlo i na istarski narod. Kaže kako je dao nemjerljivi doprinos Domovinskom ratu i obrani hrvatske domovine. Divi se ne samo zbog najvećeg odaziva, već što su postrojbe bile najorganiziranije i daleko motivirane iako su imali mogućnost otići u Europu i pridružit se “Munchen bojni“.

–  Oni su s relativno mirne i sređene teritorije otišli u rat 250 km daleko od svojih domova. Otišli su braniti i pomoći u obrani svojoj hrvatskoj braći u Lici, poslije u Dalmaciji i Slavoniji. Oni su pravi branitelji i patrioti. Ti se mogu slobodno nazvati cvijetom hrvatske vojske. Zato nemojte se čuditi mom iznimnom ponosu na vojnike  iz 119. i 154. hrvatske brigade. To govorim iz razloga što se ponekad zbog nepoznavanja stvari minimizira odluka i doprinos ovog našeg istarskog kraja. Uz sve nedaće koje su me pratile prije i tokom rata, dobio sam priznanje i čast da nosim čin brigadnog generala, kaže Rabar. (Tekst i foto: Ivan Ban)

Potrebno nam je zajedništvo

-Za slobodu smo se sami izborili. Potrebno nam je zajedništvo. U ratu da nije toga bilo, ne bi uspjeli. Danas, potreban je konsenzus svih opcija za dobrobit naših sredina. Nije dobro da nakon svega neki koriste branitelje u svoje političke svrhe, a da npr. na pročelju srednje škole nema hrvatske zastave. Nažalost, danas ako nisi član određene stranke, simpatizer ili nečiji kum, ne može se dobiti posao, poslovni prostor, dozvola, dobro mjesto na rivi itd. To nije čovjekoljublje i antifašizam. Antifašizam je borba protiv jednoumlja. Stidim se ljudi, bez obzira koje su narodnosti ili svjetonazora, koji ne mogu kraj sebe izdržati nekog drugog. Pitam se, kakva je to onda sredina?

Sergio Rabar i Ivan Ban

Osobito ga žalosti činjenica, što velik broj građana u potrazi za boljim životom, napušta svoje domove i odlazi u inozemstvo. Misli da se treba boriti za svoj kraj, a ne zbog određenog straha odbijat odgovornost uhvatit se u koštac sa životnim preprekama. Očitim smatra da se građanima uspješno upravlja i zastrašuje kako bi ga se kontroliralo. Zaključuje kako smo svi mi, svatko na svoj način, odgovorni u izgradnji boljeg sutra.

-Postoje neiskorišteni resursi za proizvodnju, industrijske zone stoje kao ledine, a za privredne subjekte ne čini se gotovo ništa. O potencijalu neiksorištenih prostora, nepostojanja olimpijskog bazena u Istri, da i ne govorim. Vlast mora provoditi volju naroda i raditi u njegovom interesu, a ne da je vodu isključivo osobni interesi. Pomaganje, humanost i ostale moralne vrijednosti su osnovni dijelovi strukture koje jedno društvo mora i treba imati, a i ako dođe u stanje da toga nema, treba težiti ka tome. To su osnovne vrijednosti koje treba isticati i propagirati, boriti se za njih bezuvjetno. Bez obzira koje su ljudi vjere, političkih stavova i opredjeljenja, bitno je prije svega ostati “čovjekom“. Cilj nam svima nama mora biti pravedno društvo jednakopravnih građana. To je jedina politika koju vodim i koju ću voditi- politika morala, rekao je.

– Imamo problem mladih ljudi. Po zimi viška stanova, ali zato nemamo stanova za mladu obitelj koja će ovdje ostati i raditi. Lokalna zajednica morala bi raditi stanove koji bi se dali mladima za kupnju ili najam. Mladima moramo dati do znanja da nisu sami. Bitno je sadašnje vrijeme, moramo imati hrabrosti nositi se s njim. Najveća je odgovornost na nosiocima vlasti, koji bi trebali shvatiti da njihova prvotna uloga jest boriti se za opće dobro i opravdat povjerenje naroda, odlučan je Rabar

Govoreći o tome kakve se poruke šalju u medijima pojedinih dužnosnika o jednakopravnosti, multikulturalnosti, on ističe da čovjekova jednakost uključuje i pravo da bude zaposlen i sudjeluje u kreiranju vlastite lokalne zajednice bez obzira na gore navedene razlike. U osvrtu na nemila zbivanja u Domovinskom ratu, upozorio je da bez istine i pravde među ljudima, nema istinskog pomirenja i suživota. Minoriziranje uloge časnih ljudi i vojnika nešto je najsramnije što se može dogoditi zemlji koja je pobjedila u obrambenom ratu, zaključio je Sergio Rabar.

Razgovarao: Ivan Ban/Istarski.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman

Objavljeno

na

Objavio

Američka povjesničarska židovskog podrijetla dr.sc. Esther Gitman koja svojim istraživanjima svijetom širi istinu o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ponovno je u Hrvatskoj!

Intervju don Damira Stojića s dr. Esther Gitman na Laudato TV-u…
Dr. Githman je povjesničarka, židovka rodom iz Sarajeva, koja živi u New York-u i Izraelu.

U potrazi da sazna kako je ona, njezina obitelj, a i toliki drugi preživjela II. svjetski rat, otkrila je ogromnu ulogu koju je pritom imao nadbiskup Stepinac i katolički svećenici.

Njezino objektivno proučavanje izvornih dokumenata i neopterećenost ideologijom razbija mit koja želi umanjiti ulogu Stepinca i katoličke crkve…

Svjedok istine i glas savjesti, dr. Esther Gitman

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari