Pratite nas

Reagiranja

Sesardić odgovorio Josipoviću: Ljudi kao Josipović su izgubljen slučaj

Objavljeno

na

josipovic-fratri siroki brijeg
Ilustracija Kamenjar.com

Teško je ne uočiti povijesnu ironiju: moj je otac (inače partizan) zbog zastupanja presumpcije nevinosti u slučaju širokobrijeških franjevaca bio 1971. godine također optuživan za ustaštvo, a sada njegov sin nakon gotovo pola stoljeća doživljava isto.

Znak je nemoći u polemici kad oponentu pripisujete stavove koje nije zastupao. Upravo to u svom odgovoru čini Ivo Josipović, i to nekoliko puta.

Na početku, bez ikakve veze s našim sporom i valjda radi toga da bi stvorio antipatiju čitatelja prema meni, on kaže da sam “poznat po predavanjima na kojima sam govorio kako su crnci genetski manje inteligentni od bijelaca”. Ali u stvarnosti (tj. izvan Josipovićevih insinuacija) nema nikakvih predavanja u kojima sam to govorio. Spominjao sam, doduše, višestruko verificiranu činjenicu (koju je potvrdila i Američka psihologijska udruga) da američki crnci u prosjeku imaju niži kvocijent inteligencije od bijelaca te da postoje različite hipoteze o uzrocima te razlike.

Ali ne samo da nisam zastupao genetsko objašnjenje (u što se svatko može uvjeriti gledanjem mog “inkriminirajućeg” predavanja na internetu) nego sam u polemikama više puta upozoravao na to pogrešno imputiranje. (A uostalom, kad bi netko i tvrdio da su geni dio objašnjenja spomenute razlike, bi li to bio neoprostiv krimen? Ne. Otvorena se empirijska pitanja trebaju razrješavati upravo suprotstavljanjem različitih stajališta i znanstvenih argumenata, a ne ideološkim osudama.)

I u završnom dijelu svog odgovora Josipović pribjegava sličnom iskrivljavanju i tvrdi kako “revizionisti” (u koje i mene ubraja) nastoje “od ustaša i njihovih kooperanata napraviti pravednike, domoljube i mučenike, a od partizana zločince”. Dakle, sugestija je da ja branim ustaštvo? Naravno, neću se udostojiti to uopće komentirati. Ali, teško je ne uočiti povijesnu ironiju: moj je otac (inače partizan) zbog zastupanja presumpcije nevinosti u slučaju širokobrijeških franjevaca bio 1971. također optuživan za ustaštvo, a sada njegov sin nakon gotovo pola stoljeća doživljava isto, i to od bivšeg predsjednika Republike Hrvatske!

Neukusna patetika

Iznenađujuće je da gotovo četvrtinu Josipovićeva teksta zauzima popis imena nekih od partizana koji su poginuli u borbama oko Širokog Brijega. To je potpuno irelevantno za našu raspravu i predstavlja bizaran primjer logičke pogreške pozivanja na emocije. Da je riječ o nekom starom partizanu koji je htio na taj način odati počast svojim poginulim suborcima, to bi se još i moglo shvatiti. Ali u slučaju Josipovića, koji je rođen 12 godina nakon završetka rata, ovakva je patetika deplasirana i, štoviše, neukusna.

Vratimo se na ključno pitanje: treba li vrijediti presumpcija nevinosti u slučaju širokobrijeških franjevaca koji su izgubili život u veljači 1945.? Josipović kaže da argument presumpcije nevinosti “često zloupotrebljavaju desničarski, revizionistički nastrojeni autori” i da bi “po njima i Hitler, Mussolini, Milošević i, svakako, Pavelić bili nevini”.

Ovdje treba najprije podsjetiti na to da je Robert H. Jackson, glavni američki tužitelj na Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu, prvog dana suđenja za nacističke ratne zločine (21. studenoga 1945.) u svojoj uvodnoj izjavi rekao: “Unatoč činjenici da javno mnijenje već osuđuje postupke optuženih, mi se slažemo da im ovdje mora biti osigurana presumpcija nevinosti”.

Što je, pak, s onima koje spominje Josipović i koji nisu doživjeli da im bude presuđeno? U biti je slično: ne bi trebali biti smatrani krivima dok nema jakih dokaza da to doista i jesu. A za Hitlera, Mussolinija, Miloševića i Pavelića – no, nemojmo zaboraviti ni Lenjina i Tita! – ima itekako dovoljno uvjerljivih dokaza u javnoj domeni pa svatko može s odličnim razlozima tvrditi da ti ljudi snose odgovornost za mnoge teške zločine.

Josipovićev krunski dokaz

Problem sa širokobriješkim franjevcima je upravo u tome što nema uvjerljivih dokaza da su oni doista poginuli boreći se protiv partizana. Josipović je najprije rezolutno, ali bez ikakva dokaza, ustvrdio da su oni bili legitimni vojni cilj jer su navodno s oružjem u ruci sudjelovali u borbi. Pozvan da nečim potkrijepi tu svoju tvrdnju, on sada nudi samo jedan specifičan dokaz i logično je pretpostaviti da ga smatra svojim najjačim argumentom. Riječ je o istraživanjima povjesničara Nikole Anića.

Josipović ne sluti koliko je sporan taj njegov krunski dokaz. Prvo, Anić je bio ne samo partizan, nego čak i sudionik borbi oko Širokog Brijega pa se njegov prikaz već iz tog razloga ne može prihvatiti kao nepristrani opis tih događaja. Drugo, činjenica da je Anić nakon sloma Hrvatskog proljeća i uvođenja represije u Hrvatskoj bio profesor na vojnoj akademiji i da je bio režimski historičar koji je objavljivao knjige u izdanju Vojnoistorijskog instituta u Beogradu nikako ne sugerira da je riječ o autoru čije bi tvrdnje trebalo uzimati zdravo za gotovo.

Treće, i u njegovim se kasnijim radovima mogu pronaći stavovi koji su netočni i ideološki obojeni, kao npr. kad se u jednoj njegovoj knjizi iz 2004. bez ikakve rasprave odbacuje ranije spomenuta i pravno teško osporiva presuda Vrhovnog suda Hrvatske u slučaju Široki Brijeg iz 1971. I četvrto, Anićevo pozivanje na dokumente i njegovi zaključci o smrti širokobrijeških franjevaca nedavno su detaljno osporeni u članku u jednom znanstvenom časopisu, a čak je stavljena u sumnju i autentičnost nekih ključnih dokumenata koje je Anić navodio.

Dakle, Josipovićev je izvor višestruko dubiozan i ne može imati snagu krunskog dokaza. Njegova ideja da će oslanjanjem na Anićeve tvrdnje dokazati krivnju širokobrijeških franjevaca ima sličnosti s pokušajem da se pozivanjem na zloglasnu knjigu udbaša Mile Milatovića dokažu “izdajništvo” i samoubojstvo Andrije Hebranga.

Problem je i to što je Anićev prikaz u kontradikciji s izvještajem onog partizana i izravnog svjedoka napada na Široki Brijeg kojeg sam citirao u ranijem tekstu i koji je tvrdio da su neki franjevci zarobljeni s oružjem u ruci. Što je onda na kraju istina? Je li svih 12 franjevaca ubijeno u borbi, kao što tvrdi Anić? Ili su, pak, bar neki od njih zarobljeni, kao što tvrdi ovaj drugi? Dogovorite se.

Znakovito je ovdje pogotovo to da Josipovića uopće ne zanimaju mnogi povijesni podaci, svjedočenja i članci koji ukazuju na nevinost franjevaca. On navodi radove pukovnika Anića i ponaša se kao da ne postoji ikakva potpora za drugu stranu ili, pak, takve izvore ignorira jer su im, kako kaže, “povijesni revizionizam i ustašofilija zajednički nazivnik”. Izraz “povijesni revizionist” za njega je pogrdan termin. To nije stav čovjeka kome je stalo do istine.

Odakle potječe ta želja da se ekspresno dođe do željenog zaključka bez obaziranja na protuargumente? Na primjer, jedan od dvanaestorice fratara koji su se našli unutar samostana tijekom završnog napada i koji su svi tog dana ubijeni bio je fra Marko Barbarić, koji je imao 80 godina i koji je, po izjavama svjedoka, bio bolestan, nije mogao hodati, a i nije više niti bio posve svjestan svega što se oko njega događalo. Budući da su prema Aniću i Josipoviću svih dvanaest franjevaca ubijeni s oružjem u ruci, postavlja se pitanje kako se onda i taj starac u tako jadnom stanju mogao negdje popeti i pucati na partizane iz puške ili mitraljeza.

Luka Mišetić: Ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti je klasičan primjer ratnog zločina

Crna guja

Možda se objašnjenje za Josipovićevu spremnost da tako olako okrivi nekoga za vezu s ustaštvom treba potražiti u njegovoj poznatoj opsesiji otrovnom ustaškom gujom koju, kako on tvrdi, Hrvati kao narod imaju duboko u svom srcu. Podsjetimo se njegovih riječi izgovorenih 2012. u izraelskom Knessetu:

“Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba”.

Nikada u suvremenoj povijesti nijedan predsjednik države nije rekao nešto slično na račun vlastitog naroda. Pravo je čudo da je čak i nakon toga on bio vrlo blizu toga da ga hrvatski građani izaberu za predsjednika u još jednom mandatu. To podosta govori o stanovitoj naivnosti mnogih hrvatskih glasača, da ne upotrijebim neki gori izraz.

Zamislite da, recimo, neki srpski političar ovih dana izjavi da je 1941. godine otrovna zmija izgmizala “iz srca hrvatske nacije”, da su zbog tog zla koje nose u sebi Hrvati počinili velike zločine nad Židovima, Srbima i Romima te da su Hrvati zbog te zmije “duboko u njihovim srcima” još uvijek vrlo opasni jer ih ona i dalje konstantno potiče na ubijanje i zvjerstva. Zar ne bi takva izjava bila doživljena kao demoniziranje hrvatske nacije i izraz velike etničke mržnje? Ali, upitajte se sada, ima li neke veće razlike između takve izjave i poznate teze jednog srpskog historičara o urođenoj genocidnosti hrvatskog naroda ili, pak, tvrdnje jednog filozofa praksisovca da je hrvatska nacija “genetski poremećena” i “bolesna u svojoj genetskoj srži”? Ja je ne vidim.

Raspirivanje paranoje

Premda je Josipović i kasnije znao reći da je to jedna od njegovih “boljih izjava”, ona po histeričnosti i paranoji nema pandana među istupima istaknutih hrvatskih političara. Na kraju krajeva, gdje i kada je to posljednjih godina iskočila ta otrovna guja i napravila nešto monstruozno što bi nagovještavalo opasnost od oživljavanja ustaštva? Na primjer, kad se događalo da neki nogometaš ili pjevač uzvikne “Za dom spremni!”, je li to bio znak da su oni zapravo željeli uvesti rasne zakone i koncentracijske logore u Hrvatskoj?

Naravno da ne. Kada je prije nekoliko godina u incidentu koji je dobio ogroman i dugotrajan publicitet netko nacrtao svastiku na Poljudu, je li iza toga stajao pokret koji je htio ponovno zasnovati državu kao što je bila NDH? Ne, u Hrvatskoj danas nema niti jedne iole značajnije političke snage koja bi i približno imala takav cilj. Ako sadašnja vlast još nije odlučila kriminalizirati sve znakovlje uvedeno za vladavine Pavelića, je li to dokaz da je u Hrvatskoj na djelu “puzajuće” ustaštvo? Ne, jer i klasični liberali (koji su mnogo konzekventniji i principijelniji kritičari fašizma nego komunisti!) imaju jake argumente protiv takvih zabrana.

Riječju, pojavni oblici na koje hrvatska ljevica često danas ukazuje kao opasnost od nadolazećeg ustaštva zapravo i nemaju bitnih dodirnih točaka s onim što je ustaštvo stvarno bilo i što ga je činilo toliko odioznim. Stoga kada je predsjednik najveće lijeve stranke nedavno rekao kako “u HDZ-u ima političara koji su vrlo otvoreno na strani ustaškog pokreta”, ta je izjava groteskno apsurdna. Pojam “ustaštva” je takvom neodgovornom upotrebom na kraju toliko semantički osiromašen da je izgubio jasan smisao, a time uvelike čak i moć da ljude šokira. Kao, uostalom, i riječi “fašizam” i “rasizam”.

Ljudi kao Josipović su, naravno, izgubljen slučaj jer je očigledno da se oni niti žele, niti mogu promijeniti. Ali smijemo se valjda nadati da će se pojaviti novi ljudi na ljevici koji će se okrenuti pravim političkim problemima i koji više neće nastojati dobiti glasove plašeći narod babarogama ustaštva i fašizma.

Neven Sesardić/Jutarnji List

 


Što se dogodilo za vrijeme bitke za Široki Brijeg

Bitka za Široki Brijeg bila je dio Mostarske operacije u kojoj su partizanske snage namjeravale zauzeti najveći grad u Hercegovini. Prije toga, Narodnooslobodilačka vojska je u prosincu 1944. oslobodila Knin i protjerala združene njemačko-ustaško-četničke postrojbe, tako da je Široki Brijeg uskoro postao prva crta bojišnice.

Sve je, zapravo, započelo početkom studenoga 1944., kada su se njemačke snage povukle iz priobalnog dijela Dalmacije, a zapovijed o povlačenju upućena je iz Berlina, gdje je izdana naredba Vrhovnog zapovjedništva vojske (Oberkommando des Heeres) o uspostavljanju obrambene linije nazvane “zelena crta”, koja je uključivala obranu Knina, Mostara i Višegrada.

U takvoj strategiji, obrambena crta Mostar – Široki Brijeg – Nevesinje dobila je iznimno važan značaj u njemačkim vojnim planovima, a Široki Brijeg je prvi put u Drugom svjetskom ratu postao točka od strateške važnosti. Na suprotnoj strani, partizani su angažirali izuzetno jake snage 8. dalmatinskog korpusa NOVJ-a, 9., u kojem su se na početku nalazile 19. i 26. dalmatinska divizija, te 29. hercegovačka divizija i 3. brigada KNOJ-a, zadužena za “čišćenje” oslobođenih područja, tako da su u Mostarskoj operaciji angažirali 39.759 vojnika.

Obrana crte Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje bila je povjerena njemačkoj 369. pješačkoj diviziji na čelu sa zapovjednikom general bojnikom Georgom Reinickeom, u kojoj su vojnici bili Hrvati, a časnički kadar Nijemci. Od Oružanih snaga NDH na tom su području sudjelovali 2. gorski zdrug, 9. posadni zdrug, dijelovi 6. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga i jedna bojna 1. ustaškog zdruga (Crna legija) koja je, preustrojem od 20. studenoga 1944., ušla u sastav 9. hrvatske gorske divizije. Tako je 1. prosinca, sveukupno nešto više od tri tisuće vojnika branilo područje Širokog Brijega, a na obje strane, velika većina boraca bili su Hrvati.

Glavnu ulogu u obrani imao je franjevački samostan, koji se nalazi izvan samog mjesta, na povišenom platou, odakle su se mogli dobro uočiti pokreti partizanskih jedinica. Katolička crkva u BiH dugo je vremena bila stigmatizirana zbog potpore ustaškom režimu, zbog čega je u poslijeratnom periodu nastradao veliki broj svećenika i franjevaca, ali i biskupa. Nakon završetka Drugog svjetskog rata dotadašnji sarajevski nadbiskup mons. Ivan Šarić (koji je Antu Pavelića opisivao apostolom) pobjegao je pred komunistima u Španjolsku, gdje je i umro, a biskup Petar Čule je na sudskom procesu 1948. osuđen na višegodišnju robiju. Skopskog biskupa Smiljana Čekadu, koji je kao apostolski upravitelj upravljao Banjolučkom biskupijom, tadašnje komunističke vlasti su 1949. protjerale iz BiH i zabranile mu djelovanje na tome području.

Bilo je i pozitivnih primjera. Mostarski biskup fra Alojzije Mišić i upravljačka struktura Hercegovačke franjevačke provincije na čelu s provincijalom fra Krešimirom Pandžićem i generalnim vikarom fra Leom Petrovićem zatražili su da se franjevci ne bave politikom, a već u ljeto 1941., general franjevačkoga reda Leonardo Maria Bello, u poslanici je zamolio hercegovačke franjevce “da ne ulaze u politiku te da nemaju udjela u progonu i zlostavljanju inovjeraca te da uvijek slijede program reda Mir i dobro”.

No, širokobriješki samostan je bila lokacija iz koje je pružan otpor. U partizanskom izvješću od 5. veljače 1945. pisalo je kako “neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov brijeg ispod samostana, Rezići – Burića brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svakih 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, s posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom”.

Prema jugoslavenskoj literaturi u dobro utvrđenome samostanu, gimnaziji i konviktu branili su se pripadnici 370. puka i dijelovi jedne ustaške bojne, odnosno vjerojatno oko 250 vojnika. Tvrdilo se da su ustaše i franjevci pretvorili samostansku zgradu u Širokome Brijegu u snažnu utvrdu u čijem su dvorištu bili iskopani rovovi i postavljena minska polja, a samostanski prozori pretvoreni u puškarnice. U izvještajima se navodilo i kako je partizane dočekao vrlo jak otpor, posebno na visoravni kod samostana, oko kojega su se nalazile postavljene mine i visoka žičana ograda, kao i da je sam samostan rabljen u vojne svrhe, a nedaleko njega nalazilo se i topništvo.

Unatoč svemu, u žestokom naletu partizanskih snaga samostan je osvojen 7. veljače 1945. u 15.30 sati, a tijekom bitke, snažan otpor navodno je dolazio ponajviše iz zgrade franjevačkoga samostana, gimnazije i konvikta te crkvenoga zvonika. Dokaz da se iz samostana pucalo je podatak kako je u borbama, iz Italije doletjelo nekoliko eskadrila britanskoga zrakoplovstva, a jedan britanski zrakoplov s talijanskom posadom pogodio je i srušio južni toranj zvonika crkve.

Naposljetku je prestao oružani otpor i partizani su ušli u samostan u kojemu su, kako se tvrdilo, otpor pružali i naoružani franjevci. Tako je zapovjednik 1. čete 1. bataljuna, Ivan Jukić, izjavio kako se njegovoj četi predalo šest naoružanih klerika, od kojih su petorica bili naoružani puškomitraljezima, dok je šesti izjavio da je svoj puškomitraljez odbacio za vrijeme borbe.

Istog dana ubijeno je 12 širokobrijeških franjevaca, a za njihovu likvidaciju vjerojatno su odgovorni članovi OZNA-e koji su imali specijalne zadatke. Većina hercegovačkih franjevaca snažno je podržavala NDH, neki su se i oružano priključili ustašama, a partizani su, očito, nakon bitke u kojoj su imali velike žrtve, (u borbama za samostan je poginulo 36 boraca 26. dalmatinske divizije) likvidirali dio zarobljenika.

Uostalom, prema dokumentima koje je objavila povjesničarka Blanka Matković, o sudjelovanjima hercegovačkih fratara u borbama izvijestila je III. sekcija OZNA-e Oblasti VIII. Korpusa, u izvještaju od 5. ožujka 1945., u kojem je naglašeno da su “naročito podršku za organizaciju UNS-a (Ustaška nadzorna služba) i GESTAPO-a na tamošnjem terenu imali od strane klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg neprijatelja”.

Nakon 74 godine, istina je podjednako maglovita jer jedna strana tvrdi i dokazuje da su širokobriješki franjevci, prije nego su ubijeni, pucali na partizane, a druga da nisu. Međutim, činjenica je da su, barem neki, likvidirani nakon što su se predali, a ne postoje dokazi da im je suđeno. (Robert Bajruši)


O Mostarskoj operaciji pročitajte ovdje

Matchday: Sesardić vs. Josipović

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jure Vujić: međunarodni apel za komunistički Nürnberg.

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je zadnja rezolucija Europskog parlamenta od 19.rujna. kojom se izjednačava komunizam s nacizmom, prešućena  u službenim hrvatskim medijima, tako  je i prešućena važna inicijativa “Apel za komunistički Nürnberg “( tzv. Bukovsky-Cristin dokument),  koji je 7. studenog upućen Talijanskom Senatu u Rimu, od istaknutih znanstvenika, intelektualaca i javnih osoba : prof. Renato Cristina, prof. Roberto de Matteia, dr. Dario Fertilioa, senator Adolfo Urso, senator Lucio Malan i Vito Comencini.

Riječ je o međunarodnoj inicijativi koju je  inicirao prof. Renato Cristin (Sveučilište u Trstu, Italija), koja izražava i podržava ideju  od bivšeg disidenta Vladimira Bukovskog, kojom bi se komunizam  trebao osuditi kao ideologiju, i biti predmet  povijesne i moralne neopozive presude , onako kako je nacizam osuđen  tijekom Nirnberškog procesa. 30. obljetnica  pada Berlinskog zida je dobra prilika za davanje doprinosa ne samo povijesnom sjećanju i suočavanja sa totalitarnom prošlošću, već i konkretnom razrađivanju široke  anti-totalitarne  kulture u javnosti, koja se treba   okrenuti  budućnosti s ciljem pokretanja takvog  procesa koji bi trebao imati istu težinu i simboliku kao što je to bio slučaj sa Nirnberškim procesom nacizma.

U Apelu stoji da : „Komunizam nije pao sa Berlinskim zidom. Ta je ideologija još uvijek živa u svijetu, u državama i strankama koje su otvoreno komunističke i u političkom i kulturnom životu i koja pokušava minimizirati i izbrisati zločine komunizma, kao da je riječ o dobroj  ideji,  koja se samo poklapala sa usponom jednog brutalnog režima…“.

Poziv je dobio veliku međunarodnu podršku. Među prvih 200 potpisnika su Antonio Tajani (bivši predsjednik i trenutno član Europskog parlamenta, Italija), prof.Stephane Courtois (povjesničar, autor Crne knjige komunizma, Francuska), Robert R. Reilly (direktor Westminsterskog instituta , bivši direktor The Voice of America, bivši član Ureda ministra obrane, SAD), Mart Laar (bivši premijer i predsjednik nadzornog odbora Estonske banke), Erhard Busek (bivši vicekancelar Austrijska Republika, Austrija), Vladimir Kara-Murza (predsjedavajući, Zaklada za slobodu Borisa Nemcova, Rusija) i mnogi drugi. Platforma  europskog siječanja i savjesti (Platform of European Memory and Conscience), osnovana sa potporom Europskog parlamenta i Vijeća Europske Unije  također  podupire navedeni poziv.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari