Connect with us

Kolumne

Sezona lova na HDZ-ovce

Objavljeno

on

Ilustracija/arhiva

Cijela ljudska povijest u biti se svodi na neprekidnu borbu graditelja – ne samo građevina raznih, čovjeku korisnih namjena i infrastrukturnih pothvata s ciljem uspostavljanja komunikacija i ovladavanja prirodnim silama, nego i društvenih struktura i uređenih odnosa u zajednici od obiteljskog, preko gospodarskog do političkog života – protiv individua nesklonih činiti bilo što Bogu milo.

Skloni podleći iskonskoj zloći, negdje zvanoj istočnim grijehom, ti i takvi znaju samo rušiti. Što mišlju, što riječju, što nedjelom, što blokadom. No, ma koliko se rušitelji striktno držali krilatice „Ne možete vi toliko izgraditi, koliko mi možemo srušiti!“, katkad i izvojevali poneku pobjedu, sve što danas čovječanstvo uživa, a uživa neusporedivo više nego pred samo dva-tri pokoljenja, prethodna da ne spominjemo, jasan je znak kako graditelji ipak pobjeđuju. I tako će i dalje biti. Ili uljudbenog svijeta više ne će biti!

S Miroslavom kao s Franjom?

Tipičan sraz graditelja, ljudi nazbilj, i rušitelja, ljudi nahvao, odigrao se krajem prošlog tjedna u hrvatskom Saboru. Privremeni trenutak slabosti vladajuće koalicije zbog teškog zdravstvenog stanja zastupnika Miroslava Tuđmana, toliko teškog da nije mogao glasovati niti staviti mandat u mirovanje, rušitelji su, u ovom kontekstu možda prikladnije – strvinari, iskoristili demonstrirati ono za što su specijalizirani – destrukciju dobra na korist najpotrebitijih skretanjem pozornosti na neusporedivo manje bitno. I nije ovdje riječ samo o rušenju kvoruma vladajuće većine u izvanrednim okolnostima, posljedično i onemogućavanju provedbe Vladinih prijedloga, nego je i sâm oporbeni prijedlog, iskorišten kao moralna izlika za uskratu pomoći nevoljnicima, po sadržaju i naravi rušilački. Naime, njime se zapravo predlaže ukidanje Hrvatske gospodarske komore, institucije stare kao moderna hrvatska nacija, što su mediji, poglavito oni koji aktivno podupiru ukidanje svega hrvatskoga što je utemeljeno prije ’45, kao i onoga poslije ’90, ili kraće – svega hrvatskoga – zdušno podržali. Jer što je poziv na neobvezujuće financiranje nego poziv na ukidanje? Slično kao što bi poziv na plaćanje poreza kako se komu prohtije ustvari bio poziv na ukidanje države. No, ne znači li to isto i ukidanje struktura, organizacija i institucija koje državu čine državom? U konačnici, što ima čudno u tome da oni koji su još nedavno tražili ukidanje Ustavnog suda sad traže i ukidanje HGK?

I nije ovdje ključno što se radi o „haraču“ od 500 kuna godišnje, a što je mjereno redom veličine neusporedivo s naknadama koje Vlada, koju se ovime pokušava uzdrmati, isplaćuje poslodavcima tijekom više sile za koju sama nije kriva, niti je ključno što su neki predlagači i podupiratelji te inicijative ne tako davno već bili u mogućnosti provesti svoj prijedlog iz pozicije vlasti. Presudno je što se ovdje pitanje simboličnog nameta, čak i da se prihvati oporbeni prijedlog, tek neznatnog olakšanja tereta poduzetnicima, stavlja u istu ravan s prijedlozima zakona o obnovi potresom pogođenog područja i proglašenja isključivog gospodarskog pojasa, čije su donošenje oporbeni zastupnici uskratom kvoruma složno osujetili. Odjednom više nije važan gospodarski pojas za kojeg se predlagač ukidanja obvezne članarine za HGK još prije 4 godine svesrdno zalagao. Kao da su Talijani u međuvremenu obrstili čitavo hrvatsko teritorijalno more, ostavivši tek nekih 5-6 deka inćuna i ponekog gavuna. Još je užasnije što su rušitelji time barem nakratko odgodili izgradnju preduvjeta za obnovu života onima kojima je to danas najpotrebnije – ljudima na potresom poharanom području. Ipak, u svojoj će pobjedi kratko uživati. Kad se podvuče crta, ostat će zapisano da su za 4-5 dana usporili raščišćavanje ruševina na potresom razrušenom području. Ali ostat će zapisano i kako se ovo besprizorno divljaštvo odigralo u sabornici, a ne u ludnici.

Naposljetku, što su združeni oporbenjaci mislili da će time postići? Pa samo su odgodili donošenje odluka od nacionalne važnosti do raspleta zdravstvenog stanja zastupnika Miroslava Tuđmana. A da bi njegovo zdravstveno stanje moglo postati kamenom spoticanja, na sebi je svojstven način početkom godine najavio Žarko Puhovski, tri dana po objavi da je zastupnik Tuđman priključen na respirator. Naizgled ničim izazvan, pustio je u eter bombu kako je HDZ njegova oca Franju Tuđmana isključio s aparata u trenutku kad mu je to politički najbolje odgovaralo. Nije tako Puhovski zborio zbog Franje (da jest, izletio bi s tim mjesec dana ranije, na godišnjicu njegove smrti), nego zbog Miroslava. Sad kad je njegovo liječenje okončano fatalnim ishodom, posijano je plodno tlo za novu legendu – HDZ je i Miroslava Tuđmana isključio s respiratora. Tako ta beskrupulozna stranka ne samo što isključuje bivše vođe iz vlastitih redova, nego, evo, ne preza i Tuđmane isključiti iz života. A kako će se onda odnositi prema malom čovjeku?

Diferencijacija na staljinističkoj ljevici

Unatoč tome što je oporba jednoglasno opstruirala kvorum, čini se da bi pri glasovanju o ukidanju obvezne članarine za HGK ipak došlo do stanovite diferencijacije u redovima tog karikaturalnog socijalističkog saveza neradničkog naroda. Naime, zastupnica Radničke fronte Katarina Peović usudila se iznijeti izdvojeno mišljenje. Ona HGK ne bi ukidala, nego bi ju poboljšala na korist gospodarstvenicima. Zastupnica Peović očito baštini pitomije tradicije komunističkog totalitarizma, uvjerenje nalik kršćanskom da se grješnik ipak može popraviti. Upravo ta odlika komunizma je kroz povijest hvatala u paukovu mrežu salonske intelektualce posvađane s Bogom, bez obzira što načini poticanja na pokajanje, kako to svjedoče arhipelag Gulag i Goli Otok, nisu uvijek bili nježni. Doduše, to bi se lakonski okarakteriziralo zastranjenjima koja nisu mogla pomutiti plemenitost same ideje. Ipak, pokajanje i oprost su u komunističkoj crkvi bili predviđeni samo za odabrane.

Prema drugima komunisti nisu bili tako široke ruke, nisu vjerovali da bi se mogli popraviti. Pa bi im ili izravno ukinuli život, ili bi to učinili posredno, onemogućivši im pristup izvoru sredstava za egzistenciju, slično kao što saborska oporba sad postupa s HGK. Ukratko, dok je Peovićka baštinica inačice komunizma iz ’48, ostatak oporbe se radije pouzdaje u „svijetle“ tradicije iz ’45. Opsjednuti ukidanjem svega staroga, u revolucionarnom zanosu sad prednjače tobože desni skojevci. K tome, nalazeći uzor u orijentalnim despocijama bizantskog tipa, gotovo su patološki usredotočeni na obezglavljivanje protivnika. Da bi onda, kad u tome ne uspiju, naglo spoznavši da su suvišni, uglas cvilili i kmečali kako ih onaj kojeg su htjeli obezglaviti, gle čuda, ne želi. Takav mentalni sklop u iskakanju iz tračnica Katarine Peović nije mogao prepoznati ništa drugo do čisti trockizam. Tako ideolog skojevaca okupljenih oko Mosta na Neretvi, u slobodno vrijeme filozof, građevinar, epidemiolog, infektolog, što god prilike zahtijevaju, nije časio časa uputiti kolegici Peović drugarsku kritiku, jer nije dobar čas za vlastito mišljenje. Kao da se u njemu nastanio zloduh staljinističkog komesara Palmira Togliattija, izgnavši duhove Giambattiste Vica i Umberta Eca. Ipak, malo je vjerojatno da će ova pukotina ugroziti buduću suradnju lijevih i tobože desnih skojevaca, kako u sabornici, tako i za predstojećih zagrebačkih izbora. Tomu je jamstvo tepanje drugarice Togliatti kolegi Tomaševiću uoči parlamentarnih izbora, praćeno pohvalom zelenih mu politika. A da su i jedni i drugi u politici još zeleni, barem onda dok nisu ne samo od jada, muke, i nemoći crveni, s tim se doista nije teško složiti.

Bez obzira što medijski aparat nastoji stvoriti i održavati umjetnu napetost između lijevog i desnog krila mentalnih slijednika negdašnje komunističke omladine, SKOJ-a, njihova razilaženja odražavaju se tek u pogledu na povijest, što odigranu prije 25-30, što onu prije 75-80 godina. No, da „savez skotova i troskotova“ ipak nije neprincipijelan, pokazuje visoko suglasje oko pitanja koja su unazad 4-5 godina na stolu, poglavito oko onih ključnih. Njihovu suradnju ne sprječavaju ideološke razlike, nego sama im narav. Naime, dok je u njih poriv za građenjem posve zakržljao, onaj za rušenjem su usavršili. To je ujedno razlog zašto unatoč postignutom visokom stupnju kompatibilnosti, mogu biti zajedno samo u oporbi i protivljenju vlasti, ali ne i u obnašanju vlasti. Kad bi nekim slučajem došli na vlast, navikli samo rušiti, srušili bi i državu, a time i infrastrukturu na kojoj, lišeni odgovornosti kako za djela tako i za riječi, parazitiraju. A to je u biti enciklopedijska definicija uhljeba (državni službenici, koje, slijepo se držeći principa „drž’te lopova!“, takvima vole nazivati, to nisu, jer snose odgovornost za ono što čine). Stoga im dolazak na vlast uopće nije u interesu. Ova lagodno stanje, u kojem će graditeljima piti krv na slamčicu a državu potkopavati, svjesni da ju nisu sposobni srušiti, im je idealno, sažeto u maksimi – Naše plaće nisu upitne! Obnova kuća na potresom pogođenom području jest!

Umjetno disanje SDP-u

Smisao recentnih, medijskih afera s HDZ-ovcima u glavnim ulogama, znakovito na području gdje SDP još drži lokalnu vlast, je zapravo u davanju umjetnog disanja toj partiji na izdisaju uoči predstojećih lokalnih izbora. Sve kako se HDZ ne bi previše osilio, a SDP spao tek na riječku obersnelijadu, i estetski i stilski lošu totalitarnu kopiju danuncijade čitavo stoljeće prije na sceni u istome gradu. Potreba za tim samo raste sad kad ta, u prostoru i vremenu posve pogubljena partija ostaje dosljedno nevjerna Hrvatskoj, ali zato itekako vjerna socijalističkoj internacionali, podržavajući namještaljku talijanskih drugova, režiranu u suradnji s BiH jaranima, kojom bi se mimoilazeći hrvatske zakone difamiralo hrvatsku policiju i državu pred svijetom.

Nužan preduvjet za održavanje takvog SDP-a na životu je likvidirati istinu, onako kako ju je ’91 zbrisao snajperist s Čukur brda upucavši HTV-ovog snimatelja Gordana Lederera. Tako se i danas, pucajući iz svih medijskih oruđa i kalibara u branitelja, stradalnika, osloboditelja i obnovitelja, Ivu Žinića, zapravo puca u istinu o poslijeratnoj obnovi, koje se Hrvatska uopće ne treba sramiti. Time se ujedno i opstruira ideja oživljavanja ratom opustošenih područja, za koja nekima kao da je krivo što su ostala hrvatska, jednako kao što se i u Saboru opstruira obnova istih područja poslije katastrofalnog potresa. Prema istom obrascu, metom iživljavanja današnjih Čukur-brđana nije samo HGK, nego i njezin čelnik, mrski HDZ-ovac Luka Burilović, kojega se svojedobno u kuloarima spominjalo kao alternativu Kolindi Grabar Kitarović u slučaju da nije prihvatila kandidaturu za drugi predsjednički mandat. Napokon, nije li se i nju rušilo istim metodama? Nakon KGK HGK, u izvedbi na vlas istih medijskih i politikantskih drugara. Kako tradicija ne bi bila iznevjerena, uz neizbježne provokatore sašivene po kroju „poštenog branitelja“ Zorana Ercega, svojedobno plasiranog kao glas razuma nasuprot rastrojenim „šatorašima“, u igru se uvode zbrda-zdola sklepane para-strukture kao alternativa etabliranim udrugama sa stoljetnim iskustvom (udruga Solidarna, koja okuplja kremu ovdašnjeg nevladinog sektora, nasuprot Crvenom križu, i Glas poduzetnika kao zamjena za HGK).

Kao u Dalju ’91

Ajde što današnji medijski Čukur-brđani višecjevno granatiraju HDZ-ovce. Da je drukčije, mnogi ne bi ni znali da je stožerna hrvatska stranka na pravome putu. No, to Čukur-brđane ne oslobađa  odgovornosti što nisu pružili priliku srpskoj nacionalnoj manjini da se suoči s prošlošću i nečasnom ulogom, koju su mnogi njezini pripadnici igrali u rušenju Hrvatske. Ne samo što su im grubo i bezobzirno uskratili pravo na katarzu, nego su ih, štoviše, moralno ohrabrivali da ustraju u vlastitim zabludama, pa su, evo, neki, ne baš tako rijetki, pomislili kako je u redu zadržati arsenal oružja kod kuće desetljećima poslije rata. Na stranu sad, ma koliko zvučale uvjerljivo, ipak neprovjerene glasine o potresom otkrivenom oružju u srpskim kućama na glinskom i petrinjskom području. Ajde da se takvo što može očekivati i na (pre)mirno reintegriranom istoku Hrvatske, kako svjedoči nedavno otkriveni slučaj u selu Vera, ali nedavni napad bombom na radnike HEP-a u izvedbi pripadnika srpske manjine, inače aboliranog pobunjenika, u Pakracu, na području koje nikad nije bilo okupirano, zvoni na uzbunu.

Naime, tu se po naravi stvari, ne po razmjerima, radi o svojevrsnoj reprizi Borovog Sela. Riječ je o nasilnom, oružanom sprječavanju nadležnih službi hrvatske države da uvedu red sukladno zakonu. Ovaj je napad medijski poprilično mlako popraćen, nedorečeno poput već pomalo zaboravljenog zagrebačkog bombaša, ali i nedavnog napada oružjem na sjedište hrvatske državne vlasti, uzgojenog u leglu koje jako voli Hrvatsku, toliko da im nikakva postojeća Hrvatska nije po volji pa ju ruše istim metodama kao oni koji ju uopće ne vole. Pritom, unatoč korištenom nestandardnom tipu streljiva namijenjenom što težem ranjavanju, mediji ni dan-danas nisu na čistu je l’ se radilo o napadu na zgradu ili ipak na ljude u njoj. Bi li tako bilo da u Banskim dvorima sjedi ekipa s drugim političkim predznakom? Kao onda kad se premiralo od straha pred praznim plinskim bocama kilometrima daleko od Banskih dvora.

Kad su HDZ-ovci mete, sve je dopušteno, crtanje meta im na čelu ponajviše. Razumijevanje za nezadovoljstvo počinitelja terorističkih čina, koje graniči s ohrabrivanjem uzimanja pravde u svoje ruke, podsjeća na ono u Dalju 1. kolovoza 1991, kad je TV Beograd ushićeno obavještavala o neizbježnom slobodnom lovu na tamošnje Hrvate, koji su, vrijedi podsjetiti, ginuli s predizbornim plakatom HDZ-a na prsima (ima valjda u HTV-ovoj arhivi još uvijek snimka, ako ju nisu u međuvremenu izbrisali). Pa onda, kad propali poduzetnik, moguće ponesen i brižno stvaranim Čukur-brđanskim ozračjem prema hrvatskoj vlasti, pobije u Šibeniku četvero ljudi, među njima i HDZ-ovu gradsku vijećnicu, ostaje tek pitanje iz čijih će redova doći sljedeći junak s kojim će mediji suosjećati zato što je puknuo. Možda to bude neki ojađeni ugostitelj, koji će – evo, zato što mu se, kao posvuda u civiliziranoj Europi, u okolnostima nezapamćene epidemije onemogućava pravo na rad – puknuti i, kako je to Ante Tomić svojedobno s nasladom formulirao, vrh HDZ-a malo prošarati mitraljezom? Jer sezona lova na HDZ-ovce je otvorena još od ’91. Kad su oni posrijedi, žrtve ne mogu biti manje krive od počinitelja.

Grgur S./Kamenjar.com

Nasrtaji pomahnitalih medijskih Čukur-brđana ne jenjavaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari