Connect with us

Kolumne

Sezona tjeranja Milanovićevih mačkica

Objavljeno

on

Ilustracija

Evo, napokon je završilo europsko nogometno prvenstvo, a s njim je, čini se, kao rukom odnesena nestala i LGBT propaganda. Jer da nije tako, pitanje je bi li tako upadljivo ušutjeli nepokolebljivi prvoborci njezina raskrinkavanja u javnosti, Božo Petrov i Nikola Grmoja. Da je tomu razlog što su grozomorne prijetnje upućene im putem društvenih mreža prerasle u nasrtaje na njihov osobni fizički integritet, npr. da ih se umlatilo pepeljarama po glavi ili ih od milja prošaralo streljivom nestandardnog kalibra namijenjenim što težem ranjavanju, o tome bi mediji zacijelo već brujali. Ovako, nema druge nego zapitati se zašto dvojac neustrašivih mučenika više o tome ne grmi. Što se to promijenilo u tih nekoliko tjedana između zagrebačke i splitske promenade ponosa?

Topla braća

Pozorniji promatrač uočit će kako je u redovima splitske LGBT falange kročio glavom i bradom novi splitski gradonačelnik, Ivica Puljak, kojemu Petrovljeva i Grmojina sljedba u gradskom vijeću drži tanku većinu. Stoga doista ne bi bilo fer uznemiravati friškog partnera dok se u povorci ponosa znoji kao u reklami za torticu, čitavo vrijeme u sebi ponavljajući – nemoj pjevati Juru i Bobana,…, nemoj pjevati Juru i Bobana,… Uostalom, znano je kako je malo takvih, dokazano savjesnih i odanih ortaka, iznimno osjetljivih na osjećaje svojih partnera, kao što su Petrov i Grmoja.

Nenadano probuđenoj suzdržanosti dotičnog dvojca oko LGBT propagande zasigurno ne odmaže suradnja Mosta i Puljka i izvan zidina Dioklecijanove tvrđave. Naime, u skupštini Splitsko-dalmatinske županije, osim nove ljubavi Puljka, Most u svoja topla njedra razgaljena srca prihvaća i nikad ugaslu staru ljubav – Milanovićeva ministra unutarnjih poslova, Ranka Ostojića. Početak tog divnog prijateljstva seže do samih Mostovih početnih trzaja na nacionalnoj pozornici, u doba kad se Ostojić iskreno razveselio imenovanju Vlahe Orepića za nasljednika mu na dužnosti. Uskoro će se pokazati i zašto. Dolaskom Orepića specijalni rat protiv hrvatske nogometne reprezentacije dirigiranim huliganskim ispadima nije zaustavljen. Štoviše, ozračje oko Vatrenih je destabilizirano i na europskom prvenstvu u Francuskoj 2016. godine, dovoljno da u naponu snage ranije odu kući.

Od zadanog im smjera mostovci ni milimetra ne odstupaju ni u skupštini Grada Zagreba. I dok neki dobrohotno upozoravaju novu vlast na sad već odveć učestale greške u koracima da bi bile slučajne – a da ti ništa ne pripuštaju slučaju, najbolje ilustrira to što čak i javnog bilježnika angažiraju iz krakova svoje hobotnice, pomalo paranoično pravdajući to potrebom za osobom od iznimnog povjerenja čak i kad je posrijedi strogo formalni posao – mostovski ih jurišnici, poput zapjenjenih provincijskih partijskih aparatčika u staljinističkim čistkama, potiču na što temeljitiji obračun s upravljačima u ime prethodne vlasti. Jesu li u tome dosljedni? Ili ipak…? Pa netko će se prisjetiti kako su, svojedobno došavši na vlast na državnoj razini, pjevali neku drugu pjesmicu. Parola „Nema revanšizma!“ im nije silazila s usana. Kako i bi kad su tamo zatekli svoje. Ne samo kadrove Ranka Ostojića u policiji, nego i Radmana na HTV-u, Cvitana u DORH-u,…

U naletu staljinističkog pravovjerja u zagrebačkoj skupštini prednjači arivist goluždrava političkog životopisa, što ga ne sprječava da sve zna o onome čime se nikad nije bavio, što je, inače, zaštitni znak sljedbenika boga Zorana. Eto, baš onaj koji se na lanjskim parlamentarnim izborima kandidirao na Mostovoj listi i stekao ogroman demokratski legitimitet, ne dobivši ni četvrtinu glasova od rezultata Gordana Jandrokovića na onim prethodnim izborima, zbog čega se legalno i legitimno izabranog predsjednika Sabora u goluždravčevu društvu žestoko sprdalo.

Ah, ta tazbina!

Jedva dvostruko više glasova od nabusitog goluždravca na istim je izborima dobio, da bi nakon odustajanja legitimno izabranih predstavnika naroda i u Sabor ušao, ćipirani pripadnik Mostu po mnogo čemu sestrinske sekte. Ta se, pak, uzevši u obzir kako se predstavlja, susreće s poprilično problematičnom tazbinom, napose imajući u vidu kako se ona, za razliku od roda, bira. I dok je predvodnik te sekte doslovce tazbinski povezan s onima, u njegovu jatu ne odveć popularnima, pa, kako bi odagnao sumnje koje s tim obično idu, sad politikantski životari na antagonizaciji prema njima, ćipirani mu pobočnik bijaše poslovno tazbinski povezan s Fređom Matićem u vrijeme dok se ovaj najžešće obrušavao na braniteljsku populaciju, kojoj je po naravi dužnosti trebao služiti.

Taj, u nebo vapeći grijeh, počinjen slobodnom voljom u slobodnoj Hrvatskoj, daleko je veći od svih zamislivih grijeha koji su se pod prisilom mogli počiniti u neljudskim uvjetima srpskih koncentracijskih logora nakon pada Vukovara. Jer kako ostati neukaljan, a makar posredno služiti liku koji se iživljavao nad braniteljima javno objavljujući iznose invalidskih mirovina, uz to ih i ponižavao tvrdeći kako ga, kad se kamere ugase, oni ne kritiziraju nego cvile i moljakaju da im čini usluge? Kako ostati častan, a puniti kućni budžet služeći onomu, čiji je pomoćnik trijumfalno likovao zbog neuključivanja u skrb pripadnika HVO-a, veselo poručujući – Busovača, zdravo!!!? Uostalom, nije li taj i pokrenuo val nezadovoljstva branitelja provocirajući retoričkim pitanjem kako to da pripadnici krajinske vojske nemaju PTSP? Što je onda trebalo biti predmet Fređina i Bojanova zakona? Svemu tomu unatoč, ćipirani ostaje vjeran vojnik. Služio je Zoranu tad, služi mu i sad. Onda nije vidio što se događa, a danas su mu se toliko izoštrila čula da vidi i čega nema.

Naposljetku, pokazuje li ministarstvo pod ravnanjem Tome Medveda, što zakonima, što odnosom i ponašanjem prema braniteljima, išta nalik Fređinim i Bojanovim eskapadama pod Zokijevom kapom? Kad ni najmanje naznake toga nema, onda ćipirani, ne osjećajući se pozvanim argumentirati, izmišlja, konfabulira, dijeli uokolo slike pomagača jugo-komunističkog agresora, kao da su već obeštećeni zakonom o civilnim žrtvama rata. Pa naoružan do zuba nepoštovanjem i mržnjom prema bivšem suborcu, u mjeri kakva se viđa u posve predanih Zlome, iz svega glasa viče – VELEIZDAJA! U konačnici, neka i jedan civil s one strane nekim propustom dobije prava po Medvedovu zakonu, je li to razlog da se deset naših stradalnika ne obešteti? A upravo to je najgori scenarij, i to samo ako ljevica dođe u poziciju primjenjivati zakon, na čemu oni što sad padaju u nesvijest rade sve u šesnaest.

Nisu svi tigrovi u ratu tigrovi i u miru

Kao tigar u ratu, Medved je ostao i tigrom u miru, ne bježeći od rješavanja izazova koje donosi novo doba, niti pritom povijajući glavu pred packama iz Bruxellesa. Naravno, ne bez znanja i suglasnosti šefa, briselskog sluge, koji, eto, sve to čini samo radi vlastite promocije u tamošnjim hodnicima, kako kažu vodeći hrvatski zgubidani. Što za Medveda, ne vrijedi nažalost za svakog tigra u Domovinskom ratu, poglavito ne za onoga koji prezimenom nemilo vuče na vuka. A ipak nije vuk. Sudeći prema tome koliko se drži skuta Zorana Milanovića, taj se negdašnji tigar smanjio do neprepoznatljivosti, preobrazivši se u maznog, kućnog mačka. Sukladno razmjeru preobrazbe smanjilo mu se i smežuralo ono što se uvriježilo držati simbolom hrabrosti – sjemenici, testisi, gonade, muda, jajca,… naravno, ako ih uopće još ima. Kako god bilo, trenutni mu gazda ih nije imao ni kad su tigrova bila velika k’o lubenice, a bome mu u međuvremenu nisu ni narasla. Ali, evo, zato ima mačkicu. Logično!

Milanovićevoj mačkici su, kao i ćipiranom, puna usta veleizdaje. Valjda zato što je svojedobno prva među viđenijim prosvjednicima napustila šator i prosvjed protiv Milanovićeva ministra Fređe, da bi nedavno gazdu žicala 100 kuna za piće, pa potom, odjenuvši se kao za teferič na Ilidži, pristala Milanoviću biti kulisom prilikom pompozne objave pobjede nakon ušutkavanja „Za dom spremnih“. Milanoviću je tada pristao k nozi još jedan pripitomljeni micek, inače, zapovjednik specijalne policije u ratu, okončavši igrokaz kojega je započeo još na prošlogodišnjoj proslavi Bljeska, paradirajući u majici s natpisom „Za dom spremni“. Bila sve to pomno režirana predstava ili ne, a konac koji djelo krasi govori 99% u prilog tomu da jest, jedini istinski dobitnik tog „nesporazuma“ Zoran Milanović nije tada naprasno pobjegao iz Okučana. Došao je tamo već u niskom startu za doma poći spreman.

Kad već tigar više nije, ili je mačkica ili je ptica kos!

Milanovićeva mačkica se u maniri suradnika komunističke tajne službe, pitanje je tek je li u kartoteci zavedena kao tigar ili mačkica (što ovisi o datumu prijema), specijalizirala za neovlašteno snimanje razgovora bez pristanka sugovornika. Načula valjda kako ima branitelja koji su u ratu bili Mladićevi snimatelji, pa što ona ne bi bila Milanovićev u miru. U pred neki dan obznanjenoj besprizornoj provokaciji, neprestance skačući s teme na temu, što je kulminiralo razmetanjem teškim riječima bez oslonca na činjenice, mačkica je pokazala kako je prošla tehničku obuku kod gazde s Pantovčaka. A sve kako bi posijala razdor i metež uoči ponajvećeg svjetovnog blagdana moderne hrvatske države.

No, nije to jedini slučaj kad je mačkica sudjelovala u razgovorima koji su tajno snimani. Uoči parlamentarnih izbora 2016. našla se u skupini branitelja koji su pristali na predizborni razgovor sa Zoranom Milanovićem, za kojeg on navodno nije znao da se snima, a još manje da će biti objavljen.

Unatoč tome, vjerojatnije ciljano nego instinktivno, iznio je sve ono što bi mu moglo donijeti glasove u tom dijelu populacije – od dede ustaše, preko Srbije šake jada, sve do Bosne big shita – ali ih i oduzeti glavnom mu suparniku etiketirajući ga briselskim ćatom i sinom vojne lekarke. Ipak, na pretpostavci kako nije znao da je razgovor sniman stvoren je mit kako je upravo to pravi, iskreni Milanović, antipod onomu koji je vladao 4 godine. Posljedično, uspio je ostvariti za skoro cijeli postotni bod bolji rezultat nego na izborima održanima ni godinu dana ranije dok je kontrolirao čitavu medijsku scenu, uključujući i javnu televiziju. Toliko o tome da mu je taj razgovor škodio.

Na ljevici nije ništa izgubio, dok je na desnici stekao nove poklonike. I samo se zahvaljujući činjenici da se dostatan broj birača, shvativši što je Most, vratio HDZ-u, Milanović tada nije vratio u fotelju premijera. No, uspješno je posijana klica, koja će ga nakon privremene hibernacije instalirati na drugo brdo. Povoljan strateški položaj sad koristi kako bi u Saboru destabilizirao vlast, šeretski opstruirao javno zdravlje, a evo sad se uhvatio i širenja razdora među braniteljskom populacijom uoči najvećeg joj blagdana.

Usporedno diktira igrice za njegove mezimice, mačkice čija je sezona tjeranja u punome jeku. No, buka tih inače dražesnih stvorenja pomalo postaje toliko nesnosna da nije lako odagnati pomisao kako tu nije samo posrijedi zov prirode, nego i omamljivanje drukčijom vrstom opijata od klasičnih, onima šušteće i zvečeće naravi. Ako je tako, nije zgoreg potjerati ih. Što dalje, to bolje!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari