Pratite nas

Intervju

Sergio Rabar: Jedini general Hrvatske vojske iz Istre

Objavljeno

na

Međunarodni vojni stručnjaci smatraju da je za stvaranje prave vojske potrebno do 8 godina. Međutim, uz veliko samoodricanje i uključenjem desetaka tisuće boraca, 1990-ih je u Hrvatskoj stvorena snažna vojna sila koja je obranila i munjevitim akcijama Bljeskom i Olujom oslobodila okupirana područja. Povijest ne smijemo zaboraviti jer samo tako možemo biti sigurni da se neće ponoviti. Svi međunarodni čimbenici očekivali su brz hrvatski slom, temeljeći svoje prosudbe na ubojitoj snazi JNA, tada četvrte vojne sile u Europi.

Tih godina razbuđeni su dugo potisnuti osjećaji domoljublja i vjere u bolje sutra. Poučeni spoznajom da nijedan narod nije izborio slobodu i nezavisnost bez vlastitih oružanih snaga, krenulo se u organiziranje istih. Jedan od aktivnih sudionika toga vremena je i Rovinjac Sergio Rabar, umirovljeni brigadni general, koji se prisjećajući tih događaja osvrnuo i na današnju situaciju u društvu.

– Smatram nemjerljivim doprinosom svakog građanina koji je na bilo koji način dao dio sebe. Od slanja novčane pomoći, hrane, oružja, zbrinjavanjem izbjeglica, skladanjem pjesama itd. Za očuvanje doma i domovine bilo je potrebno zajedništvo i ustrojavanje obrambenih snaga. Bez toga, do oslobađajućih operacija nikada ne bi došlo. Danas, 20 godina poslije, pozornost treba dati obrani istine i integriteta Domovinskog rata, a isto tako, treba usmjeriti napore u očuvanju radnih mjesta i radit na gospodarskom i ekonomskom uzdizanju zemlje, rekao je brigadni general Sergio Rabar.

Rođen u Rovinju, nakon završene gimnazije upisuje vojnu akademiju KOV koju završava sa odličnim uspjehom. Službuje u Sloveniji jer na zahtjev da istu obavlja u Hrvatskoj, rečeno mu je da JNA ne pravi republičke vojske. Od 1981. boravi u Rijeci i s vremenom dolazi do promjena u političkim odnosima. JNA “postaje“ srpska vojska. Ponosan na antifašističko nasljeđe i u sve njegove vrijednosti u najširem smislu, zabrinuto gleda na diskriminirajuće stanje u vojsci, a i u politici. Iz JNA odlazi kao prvi školovani časnik znajući da mirnog razlaza neće biti, a u što ga je uvjerio boravak od mjesec dana na seminaru u Kruševcu gdje je prvi put vidio maskirane četnike na skupovima i na ulici. Sve je to jasno upućivalo na realnost brzog izbijanja ratnog sukoba.

Nijedna ulica se ne zove po poginulima

– Nema mira i blagostanja bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet, a država i lokalna zajednica moraju osiguravati ostvarenje tih prava. Naravno, tu mislim i na osnovna ljudska prava i slobode općenito. Uostalom, hrvatski narod i branitelji tome su se tada nadali. Sjećanjem na naše hrabre i poginule vojnike, odajemo im počast i zahvalnost što sada možemo kreirati vlastitu sudbinu. Na to smo naprosto obavezni. U teškim vremenima nije lako održati moralne vrijednosti kada na to utječu razni faktori. Važno je održati dostojanstvo. Moram naglasiti da su četiri naša suborca dali život za domovinu, a nijedna rovinjska ulica ne nosi njihovo ime i to nije u redu.

Do 1990. načelnik artiljerijskog stožera 13. korpusa JNA, a iz JNA odlazi u ljeto 1990. te se krajem godine zaposlio u MUP-u. Rabar, brigadni general u mirovini, zapravo je jedini general s prostora dviju županija, Istarske i Primorsko-goranske, koje su tijekom Domovinskog rata ukupno dale sedam brigada i oko 150 časnika. 111. brigada, čiji je prvi zapovjednik bio general Sergio Rabar, sa svojim ljudstvom, okupljala je pripadnike s područja Rijeke, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja s otocima i dijela Istre. Po osnivanju, brigadu su tvorile dvije bojne s područja Rijeke, te po jedna iz Senja, Krka, Delnica i Cresa, odnosno Lošinja. Kroz brigadu prošlo je oko 20 tisuća pripadnika, djelatnih, pričuvnih ili ročnih.

Za vrijeme trajanja desetodnevnog rata u Sloveniji, intenzivno se u tišini radilo na dovršetku formiranja brigade što je Predsjednikovom zapovijedi službeno i potvrđeno. Istovremeno, provedeno je izviđanje za sprečavanje prolaska JNA kao i utvrđivanje crta obrane Rijeke s točno utvrđenim položajima obrane. Kao načelnik OZ Rijeka, prisjeća se odluke o rasformiranju TO i formiranje pričuvnog sastava koji je trebao služiti za popunu ratnih jedinica, dok je 111. sa otočkom 133. oslobađala područja u Lici. No on je čuvao devastirane kasarne te je nekoliko mjeseci kasnije ugašen.

Naime, radi se o prvoj riječkoj brigadi koja je otišla u rat, više od 100 kilometara daleko od doma. Moralo se pritom paziti na dvije stvari: istovremeno u Lici krenuti u napad i blokirati JNA u Rijeci. Zato je jedna rezervna bojna od skoro 700 ljudi bila u Rijeci u pripremi, pa je i stanje zapovijedanja u brigadi bilo specifično. Radilo se o 2.500 ljudi od čega preko 500 vrhunskih obučenih i motiviranih mladih ljudi. Formirana je i elitna postrojba nazvana A bojna. U listopadu 1991. formirana je 128. brigada i tada su shvatili da nema više opasnosti za Rijeku, već da postoji opasnost presijecanja Hrvatske kod Senja čime su započele pripreme za odlazak na ličko ratište.

Kako ističe Rabar, postrojba se bez iskustva u ratovanju, sa skromnim naoružanjem i opremom, ali vrlo motivirana, početkom studenoga 1991. uključila u žestoke bitke u oslobađanju okupiranoga teritorija. Brigada je svoju zadaću uspješno izvršila, te je u prvoj bitci oslobodila oko 150 km2 teritorija uz minimalne žrtve, čime je osiguran nesmetan prolaz komunikacijom. Sjeća se ružne scene kada je eksplozija skladišta pripisana udaru groma, a golem oblak prekrio grad. Prilikom uviđaja utvrdili su da je to bio spin jer su shvatili da ne mogu sa sobom uzeti svu tehniku i naoružanje, pa su ga minirali.

Sigurnost i plaću zamijenio neizvjesnošću

– 1990. napustio sam vojsku i otišao na ulicu. Sigurnost i plaću zamjenio sam neizvješnošću. Itekako razumijem one koji izgube posao i žive bez plaće, jer to sam nekoliko mjeseci i ja proživljavao. Priznajem, to mi je bilo najteže razdoblje. Gore nego ono što je kasnije uslijedilo, jer sve što se radilo, radilo se sa srcem. Stvari treba postaviti realno i ne zanemarit značaj, ulogu i obavljene zadaće hrvatske policije, kao i više od 5.000 dragovoljaca, organiziranih i naoružanih i dijelom mobiliziranih u 111. brigadi ZNG-a koja je nosila nadimak Zmajevi. U to vrijeme, vod krčkog bataljuna zauzeo je položaje na osiguranju aerodroma na Krku. Područje Rijeke bilo je pod ingerencijom 13. korpusa JNA, koji je pokrivao područje sa garnizonima u Ilirskoj Bistrici (SLO), Rijeci, Delnicama, Karlovcu, Petrinji, Gospiću i Bihaću (BiH). Nakon zamišljenog vojnog udara JNA došlo se do spoznaje da se pristupi organizaciji mimo snaga MUP-a, ali u sastavu MUP-a tako da se pristupilo dragovoljačkom novačenju. Imali smo spremnu brigadu i prije same zapovijedi o njezinom formiranju čiji je formalni datum osnutka 2. srpnja. Zahvaljući Kriznom štabu i krivim informacijama o stanju JNA, ista odlazi nedirnuta sa vojnom tehnikom koja nam je bila silno potrebna iako smo procjenjivali da za svega nekoliko sati možemo osloboditi vojarne. Snaga tog 13. korpusa najbolje se vidi u tome što se po prvi puta u povijesti ratovanja dogodilo da jedna neprijateljska vojska pomaže evakuaciju druge vojske. Istovremeno zbrinjavali smo dezertere koji bi nam predali puške, a oni bi otišli u krizni stožer koji bi ih presvukao i organizirao im povratak kućama. Naši dečki bili su gotovo svugdje gdje su oslobađane vojarne i time smo se naoružavali. Velik posao odradili su i naši obavještajci. Nismo čekali da nam netko nešto da, jer ovisili smo sami o sebi. Na taj način u roku 15 dana dobili smo više od 100 pušaka, sjeća se Rabar.

Burna politička previranja, mitinzi, balvani, pokušaj uvođenja izvanrednog stanja, podmetnute eksplozije, prijetnje, širenje straha i navještanje nasilja i rata. Bila je to hrvatska stvarnost 1991. Mlade hrvatske oružane snage tada nastajući u okviru MUP-a kao specijalne postrojbe MUP-a, što je u to vrijeme bila jedina legalna mogućnost, kao naobučenije i najorganiziranije, morale su se tome suprostaviti. Svakim danom bilo je sve teže. U ožujku 1991. uslijedila je oružana pobuna u Pakracu i teroristička zasjeda na Plitvicama za “krvavi Uskrs“, a pogibijom 12 policajaca 2. svibnja u Borovu Selu potvrdila je sumnje u ratna nagađanja. Proces pripreme i ustrojavanja snaga tada su se intenzivirali. Odlučeno je da se stvori operativna jezgra hrvatske vojske. Na pobunjeničke barikade i uvježbavanjem “tampon zona“ od strane JNA, Hrvatska je na opće iznenađenje odgovorila predstavljanjem prvih postrojba hrvatske vojske 28. svibnja na svečanoj smotri u Kranjčevićevoj pod nazivom ZNG u sastavu MUP-a.

– Sjećajući se tih dinamičnih dana, kažem da smo mi svoj posao tada napravili, a pitanje je jesu li ga obavili i svi ostali. Devedesetih, bili smo ponosni, a kad je rat završio za mnoge više nije bilo posla i radnih mjesta. Dočekala ih je neimaština i socijala. Kada dođemo u Liku, Zadar, Osijek, bilo gdje, uvijek nas dočekuju s poštovanjem, i to ne samo u većinski hrvatskim naseljima, nego i tamo gdje su većina bili Srbi. Naši pripadnici uvijek su na svim bojištima dočekivani riječima – to je prava vojska, i na to sam iznimno ponosan. Mi smo čitav svoj pobjednički ratni put prešli bez i jedne jedine mrlje na obrazu, jer smo bili organizirani, dobro ustrojeni, a nadasve jer smo od prvog dana poštivali ratno pravo i Ženevsku konvenciju. Uvijek ističem da nitko iz 111. brigade nije išao u rat zato što je mrzio nekog drugog, nego zato što smo voljeli svoj narod, svoj kraj i svoju zemlju. Oni koji nisu, neka odgovaraju za ono što su učinili, ali to sigurno neće baciti mrlju na Domovinski rat, zaključuje Rabar.

– 53 pripadnika 111. pješačke brigade položila su svoje živote za obranu, čast i budućnost domovine. Njima i njihovim obiteljima dugujemo vječnu zahvalnost na uzvišenoj žrtvi svog života. Ukupno u brigadi svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu ostvarila su 12.462 branitelja, najvećim dijelom iz grada Rijeke i Primorsko-goranske županije te su osposobljena 9.834 ročna vojnika, rekao je Rabar    .

Dodaje kako je bilo mišljenja da Istrijani, Primorci i Boduli nisu stvoreni za rat i vođenje vojske. Međutim, kaže kako su vrlo brzo dokazali da su itekako sposobni i da mogu, i to mnogo bolje od onih koji su mislili da su bogom dani. Danas ga, ističe, bole nepravde prema Domovinskom ratu i njegovim sudionicima. U prvom redu to je zanemarivanje najvećih vrijednosti i postignuća proizašlih iz Domovinskog rata, te guranje u prvi plan ratnih zločina i počinitelja zločina, zbog čega se, kako kaže, u javnosti, posebice kod mladih koji se rata ne sjećaju, stvara potpuno pogrešna slika.

Čin generala dobio je tek kasnije, kaže prvi ratni zapovjednik, danas umirovljeni brigadni general, odgovarajući na pitanje kako komentira činjenicu da za vrijeme rata, unatoč golemom odazivu stanovnika Istre i Primorja u rat, iz tih krajeva nije bilo niti jednog generala. Ističe da je vjerojatno zbog toga što je netko vidio i shvatio koliki je bio njegov doprinos u organizaciji obrane Hrvatske, pa je to na koncu ipak bilo vrednovano na taj način. Mišljenja je da se radi i o tome što je u to doba u krugovima vojske i politike vladalo mišljenje da su generali mogli biti samo ljudi izvan ovog našeg područja.

Najveći odaziv među Istranima

Na pitanje kakvi su bili Istrijani i kakav je doprinos Istre, ističe da je izuzetno ponosan na svoje istarsko podrijetlo i na istarski narod. Kaže kako je dao nemjerljivi doprinos Domovinskom ratu i obrani hrvatske domovine. Divi se ne samo zbog najvećeg odaziva, već što su postrojbe bile najorganiziranije i daleko motivirane iako su imali mogućnost otići u Europu i pridružit se “Munchen bojni“.

–  Oni su s relativno mirne i sređene teritorije otišli u rat 250 km daleko od svojih domova. Otišli su braniti i pomoći u obrani svojoj hrvatskoj braći u Lici, poslije u Dalmaciji i Slavoniji. Oni su pravi branitelji i patrioti. Ti se mogu slobodno nazvati cvijetom hrvatske vojske. Zato nemojte se čuditi mom iznimnom ponosu na vojnike  iz 119. i 154. hrvatske brigade. To govorim iz razloga što se ponekad zbog nepoznavanja stvari minimizira odluka i doprinos ovog našeg istarskog kraja. Uz sve nedaće koje su me pratile prije i tokom rata, dobio sam priznanje i čast da nosim čin brigadnog generala, kaže Rabar. (Tekst i foto: Ivan Ban)

Potrebno nam je zajedništvo

-Za slobodu smo se sami izborili. Potrebno nam je zajedništvo. U ratu da nije toga bilo, ne bi uspjeli. Danas, potreban je konsenzus svih opcija za dobrobit naših sredina. Nije dobro da nakon svega neki koriste branitelje u svoje političke svrhe, a da npr. na pročelju srednje škole nema hrvatske zastave. Nažalost, danas ako nisi član određene stranke, simpatizer ili nečiji kum, ne može se dobiti posao, poslovni prostor, dozvola, dobro mjesto na rivi itd. To nije čovjekoljublje i antifašizam. Antifašizam je borba protiv jednoumlja. Stidim se ljudi, bez obzira koje su narodnosti ili svjetonazora, koji ne mogu kraj sebe izdržati nekog drugog. Pitam se, kakva je to onda sredina?

Sergio Rabar i Ivan Ban

Osobito ga žalosti činjenica, što velik broj građana u potrazi za boljim životom, napušta svoje domove i odlazi u inozemstvo. Misli da se treba boriti za svoj kraj, a ne zbog određenog straha odbijat odgovornost uhvatit se u koštac sa životnim preprekama. Očitim smatra da se građanima uspješno upravlja i zastrašuje kako bi ga se kontroliralo. Zaključuje kako smo svi mi, svatko na svoj način, odgovorni u izgradnji boljeg sutra.

-Postoje neiskorišteni resursi za proizvodnju, industrijske zone stoje kao ledine, a za privredne subjekte ne čini se gotovo ništa. O potencijalu neiksorištenih prostora, nepostojanja olimpijskog bazena u Istri, da i ne govorim. Vlast mora provoditi volju naroda i raditi u njegovom interesu, a ne da je vodu isključivo osobni interesi. Pomaganje, humanost i ostale moralne vrijednosti su osnovni dijelovi strukture koje jedno društvo mora i treba imati, a i ako dođe u stanje da toga nema, treba težiti ka tome. To su osnovne vrijednosti koje treba isticati i propagirati, boriti se za njih bezuvjetno. Bez obzira koje su ljudi vjere, političkih stavova i opredjeljenja, bitno je prije svega ostati “čovjekom“. Cilj nam svima nama mora biti pravedno društvo jednakopravnih građana. To je jedina politika koju vodim i koju ću voditi- politika morala, rekao je.

– Imamo problem mladih ljudi. Po zimi viška stanova, ali zato nemamo stanova za mladu obitelj koja će ovdje ostati i raditi. Lokalna zajednica morala bi raditi stanove koji bi se dali mladima za kupnju ili najam. Mladima moramo dati do znanja da nisu sami. Bitno je sadašnje vrijeme, moramo imati hrabrosti nositi se s njim. Najveća je odgovornost na nosiocima vlasti, koji bi trebali shvatiti da njihova prvotna uloga jest boriti se za opće dobro i opravdat povjerenje naroda, odlučan je Rabar

Govoreći o tome kakve se poruke šalju u medijima pojedinih dužnosnika o jednakopravnosti, multikulturalnosti, on ističe da čovjekova jednakost uključuje i pravo da bude zaposlen i sudjeluje u kreiranju vlastite lokalne zajednice bez obzira na gore navedene razlike. U osvrtu na nemila zbivanja u Domovinskom ratu, upozorio je da bez istine i pravde među ljudima, nema istinskog pomirenja i suživota. Minoriziranje uloge časnih ljudi i vojnika nešto je najsramnije što se može dogoditi zemlji koja je pobjedila u obrambenom ratu, zaključio je Sergio Rabar.

Razgovarao: Ivan Ban/Istarski.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

Objavio

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković – Komemoracije u Bleiburgu će biti – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Nakon summita u Dubrovniku, premijer Andrej Plenković dao je intervju za Hrvatski radio. S njim je u emisiji Intervju tjedna razgovarala Jasmina Popović, koja ga je odmah na početku pitala o konkretnim rezultatima razgovora i summita, kako za brodogradilišta, tako i općenito.

– Stavili smo naglasak na teme budućnosti, na teme gospodarstva. Budućnosti, mislim na memorandume koji se tiču Ministarstva znanosti, istraživanja, digitalnog društva, daljnje jačanje turizma, daljnje jačanje investicija. Konkretni sporazumi koje je HŽ infrastruktura potpisala s dvije kineske kompanije koje se bave izgradnjom infrastrukture su sporazumi koji će etablirati radne skupine i koji će nastojati vidjeti što možemo učiniti. Kad je riječ i o investicijama u luke, i u investicijama u željezničku prugu, uključujući za nas stretešku nizinsku prugu, detaljno smo na Jadrolinijinom katamaranu od Dubrovnika do Brijeste objašnjavali premijeru Liju i njegovim ministirma, suradnicima što bi to značilo u krajnjoj liniji i za kineski transport. Iz njihovih najvećih luka, koliko bi se skratio put prema Europi ukoliko bi njhovi veliki tankeri s robom za Europu završavali u Rijeci, išli nizinskom prugom prema Europi, prema srednjoj Europi, u odnosu na dodatnih 7 dana i vremena i troška ukoliko dolaze u luke sjeverne Europe. Bilo da je riječ o Hamburgu, Rotterdamu, Antwerpenu… Na taj način mislim da su osvijestili značaj Hrvatske kao potencijalnih mediteranskih vrata za kineske i azijske proizvode, rekao je Plenković.

– Što se tiče brodogradilišta, budući da je to bilo jedno od vaših pitanja, i tu smo temu otvorili, vrlo detaljno. Već su do sada predstavnici kineske državne kompanije koja se bavi brodogradnjom imali neke prve kontakte. Mi očekujemo dolazak izaslanstva na najvišoj razini. Ja u ovom trenutku ne želim podizati previše očekivanja, ali smo, vodeći računa o tome da u odnosu na vrijeme od prije 30-40 godina, kada Kina nije postojala ni u pogledu izgrade brodova među prvih 10 zemalja svijeta, ni u pogledu narudžbi, danas Kina proizvodi 45 posto svjetskih brodova – željeli ispitati i tu mogućnost. Premijer Li je razumio tu poruku. Doći će ovdje izaslanstvo na najvišoj razini, razgovarat ćemo i posjetiti i jedno i drugo brodogradilište. Nakon toga ćemo donositi zaključke, izjavio je premijer.

Novinarka ga je zatim pitala koji su rokovi u kojima bi se moglo radnicima posrnulih škverova dati nadu.

– Mi smo dali jamstva prošle godine, to je bilo tzv. međufinanciranje. Jamstvo je to koje je trebalo omogućiti restrukturiranje. Na žalost, taj prvi plan restrukturiranja nije prošao jer jednostavno nije bio dovoljno dobar niti za naše ministarstvo, niti za Europsku komisiju. Vlada je omogućila lani sve plaće, svim radnicima i u Rijeci i u Puli. Nakon toga i one tri mininalne plaće. Našli smo čak rješenje i u srpnju i kolovozu. Dakle, što se nas tiče, mi smo napravili sve što možemo, a radimo i dalje. Ovo je sada jedan pokušaj pronalaženja novog partnera. Bilo bi čudno da ovakvu prigodu, koja se danas otvorila i to zahvaljujući, mogu reći slobodno, kontaktima koje smo ostvarili premijer Li i ja – ne pokušamo iskoristiti na taj način. Vidjet ćemo nakon posjeta izaslanstva kineske kompanije, kazao je.

Potvrdio je i da je kineski premijer osobno zvao kineske brodograditelje kako bi se uključili u rješavanje krize u Uljaniku. Prema neslužbenim informacijama, jedan poziv je uputio u 4 ujutro.

– Ne želim podizati velika očekivanja. Ja kada vodim razgovore, vodim ih tako da onda kad dođemo do nekakvog zaključka – on drži vodu, što bi se reklo u političkom smislu. On je jako dobro razumio objašnjenje koje sam mu dao. Pojasnili smo sve do najsitnijeg detalja, dali im sve potrebne informacije. I kada oni dođu onda ćemo vidjeti, a da je on kontaktirao predsjednike uprava – je.

Novinarka je premijera pitala i zašto misli da će baš njegova vlada biti ta koja će realizirati projekt nizinske pruge.

– Moram priznati da je to kazao kineski premijer. On je razgovrao s nekim mojim prethodnicima na ovu temu, i doživio sve te razgovore neozbiljnima. Temeljem razgovora koje smo imali, nemojte zaboraviti da sam posjetio Peking i Šangaj u studenome, da smo i tada vodili razgovore, susreli se s predstavncima niza kompanija, otvorili smo vrstu dijaloga kakva do sada možda intenzivno nije postojala. U tome nam pomaže ovaj format 16+1, odnosno sada 17+1. Mislim da smo sada puno pripravniji. Uostalom, kineske su kompanije već uzele dokumentaciju koja je izšla na natječaj glede Luke Rijeka. Tu su stvari vrlo konkretne, a što se tiče modernizacije željezničke infrastrukture, dakle ambicija Vlade da se do 2030. uloži 3 milijarde u željezničku infrastrukturu – milsim da smo jako puno učinili na cestovnoj infrastrukturi i modernizaciji zračnih luka. Puno se ulaže i u luke. Dodana vrijednost europskih sredstava vidi se gdje god krenete. Očekujem da jednim kvalitetnim i ozbiljnim pristupom svih nadležnih resora i političkom voljom Vlade napravimo više nego što se do sada učinilo, rekao je Plenković.

Na koji način će se Hrvatska pripremiti za eventualni pojačan interes kineskih investitora?, glasilo je sljedeće pitanje.

– Bit politike EU u odnosima s Kinom je da igramo ravnopravnu utakmicu, a ne da ima ogrničenja na tržištu ili pak da postoje snažne subvencije koje onda čine tu tržišnu utakmicu nepravednom. Upravo je na tom tragu i dosadašnji interes Kine prema Hrvatskoj, a osobito od kad je CRBC dobio posao gradnje Pelješkog mosta na transparentnom natječaju. I činjenica da grade infrastrukturni projekt od strateškog interesa i najvidljiviji pojedinačni projekt koji se sufinancira EU sredstvima – to je poruka svima onima koliko je članstvo u EU Hrvatskoj važno. Kineske kompanije prepoznaju i osjećaju kakva je Hrvatska i u poslovnom smislu i u mentalitenom smislu. Mi smo se za sastanke u Zagrebu i Dubrovniku jako dobro pripremili, posebice oni resori na koje se to odnosi – promet, infrastruktura i gospodarstvo, kazao je Plenković.

U nastavku emisije komentirao je i oštre poruke upućene prema Vladi s komemoracije u Jasenovcu.

– Nisam imao vremena detaljno vidjeti što je sve kazano na ovoj, ja bih rekao neformalnoj komemoraciji koja je održana, u petak u Jasenovcu. Rekao sam predstavnciima i Židova i Roma i Srba i antifašističkh udruga u Hrvatskoj, kada smo razgovarali nekoliko puta – da smatram da je dobro i zdravo za društvo da postoji jedna, jedinstvena komemoracija. I dalje čvrsto stojim na tome, a da bi to ostvarili potrebno je dvoje. Vodili smo te razgovore i bilo bi dobro da dođemo do konsenzusa, rekao je.

Novinarka mu je zatim rekla da je ocjena svih onih koji su u petak bili u Jasenovcu da država nije poduzela sve da se zaustavi ili smanji negiranje holokausta i revizionizam te da je to ocjena i SDSS-a, no premijer je i na to odgovorio da ne zna što je u Jasenovcu rečeno.

– Ne znam što su oni kazali, ali što se tiče hrvatskih zakona, politike Vlade, HDZ-a – ne vidim iz kojeg se segemta mogla protumačiti, otkad sam ja na čelu HDZ-a i najmanja natruha revizionizma ili negiranja holokausta. Izjave koje smo kao Vlada dali u siječnju kad je bilo obilježavanje holokausta bile su toliko jasne i nedvosmislene…, rekao je Plenković dodajući da se revizionizam i negiranje holokausta mogu vidjeti samo kod ‘marginalnih aktera’ u hrvatskom društvu koji nemaju, kako je dodao, nikakve veze s HDZ-om i njegovom Vladom te on, napominje, takve stavove ne dijeli ni na kakav način.

Osvrnuo se i na komemoraciju u Bleiburgu.

– Naša je pozicija tu sasvim principijelna i jasna. Kao i što kod Jasenovca moramo imati jedinstvenu komemoraciju. Komemoracije u Bleiburgu će biti. U odluku koju su donijeli u Koruškoj ne bih ulazio. To je stvar između dvije crkve, a što se tiče komemoracije – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama, rekao je.

U nastavku ga je novinarka pitala i o navodnim špijunskim aferama te koliko one mogu utjecati na odnose sa Slovenijom i BiH.

– Apsolutna je besmislica, a to sam rekao i ranije, to da je SOA imala neke ambicije da se bavi, ne znam kakvim podmetanjima, pa u to upetljavati i našeg generalnog konzula. Meni je malo čudno da kad odem u BiH baš se na taj dan nešto tako dramatično izmisli, pa onda o tome treba pričati. O tome ja kao predsjednik Vlade ne želim niti trošiti riječi. Što se tiče Slovenije i tu sam jasno rekao da Vlada RH ne pretendira da utječe na medije u Hrvatskoj, a kamoli u susjednoj zemlji. Vraćamo se uvijek na istu temu, a to je pitanje arbitraže. Hrvatska je napustila arbitražni proces jer ga je Slovenija kompromitirala. Imate dogovor između agenta Slovenije i suca u procesu, na način da se utječe na druge suce. To da se dogodilo u nekakvoj trgovačkoj arbitraži u Parizu ili čak pred HGK – garantiram vam da bi svi suci i agenti odvjetnici izgubili svoj status i dok god žive ne bi mogli sudjelovati u bilo kojoj arbitraži. Vratimo se na bit – Hrvatska i Slovenija su susjedne zemlje koje imaju nekoliko otvorenih pitanja nakon raspada bivše SFRJ. S naše strane postoji dobra volja da ih rješavamo. Možemo ih riješiti, treba samo malo dobre volje, smatra Plenković.

Na kraju je prokomentirao i najavu srbijanske premijerke Ane Brnabić da će učiniti prvi korak i pozvati ga u službeni posjet Beogradu.

– Hrvatska će dogodine predsjedati Vijećem EU. Unazad godine i pol smo predsjedali Odborom ministara VE gdje je naša ministrica kandidatkinja za glavnu tajnicu i ako bude izabrana bit će to najveći uspjeh bilo kojeg hrvatskog dužnosnika u smislu izbora na neku dužnost u međunarodnim institucijama. Predsjedali smo SEI-jem i organizirali smo Summit 17+1. U procesu priprema za predsjedanje Vijećem EU obići ću sve zemlje jugoistoka Europe tako da će to uključivati i posjet Beogradu. U svibnju 2020. bit ćemo domaćini velikoga summita između članica EU i zemalja jugoistoka Europe.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari